Duhovno prosvjetljenje: Najluđa stvar!!!

Kategorije
Svi članci

U pripremi je jedno zanimljivo izdanje Budilnik izdavaštva, mislim da izlazi već ovaj mjesec, knjiga pod nazivom „Duhovno prosvjetljenje: Najluđa stvar!“ od Jed McKenne. Ovdje donosim jedan zanimljiv ulomak iz te knjige.

Mnogima neće biti zanimljiv jer većina voli da čita priče o prosvjetljenju, ali ponajmanje vole da pročitaju ono što dovodi do cijele te priče „o prosvjetljenju“, ono što Jed naziva „Prvi Korak“. Ne, to nije ono što mislite da jeste.
Manje-više svi provedemo jedan dio života ili cijeli život u nečemu što je definirano kao „duhovnost“. Stvorimo neku „novu“ ličnost pod nazivom „duhovna ličnost“ i težimo da je održavamo misleći da smo „sada duhovni“ i „živimo duhovni život“ ili „krećemo se prema prosvjetljenju“. Ali svi koji su došli ili su nadomak toga što se naziva prosvjetljenje, znaju da to nije istina.

Duhovna ličnost nije put. Ona je novi san, novi sloj iluzije, ali mnogo dublji sloj iluzije. Prosvjetljenje je odbacivanje iluzije, ne stvaranje novih slojeva iluzije.

Duhovna ličnost, ili duhovan čovjek, novi je sloj iluzije i nema nikakve veze sa „putem ka prosvjetljenju“.
No, da se razumijemo, duhovan život, iako je novi san, nije loš. Nitko ne kaže da je „biti duhovan“ loše, pogrešno ili nešto tome slično. Ono što govorimo o tome jeste zamjena termina, značenja. Miješanje „duhovnog života“ ili „religioznog života“ sa kretnjom ka probuđenju. To nije isto. Kretanje ka Probuđenju znači odbacivanje svega što nije od Istine. Ne dodavanje onog što nam se sviđa i zvuči „duhovno“ ili „religiozno“. Ako je čovjek izabrao svoj „duhovni san“ to je sasvim u redu. No, „duhovni san“ nije, niti ima veze sa kretanjem ka buđenju, ka probuditi se IZ sna. Jer probuditi se IZ sna znači i probuditi se IZ duhovnosti. Upravo zbog toga, ovakve knjige nisu dobrodošle na duhovnom tržištu, duhovnoj sceni, jer uništavaju ono što ta scena želi proglasiti „probuđenim“, „istinitim“ i slično.
Kada je riječ o jasnoj želji da saznamo istinu ili saznamo što smo mi u svojoj prirodi, a čovjek jako rijetko ima tako jasne želje i težnje, sve što mu smeta, sve što je u suprotnosti sa tim, a time i „duhovan život“ i „duhovna ličnost“, treba biti skinuto sa njega, odbačeno kao „drugi pravac“ – pravac suprotan od pravca ka spoznaji sebe. U spoznaji Istine ili Realizaciji Istine pravac je uvijek jasan.

Ka sebi, srži sebe, što kraćim putem, bez okolišanja.

„Prvi Korak“ o kojem se radi u ovom dijelu koji sam izabrao, jeste ono što je najbitnije u kretanju ka spoznaji ili Realizaciji Istine. Taj korak uopće nije ugodan, jer uništava svaku ideju, svaki koncept, uvjerenje, vjerovanje, itd., koje u sebi imamo i koje nas sprečava da vidimo Istinu. To je duboki unutarnji bunt, buntovnik koji se razbudi iz svog sna i koji je spreman da sve na što naiđe rastrga i uništi zarad istine kojoj teži. Na kraju, i taj buntovnik biva uništen. On je pokretač procesa, ali ne i njegov završetak.

„Prvi Korak“ je trenutak kada se u nama javi duboka, iskonska pobuna, protiv svega što nas drži u snu, zarobljenima, uspavanima.

