Duhovni ili Radni identitet – Pogrešna Kristalizacija

Kategorije
Svi članci

Duhovni identitet jedna je od opasnijih stvari koja se može desiti bilo kome tko je krenuo u Rad ili bilo koji drugi oblik duhovnosti. Na isti način, unutar religije, religiozni identitet je ono što čovjeka sprječava u autentičnom religioznom osjećaju.
Naš um, osobnost, prirodno teži tome da stekne identitet, bio on duhovan ili neki drugi. To se vidi u ljudskim različitim ulogama koje su postale njihovi identiteti.
Drugi naziv za „duhovni identitet“ jeste „duhovni ego“. Obični, svakodnevni, ljudski ego je čovjekov identitet koji sadrži nekoliko uloga i maski pod upravom, da tako kažem, ega. Problem je u tome što ni ego nije ego, jer imati jedno ja, ili Ego, u pravom smislu te riječi, znači imati jako središte, svjesno središte u sebi. To je visok duhovni stadij, da tako kažem. Ali zanemarimo tu činjenicu i uzmimo „ego“ kao simbol „egoističnosti“ ili mnoštva malih „ja“, malih „egoa“ u čovjeku kao stvarnu činjenicu zarad ovog teksta.
Osobnost ili “ego”, teži da ima jasnu ulogu unutar sebe, da jasno zna o čemu se radi, što je ona, tko je ona, itd. No ona nije ništa drugo doli uloga i maska koju nosi na sebi i koja služi ulozi koju igra. Ona je kao glumac koji je zaboravio da je glumac i poistovjetio se s ulogom i maskama koje uloga od njega traži zarad predstave u kojoj igra. Recimo, takvi glumci su oni koji uvijek, i u svakom filmu ili predstavi, glume sebe. Ne ulogu, već sebe.

Duhovni identitet može u sebi sadržavati niz maski pod dominacijom jedne uloge, duhovnog identiteta.

Mnogi ljudi završe sa duhovnim identitetom misleći da su autentični, budni, duhovni, mirni, ostvareni, da su Radni (čovjek koji ima identitet čovjeka u Radu), itd. Oni umišljaju da su stekli mir i smirenost, stabilnost i da svemu prilaze onako kako od njih duhovnost ili Rad traže. To je veoma velika opasnost za takvog čovjeka i obično takav čovjek teško da može dalje sve dok ne uvidi i ne odbaci – uništi, osvijesti, rastopi – taj identitet koji je stvorio u sebi i kroz koji prilazi Radu – zadržat ću se na ljudima u Radu jer zbog njih i pišem ove tekstove.
Radni duhovni entitet čest je slučaj kod većine u Radu i riječ je o osobi koja još uvijek ne vidi da nesvjesno i suptilno stvara identitete – oni se ne odučavaju, već uče, dodavaju. Nastaju kao svojevrsna samo-zaštita, skrivanje, duhovno „salo“ ili radno „salo“ oko svijesti koja nije zrela ili osobe koja nije zrela da vidi da ne može postojati neki identitet te da je, bio on duhovni ili bilo koji drugi, to samo identitet koji je lažan i nije istinit.
Kod nekih u radu stvara se identitet promatrača. To je isto tako duhovni identitet, ali pod nazivom koji mu oni daju – promatrač, svjedok. On je tu kako bi zaštitio osobu, osjećaj pojedinačnog postojanja, dao određenu imaginarnu sigurnost onome koji zadržava i odražava taj identitet.
Sa duhovnim identitetom se ne može ništa napraviti sve dok njegov nosilac ili ne posumnja da ima duhovni identitet ili je dovoljno otvoren prema drugim ljudima u Radu ili Majstoru koji mu mogu na taj identitet ukazati.
Znam da čak i kad se čovjeku ukaže na postojanje duhovnog identiteta on još uvijek nije sposoban da ga vidi i spreman je da ga štiti svim sredstvima. Često će negirati bilo kakav duhovni identitet iako, manje-više, svi oko njega mogu ukazivati na to.
Čak i ako se rade specifične prakse, recimo kao prethodna koju sam opisivao na sajtu, praksa promatranja misli, takav čovjek je radi iz identiteta kojeg je u sebi stvorio. S jedne strane to je prirodno, ljudski prirodno, s druge strane, ako je čovjek svjestan on mora da uvidi taj paradoks, tu zabludu u koju je upao i koju i dalje njeguje.
Najčešće, taj identitet se vidi na okupljanjima ljudi koji dijele isto mišljenje, način, učenje, itd. Kao recimo kad odete u crkvu i vidite osobe koje glume svetost, dok u njihovom životu nema ni „s“ od te svetosti.
Na isti taj način, na okupljanjima radnih grupa, lako se uviđa taj duhovni ili radni identitet. Ta osoba zrači sve-prosvijetljenošću, sve-radnošću, sve-unutarnjim-mirom, sve-savršenim-radnim-čovjekom, itd. On je sve radio, sve je probao, sve je doživio, svaki čas ti to nameće, ponavlja, često je uvrijeđen kada mu kažeš nešto što bi moglo narušiti njegov radni identitet, ljutit je, ali će to potisnuti zarad glume duhovnog identiteta. On veoma rijetko narušava sliku koju je projicirao, idealistički duhovni identitet, radni identitet.

