Navika da živimo „svakodnevno“ iz uobičajenog stanja toliko je duboka, jaka, nepromjenjiva, inertna, teška, tako da bilo kakav rad da poduzmemo, da uzmemo bilo kakvu sadhanu, oni neće moći napraviti bilo šta u našem životu jer mi uvijek potvrđujemo onu naviku koji svakodnevno živimo. Rad inzistira na odvajanju od stare ličnosti jer jedini način koji vodi ka transformaciji jeste upravo razumijevanje da san koji sanjamo u sebi nije stvaran i da je ono što je stvarno, a što je naša priroda, zloupotrebljeno od sna, projekcije, neznanja, kompletne strukture koju smo stekli odgojem i djelovanjem okruženja. Upravo zbog toga ličnost se još naziva i „stečena ličnost“. To je nešto što smo stekli životom i održavamo u životu putem vjerovanja da je to stvarno, da je ta ličnost s kojom smo identificirani i za koju mislimo da smo mi sami – mislim da većina ne razumije dovoljno što znači „ime i prezime“ i što znači da mi nismo „ime i prezime“ (ovo je simbolično) – održavana prošlošću, a to znači svim konceptima, uvjerenjima, dubokim vjerovanjima koja su ubačena u nas, nesvjesno ili svjesno, i za koja vjerujemo da su naša prošla i stvarna činjenica te ju ponavljamo svaki dan, tj. svakodnevno je živimo te time to postaje naša sadašnjost, a uskoro i naša budućnost. To vjerovanje da smo mi ta mrtva prošlost koju tako živi održavamo ne može biti uništeno sve dok se ne uništi bilo kakva identifikacija sa tim, tj. dok ne urušimo stvarnost bilo koje „činjenice“ iz prošlosti. No, problem je u tome što se te „činjenice“ oslanjaju na tjelesno-čulnu percepciju i stvarnost tako da naš površinski um, iz kojeg djelujemo svaki dan cijeli dan, i koji smo u stvari mi kao ljudsko biće ograničeno tjelesno-čulnom percepcijom, ne prestane da bude dominantni um u našem životu i ne prekinemo da mu dajemo snagu koju on nema, a ponajmanje svrhu koju on nema niti bi trebao da ima. Da bi se to desilo, da bi u tome uspjeli, percepcija se mora prebaciti na dublju razinu, stvarniju razinu, ono što nazivamo „unutarnjim umom“.
Vidjeti „staru ličnost“ kao nagomilanu prošlost – iskustva, memorija, uvjerenja, duboka vjerovanja, koncepte, ideje, itd. – kao nestvarnu, kao san, kao iluziju kojoj robujemo, kao stari način života koji više nije optimalan i koji više ne treba da se podržava je osnova bilo kojeg Rada ili bilo koje duhovnosti. Da bi se to učinilo potrebno je nešto što nije uvjetovano umom, što je slobodno od uma i tijela i na čemu treba da se radi temelj. Nešto što je stvarnije, nešto što je dublje, postojanije, drevnije. To je dio u Radu koji govori o svjesnosti, promatranju, pamćenju sebe. Sve što nastaje nakon ili poslije Svjesnosti, ili osjećaja Bivanja, je prosto koncept koji se sastoji od niza uvjerenja, stavova, ideja, projekcija, itd., te time nije stvaran. Nema stvarnost jer on nastaje i on nestaje. Ali kada čovjek ne zna da on nije „ime i prezime“, tj. sve ono što je stečeno i naziva se „ličnost“ – maska – a sam nije radio na tome, nije vidio da je ličnost samo stečena, naviknuta, nije stvarna te da takva ličnost u stvarnosti ne postoji – „ne-sebe“, „ne-ja“, „čovjek ne postoji“, „ti si iluzija“, itd. – on ne može ništa da promijeni osim da zamišlja promjenu, imitira duhovnost, glumi Rad. Da je to lako cijela duhovna i religiozna scena bi bila autentična i danas bi pucali od duhovnog zdravlja, ali to nije tako. Ono Stvarno obučeno je u košulju koncepta, a koncept se temelji na „imenu i prezimenu“ kao stvarnom te tijelu koje podržava to „ime i prezime“ (pod ovim je uključeno sve – od nacije, naroda, bilo koje identifikacije, polariteta, itd. jer sve je to koncept). Tijelo, samo po sebi, samo odražava, reflektira onu operativnu snagu koja je ono što stoji iza koncepta o sebi kojeg imamo. Ta operativna snaga je sama svjesnost, svijest o sebi bez ikakve karakteristike, bez ikakvog oblika i forme, bez strukture kako je mi poimamo.
