Sve dok je mnoštven čovjek ne može ništa učiniti sa sobom niti sa svijetom oko sebe. Čovjek je sastavljen od mnoštva „ja“ u sebi – različitih funkcija, umova, procesa, volja, itd. – i svako od tih „ja“ povremeno gospodari samom cjelinom čovjeka. Ta mnoštvenost kao i povremeno gospodarenje nad cjelinom može se izraziti izrekom, „Kad mačke nema, miševi kolo vode“ ili jedna druga verzija iste izreke: „Gdje mačke nema, tu miševi kolo vode“.
Ideja o „ja“ ili tzv. „egu“ je prosto sugestija i hipnoza. Reći da netko ima „ego“ značilo bi da taj čovjek ima jedno postojano „ja“ u sebi, time on „ima mačku“. Činjenica je da čovjek nema postojano „ja“ u sebi jer da ima bio bi gospodar sebe. S druge strane, „ja“ u čovjeku ne mogu postati jedno „ja“ jer njihova struktura i svrha nije da budu gospodar ili jedno ja, već je njihova svrha upravo da budu sluga jednom „ja“. U nama se u svakom trenutku izmjenjuju različita „ja“. Svaki mehanizam – a mehanizam je automatska reakcija/kretnja bilo čega u nama (ili nas) koja se odvija bez naše volje, želje, prisustva i ona se odvija potpuno nezavisno od naše volje – jeste i predstavlja jedno malo „ja“. U Tantričkom učenju se kaže da imamo 1000 predispozicija i upravo ta simbolika upućuje na činjenicu o mnoštvu „ja“ unutar svakog od nas. Drugim riječima, u nama postoji skoro 1000 malih „ja“. Svako od tih „ja“ misli da je „bogom dan“ i želi da preuzme kontrolu nad cijelim sistemom, što je ujedno i činjenica, tj. svako od njih u svakom trenutku i preuzima kontrolu nad cjelinom čovjeka dok čovjek misli da je to njegova volja i njegova želja ili odluka. Problem nastaje u onom trenutku kada uvidimo da mi kao cjelina plaćamo cijenu za odluku, želju, izražaj jednog malog „ja“.
Mehanizam je automatska reakcija/kretnja bilo čega u nama (ili nas) koja se odvija bez naše volje, želje, prisustva i ona se odvija potpuno nezavisno od naše volje
Ono što je potrebno jeste da čovjek uvidi ovu činjenicu, da se prisjeti trenutka kada je nešto učinio pod djelovanjem jednog malog „ja“ ili grupacije određenih malih „ja“, recimo određeni ponašajni obrazac kao automatizam – automatizam je kombinacija dva ili više mehanizama ili malih „ja“ – koji ga je doveo u neku nezgodnu situaciju a onda je on kao cjelina morao platiti cijenu za to. Ovo, manje-više, doživljavamo svaki dan.
Kada kažemo da je čovjek nesvjestan upravo govorimo o ovoj činjenici. Čovjek nije svjestan svojih malih „ja“ ili mehanizama ali cijelo vrijeme umišlja da je to on sam. To je upravo trik sile vezivanja/identifikacije ili zakona identifikacije koji nam daje osjećaj „ja“ i „moje“ te nas kroz taj osjećaj vezuje za procese, misli, emocije, itd., i daje nam dojam da smo to mi. Misao koja se u meni dešava nisam „ja“, to je samo misao koja se u meni dešava. Kada ovo uvidite i znate, te sve manje i manje padate u zamku „mišljenja“, tada vidite misli takvim kakve one i jesu, misli i ništa više. Tada one nemaju nikakve veze sa vama, nisu vi, niste njima zarobljeni, niste njihov rob, itd. Vidjeti misli, u skladu sa ovim primjerom, jeste vidjeti stvari takvima kakve one jesu. Misao je misao i nema nikakve veze ni sa mnom ni sa stvarnošću. Ali to ujedno znači i to da ste vi odvojeni od misli i mišljenja. To vodi novoj razini znanja i viđenja ali i novoj razini koja se naziva „sposobnost razmišljanja“.