Jedini način da se on osvijesti jeste da posumnja u to da ima taj identitet, da postane izrazito brutalno iskren prema sebi, da pusti drugima kojima možda i vjeruje ili ne vjeruje da mu ukažu na njegov suptilni i njemu skriven duhovni ili radni identitet.

U radu postoji također i „Stari Radnik“ identitet. Ne znam kako bih ga točnije nazvao kako biste razumjeli na što ciljam. To je čovjek koji je godinama unutar Rada i grupe, koji zna dosta radne teorije, koji je čak i poštovani „drug član“ i traži od svih, svjesno ili nesvjesno, da priznaju njegov duhovni ili radni staž, da ga uvaže kao „starijeg člana“ kao „iskusnog (po godinama) člana“, kao nekog tko je duže od njih u radu. Često takav čovjek koji ima tu vrstu duhovnog ili radnog identiteta, ne priznaje, ne voli, ne cijeni one koji su poslije njega došli ili poslije „ekipe“ koja je s njim ušla u Rad. Ujedno tu je vidljiv i identitet „čopora“, tj. prepoznavanje i priznavanje onih koji su na neki način istovjetni njemu, „stari, drugovi članovi“ i daje im se prednost nad drugim ljudima.
Njegova karakteristika je da je on već „probušio“ stolicu na kojoj sjedi i samo po “rupi u stolici” znamo da je on tu bio, prisustvovao, sjedio, družio se i po ničemu drugom ne znamo da je on dio grupe. To su „već prosvjetljeni“ svetci, inkarnacije velikih i starih duša u duhovnosti, ljudi koji su toliko postigli u Radu da se na njih ne odnosi ništa od Rada u kojem se nalaze. Oni su izuzeti, zaštićeni, sigurni, poznavaoci svih tehnika, načina, ideja Rada. To je neka vrsta sljedbeništva samo se ne prepoznaje kao sljedbeništvo, jer u Radu se ne podrazumijeva da „peremo i cjelivamo noge Majstora“, ponavljamo njegove svete riječi (ima i toga), i slično, pa se ne primjećuje grubo sljedbeništvo.

Ima još različitih dijelova duhovnog ili radnog identiteta i o njima bi se mogla napisati knjiga.
Ono što je bitno jeste da su to zablude i prepreke. Ako već sve znate i veoma ste duhovni, prosvijetljeni, sve ste u radu probali i odradili, svaki kutak rada vam je znan, kao i svaki dio vas, i slično, zašto ste još tu?
To je jednostavno pitanje. Zašto sjedimo tu gdje sjedimo ako smo postigli to što smo trebali postići?
Čuo sam razna objašnjenja, opravdanja, tumačenja i znam da niti jedno od njih nije stvarno jer je objašnjenje, opravdanje, tumačenje. I čim se to zanemari, čim se takav čovjek pritisne, a ako nije zreo da uvidi svoj identitet koji je stvorio, on će napustiti Rad, napraviti svoje grupe, proglasiti prethodnu grupu lažnom, Majstora da ga nije razumio, i slično.
Govorim o Radu, ali ovo je mnogo gore u religiji i duhovnosti.

Šta možete učiniti, ako posumnjate da imate tu prepreku?

Skoro pa ništa.

