Šestog dana Bog reče: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična (…) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“
Žensko i Muško u ovom prenesenom značenju znače Ljubav i Mudrost. Zajedno sjedinjeni daju „roditelje“ Duhovnog Čovjeka. Duhovan Čovjek je onaj koji je sjedinjen sa Bogom, koji je Jedno sa Izvorom. Jedno se dijeli na dva: ženski i muški „polaritet“. Ljubav i Mudrost unutar svakog probuđenog bića, tj. bića koje zna tko i što je on, tj. Duhovno Biće (Čovjek). Duhovni Čovjek je potomstvo, slika svog Oca Stvoritelja, nastao iz same Božje Biti. On je proizvod, slika, preslika, Prvog Uzroka. Prvi Uzrok je Izvor, Nepoznato, Istina, Bog. Duhovni Čovjek, spoznati čovjek, je produžetak Boga. Dva aspekta Božanske prirode također postoje u ostvarenom čovjeku – muški aspekt je mudrost, usmjeravanje um i ženski aspekt je ljubav, subjektivni um.
„…da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“
„Ribe morske“ su ideje koje su duboko unutar uma. „Ptice“ su svjesne misli. Svako živo biće koje se kreće po zemlji je kretanje ili oslikavanje tih ideja, svijeta kojeg čovjek sebi stvara. Budući da ima vlast u sebi njegova vlast se preslikava izvan njega. Dominacija vlasti dolazi kroz Razumijevanje. U Bibliji „stopala“ znače razumijevanje onog na čemu stojimo – naš duboki koncept o sebi s tom razlikom da postoje nesvjesni i svjesni koncept. „Sve si mu stavio pod noge“.
„Gospode, vladaoče naš, kako je divno ime tvoje po svoj zemlji! Veličanstvom nebo natkriljuješ.“
„Kad ja vidim tvoja nebesa, djelo tvojih prstiju, mjesec i zvijezde koje si ti postavio, što je dakle čovjek da ti misliš o njemu, ljudsko biće da se brineš o njemu? Ti si ga načinio gotovo bogom (malo manjim od anđela): ti si ga okrunio slavom i raskoši; ti si sve stavio pod noge njegove: svu stoku, krupnu i sitnu, i čak divlje zvjeri, ptice nebeske, ribe morske, sve što juri stazama morskim. GOSPODE, naš Gospodine, što je tvoje ime prekrasno po svoj zemlji!“
„Nebesa“ – probuđena, spoznata svijest. „Zvijezde“ – ono što osvjetljuje, prosvjetljuje, daje svjetlo. „Anđeli (malo manji od Boga)“ – Božanska Promisao, Božanska Namjera, Božanska Ideja ono što Izražava nešto da se manifestira… „Noge njegove“; „Stopala“ – razumijevanje. „Svu stoku, krupnu i sitnu, i čak divlje zvjeri“ – osjetilne i materijalne misli. „Ptice nebeske“ – oslobađajuće misli. „Ribe morske“ – duboke ideje u umu ili podsvijesti. „Staze morske“ – um. „Gospod“ – Božanski Zakon. „Ime“ – Priroda ili kvaliteta Izvora. „Zemlja“ – naša manifestacija.

Drugačije rečeno:
O Božanski Zakone (Bože), Božanski Zakone mog vlastitog Bića, kako je izvrsna Tvoja Priroda u cijelom očitovanom svijetu. Tvoja slava prethodi svakoj svijesti. Kada razmotrim o Božanskoj Svijesti, Svjetlost koju možemo opaziti, doista sam ponizan da budem dio svega i da me ispune Tvoje Promisli. Čovjek je malo manji od Tebe; Čovjek je samo niži od anđela jer on može odlučiti misliti na misli o odvojenosti od Tebe. Ali Ti si mu dao kraljevsku vlast i slavu i čast koja pripada kralju. Davši mu gospodarstvo (vlast i dominaciju) kroz Svijest, sve stvari podliježu njegovom razumijevanju Istine (Boga). Sve misli u svjesnom i podsvjesnom umu, svaka ideja koja se kreće kroz um podložna je njegovom razumijevanju. O Božanski Zakone (Bog), kako je izvrsna Tvoja Priroda koja je izražena u svom očitovanom svijetu (univerzumu, zemlji).