Bez osobnog iskustva te slobodne svjesnosti u sebi, te rada na njenoj kristalizaciji, ili da kažem stjecanju, bilo kakva promjena ili transformacija nije moguća. Dva koraka su bitna. Prvi, odvojiti se od stečene ličnosti sa svim što ona u sebi ima i drugi, razumjeti da je istinska priroda sama svijest koja je svjesna unutar nas. Pretpostavljati ovo je kao da pretpostavljate da ste direktor uspješne firme dok ste u stvari čistačica u njoj. Sama riječ „pretpostaviti“ ima određenu snagu, ali ako se radi na ispravan način. Problem je u tome što ako to pretpostavlja stečena ličnost to će ostati u domeni fantazije i neće postati stvarnost. Mi uvijek pretpostavljamo fizičku stvarnost. Te „znanjem“ da je ona stvarna potvrđujemo i kreiramo tu stvarnost. Pretpostavka osnažena kreativnom silom stvara fizičku stvarnost. Pretpostavka da smo mi stečena ličnost i vjerovanjem u to, te svjesnom ili nesvjesnom ljubavlju prema njoj, mi činimo jednu, da tako kažem, mističnu formulu kreiranja. Te ta pretpostavka postaje naša fizička stvarnost. Da bi se ta prethodna pretpostavka urušila moramo se odvojiti od stare pretpostavke, prestati vjerovati u njenu stvarnost i prestati voljeti ono što nije stvarno, tj. stečenu ličnost za koju mislimo da smo mi, „ime i prezime“ ili „ja“. Drugačije rečeno, moramo naučiti PRETPOSTAVITI drugačiju stvarnost.

Nekom tko je na početku nemoguće je odvojiti se od kompletne stečene ličnosti. Time jedan od zadataka u Radu jeste proučavanje stečene ličnosti i samog njenog fizičkog života. Ali da bi se bilo šta proučavalo mi ne smijemo biti to što proučavamo. Potrebno je prestati se identificirati sa stečenom ličnošću i životom koji je ona imala. Drugim riječima, potrebno je da je „ubijemo“. Ona mora „umrijeti“. „Smrt“ stečene ličnosti započinje činom odvajanja i svjesnosti iste. Nastavlja se prestankom vjerovanja u nju i davanja snage staroj ličnosti, tj. stečenoj ličnosti. Vjerovanje znači da ne poznajemo stvarno već da vjerujemo da je nešto stvarno i time djelujemo i živimo kao da je to stvarno. „Nevidljivo kreira vidljivo“. Stara i puno ponavljana formula. Ličnost je nevidljiva. Ali naš način življenja, navike, ponašajni obrasci i slično su vidljiva manifestacija naše „nevidljivosti“ tj. nevidljive ličnosti. Snaga koja iza nje stoji je kreativna snaga, kreativna sila koja nije svjesna sebe u čovjeku. Ali i koja je rasuta unutar čovjeka, ne surađuje unutar njega, nije ujedinjena i time nije cjelovita. Životna Sila unutar čovjeka nije ujedinjena, nije cjelovita, duboko je razjedinjena i podijeljena na različite funkcije, mehanizme, oprečne sile, želje, male volje (mala „ja“), kontradiktorne emocije, itd. Time, ona nema snagu koju ona može imati, i ta snaga koju može imati je njen potencijal koji mora biti povraćen ili osvojen, kako vam odgovara.
Životna Sila u čovjeku je Kreativna Sila ili Snaga. I reći da mi imamo životnu ili kreativnu silu potpuno je pogrešno. Mi nemamo životnu ili kreativnu silu. Ako tako gledamo mi potvrđujemo da smo stečena ličnost. Moramo promijeniti percepciju, način percepcije. Ali to nije moguće samo prostim tvrdnjama, citatima, umišljanjem super-veličine. To je ono što je u osnovi Rad, Autentična Duhovnost ili Religija, bilo koji sistem ili učenje koje nešto može napraviti.

Prije svega, ako stečena ličnost radi Rad, sve što će se desiti jeste dodatna kristalizacija stečene ličnosti. Drugim riječima, Rad postaje ličnost, Radna Ličnost. Čovjek ima dojam da on radi, da se mijenja, dok se u stvarnosti ništa ne dešava. Kažemo da on radi na pogrešnom dijelu sebe. Radi po sebi, ne NA sebi.