To je trenutak kada smo spremni da uništimo sve duhovne tradicije, gurue, majstore, učenja zarad lične spoznaje Istine, protiv laži u sebi i oko sebe koja nema nijednu drugu svrhu doli držati nas u snu, zarobljenima.
Ne, nije nitko kriv za to. Nikakva duhovnost, niti gurui, niti učenja nisu kriva zato što smo mi u snu. Nitko u snu ne može biti kriv. Krivica je način držanja u snu. Odgovornost je ono što se budi i što vodi ka izbavljenju iz sna, ali ne odgovornost koja se zasniva na krivici i pogrešnosti i koja je tako dobrodošla u duhovnosti i religiji kao način manipulacije sa onima koji provire glavom iz oceana laži i snova. Već duboka odgovornost prema sebi, prema Istini. To je buđenje Istine, ne čovjeka, ne osobe. Ne postoji buđenje osobe. Jer osoba je san. Svako buđenje je buđenje Istine koja sanja o čovjeku, koja spava i sanja san duhovnosti, san religioznosti, san života. Istina je ta koja se budi u nekom tijelu, nekom čovjeku. Nemamo načina da to kažemo na drugačiji način osim ovog. Iako u Istini nije uopće riječ o čovjeku ili tijelu ili umu, a ponajmanje o osobi.
Ono što se budi nije čovjek, nije osoba. Time, ne možete vi kao osoba i čovjek biti budni, probuđeni. To je Istina koja otvara oči i uništava sve što nije od nje. To je drevna Kalii. To je Shaeva. To je Buddha, itd. Istina je ta koja vidi laž. Laž ne može vidjeti laž jer je sama od laži. Samo nešto dijametralno suprotno, da tako kažem, može da vidi laž. A to je Istina u nama.
„Prvi Korak“ je upravo razbuđivanje te Istine. Drevno buđenje „kundalini shakti“, a koja nema veze sa onim što duhovna scena o tome govori, koja leži uspavana i sanja san o čovjeku, univerzumu, bogu. To je pobuna, bunt, unutarnji bunt protiv laži i tu pobunu ne može pokrenuti laž koja je osobnost. Ona može biti duhovna, naravno. Biti religiozna, naravno. Ali ne i težiti Istini. Obično, čovjek u snu misli da je on taj koji kreće ka Istini, koji teži Istini, da je on taj koji treba napraviti „Prvi Korak“, ali nije. On to ne može. „Prvi Korak“ čini upravo Istina u čovjeku koja uništava, razara, gori kao centar sunca i kreće u svoj razorni pohod. „Prvi Korak“ je ujedno i zadnji. Iza njega je ponor, ambis, ništavilo. To je prodor kroz, kako kaže Jed, „crnu rupu“. Put u samu srž „crne rupe“. Samu Anihilaciju (od latinskog nihil – ništa; znači “totalno uništenje”) čiji je krajnji cilj Istina i samo Istina. Ono što ostaje je Istina. Jer Istina je krajnji temelj, krajnje odredište, ono što ne može biti uništeno. Ono što je izvan i kreacije i izvan njenog uništenja.

„Prvi Korak“ je korak u kojem vidimo da sve što smo mi, sve što su drugi, sva učenja zajedno sa guruima nema nikakve veze sa Istinom, sa Istinskim u nama.