Čovjek nije svjestan svojih malih „ja“ ili mehanizama ali cijelo vrijeme umišlja da je to on sam.
Promatranje misli, u skladu sa ovim primjerom, vodi nas viđenju da svaka misao ili grupacija misli iza sebe ima određeno malo „ja“ ili određeni mehanizam koji je pokrenuo i vodi sam proces „mišljenja“. Stavljam „mišljenje“ pod navodnike jer u biti to nije mišljenje i mogu reći, bez imalo bojazni da ću pogriješiti, da čovjek NE MOŽE da misli. On to mora da nauči. Jasno, većina ljudi se neće složiti sa tim, bez i da promisli o ovom što sam rekao. Time, to dokazuje upravo ovo što sam rekao. Misao se dešava pod određenim utjecajem i prolazi kroz naš um sama za sebe i sama po sebi i nema nikakve veze sa nama. Taj prolazak asocijacije ili misli pod određenim pritiskom je prosto reakcija a reaktivno „mišljenje“ NIJE sposobnost razmišljanja/mišljenja, već reaktivno „mišljenje/asocijacije“. A kada su tim „mislima“ pokretač emocije, recimo uvrijeđenost jer je netko tamo rekao da „ja ne mogu da mislim“, tada se nalazimo pod prisilom ili prisilnim mislima kojima temelji uvrijeđenost. I te će misli, bez naše kontrole ili želje ili namjere, da se (prisilno) vrte sve dok energetski potencijal koji se nalazi u uvrijeđenosti ne nestane i zbog pomanjkanja energije, ili istrošene energije, nešto drugo preuzme „daljinski upravljač“ ili „pritisne dugme na daljinskom upravljaču“ i mi „mislimo“ neke druge misli.
Iza, recimo, ove reakcije i „mišljenja“ koje se desilo u vidu asocijacija koje se vrte same od sebe stoje određena snažna mala „ja“ ili mehanizmi/automatizmi. Identifikacija, kao sila ili zakon, vezuje nas za proces ili reakciju ili asocijaciju koja je nastala u jednom, dva ili tri uma (rijetko se dešava da određena situacija istovremeno djeluje na sva tri uma; takva situacija bi bila određeni šok kao recimo šok koji nastaje u životnoj opasnosti) i zbog identifikacije mislimo da određena misao, emocije, proces, reakcije i slično smo mi ili „ja“. Sama sila identifikacije ima svoje razine ili ravni, time sila identifikacije je jedna od osnovnih sila u univerzumu koja vezuje svijest i time omogućava samo postojanje univerzuma.
Identifikacija, kao sila ili zakon, vezuje nas za proces ili reakciju ili asocijaciju.
Kada pročitamo neki tekst u nama se aktiviraju određena mala „ja“ koja imaju određeni interes. Taj interes je emotivan i on uvjetuje intelektualni um ili centar da „misli“ određene misli, tj. kako to volimo reći „mi tada ‘razmišljamo’“. Istina je da MI NE RAZMIŠLJAMO već nam se „razmišljanje“ dešava; već nam se „mišljenje“ dešava, i ono je također pod „prisilnim mišljenjem“ tj. mišljenjem koje se samo od sebe dešava i vrti se sve dok se emotivna energija ne istroši te tada, nakon toga, nešto drugo će preuzeti aktivnu ulogu nad „nama“ i uređivati neke druge misli i emocije. Aktivnu ulogu (gospodari nama) nad nama najčešće određuje vanjski svijet, tj. utjecaji izvana. Recimo, kao ova situacije u kojoj se trenutno svijet nalazi. Zakon ili sila identifikacije to preuzima unutar nas i drži nas u prisilnim reakcijama, emocijama i mislima. Prisilne reakcije, emocije i misli se vrte oko tri osnovna uma fizičkog svijeta: sigurnost, zadovoljstvo i moć. Tri osnovna uma fizičkog svijeta a time i fizičkog čovjeka temelje se na identifikaciji svijesti, koja u ovom slučaju ne postoji ali je potencijala u svakom čovjeku, sa tijelom. Identifikacija nepostojeće svijesti, ili svijesti u potencijalu, sa tijelom je jedan od osnovnih zakona ovog svijeta ili drugim riječima, jedna od osnovnih sila vezanosti čovjeka ili ljudske svijesti. Time dolazimo do sljedećeg a to je da je osnova zla identifikacija. Zlo samo po sebi ne postoji.
