O Radu i Ciljevima Rada

Kategorije
Svi članci

Baš prije no što odlučih napisati ovaj tekst, pogledam na Tviter, kada ono Bog objavi tvit u skladu sa ovim tekstom. Ovaj Bog uvijek potrefi smisao.

Problem ne može razriješiti problem. Mora postojati nešto što ima moć, što je iznad problema, kako bi problem bio riješen. Na isti način, osobnost ne može raditi na osobnosti, ego ne može raditi na egu, lažno „je“ ne može raditi na lažnom „ja“. Oni mogu uzeti neko učenje, filozofiju, teoriju i do besvijesti raspravljati o njoj, ali ne mogu riješiti niti jedan stvarni problem samih sebe, tj. dijelova koji su proglasili nepoželjnim, pogrešnim i žele ih se riješiti.
Jedan od prvih uvida jeste uvid da dio koji se smatra pravednim i poželjnim osuđuje dio koji se, po osudi, smatra nepoželjnim i pogrešnim. Dio naše osobnosti naizgled se odvaja od same sebe i osuđuje drugi dio nepoželjnim i pogrešnim. Misao osuđuje prethodnu misao kao pogrešnu i nepoželjnu. Lažno „ja“ osuđuje neki drugi dio sebe (lažnog „ja“) i proglašava ga nepoželjnim i pogrešnim, itd. Otuda u nama konflikt. Konflikt tada, naizgled, traži razrješenje konflikta i traži ga u poznatom, memoriranom, u sjećanjima i pamćenju nadajući se da će na taj način razriješiti trenutačni konflikt i sve druge konflikte. Traži ga u raznim učenjima koja ne razumije, primijeni filozofije koja naizgled izgleda inteligentna i to ne da bi radio na tome već da bi sebi pojasnio, zauzeo stav, zauzeo poziciju i kroz tu poziciju potisnuo, zanemario, opravdao si sumnje, konflikte i doveo sebe u tzv. ravnotežu koja nije nimalo stvarna baš kao ni on sam. I na ovaj, i slične, načine sve se vrti u krug.

Baš kao što osobnost ne može razriješiti samu sebe tako ni konflikt ne može razriješiti sam sebe.

Konflikt je konflikt, sukob suprotnosti, trenje između dvije različite male „volje“ u nama, trenje između dvije krajnosti, dva mišljenja, dvije emocije, dva različita procesa, itd. No, ono što se kroz to trenje dešava jeste proizvodnja određene supstance – energije i sjemena – koji kao rezultat konflikta moraju „pasti“ na jednu stranu, tj. moraju se kristalizirati sa najjačom stranom u nama. To može biti „dobra“ ili „loša“ strana naše osobnosti, našeg lažnog „ja“ ili trenutačnog „ja“. Tako nastaje ono što nazivamo kristaliziranom osobnošću koja ima stavove, informacije kao „znanja“, inat i tvrdoglavost kao „volju“, odluke koje su uvijek protiv nje same, kontradiktorne emocije, uvjerenja i vjerovanja, itd. Kristalizirana osobnost umišlja stvarnost, moć, sposobnost djelovanja, pravednost, ispravnost, itd. Fantazira o svojim moćima i sposobnostima, svojoj stvarnosti koju povezuje sa prolaznim i promjenjivim tijelom i svijetom oko nje. Kristalizacija ujedno znači stvaranje i osnaživanje nečega u nama putem određenog trenja, sukoba, konflikta. Pošto osobnost ne zna za ništa više ili veće od sebe same, sebe kao lažnog „ja“, ono što ona osnažuje jeste upravo to lažno „ja“ ili samu sebe. Koju god filozofiju, učenje, religiju, duhovnost u nju da unesemo, iz tko zna kojih motiva, cilj je uvijek isti. Pogrešna kristalizacija. Koliko god ta kristalizacija izgledala dobro, poželjno, potrebno, činjenica da se osobnost – ego, lažno „ja“ – kristalizira, osnažuje, samu sebe podržava govori o pogrešnoj kristalizacija ili Kršćanski rečeno o „grijehu“.