Tijelo i ličnost bi trebali biti izražaj Svjesne Kreativne Sile ili Snage čovjeka, Budnog Čovjeka. Ne obrnuto, kakav je slučaj. Ne možemo mi biti duhovni kao „ime i prezime“. Ne možemo „mi“ raditi na sebi. Zato nema promjene. „Mi“, „ime i prezime“ ili „stečena ličnost“, nismo stvarni. „Mi“ smo koncept, ideja, uvjerenje, duboko vjerovanje. Riječ „mi“ zamijenite sa riječju „ja“. „Ja, ime i prezime, nije stvarno!“ Time, to što zna da „ja“, „ime i prezime“ nisu stvarni je ono što je stvarno. Ali to ne može biti memorija, sjećanje, izgovoreno iz sna i spavanja. Morate stvarno ući u taj Stvarni osjećaj Sebe. To nije moguće bez odvajanja, prestanka identifikacije sa bilo kojim dijelom „stečene ličnosti“ – ili „ja“ ili „ega“ ili „lažne ličnosti“ ili „iluzornog sopstva“, itd. – a samim tim i života kojeg imate i koji nastaje iz stečene ličnosti. Onda morate ojačati, kristalizirati, skupiti, ujediniti taj Stvarni Osjećaj – „Stvarno Ja“, „Istinsko Ja“, „Ne-Ja“, „Bezobličnu Prirodu“, „Stvarnu Prirodu“, „Božansku Prirodu“, „Duhovnu Prirodu“, itd. – i „postati“ ta priroda. Biti ta Priroda. To je Budno Stanje. Probuditi se unutar sna. A onda, to Stanje, to Stvarno gurnuti ponovo nazad u život, u svakodnevno, u izraženo sebe, u novi koncept, u novo ja, u novo sebe, novog čovjeka. U početku, to je Svjestan Čovjek. Kada on više nije identificiran sa starim čovjekom ili starom stečenom ličnošću, i svjestan je sebe kao „Ne-Ja“ ili „Ne-ime i prezime“ ili „Ne-ego“ ili „Svijest slobodnu od tijela i uma“, itd., tada on postaje Budno Biće. Neću reći „ljudsko“ iz prostog razloga što je „ljudsko“ samo projekcija stare i stečene ličnosti, a taj osjećaj Sebe ili „Ne-sebe“ je ogroman i izvan bilo koje kategorije ili definicije.
Kroz taj Osjećaj svako definiranje sebe prestaje, više nema nikakvu vrijednost i čovjek živi „ne-sebe“, „ne-ja“. Kao slobodna svijest, kao novi čovjek, kao probuđeno biće. On više „nije-ja“, nije „ime i prezime“, tj. kažemo za njega da on više ne postoji, da je on kao „ime i prezime“ ili „ja“ umro.

S Budnim Stanjem Rad tek počinje. Iako i prije toga kažemo da čovjek radi na sebi, to nije krajnja istina. On se samo priprema za Rad. Rad počinje u momentu kada se to što radi probudi. Neću reći u njemu, jer to je pogrešna percepcija. On, kao Budna Svijest, se probudi u konceptu o sebi, u umu, u tijelu. On je svjestan da njegova stečena ličnost nije on, da „on“ nije nikad postojao, da je sve bila iluzija, zamišljanje, san. Njegov osjećaj individualnog „ja“ prestaje da postoji ili je u prestanku postojanja. On vidi sve što se „unutar“ njega dešava, svaki proces, emociju, misli, koncept i prestaje da tome daje snagu, prestaje vjerovati u to. U stvari, on više nije vjernik u svakodnevnom tumačenju te riječi. On je ostvario ono što vjernik sanja, s tim da je ovdje riječ „vjernik“ upotrijebljena u svakodnevnom žargonu.

Budan čovjek i Svjestan Čovjek primaju utisak koji do njih dolazi ali ovaj put utisak ne ide u stečenu ličnost i ne kristalizira ličnost, već se njegova energija transformira ili ide u Svjesno, Budno i hrani Svjesno i Budno. Drugim riječima, osnažuje i dalje kristalizira svjesno u njemu, njegovo „ne-ja“. Kažemo „on je Prisutnost“. Ne kažemo „on ima prisutnost“. Kažemo „on je ne-ja“. Ne kažemo „on ima ne-ja“. Kažemo „on je Božansko“. Ne kažemo „on ima Božansko“, itd. Ta Prisutnost, Svjesnost, Budno Bivanje, Ne-ja, Božansko, Brahman, Svijest, itd., je u stvari Stvarno Ja ili On. Pošto nema identifikacije – ni sa tijelom, ni sa umom, ni sa „ja“ (ime i prezime, stečena ličnost, itd.), ni sa funkcijama uma, ni sa procesima, niti emocijama i mislima, niti bilo kojom konstrukcijom, konceptom, uvjerenjem, stavom, dubokim vjerovanjem – Slobodno je, bez forme i oblika, Svjesno, Budno, Postojano, Stvarno, samo od Sebe Prisutno, izvan uzroka i posljedice, izvan vremena i prostora, izvan koncepta i konstrukcije – svaki koncept i konstrukcija, svako malo „ja“, svako uvjerenje, stav, duboko vjerovanje, tijelo, um, proces, emocija, misao, itd. ovisno je o tome i ne može postati niti postojati bez toga – TO je alfa i omega, početak i kraj, pra-uzrok, Istinska Priroda, Ne-Priroda, Ono izvan bilo čega, Božansko, Bog, Istina, Nirguna Brahman, itd.
