Rad je, kako se kaže, negacijski sistem. Ali to nije u potpunosti istina. Rad je negacijski do jednog momenta, jednog trenutka kada se desi transformacija sebe, tj. dijela koji jedino i može da se transformira a onda postaje afirmacijski. No čak i prije toga Rad je temeljno afirmacijski, no o tome sada nećemo govoriti.
Mnogi u Rad neće ući upravo zbog njegovog negacijskog aspekta i upravo tu se krije prava vrijednost Rada. Svi sistemi, manje više, koji teže Istini počinju sa negacijskom praksom, a pod takvim “sistemima” mislim upravo na autentične sisteme a ne one koji imitiraju “sistem” ili “školu”.

Postavlja se pitanje zašto je sistem kao Rad, tj. negacijski sistem stvarno potreban? Zašto odmah ne možemo krenuti sa afirmacijskim sistemom?

Jasno je da postoji niz afirmacijskih sistema, i oni su jako popularni. Većina ljudi voli te sisteme i želi da “radi” po tim sistemima. No, Rad počinje sa jedne malo drugačije paradigme. Većina, danas poznatih afirmacijskih sistema, započinje proces upravo na onom na čemu Rad kreće sa negacijom. Današnji afirmacijski sistemi kreću sa ličnošću čovjeka takav kakav on jeste i toj ličnosti daju snagu, moć, vrijednost, itd., bez da su jasno razdvojili ličnost od onog što može da se transformira, napreduje, raste i razvija se. To ne znači da su u prošlosti ti sistemi radili na taj način. Takav način se koristi upravo da privuče čovjeka u taj sistem. Daju mu se bajke o njemu, govori se o njemu, govori mu se o “savršenom njemu” sve dok on sam ne sazrije i ne vidi da od tog “savršenstva” nema ništa.
Rad kreće upravo od toga, jer se podrazumijeva da u Rad žele ljudi koji su se razočarali ostalim sistemima što zbog toga što primjećuju da to nije istina, što primjećuju da oni nisu takvim kakvim su se prije smatrali, što zbog toga što vide da je to fina priča ili bajka, zbog toga što uviđaju da se ništa stvarno unutar njih ne mijenja, itd.
Kada se razočaraju tada se, najčešće, pojavljuje nešto slično Radu ili sam Rad. To znači da je u njima sazrio dio koji se više ne želi lagati te dio koji stvarno može nešto napraviti. To ne znači da taj dio ne treba napredovati, da on treba ostati takav kakav jeste.

Dapače, taj dio koji može i želi da vidi istinu o sebi, ne želi više da se hrani lažima i iluzijama, upravo je dio koji je povezan sa onim što sam na početku spomenuo, a to je mogućnošću transformacije.

Kao što sam rekao, Rad kreće sa negacijom. I iskustvo mi govori da većina u Radu ne zna zašto se koristi negacija te koja je njena stvarna svrha. Sada, to može biti zbog toga što još nisu zreli, što nisu dovoljno duboko ušli u Rad, što Rad nema praktičnu vrijednost, što su Rad prihvaćali “zdravo za gotovo”, ili zato što ga ne razumiju dovoljno dobro, itd.

Rad je tu veoma jasan. Razlog za to što je on negacijski je zato što ono što smo mi ne može da se transformira, tj. da se promijeni. Drugim riječima, ono s čim smo, točnije rečeno, identificirani ne može da se mijenja, transformira, napreduje, raste i razvija se. To s čim smo identificirani naša je maska s kojom se susrećemo sa životom oko sebe zbog toga što dio koji bi trebao da živi nema snagu, moć, svijest i nije razvijen, nije sazrio, nije spreman.

Ličnost je ta maska, naše vanjsko “ja” ili “sebe” koje je u susretu sa životom i koje je kreirano od života za tu svrhu i s ciljem zaštite nerazvijene svijesti.