Postoje dva teoretska dobra koja su u sukobu i ona rađaju ili kreiraju ili uzrokuju jedno praktično zlo.
Recimo, sukob dvije frakcije koja imaju različite teoretske ideje „dobra“ dovodi do jednog praktičnog zla koje se u ovom slučaju odnosi na istrebljenje jedne od slabijih frakcija. I za to imate primjer upravo u situaciji u kojoj se svijet trenutno nalazi. Osnova svog zla u ovom svijetu je ljudska identifikacija. Ona uzrokuje dva teoretska „dobra“ i jedno praktično zlo.
Temelj identifikacije je emocija ili vitalna sila.
Kada čovjek emotivno ne reagira na nešto, ne u smislu apatije (iako ova riječ ima malo drugačije značenje koje je zaboravljeno) već u smislu odvojenosti ili svijesti u odnosu na određenu emociju, tada on nije identificiran sa određenom situacijom (to više nije događaj za njega) i zbog toga ta situacija ne djeluje na njega, ne izaziva mu reakcije a time ni prisilne misli. On je slobodan od utjecaja same situacije. Automatska ili mehanička sloboda NIJE SLOBODA u smislu unutarnje evolucije, čisto da napomenem.
Dio u kojem „mi izabiramo“ određeno teoretsko dobro NIJE NAŠA VOLJA, već djelovanje sile identifikacije u kombinaciji sa različitim potencijalom kojeg određeni pojedinac ima. Mi ne izabiramo, „odabir“ se sam od sebe dešava.
Ali mi imamo dojam da smo mi izabrali određeno „teoretsko dobro“. U stvari, sile i zakoni koji gospodare čovjekom su izabrali određeno teoretsko dobro i time ulaze u sukob sa drugim „teoretskim dobrom“. Mi, recimo da „mi“ ili „ja“ postoje, nismo izabrali. Mi smo uvjetovani, natjerani, prisiljeni da budemo ono što je nešto odabralo za nas.
Vratimo se na početak teksta.
Ideja o mnoštvu „ja“ govori da čovjeka u biti nema. Čovjek je u ovom slučaju ljudska svijest. To govori, s druge strane, o ljudskom snu. Čovjek spava i sanja o sebi i svijetu i u snu on ne može ništa učiniti, ali ima iluziju da je to NJEGOV san, NJEGOVA odluka, NJEGOVO „ja“, NJEGOVE „misli“, „emocije“, „reakcije“, itd. To je ljudska mnoštvenost. Slobodno izbacite riječ „ljudska“.
Bilo koja „odluka“ koju mnoštven čovjek donese NIJE NJEGOVA jer on ne postoji iza nje. Bilo koji čin koji on „napravi“ ili „učini“ NIJE NJEGOV. Bilo koja misao, emocije, proces, mišljenje, djelovanje koje on naizgled „čini“ NIJE NJEGOVA. Otuda Rad govori o tome da ČOVJEK NE MOŽE DA ČINI/DJELUJE. Njemu se sve dešava.
S.V.E.
Čak i „on“ sam.
Svaki um, neću ulaziti u podijele umova jer to traži dugotrajno proučavanje Rada i njegovih Ideja, sadrži niz „volja“, „sila“, „želja“, itd. Svaka od tih malih „volja“, kako ih u Radu nazivamo, jeste različito malo „ja“. Time, čovjek je mnoštven.
On je Legija. „Moje ime je Legija! Ima nas mnogo“.