Najjednostavniji opis osobnosti ili lažnog „ja“ bio bi identifikacija „sa“. Identifikacija sa bilo čim unutar svijesti kao stvarnim sobom.

Time, u Radu, prvi i osnovni problem ljudskog Neznanja (Nesvjesnosti, mehaničnosti, unutarnjeg mrtvila) jeste Identifikacija. Nije bitno s čim smo identificirani, sa poželjnim, nepoželjnim, dobrim ili lošim, ovakvim ili onakvim mislima i emocija, procesima ili tijelom. Čim smo identificirani spavamo unutar sebe, unutar života, vodi nas slučaj, vodi nas nesvjesnost i ne možemo reći da mi postojimo.
Nijedno „ja“ u nama, ili unutar našeg, generalno zvanog, lažnog „ja“ nije stvarno baš kao što ni lažno „ja“ ili nestvarno/iluzorno „ja“ nije stvarno. Ono stvarno u nama biva iskorišteno kao supstanca života kroz koju lažna osobnost/lažno „ja“ živi i troši dragocjenu supstancu zarad stvari koje uopće nemaju nikakve veze sa njim ali on im daje vrijednost i značaj te kroz tu vrijednost i značaj u povratku daje sebi vrijednost i značaj.

Identifikacija je osnova zla. Bilo to „dobro“ zlo ili „loše“ zlo. Sama suština zla je upravo identifikacija.

Kroz identifikaciju sa idejama, konceptima, vjerovanjima, i slično ulazimo u ratove, borimo se sa drugima, borimo se unutar sebe, mrzimo, volimo, želimo ili ne želimo, itd. i to smatramo stvarnim jer upravo kroz identifikaciju „sa“ ono s čim smo identificirani smatramo stvarnim te kroz to, sasvim (pogrešno) logično, sebe (lažno „ja“, osobnost) smatramo stvarnima. Kako starimo kristalizacija osobnosti i lažnog „ja“ se osnažuje i uskoro pričamo o „okoštaloj osobnost“ koja nema sposobnost da se promijeni ili da svijest napusti identifikaciju sa njom te smrt nastupa kao milost.

Kao što sam rekao na početku teksta, osobnost ne može raditi sama sa sobom, ego ne može raditi na sebi, lažno „ja“ ne može promijeniti sebe i postati istinsko „ja“. Ali mnogi imaju taj dojam i upravo pokušavaju kroz te „agente“ da „rade na sebi“. Kroz taj proces „rada“ ono što se dešava jeste da postižu, upravo, suprotno od onog čemu Rad stvarno teži, ili čemu bila koja autentična duhovnost i religija teži. Takav čovjek postaje postulat, citat, celuloza koja govori kroz lažno i nestvarno „ja“ umišljajući da je nešto postigao. Ono što je postigao, sa stanovišta Rada, jeste „pogrešan život“, ojačao je smrtno u sebi ali ne i istinsko.

Jako bitan dio Rada je uvid da ako nešto ne poznajete ne možete s tim ni da radite.