I to ne možete imati. To ne možete doživjeti, vidjeti, svjedočiti tome, biti svjesni toga, na bilo koji način percipirati to. Možete TO BITI i iz toga sve ostalo percipirati, znati, osjećati, itd. To možete izraziti u tijelu, umu, životu i To postaje Novo, Božansko u Životu, ali ne i „vi“. „Vi“, „ti“, „ja“, „mi“ smo konstrukcija unutar toga, nestvarno u stvarnom, san unutar Budnosti, „ja“ unutar Vječnog i Bezgraničnog Ne-ja. Mi smo san Toga, manifestacija Toga, izražaj Toga, koncept Toga, tijelo i um Toga, itd.

Da bismo odgovorili na život moramo biti koncept, moramo biti konstrukcija. Vremenom ta konstrukcija preuzima Slobodnu Svijest i dolazi do samo-zaborava. Zaboravljamo šta smo i tko smo, misleći da smo ovo „ja“, ovo „ime i prezime“ sa svim konceptima, vjerovanjima, uvjerenjima, idejama o sebi, projekcijama, reakcijama, itd. Kristaliziramo stečenu ličnost i na kraju živimo život kreiran od kristalizirane stečene ličnosti, slike o sebi, ideje o sebi, projekcije, tzv. ega, lažne ličnosti, itd. Rad je razložiti, otopiti, rastvoriti pa ponovo zgusnuti, odbaciti, ubiti, prestati se poistovjećivati, itd. sa stečenom ličnošću. Kristalizirati rasutu svijest, ujediniti je, promijeniti percepciju, promijeniti identifikaciju, probuditi se unutar, probuditi se izvan, te ponovo izraziti Stvarno u tijelo i umu i time u životu. Drugim riječima, ostvariti Istinsku Prirodu. Ne mogu reći „svoju“ jer to nije naše. Ispravnije je reći da smo „mi“ Njegovo, Njeno, od Toga.
Koliko je to teško, ili rijetko, govori nam i cijela duhovna i religiozna scena. Jako je mali broj ljudi koji su ovo ostvarili ili koji su na putu da ovo ostvare. Biti u Radu a ne ostvariti ovo je, ili težiti da se ovo ostvari, je prosto gubljenje vremena. Isto je i sa duhovnošću i religijom. Iako netko tko ovo zna više ne može za sebe reći da je „duhovan“ ili „religiozan“ i cijeli tekst govori i zašto to ne može reći. A opet, s druge strne, on je ostvario srž cijele duhovnosti i religije. To je paradoks. A Istina je paradoks. Vi jeste ta Istina, ali „vi“ niste nikad, niti ćete ikad biti, ta Istina. Čak i samo Budno stanje niste „vi“. „Vi“ se u njemu pojavljujete. I time, pošto se pojavljujete, „vi“ niste Budno Stanje. A opet, to Budno stanje ste Vi kao Budno Stanje, a ne kao „vi“ u Budnom stanju. Zato i kažemo da je to „ne-ja“, „ne-sebe“. Zato i kažemo da „vi“ ne postojite. „Vi“ ste samo iluzija, san, koncept, ideja, zamisao, mašta, imaginacija, konstrukcija unutar Slobodne Svijesti, Istine, Budnosti, itd. I zato kažemo da je „čovjek san“.
Znati ovo znači ZNATI, ne misliti o tome, imati mišljenje, čuti, imati informaciju, itd. To je ono ka čemu autentični Rad, Duhovnost, Religija vode. A lažni rad, duhovnost, religija samo sanja i imitira. A lažni su zato što ste „vi“, „ja“, „mi“, „stečena ličnost“, lažni, ne-stvarni, ne-postojeći, itd.
Gurđijev je rekao da je „život stvaran samo kada Ja Jesam“. I danas imamo tisuće onih koji to ponavljaju, a da to nisu ostvarili, uvjeravaju druge da znaju, a nemaju, niti su to. Ja Jesam je Ne-ja. Većina osjeća „ja jesam“ tijela, tj. život i postojanje tijela kao „ja jesam“, a Mr. G. nije na to mislio. Ovo što sam ovdje opisao je ono na što je G. mislio kada je rekao da je život stvaran samo kada (bezlično, bez-tjelesno, ne-osobno, ne-ja) Ja Jesam. Ili je možda bolje reći samo Jesam. Jer Jesam je Istinsko Ja bez osjećaja „ja“ ili „moje“ ili „mene“.
Do toga Radom trebate doći i to na kraju živjeti. Iz toga djelovati, iz toga primati utiske, iz toga transformirati ostatke starog ili stečenog „sebe“, itd. Svjesnost i trud da živite svjesno je početak ove Istine, ovog cilja. Početak Rada na transformaciji i transcendenciji.