Kada određeni um doživi utjecaj, nebitno čega, on zbog pobrkanih veza budi ostale umove, ili inficira ostale umove ako ću to točno nazvati, i unutar njih pokreće asocijacije. Što je utjecaj i reakcije emotivnija to će asocijacije ili infekcija umova biti jača i dugotrajnija. Kada je u to uključena negativna emocija, kao u primjeru uvrijeđenosti, ta emocija će inficirati cijeli ljudski sistem i trajat će sve dok se energija značaja (emotivne vezanosti) ne istroši. Tada će, u skladu sa tim da svijest ne može biti prazna, nešto drugo preuzeti ljudsku svijest i ona će otići u drugim pravcu misleći da je to njena volja, njena želja, njena odluka, itd. Još gore od toga što misli da je to njeno jeste identifikacija koja ju vezuje i utječe na to da ljudska svijest misli da je to ona, tj. sila koja joj daje osjećaj „ja“.
Svaka misao, emocije, proces, tjelesna senzacija u nama u stvari je jedno malo „ja“ ili grupacija malih „ja“ u skladu sa interesom ili značajem koje određeni pojedinac ima. Čovjeka, kako on voli da misli o sebi, prosto nema. On je samo san o njemu samom, ništa više. Zato Rad kaže da je čovjek u snu. Osim ako do njega ne dođe određeni utjecaj IZVANA, tj. izvan njega, on ne može da se probudi iz sna u kojem se nalazi. Upravo, to ukazuje na današnju ludost duhovne scene koja voli da govori da čovjeku nije potreban učitelj, majstor, guru, učenje te da on može sve sam da postigne. Da Čovjek može (ali većina njih nisu taj Čovjek), ukoliko je prošao određenu školu koja je obično od aktivnim djelovanjem nekog čovjeka kojeg nazivamo majstor, učitelj, guru, mentor ili kako već. Sve drugo je jako fin san ili san u snu, što je još gore.
Zašto?
Jednostavno. Sve što naizgled „činimo“, ako do sada niste shvatili tekst, nije uopće „činjenje“ a ponajmanje „naše činjenje“. To je reakcija, proces, uvjetovano, san. Naša osobnost je sve to. I ona ne može samu sebe osloboditi. Ne može se čak ni natjerati da radi nešto što ona sama ne želi da radi. Time, čak i ako naizgled „radite na sebi“ u biti lažete se. Ako ste duhovni, lažete se. Ako ste religiozni, lažete se. Ako mislite da ste neovisni i slobodni, lažete se. Ako mislite da nešto možete učiniti, lažete se.
NITKO VAS NIJE NAUČIO KAKO DA ČINITE.
Evo, prosto, natjerajte se da mislite, da razmišljate. Natjerajte se da osjećate. Ali ne kao reakciju, već da to bude prosto aktivni čin mišljenja i osjećanja. Čak i ako to sada pokušate to pokušavate pod određenim utjecajem. Tj. u ovom slučaju mojim izazovom da razmišljate i osjećate. Gdje je to vaša volja, vaša sposobnost mišljenja i osjećanja, vaše ja? Gdje ste tu vi?
Nema vas. I to je činjenica. Dokažite suprotno.
I sada, netko misli da on može sam da napreduje, uči, rodi se kako to učenje govori. Zanimljivo!
Prvi čin ČINJENJA jeste namjerno usmjerenje pažnje ka promatranju i odvajanju od promatranog.
Želja koja je uvjetovana uvidom da nas nema daje mogućnost da učinimo ono što možemo da učinimo. A prvi korak u Djelovanju ili Činjenju jeste odvajanje i promatranje. I taj korak je nešto što ćete JAKO DUGO DA RADITE, ponavljate.
Ne razmišljajte o tome kako ćete promijeniti sebe, kako ćete napraviti nešto, kako ćete se prosvijetliti, itd. Ako vam do sada nije jasno da to dolazi iz uvjetovane osobnosti i nema nikakve veze sa vama, neće vam nikad ni biti jasno.
Promjena je moguća, jasno. Ali za koga?
Samo za nekoga tko je STVORIO SEBE. Nekoga tko je kristalizirao svijest. „Probuđene“ bez budnosti i time gospodara u sebi, pa jednostavno, žalim takve probuđene. To nije cilj. Takav čovjek je „postigao“ jednu dimenziju dok je svih ostalih šest izgubio. Žalosno. Potraćen potencijal.