Ako ne znamo da smo identificirani ne možemo raditi sa identifikacijom. Ako ne znamo da pod „sobom“ smatramo procese, misli, kontradiktorne emocije, tijelo, osobnost ne možemo s tim ni da radimo, ne možemo Raditi na „sebi“. Ako ne uviđamo pogubnost onog što smo sada ne možemo Raditi na sebi. Ako nam nije jasno da sve ono što smo smatrali „sobom“ je upravo ono što nas je dovelo u bezizlaznu situaciju ništa ne možemo napraviti. Otuda, prvi i osnovni dio Rada jeste PROMATRANJE ili pažnja usmjerena prema „sebi“ – mislima, emocijama, reakcijama, mehanizmima, uvjerenjima, vjerovanjima, konceptima, idejama, itd. – tj. prema što smatramo pod riječju „sobom“. A to je skoro sve što znamo i poznajemo.
Činjenica je da mi ne poznajemo „sebe“. Time ideja „upoznaj sebe“ postaje jasnije razumljiva. Upoznati ono što pod „sobom“ smatramo, što mislimo da smo, što se pretvara kao mi, kao ja. To „sebe“ sa sobom ništa ne može napraviti. Ono može glumiti duhovnost, vjeru, rad ali ništa objektivno ne može napraviti. Ono nije ni stvoreno zarad tog cilja. Ono je stvoreno kao način, alat izražaja veoma slabog Bića. Bića koje je zaboravilo sebe i živi lažan život.

Jedan od osnovnih dijelova Rada jeste uvid u svoju mehaničnost. Lako uviđamo tuđu mehaničnost ali svoju, zbog toga što ono što gleda ne može da vidi samo sebe, ne možemo. Potrebno je odvojiti se od onog u čemu svakodnevno boravimo kako bismo imali uvid u to. Ali to je skoro nemoguće u početku. Ali možemo da se odvojimo od misli, emocija, procesa, reakcija iako ni to nije lako. Jer proces identifikacije počinje duboko u emotivnom umu ili centru, prije našeg lažnog „ja“ ili zarobljene svijesti. Identifikacija je UVIJEK emotivna. Ne možemo se identificirani sa umom, intelektom jer iza svake ideje koju branimo ili zastupamo stoji emocija kao stub identifikacije. Ali umom ili intelektom možemo shvatiti (ne razumjeti) da smo identificirani. Promatranje, u početku, dolazi upravo kroz um, sposobnost uma da promatra i prepozna ono što promatra. Zbog toga se prvi početci promatranja „doživljavaju“ unutar glave. Imamo osjećaj da „glavom“ promatramo nešto u nama. Drugim riječima, svijest kao stvarnost prodire kroz „glavu“ kao promatranje/pažnja koje može da uvidi, primijeti, registrira određeni proces, reakciju, misao, emociju, itd., u nama. Otuda, sve što podrazumijevamo pod silom svijesti – koncentracija, pažnja, usmjerenje, kontemplacija, znanje/informacija – dolazi „kroz glavu“. Naš um ima strahovitu sposobnost koja se pogrešno koristi. On se „savija“ nad samim sobom, tj. ima sposobnost da promatra sam sebe te da se ne identificira sa onim što promatra, jasno znajući da se procesi i reakcije dešavaju u njemu ali da on nije nijedan proces ili reakcija ili mehanizam. Time, čim može da promatra sam sebe on zna da on ne može biti ono što promatra. Iako ne zna sebe, ne zna svoj izvor, niti može da ga spozna, on može da uvidi, zna, promatra, procijeni, itd., te da odbije poistovjećenje sa onim što promatra.
No, on nema sposobnost da mijenja ono što promatra. Otuda svi intelektualni putevi se tu završavaju. A njih je danas mnogo. Otuda i sve te silne filozofije, poput moderne gyane, advaite i slično koje danas mudruju o iluziji, o nestvarnosti, i slično ali dalje od toga ne mogu ići jer je potreban još jedan faktor kojeg oni u širokom krugu zaobilaze. Svi ti moderni dijelovi drevnih učenja nalaze svoju osnovu u klasičnog Jogi. Ne mislim na hatha jogu, to je samo dio široke staze Joge. Joga je, očigledno, temelj intelektualnog puta ili puta putem intelekta. Religija je, s druge strane, temelj emotivnog puta. Rituali su temelj fizičkog ili tjelesnog puta. Svi ti putevi preskaču jednu bitnu stepenicu a to je budnost – u početku svjesnost – iako svi oni govore o svjesnosti. No svjesnost kod njih je umna svakodnevna svjesnost a ne svjesnost o kojoj Rad i slični putevi govore. Ta svjesnost je čulna svijest, ili ono što nazivamo „vanjski um“, a to u biti nije svjesnost. Svjesnost je unutarnja snaga koja uključuje i emociju i intelekt ali i tijelo, tj. sva tri uma ili centra a promatranje NIJE svjesnost, ali je početak iste. Svjesnost također uključuje i pažnju usmjerenu ka van i na unutra ili, ako govorimo o unutarnjem, pažnju usmjerenu ka procesu i ka Sebi – svjesnosti; onome što je svjesno – u isto vrijeme. Kada ovo uključimo u tumačenje Svjesnosti shvaćamo da istu nemamo te da svi duhovni sistemi čulnu svijest, svakodnevnu umno-tjelesnu svijest, nazivaju Svjesnošću i time griješe već na prvom koraku. Sve dalje od toga samim tim je pogrešno i više nema nikakve veze sa Svjesnošću.

