Čovjek sebi voli pripisivati razne kvalitete koje u stvarnosti ne posjeduje. Voli za sebe reći da je dobar, pravedan, pošten, da ima volju ili da poznaje stvari o kojima je samo čuo ili pročitao od drugih. Uzimajući na sebe kvalitete koje zapravo nema, čovjek je u stalnom laganju, i sebe i drugih. Jedna od kvaliteta koju si stalno pripisujemo, bez imalo promišljanja i ispitivanja, je samosvijest – svijest o sebi.

U modernoj psihologiji, a posebno u modernoj duhovnosti, postoji potpuno iskrivljeno tumačenje pojmova kao što su budno stanje, svjesnost i samosvijest. Posebno se duhovni ljudi hvale samosviješću i budnošću, često i ne znajući što je to. Kada bi uzeli ispitati što je to svijest o sebi, vidjeli bi da ne mogu biti svjesni sebe duže od par sekundi i tek tada bi možda nešto učinili sa sobom. No ovako imamo mnogo „ja-jesam-ovaca“ koji ne samo što ne znaju što je to stanje, već ne bi mogli ostati u njemu duže od par sekundi čak i da znaju što je ono. Tako stoje stvari s mehaničkim čovjekom, koliko god mislio da je budan.

Napravimo mali pokus. Pustite si neku glazbu koju volite, neku koja vas potpuno emotivno ponese. Dajte se tome nekoliko minuta, a zatim se vratite na tekst. Što se dogodilo? Jeste li bili potpuno obuzeti? Opijeni? Osjetili emotivni ushit? Je li glazba u vama probudila asocijacije koje su vas odvele u prošlost, budućnost, negdje izvan vaše trenutačne točke u prostoru i vremenu?

Ovaj primjer pokazuje kako naša pozornost biva privučena vanjskim utjecajima. U jednom trenutku snažnijeg emotivnog poticaja vi ste se izgubili. Možda ste osjetili olakšanje, ushit, radost, i to je u redu. Ali s obzirom da ovdje govorimo o samosvijesti, gdje ste vi bili u tom trenutku? Nije vas bilo. Vaša se svijest usmjerila na glazbu pri čemu ste posve zaboravili na sebe. Smjer vaše pozornosti preuzelo je vanjsko.

Sada pokušajmo ponovno. Pustite si glazbu, ali ovaj put probajte zadržati samosvijest – svijest o sebi. Jednostavno budite svjesni da ste tu, znajte i osjećajte da postojite. Zatim usmjerite pažnju na glazbu koju slušate bez gubljenja svijesti o sebi. Ovo u Radu zovemo podijeljena pažnja. Ako se izgubite makar i na tren, vratite pažnju natrag na sebe dok istovremeno slušate glazbu. Koliko dugo vremena ste uspjeli zadržati pažnju na sebi i glazbi istovremeno? Par sekundi? Minutu? Ako ste uspjeli čak i dvije minute, možda možete reći da vaša svjesnost traje dvije munute, ali ne i više od toga. Već u idućem pokušaju vjerojatno nećete uspjeti. To je nešto što se trenira, baš kao što idete u teretanu jačati mišiće. Dakle, možda možete biti svjesni dvije minute, a ostalih 23 sata i 58 minuta dešava vam se život u kojem vas uopće nema. Oduzmite od toga broj sati koje provedete spavajući u krevetu i dobit ćete precizniji broj. Ako vas to ne motivira da napravite nešto sa sobom onda neće ništa.

Ovo je banalni primjer koji nam pokazuje koliko se gubimo pod utjecajem vanjskih stvari. Vanjsko nije samo situacija, osoba ili predmet preko puta nas, već sve naše misli, osjećaji i osjeti – oni su vanjski u odnosu na osjećaj nas samih, u odnosu na osjećaj i znanje da postojimo.

Uzmimo umjesto glazbe razgovor s drugom osobom. Koliko dugo možete održati svijest o sebi u razgovoru a da ne zaboravite na sebe? Možete li biti istovremeno svjesni sebe i onog što druga osoba izgovara? Ili svjesni svojih reakcija na riječi druge osobe? A sad zamislite da sudjelujete u razgovoru koji je emotivno nabijen. Netko vas je kritizirao i vi ste se uvrijedili. Možete li istovremeno biti svjesni svoje uvrijeđenosti kao nečeg vanjskog i biti svjesni druge osobe? Ne možete, jer u tom trenutku vi postajete ta uvrijeđenost. Identificirali ste se. Stopljeni ste s njom i ne možete vidjeti izvan nje. Preuzela vas je.

Zašto se vrijeđamo? Zato što nas nema.

Zašto patimo? Nema nas.

Zašto reagiramo ljutnjom, bijesom, agresijom? Nema nas.

Zašto smo nečemu dali preveliki značaj? Nema nas.

Želja da se izgubimo u nečemu vanjskom, u drugoj osobi, u kreativnom pothvatu, u poslu, u obavezama ili zabavi kompenzacija je za sve one trenutke u kojima smo gubili svijest o sebi, i to vrlo loša kompenzacija kratkog trajanja. Izgubimo se u nečemu, a kad se naboj situacije istroši, nemamo se gdje vratiti. Osjećamo prazninu, besmisao ili neke konfuzne, emotivne nakupine koje nam uzrokuju loša raspoloženja. No gubljenje u stvarima ne moramo uopće željeti jer se ono dešava samo od sebe, bez našeg znanja o tome.

S obzirom na to, možete li zamisliti kako je lako manipulirati s ljudima koji nemaju svijest o sebi? Pogotovo s onima koji misle da su budni. Uzmite bilo koju svjetsku situaciju koja utječe na vas i pogledajte postojite li u tome (u smislu svijesti o sebi)? Ili bilo koju životnu situaciju, počev od onih emotivnijih pa do onih običnih, svakodnevnih, dok jedete, hodate, gledate film… što god. Postojimo li iza toga ili smo samo preuzeti od svega? Kada stvarno doživimo da nas nema, tek tada počinje ono što u Radu zovemo borba za sebe. Postoji jedna dobra izreka koja znači puno više nego što čujemo – Dođi k sebi – i odnosi se upravo na svijest o sebi. Bez toga život je mehaničan i dešava se sam od sebe dok mi mislimo da možemo da činimo.