Mnoštvenost je („naša“) stvarnost. Ako smijem tako reći. Ono što čovjek treba jeste da načini jednu lucidnu ludost, da je tako nazovem. Već podijeljen, i nepostojeći, mora još jednom da se razdvoji. Ali ovaj put svjesno i sa namjerom i to zarad budućeg postojanja. Znam, ovo što govorim potpuno je suprotno sa svom duhovnošću i religijom, ali ne i sa onim što već niste čuli od mene.
Svjesnost ili u početku promatranje je jedina veza sa njegovim budućim JEDNIM JA ili ISTINSKIM JA ili ISTINSKIM EGOM.
To je jedno što on može učiniti, a i to je pod jednim veoma bitnim uvjetom. Taj uvjet je da ZNA kako da promatra, kako da bude svjestan, jer čovjek NEMA SVJESNOST. To što on ima i što smatra svjesnošću naziva reflektivni um ili sposobnost svijesti da samu sebe reflektira i ona je AUTOMATSKA, tj. NIJE POD NJEGOVOM VOLJOM. To je sposobnost uma ili svijesti da promišlja o samoj sebi i da kroz to promišljanje uvidi činjenice o sebi. Ali da bi ona mogla uvidjeti činjenice o sebi, ona mora da se probudi. Ova sposobnost nije čovjekova stvarnost, već potencijal. Osobnost IMITIRA ovu sposobnost kroz prilagođavanje ili težnju da se prilagodi. Ona može misliti o sebi, slici koju o sebi ima, ali ne može ništa učiniti povodom toga, već samo NAIZGLED odabrati – a znamo da odabir ne postoji već uvjetovanost koju tumačimo kao odabir – da prilagodi određenu sliku o sebi iz ponuđenih slika o sebi. To nije istinska sposobnost refleksije svijesti već imitacija osobnosti.
Promatranje je način na koji uviđamo činjenicu o sebi, sve što sam ovdje spomenuo, i to je ujedno prvi čin ili djelovanje – često pod pogrešnim motivom ali moramo od nečega krenuti – koje nam je na raspolaganju jako dug period vremena.
Kada NAUČI kako da promatra on uči kako da djeluje.
Naučiti, recimo, misliti/razmišljati pa do ćete naučiti tek nakon nekoliko godina svakodnevnog promatranja, odvajanja, prestanka suradnje sa mehanizmima ili malim „ja“, borbe za sebe, svjesnog sebe. A prije toga morate uvidjeti i to jako dobro uvidjeti činjenicu da ne možete razmišljati, da ne razmišljate već da vam se mišljenje dešava. Da je ono polarno, tj. mišljenje da ili ne. A to znači da možete biti jedno ili drugo. A u skladu sa tim i osjećati isto, fizički „djelovati“ na isti način, itd. Drugim riječima, dešava nam se ili ovo mišljenje ili ono mišljenje, ili ove emocije ili one emocije, ili ovo „djelovanje“ ili ono „djelovanje“, ili ove želje ili one želje, itd. Ne mi nismo yin-yang. Mi smo ili yin ili yang, ili crno ili bijelo. Doći do crnog i bijelog je Rad na sebi. A doći do kruga koji sve sadrži jeste biti budan/probuđen. A to je treća razina razmišljanja, da to tako kažem. Druga je obje krajnosti istovremeno. Sada to primijenite i na emocijama. Osjećamo ili ovu ili onu emociju. Doći do istovremeno osjećanja obje emocije je sljedeća razina emotivne svijesti ili inteligencije koje nema ako ta svijest nije probuđena u emotivnom centru ili umu. Doći do Bivanja koje je KRUG oko emocija (Bivanje je Emotivno, ALI NIJE EMOCIJA), e pa to je gospodo moja gotovo steći sposobnost koju samo Bog ima. Kad kažem „doći do Bivanja“ ne mislim na to da imate bljesak osjećaja Bivanja ili Postojanja na deset sekundi, već BITI TO BIVANJE koje je SVIJEST i EMOCIJA istovremeno a koje su slobodne od kontradiktornosti misli i emocije, pod uvjetom da IMAMO MISLI I EMOCIJE, a nemamo ih jer nam se one dešavaju.