Ako smo mi ta ličnost ona može u nekoj maloj mjeri da se poboljša, usavrši, dovede do boljeg “izgleda” ili uljepša ali ne može da se mijenja niti da postigne bilo šta od onoga što Rad govori da je cilj samog eksperimenta kojeg nazivamo “čovjekom”. Jer čovjek je sjeme zasađeno na Zemlju s određenim ciljem. Ujedno, samo to sjeme može da raste i razvija se pod određenim uvjetima. I neki eksperimenti (ljudi) mogu da promijene svoje stanje, da se oslobode utjecaja, da izmijene svoju kozmičku ulogu s kojom su posađeni kao sjeme na Zemlju. Drugim riječima, ne može svo “sjeme” pobjeći.
Ne želim da ulazim duboko u ovu teoriju Rada jer ne vidim svrhu da se ona pojašnjava. Oni koji su zainteresirani za ovo naći će način da više saznaju o tome.

Ako je “ja” ono što želim da mijenjam onda JA ne mogu da budem identificiran sa svojim “ja”.

Drugim riječima, ne mogu da budem identificiran sa ličnošću, “sobom”, životom unutar mene kojeg nazivam ličnom zamjenicom “ja”. Ako sam s tim identificiran tada je to ono što jesam i takav ću da ostanem.
Otuda je prvi zadatak, prva uputa čovjeku koji dođe u Rad da nauči da se odvaja od ličnosti i onog što se u njemu dešava kao proces – misli, emocije, senzacije, procesi, itd. – da promatra to i ne poistovjećuje se s tim, da nauči da ono što vidi u sebi NIJE ON sam, tj. TAJ koji PROMATRA već da je on sama sila Promatranja ili Svjedočenja. I to je osnovni korak.
No, reći da ostalo nije bitno, bilo bi umanjivanje važnosti ostalih uputa. Kada čovjek stvarno Razumije da on NE MOŽE biti to što se u njemu pojavljuje kao njegovo mehaničko, svakodnevno “ja” ili “sebe”, tada Razumije da jedino ta Svijest koja je Svjesna IZA može da se oslobodi ali i da samo ona može da RADI na sebi te sve ostalo NEMA nikakve veze sa bilo kakvim Radom na sebi.

Tada Razumije ŠTO TO znači Rad na sebi.

Upravo, negacijski sistem Rada je taj koji usmjerava čovjeka na to što ON NIJE i podržava, afirmacijski, ono ŠTO ON JESTE. Ovo je potpuno drugačije od većine duhovnih puteva, da tako kažem – puta tijela, emocije i intelekta – a to je većina puteva oko nas. U Radu te puteve nazivamo NEPOTPUNIM putevima jer ne razvijaju čovjeka do kraja, u njegovoj potpunosti i njegovom stvarnom cilju.

Rad kao sistem koji je javno dat cilja na Budno ljudsko Biće. Tj. Čovjeka 5. To je čovjek koji je U SEBI potpuno budan od sebe ili sna koji je nazivao “sobom”, “ja”, svijetom, drugima, itd.

Tek tada, po teoriji Rada, POČINJE pravi PUT. Do tada čovjek NIJE NA PUTU. On slijedi stazu, prati puteljak, pripremni put ali nije NA PUTU. Budan Čovjeka IMA PUT jer ON POSTAJE i JESTE PUT. Kako volimo to mistično reći, tada je DOTAKNUT od Boga/Istine.

Ako svemu u sebi kažemo “ja” ili to sve smatramo “sobom” zatvorili smo se u zatvor koji smo mi sami.