Baš kao što Julie govori Jedu o njenom „Prvom Koraku, ne znajući da je to „Prvi Korak“.  Ali samo nama, drugi nisu naša briga. Tada vidimo da sva naša duhovnost ili religioznost nije služila ničemu drugom doli održavanju sna, održavanju straha od gubitka imaginarnog sebe. A to je najvrjedniji uvid koji možemo imati. Uvid u kojem uviđamo da smo mi samo imaginacija, san, slika o sebi koju gradimo i održavamo, slika koja nije stvarna koliko god divna, duhovna, božanska bila. To je trenutak u kojem zakoračujemo u Bezdan. Sve je tu. Strah, nemoć, bol, patnja, ljubav, smisao, život i sve sa nama zakoračuje u Bezdan. Zato je toliko strašno za većinu, i zato većina bira „duhovni ili religiozni život“. I sve što nije od Istine biti će uništeno susretom sa Bezdanom.
„Crna rupa“ sve uništava, ali ne može da uništi Istinu. Jer od Istine je stvorena. I ta „crna rupa“ nije neka tamo daleko „crna rupa“ svemira, već je to „crna rupa“ koja stoji u srži svakog živog bića. I svi je osjetimo i svi znamo da je tu, kako god da je zvali. I svi od nje bježimo. U osobu, u sliku o sebi, u duhovnost, religiju, zamišljenog boga, samo da se s njom ne susretnemo, da ne dođemo u njenu blizinu. Jer ona je smrt nas. Nas kao čovjeka, kao osobe, kao ličnog „ja“, kao slike koju o sebi imamo. I „Prvi Korak“ je svjesno zakoračiti u pravcu „crne rupe“ u centru ili srži nas samih. Ništa nema toliku snagu uništenja kao unutarnja „crna rupa“. Niti jedna „istina“ svijeta više nije bitna, niti jedan čovjek koji „zna“ istinu nje bitan, niti jedno učenje, religija, vjera ili šta već.

I to je put ka Probuđenju. Svi putevi vode tom putu. To je jedan jedini put koji postoji.

Jasno je da je ovo smjela tvrdnja koja neće odgovarati većini koja ovo čita. Što i nije bitno. Ona treba da odgovara onima koji su spremni da zakorače u Bezdan, u unutarnju „crnu rupu“, koji su spremni da učine „Prvi Korak“. Ostali, pa ostali nisu bitni. Oni imaju svoj san. Možda je dobar, možda nije, možda je drama, tragedija, komedija, sasvim nebitno. San je.

Ova knjiga, kao i druge knjige od istog autora, su u stvari poziv onima koji osjećaju zov svoje drevne prirode. Onima koji osjećaju da je vrijeme da učine „Prvi Korak“ ka unutarnjoj „crnoj rupi“ i probude se IZ sna o životu, sebi, drugima, bogu, univerzumu, smislu i besmislu. Ona je poziv i ohrabrenje.

Kao i sve slične knjige ni ona ne nudi rješenje, ne nudi spasonosne drevne tehnike gubitka sebe u nekom zamišljenom, snenom sebi. Dapače, ona upravo uništava takve ideje. Za ovu knjigu potrebna je hrabrost ili nešto mnogo veće od hrabrosti.
Neizbježnost.
Duboki osjećaj da se više nema kuda ići osim ka Istini. I da je to jedina bitna stvar u bilo čijem životu.
Čak i život dati za ostvarenje ili Realizaciju Istine. Takvih je malo. Možda možemo da ih izbrojimo na prste obje ruke. Možda ih ne znamo. A možda smo to upravo mi.

Jeste li spremni za „Prvi Korak“???

 

***

 