Svjesnost, kada se o njoj govori emotivno, nazivamo i Postojanjem, Bivanjem. Ona je osjećaj da postojimo, jesmo, bivamo.

I tu postoji jedna zabluda. U nama postoje dva osjećaja bivanja ili postojanja. I većina to miješa jer to ne zna. U nama postoji osjećaj postojanja koji dolazi iz tijela – poistovjećenja svijesti sa tijelom – i postojanja koje nema veze ni sa tijelom ni sa osjećajem „ja“. Osjećaj „ja“ ne postoji ako nema identifikacije sa tijelom i umom (procesima, reakcijama, mislima, površinskim ili tjelesnim emocijama, itd.). Bivanje ili Postojanje postoji i bez tijela i uma. Postojanje ili „bivanje“ tijela ne postoji bez bezličnog Bivanja ili Postojanja. Time, tzv. moderni „ja jesam“ u biti pripada tijelu. I većina misli na njega kada govori o svom „ja jesam“.
Tijelo i osjećaj „ja jesam“ koji dolazi od njega MOŽE BITI iskorišten zarad prodiranja u dublje stanje Bivanja ili Postojanja, tj. bezličnog osjećaja da Jesmo, ali on sam ne pripada tom stanju.
Svijest koja Zna i Osjeća da Jeste nema nikakve veze sa našim tijelom, umom, osjećajem „ja“ ali oni imaju veze sa njom jer od nje uzimaju postojanje.

Bezlični osjećaj Bivanja ili Postojanja koji Zna da jeste JE BUDNO STANJE.

To je ono što je probuđeno unutar ovog postojanja, ove ravni Zemlje (ne govorim o „ravnoj zemlji“ već o ravni postojanja), ili kako kažemo „ovog sna“ i zna da ona nije od ove ravni, od tijela i uma, od procesa i reakcija, od površinskih emocija, od mehanizama i osobnosti, itd. To je ono što je budno u životu, nama, svijetu. To je ono ka čemu Rad teži.
Kada je to zamijenjeno postojanjem i bivanje koje dolazi kao „ja jesam“ ili lažno „ja“ od tijela i uma kažemo da čovjek spava, da se nalazi u snu, u grijehu i da je od grijeha. Njegov centar ili lažno „ja“ suština je riječi „grijeh“, pogrešan cilj ili pogrešna identifikacija. Riječ „grijeh“ ujedno znači „ego“, „lažno ja“, „osobnost“. Time sve što dolazi od toga je grijeh i vodi grijehu. To je dio u Radu koji govori o ispravnom primanju Učenje.

Čovjek je rođen u grijehu i umire u grijehu, itd. Rođen je od grijeha, živi od grijeha i za grijeh i na kraju zauvijek umire u njemu.