U Radu dajemo savjet učeniku da ono što je do jučer nazivao sobom da tome kaže “to”. Ili da za tu svrhu koristi svoje svakodnevno ime. Recimo, “Pero osjeća ljutnju” ili “to je ljuto”.
Sjetite se malog djeteta do neke treće godine života. Sjetite se da ono svemu unutar sebe kaže upravo na ovaj način. “Pero je gladan”, “Pero je ljut”. To čak ispada jako smiješno jer tijelo to jako loše imitira. Vremenom, taj “Pero” postaje on. I to je trenutak njegove “smrti”. Do sedme godine on je “umro” kao Prisustvo i rodio se “Pero” u punom smislu te riječi.
S druge strane dijete sebe do treće godine ne doživljava kao tijelo ni bilo koji proces koji ima. I upravo u toj godini zaustavlja se njegov istinski razvoj slojem kojeg kasnije nazivamo “sobom” ili ličnošću. Ujedno do tada on uči da u sebi stvori jedan umjetni dio centra. A taj umjetni dio centra je negativni dio Emotivnog Centra ili Uma. To je ono što često nazivam “vital”. Emotivni centar NEMA negativni dio. On se stvara kroz odgoj imitacijom drugih i putem instinktivnog centra koji emotivni imitira. Sjetite se kako djeca imitiraju negativne emocije i mi koji to podržavamo jer nam je to simpatično. Pa sada znate kako je nastao taj dio u vama koji sadrži negativne emocije, negativne kretnje vitala u vidu negativnih emocija, nezadovoljstva, raspoloženja.

“Morate postati nalik djeci” – ova uputa ima niz različitih načina razumijevanja u skladu sa unutarnjom zrelošću. A sama riječ “djeca” imaju preko 40 različitih značenja u Bibliji.

Drugi način da se ova uputa razumije jeste upravo način na koji dijete prilazi bilo čemu na sebi, u sebi i oko sebe. Radoznalo, ispitivački, ne poistovjećujući se s tim. Pošto nemaju ličnost razvijenu, suština je direktno u kontaktu sa životom a time i drugima. Vremenom uče kako da zaštite suštinu ili direktnu ranjivost i stvaraju ličnost i poistovjećuju se s njom. Nakon 30-te ta ličnost je do kraja kristalizirana. I sva energija, sva učenja PADAJU na nju, ili ulaze u nju i ona ih koristi samo za sebe, ali ne i za nas. Mi umiremo do kraja. Život nas preuzima.

Sve dok smo mi ta ličnost, to “sebe”, to “ja” za koje mislimo da jesmo, sve upute učenja, religije, duhovnosti BIVA PREUZETO od ličnosti za njenu ličnu korist samo-predstavljanja.

To su Kristovi “mrtvi”. U Radu koristimo izraz mašina, stroj ili čak i mrtvi a i sami njima pripadamo sve dok se ne probudimo iz sna mrtvila.
Kada “to” vidim kao “to” mrtvo u meni tada jasno znam čemu je Krist u meni rekao “ostavi mrtve da sahranjuju mrtve”. I čemu je rekao da mora “biti NALIK djetetu”. Nedavno sam rekao da je Kršćanstvo jedno od najsavršenijih učenja, po uvjetom da imate IZVORNO Kršćanstvo a ne ovo što vam se pod tim imenom prodaje. No, nebitno sada.

Sve dok “to” ne negiramo ono ŠTO jesmo – a to jedino može napredovati i osloboditi se, probuditi se, spasiti se – ne može da raste i razvija se, ne može da sazrijeva, kristalizira (zanimljiva riječ), ili da izađe van iz pasivnog stanja i zauzme svoju aktivnu ulogu. Jer kako sada stvari stoje, ličnost ili mrtvilo je aktivno a stvarnost onog što jesmo je pasivno. Za bilo kakav kvalitetan Rad situacija mora biti obrnuta.
Tijelo je fizički stroj, psiha i ličnost su programi pomoću kojeg taj stroj radi, živi, kreće se. A mi smo, kada se razbudimo, istinski gospodar tog stroja. Kao što koristimo strojeve oko nas i znamo da mi njima upravljamo na isti način moramo naučiti koristiti stroj koji smo, za sada, mi i koristiti ga.

Sve dok smo uvjerenja, vjerovanja, prosudbe, emocije, misli, procesi, senzacije, čula MI SMO TAJ STROJ i ne možemo ništa napraviti. Ali kada taj STROJ dobije KORISNIKA, tj. svijest koja ga je svjesna i ne poistovjećuje se s njim ne možemo istinski napredovati ka Putu ili uopće stati na Put.