Čak i ako ste sam Albert Einstein, i dalje ste mehanični, legija, nesvjesni, itd. On nije imao izbor da bude ili ne bude Einstein. Time, koliko god bio genije on je i dalje u snu i mehaničan je. To nije bio njegov izbor. To mu se desilo.
Većina ljudi kada uđu u Rad odmah žele da nešto učine po pitanju sebe. Ono s čim se na kraju suoče jeste da NE MOGU NIŠTA, po tom pitanju, UČINITI. Zato često većini koja želi ući u Rad kažem da odu i neku duhovnost, rade yogicu, meditiraju i slično i da ne ulaze u Rad. Često to kažem kao izazov da vidim što će se desiti a nekad to kažem i kao jedinu mogućnost koju taj čovjek ima. Život u snu je divan, još ako je religiozan i duhovan može postati još divniji. Ali to nema veze sa buđenjem. Ako želite divan život, samim tim i divan san, danas imate veoma veliku ponudu: duhovnost, religija, teorija zavjere, nauka, okultno, magijsko i slično. Rad nema veze sa tim.
Ali ako želite da se PROBUDITE iz „svog“ SNA, tada imate samo jednu ponuđenu mogućnost. A to je Rad.
Nebitno koje vrste Rad, a svako učenje u sebi krije svoju Ezoteričnu stranu, tj. Rad, ali se teško pronalazi. Jer da bi se Rad ili Ezoterična strana učenja pronašla u vama mora biti razvijen dio koji pronalazi takvo učenje. A taj dio se ne razvija niti duhovnošću, niti religijom, niti magijsko-okultnim, itd. Taj dio nazivamo Magnetski Centar, ali on može biti bilo koje vrste i jeste bilo koje vrste jer on je određeni interes. A interesa ima raznih vrsta. Što ne znači da će vas on dovesti Radu ili Ezoteričnoj strani Učenja. To mora biti veoma specifičan interes. A dio tog interesa je razočarenje. Morate se razočarati u sve što ste do sada čuli, radili, čitali o duhovnosti, religiji, magijsko-okultnom. Razočarati se znači uvidjeti da to nije takvo kakvim se predstavlja i ne vodi nikuda.
Trenutci uvida u svoju mehaničnost, različita mala „ja“, identifikaciju, infekciju vode do početka unutarnje borbe za sebe. Između ostalog to znači da postepeno prekidate suradnju sa malim „ja“, uvodite stvari na koje ta mala „ja“ nisu navikla i protive se njihovim željama. Jasno, sve to mora biti odrađeno na svjestan način. Ne „svjestan“ ljudski način, već svjesno kako to Rad pojašnjava. Duhovnost i religija NE POJAŠNJAVAJU svjesnost JER SA NJOM NI NE RADE. Svakodnevna ljudska „budnost“ ili „svijest“ NISU Svijest ili Budnost, a ponajmanje Svjesnost kako to Rad pojašnjava.
Ponekad se namjerno prekida neki mehanizam kroz voljni napor i na taj način se pojačava njegovo pokušaj izražavanja ili izazivamo izražaj nekih drugih mehanizama, ili dubljih razina reaktivnosti, itd. Ponekad činimo suprotno od onog što mehanizam osobnosti želi, ili kako kažemo „suprotno od toga što ‘to’ želi“.
Jedan od ciljeva Rada jeste učiniti ono aktivno pasivnim i ono pasivno aktivnim.
Što je svojevrsna formula Rada. Učiniti aktivnu osobnost pasivnom, a pasivnu svijest aktivnom. Što nijedan ili skoro nijedan drugi duhovni ili religiozni pravac ne čini. Aurobindo bi rekao da je cilj dovesti Psihičko Biće ispred tijela i osobnost. Gurđijev će reći da je cilj dovesti Svijest o Sebi ili Istinsko Ja ispred osobnosti ili da Gospodar preuzme svoju kozmičku ulogu ili jednostavnije rečeno „dovesti mačku (Istinsko Ja/Psihičko Ja) u kuću i prekinuti dominantnu vladavinu miševa (malih ‘ja’)“.
