Ritualno, naviknuto, mehaničko, nesvjesno ne može postati svjesno ukoliko u vama nema svjesnog.
To je osnovno pravilo transformacije.
Olovo ne može biti transformirano u zlato ako već nemate određenu količinu zlata. Bukvalno to znači da ako niste svjesni, mehaniku nesvjesnog nećete moći transformirati u svjesno.
Osnovna težnja svakog čovjeka koji želi da se u korijenu promijeni jeste steći svjesnost. Ali svjesnost se ne stiče navikom, mehaničnošću, nesvjesno. Time sve što radite ako je mehanički, naviknuto, nesvjesno bez obzira šta to bilo, neće vam dati svjesnost već će pojačati nesvjesnost. U tom smislu, govoriti o Radu, ili unutarnjoj evoluciji kroz religiju i duhovnost, sa mehaničkim i nesvjesnim ponavljanjem postulata, ideja, koncepata, kakvi god oni bili, potpuno je suludo. Takvo nešto ne postoji.
Ali postoji samozavaravanje, laganje sebe, fantazija, spavanje, “življenje” iluzije. Time je jasno šta će, od bilo kakvog rada na sebi, imati korist. I ovim sam izrekao jasno i glasno šta Rad, ovakva Učenja, ljudi u ovim učenjima misle o raznim yogama, tantrama, meditacijama, duhovnosti, religiji, i takvim vrstama tzv. “rada na sebi”. Sve to, bez biti o kojoj govorim, nije Rad na sebi, već rad po sebi. Na postojeće stanje nesvjesnosti vi dodajete sve što mislite, želite, sviđa vam se, i to vas sve dublje zakopava u nesvjesnost. To je rad po sebi.
Osoba ne može raditi na sebi, um ne može raditi na sebi, nesvjesnost i mehaničnost ne mogu raditi na sebi. Ako to i imitiraju, to je samozavaravanje, laganje, fantazija, imitacija, itd. Na sebi može da radi samo svjesnost i samo tada, bez obzira na koncept učenja, to nazivamo Rad na sebi.