Izvršiti negaciju samo umom ili mislima NIJE izvršiti negaciju. To je samo započeti proces. Negacija mora biti odrađena cjelinom – sviješću, emocijom i osjetom (intelekt, emocija, tijelo). Na isti način AFIRMACIJA mora biti odrađena CJELINOM – Svijest, Emotivni aspekt svijesti i njen fizički aspekt. Drugim riječima, Znam-Jesam-Izražavam/Živim.

Znam da sam ta Nepoznata Svijest koja Svjedoči, OSJEĆAM da Jesam i ŽIVIM znanje i osjećanje u tijelu i životu oko sebe.

Tada ste Budni. To je novo Rođenje. To je prvi korak na Putu. To je Put. To je Put, Istina i Život. To je Krist u vama koji je JEDNO sa Ocem. To je Atma koja je jedno sa Brahmanom. Samo KROZ TO možete biti JEDNO sa Bogom, Ocem, Brahmanom, Apsolutom, itd. Ne kroz ličnost i “sebe”.

Ako negacija dovede do jasnog i nedvojbenog znanja i osjećaja Istinskog Sebe ili, recimo to tako novog JA, tada započinje proces Afirmacije ili Rađanja koje se dalje razvija i raste. Vaše Biće se na najdirektniji način razvija dalje od Čovjeka 5, preko Čovjek 6 do potpuno Oslobođenog Čovjeka 7.

Proces samog Rada je proces preko Čovjeka 4, čovjeka koji Pamti Sebe, koji nije poistovjećen sa “sobom”, koji razvija svoje umove, koji balansira svoje umove, koji uči kako da Postoji, kako da bude Prisutan. U početku potreba za Pamćenjem sebe ili Svjesnim i Osjećajnim Prisustvom biva pod zakonom Negacije. Ne želite da budete, jeste, živite, bivate iskorištenim, itd.
Kasnije, kada se u čovjeku desi transformacija njegova “ja” tada on biva Prisutnim ili Pamti Sebe ili je Budan iz Afirmativnog aspekta, jer ZNA ZAŠTO treba da bude budan ili prisutan (ako još nije budan) iz tog aspekta.

U tom aspektu afirmacije on ZNA da on NIJE ono čemu svjedoči unutar svoje svijesti jer sve što on zna, živi, doživljava dešava se unutar njegove svijesti. Razmislite o ovome. Ovo nije neo-advaita ili neo-gyana uputa. Ovo je uputa IZ RADA.

Većina ljudi zaboravlja zašto se treba promatrati, zašto nije dovoljno samo Pamćenje sebe. Istinska transformacija se ne može desiti bez promatranja sebe i bez odvajanja od onog što promatramo. Ujedno, rast i razvoj Bivanja ili Pamćenja ili Postojanje NIJE MOGUĆ ako nema hrane za Bivanje. I tu ulazi promatranje sebe. Tu ulazi Rad sa Utiskom/Dojmom koje na kraju omogućava transformaciju najjače i najbrže energije unutar nas koja u našu mašinu ulazi putem DOJMA ili UTISKA i najčešće se tu zaustavlja. To je trenutak kada ličnost preuzme Utisak i sprovede ga u sebe i nahrani se. Energija koja bi trebala ići ka suštini, ka Svjesnom Prisustvu NE IDE DALJE. Isto to se dešava kada nas preuzme program ili uvjerenje, vjerovanje, prosudba, i slično. Vidimo nešto i imamo uvjerenje o tome, imamo vjerovanje o tome, imam prosudbu, sud o tome. I upravo o nama se SUDI putem SUDA koji dajemo. I taj sud pokazuje TKO smo to mi. Nije bitno je li taj sud povezan sa nečim vanjskim, nekom osobom, situacijom, okolinom ili je taj sud povezan sa unutarnjim. On je sud i to što sudi biva sudac, porotnik i okrivljeni.

Dok smo mi taj koji radi na sebi, jedno te isto “ja” nikakva promjena nije moguća.