***

Filozofija mora biti protumačena u teoriju a teorija u praksu. To je način učenja. Ovi dijelovi iz „Postanka“ i „Psalma“ nude filozofsku misao, filozofsku ideju, skrivenu ideju. Često puta, i u ovom slučaju i u slučaju drugih učenja, pisani su na ovaj način kako bi se samo učenje i prijenos onog što učenje nudi, zaštitilo od uništenja, omogućilo da ga dobiju oni koji ga mogu razumjeti, koji to znaju primijeniti. To su tzv. „odabrani“ ili „izabrani“ u svim spisima koji postoje u svim učenjima. Mogu reći, bez ikakve zadnje namjere, da „izabrani“ ili „odabrani“ ili oni koji mogu da razumiju ove ideje su oni koji su PODIGLI sebe, svoju razinu Bića, na razinu koja je potrebna za razumijevanje ili primanje ovih ideja. Reći „izabrani“ ili „odabrani“ je veoma opasno jer ljudi ne vole „izabrane“ i „odabrane“ osim ako oni nisu upravo ti koji se spominju. U većini slučajeva nisu. Pogrešno razumiju ovu ideju. Odabran ili izabran je onaj koji je načinio potreban napor kako bi podigao svoju razinu bića, evoluirao, na razinu koja je potrebna kako bi se učenje primilo, razumjelo i na kraju živjelo. Time, svi mogu biti izabrani ili odabrani, no svi ne žele to da učine, već se zadovoljavaju prosječnošću iz koje su nastali bez ideje da bilo šta od sebe načine. Ako na ovaj način razumijete ove riječi, tada nema opasnosti jer tada samo vi određujete jeste li „izabrani“ ili „odabrani“.
Učenja kriju mnoštvo tajni skrivenih u filozofskom jeziku i poznavanju riječi, tj. onog što volimo nazvati „kodovima“ ili „ključevima“. Kada čovjek koristi svoj svakodnevni um, mehanički um i mišljenje (asocijacije koje nazivamo „svojim mislima“), on ne može učiniti napor Razmišljanja jer Razmišljanje pripada višim aspektima Uma. Tj. najvišem aspektu uma. Otuda, iz nemoći da Razmišlja, čovjek prihvaća gotove, servirane i tisućama puta prerađene misli. On ne može učiniti napor, ne želi da ga učini jer očekuje da mu se sve mora dati, što je upravo rad nižeg vitlanog uma i nižeg mentalnog ili intelektualnog uma. On želi „servirano na pladnju“ ono što treba da misli, osjeća i zna i tada misli da on može da izabere šta će prihvatiti a šta neće prihvatiti. Na višim aspektima umova takvo što nije prihvatljivo, niti može biti prihvatljivo jer to isključuje evoluciju ili rast i razvoj Bića, tj. podizanje sa postojeće razine na višu razinu svijesti. Svakodnevna svijest je nesvijest. I to svatko tko teži evoluciji mora sam za sebe da razumije, sam da provjeri i sam sebi da dokaže. Bez toga, bez dubljih uvida u ovo on ne može poželjeti, steći težnju ili namjeru da se razvija i napreduje, tj. da se podigne iz močvare u kojoj se nalazi zbog posljedice nesvjesnosti. Sve „više“ je potencijal koji postoji u čovjeku ali potencijal ne znači „imati to“, već „imati mogućnost da to imamo“. Potencijal znanja matematike je u svakom od nas. Ali svi znamo koliko je to „nas“ uspjelo naučiti matematiku. To su oni koji su učinili napor i time oni su „odabrani“ ili „izabrani“.