„Puno sam razmišljala o tome. Nisam baš puno spavala u posljednje vrijeme“, smije se neveselo. „Sve me ovo jako zbunjuje. Mislim, smatram za sebe da sam na duhovnom putu. Da sam duhovna osoba. Radim sve duhovne stvari. Jogu, meditaciju, vegetarijanka sam, suosjećajna. Ne ubijam pauke, nego ih hvatam i nosim van. Čitam sve knjige, idem na sva predavanja. Na zidovima imam slike mandala i svetaca i šaljem novce curici u Paragvaju, ili možda Urugvaju, mada nisam posve sigurna ni da ta curica uopće postoji ako baš želiš znati, a ako jako dobro razmislim o svemu, mislim da sve to radim jer želim biti dobra osoba, jer želim biti duhovna, puna ljubavi, suosjećajna i otvorena, ali i zato što sam na putu i uvijek sam mislila da taj put vodi prosvjetljenju i slobodi od ropstva i to sve… i… i…“
„Diši.“
Julie diše.
„I to je sve sranje, zar ne?“ Prestaje koračati i razmišlja nekoliko trenutaka prije nego što nastavi. „I tako ovaj tjedan krenem čitati sve sadašnje bestselere o prosvjetljenju da bih se pripremila za naš sljedeći intervju, i dok čitam sve te navodno prosvjetljene ljude kao da mi se upalila lampica, samo mi je kliknulo.“
Čekam da čujem o kakvom se otkrivenju radi, mada otprilike znam. Nipošto ga ne mislim umanjiti ili podcijeniti. Ja baš volim otkrivenja, ona su mi reason d’etre, takoreći.
„Ono što si i sam rekao“, nastavlja. „Pa naravno da bi me mogao ubiti. Mogao bi pušiti crack, ubiti Bambija, jesti ljudske očne jabučice i nacrtati brkove svim svecima kad bi htio, zar ne? Jer ne bi bilo bitno, ti si prosvijetljen. Tamo si. To si. Ne moraš se ponašati prosvijetljeno. Znam da si prosvijetljen, nisam idiot. Znam što vidim. Ali kako to da tek sad to vidim? Pa već sam petnaest godina u cijelom tom duhovnom sranju. Bila na satsanzima i darshanima s velikim facama, intervjuirala većinu njih, jebote. Što su onda oni? Što sam onda ja? Baš bolesno. Onako je kako si rekao. Trošim život na održavanje iznad površine jer svi kažu da tako treba i nisam to nikad ni propitivala, no sad propitujem i mislim da, ako ovako nastavim, neće mi biti ništa bolje na samrtnoj postelji nego da sam svakog tog pauka prebila na mrtvo ime.“
Ništa ne odgovaram. Sad je važno pustiti je da sama prođe cijeli tijek. Očito prelazi na novu razinu svjesnosti i najviše ću pomoći ako se ne miješam. To je to; Prvi Korak. On nema veze s onim što jest, već s onim što nije. Veliko razbijanje iluzije. Ima još puno do prosvjetljenja, no proces počinje sada, tj. upravo je započeo. Za nekoliko godina pitat ću je: „I, kak’ ti je s prosvjetljenjem“, a ona će reći: „Baš fino, hvala na pitanju.
Stvarno uživam. A ti?“ No dotad ima još dosta vremena.
„Prosvjetljenje čak nije dobar naziv. Gledam tebe i kao da si… stvaran… ostvaren. I ne znam… nisi… ne znam. Budan si, a nikad prije nisam vidjela budnu osobu! A što su onda ti drugi likovi? Uopće ne nalikuju na to. Kao da su plišani medvjedići blaženstva, ovisnici o ljubavi koji se fiksaju božanskom ili kundalini energijom ili guru pričom. Furaju se na svijest, no nije stvar u svijesti, zar ne? Mislim, iskusila sam jedinstvenu svijest i bilo je potpuno ludo i sve to, i valjda sam nekako uvijek mislila da je to cilj duhovnog puta, no… kao kad kažu da je religija opijum za narod… tako je i cijela ova duhovna priča opijum, samo u jačoj dozi ili nešto… kao neka ogromna zavjera stvorena da drži ljude tu gdje jesu tako da ih uvjeri da nekud idu dok u stvari stoje u mjestu, ili plutaju, kako ti kažeš, održavaju se iznad površine, pretvaraju. I nitko ne zna da je to zavjera, zar ne? Mislim, ja sam new age novinarka. Igrala sam tu igru cijeli svoj odrasli život i nikad nisam posumnjala… Nisam nikad namjerno nekog zavaravala… mislila sam da trčim odvojeno od krda… Koja sam budala! Pa ja sam cijelo vrijeme bila u krdu.“
Zabavlja me što čitav dualistički svemir — Mayinu Palaču Iluzije — naziva ogromnom zavjerom. „Mogu samo nešto reći?“ pitam.
„Naravno“, odgovori.
„Molim da uđe u zapisnik kako ne jedem ljudske očne jabučice i ne ubijam Diznijeve likove. Ja sam fin dečko. Ne bih volio da to objaviš.“

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Skip to content