Zato većina u duhovnosti i religiji stoji godinama na istom mjestu. Samo pažljivo poslušajte što govore, što pokazuju i vidjet ćete to i sami. Što god da rade nije bitno jer se u njima, STVARNO, ništa ne dešava, nema promjene niti mogućnosti za istu. Sve dok tome što misle da “jesu” ne kažu “to” i ne odvoje se od “toga”. I to je prvi korak u samo-promatranju – kada se do kraja primi uputa o tome.
Kada promatranje da svoju posljedicu u nama se rađa stvarno Ja ili sebe i ono napreduje i razvija se. Ovo staro “ja” može biti što god ono želi. Vjernik, meditant, budista, kršćanin, zen-učenik, tantrik, šta god želi ali to neće napredovati niti razvijati se. Ono će da se puni energijom toga, da si značaj i vrijednost, osjeća se uzvišeno ili šta već ali to je sve. Za njega nema ničeg stvarnog i ono na kraju umire i nestaje do kraja.

Život se ne nastavlja ako nema ŽIVOGA koji je ŽIVIO taj Život.

U strahu od toga smislili smo niz priča o karmi, reinkarnaciji i slične nebuloze. Da, to je istini ali ZA KOGA?
Rad vas uči za koga. I ako ste malo inteligentniji kroz ovaj tekst ste shvatili za koga.
Ne vas.

Postoji još jedan razlog zašto je Rad negacijski i ne tiče se toliko rasta i razvoja već fantazije, umišljanja, identifikacije. Stvarno se ne može negirati. Ono se može samo Afirmirati. Jasno, kada upoznate to Stvarno. A do tada afirmirati Ne-stvarno put je do pakla. A to većina radi u duhovnosti i religiji.

Afirmativno u vama, ili Stvarno u vama NIKADA se ne množe negirati. Time, to što negirate NIJE vaše, NISTE VI, NIJE Stvarno. Već to, ako se radi ispravno, upravo RADI STVARNO.

Kao što sam rekao, mentalna negacija nije negacija. Čisto da napomenem. Prvi bljeskovi osjeća da postojite, NIJE ono stvarno POSTOJANJE. To je tek početak. I ako se ne razvija po pravilima i zakonima Rada to što osjećate da postojite ne znači ništa. Uskoro ćete zaspati u tome. Taj osjećaj Postojanja mora da se nahrani, da promatra, da se ne identificira i ne poistovjeti sa velikim dijelom ličnosti koja “osjeća” da postoji. Drugim riječima, mora da nastavi negaciju sve dok VI osjećate da POSTOJITE.
Afirmativni osjećaj se sasvim drugačiji. Ali to je korak ka tome. Jer “vi” ne postojite. Vi ste mrtvo nalijepljeno na postojanje. U centru sebe, svakodnevno ili kako kažemo lažnog sebe ili ja, postoji osjećaj postojanja i to je prvi korak, prvi kontakt s njim. Ostati na tome znači zaustaviti svoj rast i razvoj jer se istinska transformacija još nije desila.

A kada se desi znat ćete. Jer to je PROMJENA potpune paradigme osjećaja sebe ili Ja.

Iako ćete i dalje imati ličnost ili tzv. egoizam, više nećete biti poistovjećeni s tim. A nećete moći ni sjetiti se kako izgleda biti poistovjećen s tim. Na kraju, slobodno Bivanje, slobodno od “sebe” ili “ja” je korak ka Ujedinjenju. Tada postajete ono što nazivamo Kršćaninom, tj. čovjekom koji Živi Živog Boga, Krista u sebi. I to što Živi uskoro otkriva da je JEDNO sa Ocem, Bogom, Apsolutom, Brahmanom, itd.

Negacija treba da bude potpuna. Cjelinom Sebe. A to učite koracima u Radu, transformacijom Utisaka, odvajanjem od “toga”, razumijevanjem da negativne emocije, kao ni niz malih “ja” u vama NISTE VI, kada se borite protiv fantazije putem svijesti o sebi, itd.
Sve dok je bilo koji dio starog “vas” taj koji odlučuje za VAS u, prosto rečeno, gabuli ste. U močvari ste. Jednom nogom u paklu a Raj se ne nadzire. Ili drugim riječima, riječima i Rada i Biblije,

JOŠ UVIJEK NEMATE DUŠU.

Steknite je
Bhaerava