Potencijal ne znači „imati to“, već „imati mogućnost da to imamo“

Isto je i sa znanjem o evoluciji. Čovjek traži da mu se sve pojasni, da na pladnju a on će „odlučiti“ želi li to ili ne. Ili još gore, sviđa li mu se to ili ne. To je najopasnija stvar koja mu se može desiti i ona se dešava većini. Sva lukavost koju čovjek pokazuje u svojoj lažnoj težnji ka višem – „lažnoj“ jer to nije težnja već imitacija težnje jer ne uključuje napor sa njegove strane već pokušaj lukavog zaobilaženja napora kroz „ideje na pladnju“, tj. ideje koje su provarene nekoliko puta i više ne mogu da nahrane Biće te time ono ne može ni da napreduje – na kraju uništava njegove mogućnosti, tj. potencijal koji mu je dat kao mogućnost ali ne i kao stvarnost, realnost. Svaka „gotova misao“ ili „gotova ideja“ ili „provarena hrana“ – hrana u ovom smislu znači ono što hrani, daje supstancu za rast i razvoj Bića – u čovjeku izaziva rast onog što je već dominantno u njemu, a to je njegova mehanička ličnost, tj. prosto rečeno ličnost koja je maska preko njegove suštine, njegove Prirode. Kako se maska razvija, kako ona prima ideje, učenja, provarene „Božanske Misli ili Namjeru“ ona jača i formira se na štetu njegova Bića, tj. njegove Prirode. Umjesto da „hranu“ dobije Biće, Priroda, hranu dobiva ličnost što znači da ličnost raste i razvija se ali ličnost nema vertikalu već samo horizontalu, tj. drugim riječima ona se može razvijati samo u ograničenom svijetu ili razini, svijetu kome ona pripada i sa kojeg ona dolazi, što biće ili ljudsku Prirodu ostavlja bez „hrane“ i time ona atrofira i na kraju umire te sva njena „evolucija“ je uvjetna i unutar horizontale ali ne i vertikale, što se lako vidi u današnjem svijetu. Ideja o Besmrtnosti Bića je pogrešno shvaćena i prenesena ideja. Svi smo nastali iz iste supstance ili istog Božanskog Uma ili Prirode. Sve je nastalo iz Nje. Jer svemu je podloga Božanska Svijest. Ujedno, to je potencijal. Svaka naša misao ili emocija, recimo to tako, potiče iz svijesti koja smo mi. I svaka od njih ima potencijal da bude jedno sa tom sviješću. Ali samo pojedine misli i emocije mogu da se razviju i stope se sa svojim Izvorom. Tj. one misli i emocije koje odgovaraju potencijalu svijesti iz koje su nastale. Ako je potencijal zloba nijedna dobra misao neće moći da se sjedini sa tim potencijalom ili izvorom ili sviješću iz koje je zloba, kao „božanska namjera“ nastala osim onih misli i emocija koje odgovaraju toj „zlobnoj božanskoj (svijesti; umu; izvoru) namjeri“. Na isti način, svi i sve je nastalo iz Božanske Svijesti ili Izvora. I time neće sve biti vraćeno u taj Izvor. Čovjekova „duša“ je životinjska. A ta „duša“ ne može u „Kraljevstvo Nebesko“, tj. u Izvornu svijest. Čovjek mora steći Dušu koja odgovara onom čemu teži. Jasno, svi mislimo da imamo dušu. Malo ljudi zna da duša može biti uništena. Ali ne i Duša.

Da bismo ušli u ono što se naziva „Besmrtnost“ ili „Raj“ ili „Kraljevstvo Nebesko“ moramo stvoriti ono što odgovara tom cilju, tj. Besmrtnosti.

Priroda iz koje je sve nastalo je besmrtna. Ona je supstanca, kreativna supstanca Izvora. Sve je Njome načinjeno. Ali to ne znači da ono što je Njome načinjeno ima besmrtnost. Um, čovjek, ličnost, ljudska duša, nema besmrtnost. Ona se mora steći. Ona je potencijal. Ali ne i trenutačna stvarnost. Ličnost je zamjena sa Istinsku Individualnost. Sve dok nema te Individualnosti, tj. dok ona nije kristalizirana, stečena, razvijena, ličnost služi kao zamjena ali i hrana stvaranju Autentične Individualnosti. Kroz nju, ličnost, Individualnost ili Istinska Duša se razvija, hrani, uči i time podiže svoju razinu Bića. Jasno mi je da većina ne zna šta znači „podići razinu Bića“ ili „rast i razvoj Bića“ i to je posebna tema. Kako bi se to razumjelo mora se razumjeti sadašnja pozicija tj. sadašnja razina Bića. Mora se usporediti sa nečim kako bismo shvatili što to znači. Umovi nisu razina bića oni su produkt razine bića. Što je razina bića viša to su umovi profinjeniji, znanje je drugačije kvalitete, svijest čovjeka je drugačije strukture, suptilnija, stabilnija, sposobnija, itd. Što je razina bića veća manja je mogućnost da čovjek može imati svakodnevne reakcije kao kod većina ljudi oko sebe. Recimo uvrijeđenost. To je jako česta i svakodnevna reakcija svih ljudi oko nas i nas samih. Kako se razina bića mijenja tako se i reakcije mijenjanju. Tj. uvrijeđenost se smanjuje ili nestaje, ona se prije svega razumije, uviđa se šta je to u nama uvrijeđeno, zašto je uvrijeđeno, čime je uvrijeđeno, itd. Kako se uvrijeđenost smanjuje smanjuju se i negativne reakcije – misli i emocije. Na uvrijeđenost se više ne reagira bijesno ili ljutito ili pasivnom agresijom već se ona vidi, osvještava i razumije te se putem svjesne integracije energija i supstanca iz nekadašnje uvrijeđenosti i njenih reakcija uvlači, integrira u svjesnost koja je izraz Bića tj. energija zajedno sa onim što se razumije postaje hrana za Biće i Biće postepeno podiže svoju razinu na višu razinu Bivanja.
Svi imamo i potičemo iz Bivanja. To je Supstanca, to je Otac svih nas. Ali ona je raspršena, nepostojana, razbacana, jako slaba, netrajna, itd. On je Kreativna Sila ili Snaga ili Namjera iz koje sve i svi nastaju. I kamen ima isti temelj kao i najviše razvijeno biće. I kamen je nastao iz Kreativne Sile i time je izraz Kreativne Sile ili izraz Izvora jer ništa ne postoji što nije OD Izvora. To je temelj Stvaranja. Kristalizacija ili Duša znači određeno vremensko trajanje osjećaja Bivanja, njegova dubina, kvaliteta, sposobnost koju ima, razina na kojoj i putem koje se izražava, način ili kvaliteta tog izražaja, itd. Također razlika između sadašnje ljudske „duše“ i Stvarne Duše je i u njegovim reakcijama, njegovom razumijevanju, primjeni razumijevanja, shvaćanju, mislima, emocijama, itd.

