Postoji serija knjiga koje govore u Radu, njegovim idejama, načinima Rada, onom na što moramo obratiti pažnju ako već govorimo da želimo Rad ili smatramo da smo u Radu. Rad na sebi je specifična disciplina, specifičan način, koji teži cjelovitom pristupu u unutarnjoj i vanjskoj evoluciji čovjeka. Sam cilj Rada jeste budno ljudsko biće, razvijenih potencijala, ujedinjen čovjek.
Danas svjedočimo da se o radu na sebi govori na svim razinama. Počev od frizerskih salona, preko teretana, pa do tko zna kojih duhovnih i religioznih grupa. I tu nam je nešto čudno. Toliko ljudi “radi na sebi” da je čudno da se svijet i dalje nalazi na istom mjestu, ako ne i na nekom gorem mjestu nego prije pedeset ili stotinu godina. Ako malo bolje pogledamo ono što se naziva “radom na sebi” više sliči radu na fantaziji i laganju, u smislu ubacivanja te specifične riječi, koja ima svoje točno značenje, u sve u što se stigne. Baš kao i Vegeta (začin za jelo). Ali ako poznajemo Rad tada nam je jasno o čemu se zapravo radi. Zašto je ta riječ postala začin koji se miješa u sve, baš kao i svekrva. Poznajemo zakone koji stoje iza tog fenomena, ako ga tako mogu nazvati – jer nazvati to “fenomenom” značilo bi određeni izuzetak, a ovdje nije slučaj izuzetka – poznajemo strukturu nesvjesnog čovjeka bez obzira kojim imenom ili nazivom on sebe zove – svjesnim, prosvijetljenim, duhovnim, religioznim, ili kojim već. Znamo da je čovjek pod utjecajima specifičnih zakona, znamo da on nema volju, nema svijest o sebi iako voli da si pripisuje i svijest i volju, nema sebe iako voli da umišlja da ima, nalazi se pod djelovanjem specifičnih kozmičkih zakona iako voli da fantazira da je slobodan od njih, umišlja autentičnost iako je mnoštven i nema Jedno Ja niti je Budan, itd.
Rad nije popularna duhovna disciplina. Kada pročitate ovu knjigu znat ćete i zašto nije popularna. Ljudi ne vole specifične napore, ne vole komplicirane sisteme jer teže “jednostavnosti” ili točnije nečem što smatraju “zen-jednostavnošću” bez da su postigli ono što uzrokuje tu “zen-jednostavnost”. Čovjek ne voli da čuje da on nema ništa osim umišljanja, zamišljanja, fantazije, sugestije, hipnotiziranosti kroz koje sebi pripisuje ostvarene mogućnosti i potencijale, ali u stvarnosti NIKAD ih ne dostiže. On ne voli da čuje da je “nitko i ništa” osim kada zamišlja probuđeno Ništavilo kao već ostvareni potencijal. U stvari, uopće nije riječ o čovjeku, već se nešto u nama naziva tim imenom. Nešto što je umjetno stvoreno, nešto što preuzima zasluge za sve, a objektivno ni ne postoji. Čovjek je potencijal koji postigne jako mali broj onih koji se već čovjekom nazivaju. No sam Rad poznaje nekoliko kategorija ljudi. I svi već pripadamo nekim od tih kategorija, kao što svi imamo potencijal viših kategorija, ali taj potencijal traži napor, volju, svijest o sebi, transformaciju, želju da nešto od sebe napravimo, a ne da provedemo život u umišljanju, pridavanju lažnih osobina, snu.
Ova, kao i nekoliko sljedećih knjiga koje ću ovdje preporučiti upravo govore o Radu, što je to Rad, zašto nije popularan, šta on sve u sebe uključuje, koliko je jedinstven, itd. Napisane su skoro prije stotinu godina. Ali moje mišljenje je, da tek danas dobivaju svoj pravi smisao, svoju pravu vrijednost. Zanimljivo je, možda vam je palo na pamet, a možda i nije, da je prošlo stoljeće obilovalo mnogim autentičnim Majstorima, ljudima, piscima iz raznih kategorija, disciplina, učenja. Imam dojam da to nije bilo slučajno. Danas svjedočimo mnoštvu disciplina, duhovnosti i religija koje imaju, naizgled, procvat, ali samo naizgled. Usudit ću se reći da nikad nije bila lošija situacija u kojoj se čovječanstvo nalazilo po pitanju duhovnosti i religije, da ono što nam se danas nudi kao izraz duhovnosti prosto miriše na ustajalu močvaru.
Kao i do sada, sve je ponovo na pojedincu i njegovom razumijevanju. Ove knjige upravo govore o tim pojedincima. Iako mnogi citiraju ideje, riječi, fraze iz ove knjiga, kao i drugih knjiga koje ću objaviti na ovom sajtu, to što citiraju na razumiju. Citati su lijepi kao i tetovaža ruže na tijelu. Ali baš kao što tetovirana ruža miriše na kožu, tako i citati mirišu na celulozu. Ostaje pitanje koje je neizbježno, želimo li umrijeti u snu, kako smo i živjeli ili je vrijeme da se pojedinci probude?
Uživajte u čitanju
Bhaerava
