To znači da čovjek svakodnevno treba ulagati napor sa upoznavanjem ideja Rada, njihovim tumačenjem, značenjem, primjenom te istovremeno ulagati napor ka primjeni tih ideja u svakodnevnom životu. Proučavanje samih ideja može „pasti“ na intelektualni um koji nema podršku ostalih umova te ćemo imati problem „znanja bez moći djelovanja“, tj. imat ćemo „slabića“. To je čovjek koji zna ideje, poznaje Rad, zna sve na što on upućuje, ali niti to provjerava, niti to upotrebljava osim u samo-zadovoljenje intelektualne potrebe ili znanja ili radoznalosti koja mu daje dojam da on „zna“ i da je on „postigao“ ono što Rad govori. U trenutku provjere, tj. u svakodnevnom životu on nije sposoban primijeniti te ideje, ali poslije situacije u kojoj se našao, on će filozofirati, ili točnije mudrovati i uvjeravati sebe da je upotrijebio znanje koje ima. Ti ljudi su korisni kao prenosioci određenih informacija i tu se sva njihova korisnost završava. I to je dosta čest slučaj unutar Rada.

Samo proučavanje ideja Rada znači da čovjek upozna teoriju same ideje ili neke određene prakse u Radu te da uloži napor, u skladu sa onim što teorija govori, kako bi to isprobao, provjerio, odradio u toku dana ili u toku određenog vremena koje si je dao za provjeru ideja s kojim radi.

Drugim riječima, čovjek ne smije vjerovati niti memorirati ideje Rada zarad određene intelektualne ili emotivne dobiti, bez da je provjerio sam za sebe istinitost tih ideja. Rad nije sistem vjerovanja, niti sljedbeništva, već je sistem koji traži praksu. Također, Rad nije sistem pomoću kojeg postajemo lukaviji, pametniji, bolji od drugih te podržavamo svoju sliku o sebi, niti služi tome da se s nekim takmičimo ili uspoređujemo. Njegova svrha je jedna jedina. Probuditi čovjeka iz ličnog SNA.

Svrha Rada je PROBUDITI ČOVJEKA IZ SNA

Ukoliko dobijemo određeno ideju iz Rada, određenu teoriju a time i praksu, učenje podrazumijeva da tu ideju, teoriju ili praksu upotrijebimo unutar života. Donesemo je u život, uđemo u različite situacije života sa tom idejom ili praksom, provjerimo sami za sebe istinitost te ideje, ali i najbitnije, integriramo tu ideju u sebe.

Ono što znamo kada smo svjesni i prisutni je ono što je integrirano u nas.

Ono čega se moramo sjećati, prisjećati, ponovo pročitati i slično znači da ta ideja nije integrirana unutar nas te da je svijest ne zna. To možemo lako primijetiti kod sebe i kod drugih. Ideja koja je integrirana u nama ne traži ni trenutak zarad prisjećanja, već je momentalno u susretu sa izazovom koji je ispred nas.

Imao sam puno prilike razgovarati sa ljudima iz Rada, drugih sistema Rada, koji su bili prepuni „znanja“ o Radu, prepuni kritike prema nekim ljudima koji su sa mnom radili. Bilo mi je simpatično izazvati njihovo znanje u direktnom kontaktu sa njima te im pokazati da oni samo „znaju“ ideje i informacije Rada, ali da to nemaju u sebi. Sve ono što su kritizirali kod „mojih“ učenika uskoro se pojavilo kod njih u toku našeg razgovora. Oni „znaju“ Rad, ali ga nisu integrirali u sebi. Sreo sam puno „Gurđijevovaca“ – koji su pretežno intelektualni jer taj rad izrazito djeluje na intelektualni centar ili um – i koji imaju jako puno „znanja“ i informacija o Radu, ali ne i primjene. Oni ne znaju trik kako se to “provjerava”, iako im je rečeno u idejama Rada. Lično, volim da ljudi sjednu ispred mene da „odigramo igru“. Jer tada, u tom trenutku, ne možemo da se lažemo. Ili, mogu čak i reći, „bolji lažnjak će pobijediti”, što naravno nije slučaj, ali volim da izazivam.

Ako je znanje postalo zamka i zaštita ono je beskorisno i mora biti odbačeno dok je vrijeme.

Imam prilike razgovarati sa ljudima koji imaju „puno znanja“ i simpatično mi je. Slušam „njihovo znanje“ i vidim odbojnike, projekcije, strah, nemoć, zonu sigurnosti, takmičare na djelu, uspoređivačke sposobnosti, pogrešnu upotrebu znanja i informacija, memoriju, itd., ali ne vidim da oni to imaju, ne osjeti se iz njih. Znanje koje je integrirano se osjeti. Ono zrači. Ono je gusta atmosfera oko tog čovjeka. Imate osjećaj da stojite nasuprot tog integriranog znanja i imate osjećaj da je ono „gusto“ jer je udruženo sa sviješću samog čovjeka. Autoritet koji je autoritet, naročito u Radu, ne mora dokazivati svoj autoritet jer njegova pojava je sam autoritet.
Cilj Rada nije imitacija „rada“ ili „duhovnosti“. Ostavimo to ostalima.

Cilj Rada je budan i integriran čovjek. Ako nema provjere znanja, ako ono nije integrirano u različite umove, isprobano i na kraju življeno, to znanje nije vrijedno da se ima.

Cilj Rada nije znalac, uspavani „budni čovjek“, nije takmičenje, nije zona sigurnosti, itd., već Živi Budni Čovjek, Živa Budna Individualnost koja tek u tom trenutku budnosti postaje prava ili istinska individualnost. To je cilj Rada. A ako čovjek nema poniznost da „primi“ Rad i namjerava ga koristiti za vlastiti san ili bolji položaj u snu, tada je on sam beskoristan za Rad.