Duša koja je kristalizirana ili stvorena namjernim i svjesnim Radom u sebi ima upravo dvije kvalitete koje su spomenute na početku teksta – Ljubav (Bivanje) i Mudrost (Istinsko Znanje).

Mogu to reći i putem drugog primera, iz drugog učenja. Duša ima Direktno Znanje – Gjanu – i Devociju – Ljubav, Bivanje. Znanje o Sebi, Izvoru, Bogu, Svijesti i Bivanje tj. Ljubav, Devociju, Viši emotivni Um ili Psihičke emocije.
Razlika između Bivanja koje je potencijal ili Stvoritelj ili temelj svih i svega i Bivanja koje je Božanska ili Izvorna Kvaliteta je u tome što je prva nesvjesna, raspršena, skrivena iz naslaga i kroz te naslage (slojeve) se izražava u svom svijetu u kojem je stvorena i za koji je namijenjena i nema pristup Višim dok druga Zna šta i tko je Ona, poravnata je ili podešena u odnosu na Izvor, postojana i poslije smrti, postojana i prije narednog rođenja, besmrtna je, mudra, kroz Znanje i Osjećaj sjedinjena je sa Izvorom (Sviješću, Ocem, Bogom, Izvorom) i sama je taj Izvor. Drugim riječima, Izvor ili Svijest je probuđena u njoj kao ona. Više nije ljudska već je Božanska i Besmrtna je sve dok postoji Izražaj Božanskog kao Univerzuma, Svjetova. To je skriveno znanje o Stjecanju Duše.
Da je istina ono što propagiraju degradirana učenja ne bi se imalo na čemu raditi, niti bi za bilo kakvim radom bilo potrebe. Čovjek bi već bio to što je u potencijalu i bilo kakav rad sa tim ne bi bio potreban. On bi izražavao svoju prirodu, istinskog Sebe, i ličnost kao takva ne bi bila potrebna niti bi je on imao osim kao alat, način, produžetak Istine u djelatnom svijetu. Drugim riječima, ličnost i svi njeni derivati bila bi čista i čovjek ne bi bio identificiran s njom.

Ostvareno Biće, u granicama ljudske mogućnosti rasta i razvoja, je simbolično Sedmi Dan. Šest dana simbolizira ciklus rada, kreativni ciklus a sedmi dan je dan savršenstva stvaranja, kada je sve završeno i savršeno. Savršeno znači da je do kraja ujedinjeno sa Izvorom i da je od samog Izvora. Drugim riječima, krajnje ujedinjenje sa Istinom i samim tim savršenstvo. Tome se više ništa ne može dodati ili oduzeti. Kada čovjek spozna svoju prirodu i „postane“ svoja priroda, prošavši cijeli ciklus Kreacije, onom što on Jeste ne može se ništa dodati niti ništa oduzeti. Samim tim to je njegova Istinska Priroda koja je Savršena i na „nebu“ i na „zemlji“. Čovjek mora da se rodi jer on nije rođen. Tijelo nije „čovjek“. Čovjekom se smatra upravo ovo što je ovdje pojašnjeno. Ljudska priroda, čovjeka kakav sada jeste, je životinjska priroda. Svi njegovi nagoni, navike, ponašajni obrasci pripadaju ili toj životinjskoj prirodi ili prelaznoj prirodi u kojoj on još uvijek nema Dušu i još uvijek time nije Čovjek. On nije završen. On je kolektiv. Današnji čovjek je kolektivno nesvjesno a time i pojedinačno nesvjesno. On je izraz kolektivnog čovječanstva ili Adama. On nema Individualnost jer nema ni Dušu. Njegova tzv. „duša“ je kolektivna duša u pojedinačnom tijelu te „čovjek“ ima dojam da je on pojedinac, individua. Iako riječ „individua“ i „pojedinac“ nisu isto, za sada ih koristim sa istim značenjem. Individua je probuđeni Čovjek, Duhovni Čovjek. Jedino on ima Individualnost. No, pobrkan jezik koji koristimo i ne razumijemo čini svoje i pojedinac misli da on ima individualnost samim svojim rođenjem i rastom i razvojem. To nije točno. Čovjek nije individua On je pojedinac, kolektivna svijest, u naizgled odvojenom čovjeku, tijelu. Sve što imamo u sebi, sve dok nismo završili kompletan ciklus, jeste kolektivna svijest čovječanstva unutar pojedinačnog tijela.