Ima još jedna zanimljivost koja mi je bili pomalo simpatična, nemam bolju riječ od te. Nedavno sam vidio onog klauna somnambulistu Sadguru-a (kako visoko ime za mjesečara), kako tumači razlaz Uspenskog i Gurđijeva, naravno, kako je on, jadan, to shvatio. Usput, naravno, tumači i učenje Gurđijeva – zanimljivo, nisam znao da Gurđijev ima učenje jer on je PRENIO učenje, nije ga stvorio.
Ono što mi je zanimljivo jeste da već duže vrijeme pratim aktivnost raznih duhovnih i religioznih „škola“ koje pokušavaju da unize, unište, djeluju protiv Gurđijeva, Aurobinda i sličnih Majstora i to sve u cilju uništenja ili slabljenja utjecaja tih Učenja.
Jasno, oni ne mogu da postignu svoj cilj kod onih koji razumiju ili rade ta Učenja, ali ono što mogu da postignu jeste da oni koji su poznavani – Silom poznavani – u taj Rad budu zbunjeni, odustanu ili to ostave za neko drugo vrijeme.
Problem je u tome što NITI JEDNA ŠKOLA ili UČENJE a time ni duhovnost bilo kojeg oblika i religija bilo kojeg tipa, NE MOŽE tumačiti Rad i slična Učenja. Ali Rad, recimo, može veoma lako da tumači bilo koju duhovnost, religiju ili učenje. Prvo, i prije svega, zato što nijedna od njih u sebi nema strukturu koja bi joj omogućila takvo što, a Rad recimo ima i počinje od nje. Drugo, zato što Rad nastaje na jednom drugom nivou od nivoa današnje duhovnosti i religije. Treće, zato što Rad započinje izvan djelovanja tri tipa čovjeka i počinje na specifičnom interesu koji je interes sasvim drugačijeg tipa čovjeka, ili ono što nazivamo četvrtog tipa čovjeka. Četvrto, zato što svi duhovni pravci zajedno sa religioznim pravcima ne rade sa Prvim Svjesnim Šokom, što je osnova Rada i sličnih disciplina. Peto, zato što ne mogu da razmišljaju i osjećaju. Šesto, zato što su zbir uvjetovanih interesa a ne djelovanje svjesnog čovjeka ili svjesnog dijela unutar čovjeka. Sedmo zato što su duhovna i religiozna učenja pomiješala „babe i žabe“. Osmo …
Mogao bih tako naredati još nekoliko rednih brojeva i pojasniti zašto oni to prosto ne mogu. Ali dovoljno je da shvatite ovaj tekst i bit će vam jasno zašto.
Dapače, Rad može da se upetlja u sva ta učenja jer on radi na sva tri uma, za razliku od tih učenja od kojih svako od njih radi samo sa dominantnim umom; zato što ne vjeruje osobnosti koja izabira učenje, već svijesti koja je iza nje; zato što uče kako da razmišljaju a ne da budu iskorišteni od asocijacija kao emocija i misli; zato što su svjesni sebe; zato što znaju KAKO DA PRIMIJENE ideje Učenja; zato što su sasvim drugačiji tip čovjeka od ponuđena i osnovna tri tipa čovjeka koji biraju neko od ponuđenih i osnovnih tri tipa učenja/duhovnosti/religije; zato što mogu da se odvoje od svoje osobnosti i tijela a time i emocija i misli i znaju da oni nisu ni misli ni emocije a time ni reakcije; zato… što Znaju Što Jesu, a to nije uvjerenje ili vjerovanje, zamišljanje ili fantazija već ono do čega dolaze RADOM NA SEBI i to se veoma lako može osjetiti u njihovom prisustvu.