Problem su i godine koje imate. Problem je i koliko je taj identitet kristaliziran u vama, koliko možete da ispitate sebe, koliko ste iskreni i da li uopće znate šta je iskreno ili samo mislite da znate, jeste li otvoreni da čujete i da vidite. Također, ima li u vama neki dio koji je ostao iskren i otvoren i može li se on iskoristiti zarad osvještavanja duhovnog ili radnog identiteta, itd.
U većini slučajeva to je jako rijetko. Ako je riječ o jakoj kristalizaciji identiteta, lomljenje tog identiteta je jako opasno i jako bolno. Što je čovjek stariji to je opasnije i bolnije. Bolje ga je pustiti da bude „drug član“ i čekati da se završi ova inkarnacija i nastupi nova. Ako je „zemlja“ dala dobru zemlju, sjeme koje je posađeno, možda, ali možda, iznikne u sljedećem životu.
Stvarnost je jako brutalna i nimalo ne mari za to što smo povrijeđeni, što nas boli, i slično. Kada bih opisivao što je ona, na što ona sliči, i kada bi ljudi mogli da to vide da nisu u snu, većina nikada ne bi krenula u duhovnost ili Rad. Srećom, san kao filter unutar Stvarnosti, štiti Sanjara, tako da tu nema neke greške.

No, za buđenje je taj filter ličnog sna jako opasan jer će blokirati, spriječiti, odvesti u drugom pravcu, onog koji teži da se probudi. To je jako čest slučaj.

Kao što sam rekao, načini lomljenja pogrešnog duhovnog ili radnog identiteta, ako je on jako kristaliziran, veoma su bolni i ne garantiraju da će čovjek uspjeti da se probije kroz taj identitet. No, isto tako znam da i kad tom čovjeku to kažemo, on neće misliti da se misli na njega. Čovjekov San, ili njegov lični san u kojem se nalazi, je savršen. I izaziva divljenje kada se vidi.
Manje-više, većina ljudi u Radu prođu kroz neku vrstu pogrešne kristalizacije, jer ona je jako česta. Drugim riječima, kroz duhovni identitet ili radni identitet – pogrešna motivacija i cilj, pogrešno shvaćanje, krivo usmjerenje, nerazumijevanje, neka osobina preuzme rad, i slično – većina prođe, ali se kod većine on jako brzo prepozna i uništi se. No, neki se posebno zadrže u njemu i provedu cijeli život u tom identitetu ne primjećujući ga da imaju.

Duhovni ili radni identitet, dio je pogrešne kristalizacije. Mogao bih reći da on može postati glavni stup u pogrešnoj kristalizaciji. A o tome ljudi jako malo znaju.

Postoje određeni dijelovi Rada koji udaraju na taj identitet i pogrešnu kristalizaciju, ali ono što sam primijetio da će ih ti ljudi, ljudi sa jakim duhovnim identitetom, prosto zaobići, izbjeći da rade sa njima, ili probati kao u slučaju „starog, druga člana“, no s tim načinima neće se ozbiljnije pozabaviti. Drugim riječima, lukavost uma i duhovnog identiteta prosto zaobiđe zamku koju im Rad postavlja.
Kao što sam rekao, postoji niz duhovnih identiteta, kao što postoji niz svakodnevnih identiteta u kojima ljudi zaglave. I oni su uvijek oko neke jake osobine, traume, bola, emotivne neravnoteže, projekcije, pogrešno shvaćenih ideja, i slično. Ako je taj identitet jak i skoro do kraja kristaliziran, to često nazivamo „okoštao identitet“ – to recimo možete vidjeti kod starih ljudi i njihova prihvaćanja (ili točnije otpora od prihvaćanja) novih stvari, novih uvjerenja, ideja, koncepata, drugačijeg načina života – i jako je mala šansa da se s njim nešto napravi. Što zbog bola, što zbog njegove snage, što zbog načina na koji se on lomi, itd.
Najbrži načini njegova lomljenja – neću opisati te načine – veoma su jaki, brzi i opasni. I izbjegavaju se osim ako ne postoji neka škola koja može dati određene uvjete za takav način lomljenja duhovnog ili radnog identiteta i pogrešne kristalizacije. Obično život slomi taj identitet, kad takav čovjek sazrije i to veoma brzo i izrazito brutalno. Ako preživi, on je nanovo „rođen“. On shvaća i jako brzo napreduje dalje na stazi do krajnjeg cilja. No i to je jako rijetko, jer većina ne preživi ili ne ostanu „normalni“ nakon takvog djelovanja života u odnosu na njih.

Toliko o tome za sada.
O pogrešnoj kristalizaciji se govori, ali se jako malo piše ili javno raspravlja, jer bilo šta o tome što bi se reklo javno, može još pogoršati stanje onih koji su zaglavili u pogrešnoj kristalizaciji s obzirom da je osobnost ili tzv. „ego“ jako mudar protivnik, da tako kažem, i jako brzo uči i onemogućuje da se čovjek izvuče iz njegova stiska. Zato je jako malo informacija o tome.

Share this post

Skip to content