Savršeno znači da je do kraja ujedinjeno sa Izvorom i da je od samog Izvora.

Jasno, ovome ne možete vjerovati, već morate preispitati i shvatiti činjenice. Morate to uvidjeti a onda i razumjeti. Bez tog uvida i razumijevanja ne možete dalje napredovati. Sve dok mislimo da imamo sve što mislimo da imamo i da smo sve što mislimo da jesmo, zajedno sa svim krivim duhovnim idejama koje nam se plasiraju na dobro smišljen način, ne možemo da napredujemo, ne možemo da rastemo i razvijamo se. Biće ne može da dođe na višu razinu, da se razvije, da postigne svoj potencijal ili mogućnost. Sve što imamo u sebi odraz je kolektivne svijesti čovječanstva. Ujedno ta kolektivna svijest je ono što stvara i ono što održava i ono što uništava. Zapitajte se i ispitajte što imate a da kolektiv čovječanstva nema? U biti, ništa. Mogu ovo reći na mističniji način ali tada ćete ući u zabludu i time nećete dobiti mogućnost razvoja. Potencijal čovječanstva ima sve. I to sve je u jednom jedinom tijelu i umu koji sebe smatra pojedincem ili individuom. To je ogleda u mehaničnosti čovječanstva a time i pojedinca. Sve dok je mehaničnost zakon sam po sebi, izvor i kraj svega, ne možemo govoriti o Individualnosti. Individualnost je, hajde da tako kažem, kolektivna svijest više cjeline. Ona je svijest Istine, Apsoluta unutar jednog tijela i uma i ne pripada čovječanstvu. Čovječanstvo je životinjska svijest plus um, intelekt. Time, čovječanstvo je potencijal koji je pušten samom sebi na razvoj i rast te priroda koja upravlja životinjskim svijetom ne upravlja čovjekom. Što je očigledno iz povijesti i načina života čovječanstva.

Čovječanstvo oslikava svoju životinjsku prirodu kroz sve što radi, živi, misli i osjeća.

Da bi čovječanstvo napredovalo dalje od onog što jeste, i kakvo jeste već tisućama godina bez da se promijenilo, osim u tehnologiji i znanjima vezanim za funkcioniranje na zemlji, ono mora promijeniti svoju suštinu, svoju bit čovječanstva. Čovjek je time potencijal u nastajanju koji još uvijek nije čovjek. Čovječanstvo jeste materijalno evoluiralo ali nije kolektivno, svjesno evoluiralo, osim pojedinaca. Ljudska evolucija koju možemo dokazati je horizontalna evoluciju unutar razine svijeta na kojem je stvoreno i ono, za sada osim kroz pojedince, nema vertikalnu evoluciju, tj. nije ju ostvarilo zato se nalazi na istom stupnju vertikalne evolucije kao i prije nekoliko tisuća ili desetina tisuća godina.