Gnothi Seauton ili Upoznaj sebe; Ničeg Previše; Veži se i put do pakla je popločen
Doći do mogućnosti da se promijenimo znači uvidjeti ČINJENICU o sebi – Gnothi Seauton ili Upoznaj sebe ili „znati svoju mjeru“ ili u nekom tumačenju možemo reći i Bdij nad sobom. Tada više ne stati na bilo koju stranu naše osobnosti, mišljenja, emocija, reakcija, itd. – Meden Agan ili Ničeg previše ili Budi umjeren. A onda ne identificirati se ni sa sobom, ni sa svijetom, ni sa bilo kojom idejom, ne vezati se, itd. – Daj Zalog/Jamčevinu i zlo je blizu ili izaberi stranu (veži se) i put do pakla je popločen ili Sigurnost donosi propast ili to možemo pojasniti i kao obratite pažnju na zlatnu sredinu (srednji put). Tri osnove Rada ili izreke iz Delfija. Bez poznavanje sebe i bdijenja nad sobom ne možete ništa učiniti. Ali možete misliti da možete, san je divan. Bez prekida vjerovanja i djelovanja u krajnost bilo kojeg mišljenja ili osjećanja ili reakcija ne možete osloboditi potencijal svijesti. A onda ako se vežete sa bilo čim, date „jamčevinu za to“ ponovo ste povučeni na početak, ponovo ste upali u zamku ili san, a to znači da čak se ne možete poistovjetiti ni sa samim Radom kao učenjem, već ga iskoristiti za Stvaranje Sebe i time i Oslobođenje Sebe. Rad ne traži da vjerujete u njega, ne traži da ga branite on sam je sposoban za to, ne traži da ga pretvorite u duhovnost ili religiju, ne traži da se kititi njime kako to imate prilike vidjeti kod bilo kojeg poštenog duhovnjaka ili poštenog vjernika, itd. Rad traži da ga upražnjavate sve dok ne Stvorite Sebe ili Dušu. A onda, odbacite ga kao i sve ostalo jer njegova vrijednost je iskorištena i ne treba da ga nosite na „glavi“ kao u onoj priči o tri lika koji nose čamac na glavi. Rad je praktičan niz ideja i praksi koji služe Čovjeku, Svijesti da se oslobodi, zadobije svoje Iskonsko pravo a ne tome da se od njega napravi religija ili popularni duhovni pravac. Što je najbolje ili najgore u svemu, to nije ni moguće učiniti sa njim.
Prvi korak bilo koga u Radu jeste Upoznati sebe, ili Bdjeti nad sobom.
Nijedan drugi korak nije moguć bez ovog. Ujedno, to je i najteži korak. Biti ili doći do Budnosti nije lako a „da je lako to bi učinio svatko“. Ali svatko može o tome pričati do mile volje što i vidimo oko nas ovih dana.
Blago onima koji su u ovo doba ludila došli u snu, jer kroz san će ga i završiti. Također, blago onima koji su ovo doba ludila došli Budni jer na taj način će ga i završiti. Ali oni koji tek rade na budnosti nalaze se na prekretnici. Niti spavaju niti su se probudili. Borba za sebe ili budnost ne može biti mehanička, automatska, ili privilegija jer ste u Radu, duhovnosti ili religiji. Biti dio nekog učenja, grupe, škole ne znači da ćete uspjeti. Ako to mislite, duboko spavate. Jedini način da se razbudite jeste da razumijete zašto morate da se borite za sebe, istinsko sebe. Kada razumijete tada ćete se boriti i znat ćete šta to znači. Nećete vjerovati u to, nećete vjerovati u bilo šta. Znat ćete da vjerovanje i uvjerenja nema nikakve veze sa tim jeste li budni ili ne i znat ćete šta ima veze sa tim. Ako to znate i ne činite ništa po tom pitanju, vi ste „zrno“ u sefu. Istrunut ćete. Svaki dan je borba za sebe. Imate priliku, imate mogućnost, i time postoji potencijal da ćete uspjeti, osim ako ne uspijete. Sah je to fino rekao u svojoj knjizi: „Bolje je izgorjeti u pokušaju da se probudite nego ostavljati sluzav trag kao puž“. Nadam ste da shvatili zašto je to potrebno i zašto se morate boriti za sebe. Samo čovjek koji se Bori Za Sebe ima istinsku vrijednost, „ostale žalim“.
Borite se za Sebe, to je jedno vrijedno u ovom kratkom ljudskom životu.
Bhaerava