Rad poznaje sedam kategorija čovječanstva, uvjetno nazvanih „čovjekom“. Samo sedma kategorija čovjeka smatra se u potpunosti Čovjekom. Sve ostale kategorije su potencijal ili razina do koje je on sa svjesnim i namjernim naporom stigao. Čovjek koji je svjestan da je on Svijest o sebi, Svijest o Bivanju, i koji je postao to Bivanje je čovjek broj 5. To je većina onih koje mnogi smatraju probuđenim a oni nisu probuđeni. Oni su Budni ali ne i Probuđeni. Samo čovjek broj 6 i 7 se smatraju probuđenim ljudima s tim da je samo čovjek broj 7 u potpunosti probuđeno biće sa svim njegovim kvalitetama ili kvalitetama koje Biblija opisuje. On je Duhovno Biće, Ljubav i Mudrost kao polariteti (ženski i muški polaritet) objedinjeni, ujedinjeni kao Istina, Izvor, Bog.
Ovo je posebna zabluda. Pogrešno je reći da je čovjek bog. Ispravno je reći da je Bog Čovjek (kada je njegova svjesna evolucija završena, jako bitno za napomenuti). Kada kažemo na taj način, ispravan način, to više nije čovjek kakvim ga mi znamo ili pretpostavljamo. Između ostalog, to je cilj drevnog Kršćanstva. Razlika između Gnostika i tog drevnog Kršćanstva je u tome što su Gnostici govorili da Bog ili Božanska Priroda ili Božanski Zakon ne može biti utjelovljen. To je razlika i između Vedantističke Advaete  i Gjane i Tantričke Advaete. Gjana kao i Gnoza, što je jedno te isto samo različito geografsko mjesto, govore da čovjek može spoznati svoju Prirodu, svoj Izvor ali ga ne može otjeloviti jer ovo je pojavno, san i ta Priroda ne može biti u pojavnom ili snu. Tantričko učenje, drevno Kršćansko Učenje i slična učenja ne slažu se sa tom idejom i ne podržavaju da je univerzum san. Najbliže tome što se može reći jeste da je Univerzum Božanska Igra (Lila) u kojoj On sam igra sve uloge u svim dramama, itd. Te se Svijest, Istina može otjeloviti, ponovo roditi. I Ono se rađa na pepelu starog, tj. smrću ljudske pojedinačnosti ili individualnosti kako je mi razumijemo. No, to je posebna tema.
Nikakvo „ponovno rađanje“ nije moguće osim i ukoliko čovjek ne stekne Dušu, tj. ne kristalizira Dušu. Životinjska duša čovječanstva mora proći vatru učenja, transformacije, i biti prekaljena u ono što se naziva „Božanskom Dušom“ te kroz to kaljenje čovjek kakav jeste umire i na kraju uskrsava kao Bog u Čovjeku ili Božanski Zakon kao Čovjek.
Sada se postavlja pitanje šta je sa probuđenjem? Ono ne traži nikakvu transformaciju, nikakvo stvaranje duše, nikakve kristalizacije, itd. Da, ako na probuđenje gledate na stari vedantistički, budistički i sličan način (ili onako kako je danas to pojašnjeno) čiji je cilj bjekstvo iz kreacije. Ovo povlači drugačija pojašnjenja i drugačije koncepte koji su danas a i kroz povijest degradirali. Tu bi se imalo štošta reći i to što se ima reći nimalo se ne slaže sa „modernom“ misli o probuđenju ili onom što je servirano kao takvo. Po tome, Izvor je idiot koji je sve stvorio radi svoje zabave i time čim to spoznate oslobođeni ste i više se ne rađate. Zanimljivo. Ispada da mi odlučujemo da se rađamo ili ne. Izgleda da smo mi inteligentniji od samog Izvora. (I mnogi u svojim devijantnim pojašnjenjima to pokušavaju da potvrde, što je nemoguće i što je veoma lako srušiti.) Što mi je malo, ili malo više, čudno. Recimo da i kamen može da spozna da je on Izvor u svojoj Prirodi. Zašto da ne? I šta tada biva? Ništa, on i dalje ostaje kamen. Možda probuđeni kamen, ali kamen. S njim možete nekome razbiti glavu ili ga upotrijebiti za izgradnju zida, puta, kuće, itd. Ono što je zanimljivo jeste da se probuđenje može desiti na bilo kojoj razini postojanja. I na fizičkom, i na vitalnom i na umnom i na više-umnom i na intuitivnom i na preko-umnom, itd. U odnosu na čovjeka možemo reći da se čovjek može probuditi i kroz fizičko i kroz emotivno i kroz umno. I na taj način on preskače stepenicu razvoja. Supstanca se vraća u svoj Izvor a o bilo kakvoj evoluciji nema ni riječi. Jednostavno rečeno, ono što se dugo ganjalo ostalo bez izražaja, neupotrebljivo.
Kao što rekoh, o tome bi se dalo pričati. Sve zavisi od toga kojem konceptu pridajemo važnost i značaj. Čovjek, bio probuđen ili ne bio probuđen, ne zna krajnji smisao Kreacije. Niti će ga znati. Za mene osobno, probuđenje je početak ne kraj kao za većinu. U cjelovitom razvoju bitna je i transcendencija i transformacija.

Istina se ne smije niti može spuštati na ljudski nivo. Već pojedinac, onaj koji teži Istini mora se podići na tu razinu i primiti Istinu na toj razini. Na kraju, on je sobom ili izražajem, življenjem spušta na ovu razinu, otjelovljuje.

Kada se riječ „Bog“ razumije u pravom značenju, ili značenju koje je dostupno Čovjeku, tada Spisi dobivaju drugačiji smisao. Mnogo smisleniji. Svaka riječ u Spisima bilo koje vrste a autentične drevnosti ima svoj skriveni smisao, svoje skriveno značenje. Svako ime ima značenje, stanje svijesti, svaki naziv označava nešto specifično. S tim da treba naglasiti da se značenja i smisao mogu mijenjati u skladu sa ostalim dijelovima. Riječ „djeca“ ima oko 40 značenja. „Sol“ nekoliko značenja u skladu sa cjelinom kroz koju se objašnjava. „Tlo“, „zemlja“, sve ima svoje značenje u skladu sa cjelinom kroz koju se pojašnjava. Već znate da postoje četiri vrste „tla“ ili „zemlje“ na koju se „sjeme“ može posijati. U tom smislu postoje četiri stanja na koje „sjeme“ može pasti. I samo jedno stanje donosi plod koji će roditi i biti spremno za „žetvu“. Prije no što se u čovjeka posije „sjeme“ „zemlja“ mora biti pripremljena. Ako nije pripremljena, što je slučaj u mnogih duhovnim disciplinama, „sjeme“ koje Učenje daje pada na pogrešno tlo i ne daje ploda, tj. čovjek neće dostići cilj ili potencijal već će promašiti značenje, promašiti cilj (grijeh). Svako Učenje ima svoja značenja iako, što je učenje dublje, značenja postaju sve sličnija i sličnija dok na kraju ne postanu jednaka, ista.

Primjeri:
„Kuća“ – znači svijest kao um, tijelo, raspoloženja, koncepti, itd.
„Abraham“ – vjera u nevidljivu Snagu Boga.
„Lot“ – negativne misli, emocije i rasposloženja.
„Jakov“ – potiskivač, zamijenjeno, istinuto; mentalni, intelektualni korak prema gore.
„Izrael“ – duhovno ponovo rođenje; princ Božji; svijest o sinovstvu.
„Mojsije“ – izvučen; Istina koja neprestano izvlači iz ropstva.
„Egipat“ – lažni osjećaj ropstva.
„Jeruzalem“ – grad mira; svjesnost Božanskog Mira.
„Zemlja“ – iscrtavanje ili oblikovanje svijesti; zemlja izlazi iz vode ili fluidne tvari Uma; određeni koncept o sebi; stanje svijesti.
„Planina“ – više stanje duhovne svijesti; npr. otići u planinu da se molimo.
„Pećina“ – skrivena misao; prikriveno razmišljanje; utisnut u podsvijest; npr. ideja koja se duboko drži i utiskuje se u podsvijest i postaje se nalik toj ideji, itd.
Ovo su samo neka od značenja. A neke riječi ovdje mogu značiti i nešto drugo u skladu sa cjelinom kroz koju se pojašnjavaju. No, većina „kodova“ riječi su izgubljena i poznata su samo neka od značenja, što je i dovoljno za bilo kakvo razumijevanje i rad sa tim.

Na neki način Rad je priprema „zemlje“ za sjeme. Misliti da se nema šta pripremiti, da smo već spremni i da imamo sve je divna uspavljujuća misao. Čovjek mora ući u Budno Stanje kako bi „sjeme“ bilo posađeno i dalo ploda. A Rad je upravo to. Težnja Budnom Stanju, ostvarenje Budnog Stanja, gdje „sjeme“ može da padne i da plod koji treba da da. Kao što postoji sedam tipova ljudi tako postoji sedam tipova učenja, sedam tipova religije, sedam tipova umjetnosti, znanja, itd. Svi se rađamo kao jedan od prva tri tipa čovjeka. Ostali tipovi nam nisu rođenjem zagarantirani već svjesnim i namjernim Radom na sebi. Samo Oslobođeni Čovjek se smatra Čovjekom. Svi ostalo su određeni stupanj čovjeka ali ne i Čovjek. Fizički čovjek, emotivni čovjek, intelektualni čovjek su jedna horizontalna linija razvija. Svjesni Čovjek ili Čovjek u Ravnoteži, Budni Čovjek, itd. su vertikalna linija razvoja. I nijedan od njih ne nastaje nesvjesno, slučajno, pravom po rođenju, već pravom ili da kažem „Pravednošću“ što će reći primjenom ideja i učenja u skladu sa ciljem ka kojem taj netko teži. Jer, svi znamo da je rečeno da je sve Pravedno, ali ne znamo što to znači. Time, Pravedno nam je suđeno. I takvi kakvi smo po Pravdi jesmo. Ako želimo da se to promijeni moramo da promijenimo razinu svog Bića. Tada se mijenja i Pravda ili Pravednost i živimo drugačiji život od prethodnog života, ponovo se rađamo ali ovaj put iz sebe, ne od fizičke majke. Otjelovljujemo Izvor ili Svijest (Boga) u ovom tijelu, u ovom životu, na ovoj razini.
Prevara ili pokušaj imitacije nikad nije doveo do cilja, već samo do uništenja mogućnosti. „Čovjek“ misli da je njegova duša besmrtna i da on nakon smrti nastavlja svoj život, ali to nije istina. Ako nije bio Živ za života neće biti ni nakon smrti. Supstanca iz koje je nastao vraća se izvoru i biva upotrijebljena dalje jer ona ne može nestati već samo se transformirati. On, kao pojedinac, u ovom smislu je samo kao neki „san“ koji se desio Supstanci, Bivanju i nema stvarnost kao „san“. Ali onaj koji je mislio da je besmrtan nestaje i više se ne rađa. Smisao religije, koliko god ona bila pogrešna sa jedne razine, sa druge razine je ispravna u skladu sa tipom čovjeka, potencijala. Izvan tog tipa ona je neupotrebljiva. Njen smisao je pokušaj očuvanja iskre ili potencijala do određenog stupnja. Ali i to je ograničeno i nije beskonačno kako većina misli. Postoji određeni broj, da tako kažem, pokušaja da se dosegne određeni cilj. Nakon tog broja pokušaja ako se nije uspjelo supstanca se vraća nazad Izvoru i preoblikuje se u nešto drugo. Kada spoznate Šta ste i Tko ste znat ćete šta je ta supstanca i zašto za nju nema gubitka ako netko ne uspije u duhovnoj evoluciji. Njoj se ne može ništa dodati niti joj se išta može oduzeti. Ona je Savršena. „Čovjek“ je samo Njen „san“ osim ako se ne probudi i ne otjelovi Prirodu. Da bi uspio u tome on se mora riješiti onog što mu ne pripada i steći, zadobiti, ostvariti ono što mu je potencijal i što mu Stvaranjem pripada. Prije no što umjetnik izloži svoje djelo pokupi sav otpad i višak koji se spao (otesan, odbačen, višak, itd.) sa njegova djela, i preoblikuje ga (transformira) za sljedeće djelo. Isto je i sa čovjekom i čovječanstvom. Tu u vodu padaju sve „duhovne“ teorije i fantazije. Jer…

Duhovnost je Svjesni Napor ka Cilju koji je ljudski Potencijal, ali ne i njegova sadašnja stvarnost.

Kao što je napor potreban za bilo šta što želimo postići mnogo veći napor je potreban za ono što želimo postići u Duhovnosti. Na kraju doći do onoga što nekad nazivamo i Ne-naporom znači proći kroz strahovit svjesni i namjerni napor (patnju). Mi smo potencijal što ne znači i kraj, završeni produkt. Stvoreni smo zarad određene svrhe i ta svrha nije ispunjena dok ne dostignemo svoj potencijal. Mnogi spisi koje danas čitamo NISU pisani za čovjeka koji nije ostvario taj potencijal ili koji nije pri kraju ostvarenja potencijala ili mogućnosti koju je dobio rođenjem. Oni nisu pisani za ljude koji nemaju nikakvu težnju niti žele da u bilo šta ulože napor ili polože život zarad postizanja cilja. Iako mogu biti upotrijebljeni njihova prava upotrebna svrha biva ostvarena tek onda kada se čovjek bezrezervno uputi ka ostvarenju potencijala kojeg ima. I jasno, svakodnevna značenja koja koristimo za tumačenje tih spisa najčešće nemaju nikakve veze sa pravim značenjem bilo kojeg spisa. Zato to često nazivam i „bajkom“, „pričom“ jer to nema utemeljenje u Stvarnosti. Proučavati određeni spis ili učenje znači dati se do kraja tome i živjeti to, ostvariti to u životu i izraziti, tj. otjeloviti to što je u njima rečeno, zapisano, kao ljudski potencijal.