Kao što sam rekao jedan od prvih zadataka čovjeka u Radu, pored upoznavanja šta znači Promatrati, je odvojiti se od procesa, reakcija, misli, emocija, uvjerenja, vjerovanja, itd. Uvidjeti svoju nesvjesnost i mehaničnost. Uvijek je lakše vidjeti tuđu mehaničnost. I možemo krenuti sa tim viđenjem. Vidjeti da su svi oko nas mehanični. Ali onda moramo preokrenuti viđenje i na sebe i vidjeti da smo i mi također mehanični, da smo automati, mašine, roboti, mrtvi ljudi kao svi ostali ili rječnikom Ezoteričnog Kršćanstva, vidjeti da smo i mi sami grijeh. Ne u grijehu, već grijeh. Taj uvid, prepoznavanje stvarnog stanja nas samih, vodilja je izbavljenja ili oslobođenja.

Vidjeti svoju mehaničnost znači vidjeti da se sve u nama odvija samo od sebe bez prisutnosti u tome i svijesti o tome.

To je jedan od prvih koraka. No, ono što je zanimljivo to nije samo početnička praksa, jer postoji niz slojeva koje ne vidimo na početku već mnogo godina kasnije. Vidjeti mehaničnost koja se svakodnevno odvija u nama i promatrati je prvi je korak u odvajanju i de-identifikaciji. Znati da mi ne možemo biti ono što promatramo, znati da to što vidimo, kako reagiramo, osjećamo, mislimo i slično ne može biti naše Istinsko već da je ono što to vidi ono što je povezano sa Istinskim.

Pod mehaničkim se smatra sve u nama što se odvija bez naše pažnje, svijesti, prisustva.

A to je sve u nama, ili gotovo sve u nama. Ali rad ne radi sa pretpostavkama. Time, „gotovo sve“ postaje sve. Često ljudi pitaju ima li išta stvarno u nama, ima li išta oslobođeno od mehaničnosti, nesvjesnosti, neznanja? Odgovor koji dajemo je veoma jednostavan. Pronađi ima li takvo što u tebi. A kada to pronađeš njeguj to, tj. radi na tome da budeš to.
Ono što se tada dešava jeste duboko razočarenje, očaj, patnja, trenja, sukobi ili konflikti jer uskoro uviđamo činjenicu da ništa u nama nije stvarno, nije svjesno, nije postojano, nije slobodno od mehaničnosti, itd. (I čovjek jako dugo čini jednu grešku, a to je da se identificira sa tim što je vidio, umjesto da se i od toga odvoji i to promatra). Kakve god emocije imali, uzvišene ili ne uzvišene, u kakve god bogove vjerovali i ne vjerovali, kakve god misli i filozofije njegovali i umišljali da smo mi to ili da je to ono vrijedno u nama TO NIJE STVARNO. Viša Stvarnost postoji i ona prodire u nas ali mi njoj ne pripadamo, jer ništa  nama ne odgovara njoj. To je trenutak uvida da sve što smo mislili da jesmo, osjećali da jesmo, nije stvarno. Od sna je – halucinacije, sugestije, hipnoze, fantazije, itd. Jedina stvarnost koja se tiče nas jeste da spavamo i sanjamo život i sebe.

Rad izričito zabranjuje da se život i svijet i univerzum imenuju kao San.

Postoji jako dobar razlog za to. To što osjećamo kao Istinsko u nama, nakon nekoliko godina Rada samo je prelazna stepenica. I ako uništimo svijet, sebe, druge, život, kroz ideju sna prestaje bilo kakva mogućnost evolucije i daljnjeg Rada. Mi jesmo u snu, kao pojedinac, kao čovjek, kao um. Ali niti univerzum, niti život, niti svijest NIJE SAN. I to temeljna razlika između drevnih učenja. Zamijenili su instrukciju sa stvarnošću. Zato je Rad – kao i drevno Tantričko učenje – odbacilo Vedantističku ideju „sna“. A time i današnje ideje koje se vrte kao gramofonska ploča, ideje tzv. neo-advaite, neo-gyane, neo-vedante i slično.
U skladu sa onim što znamo o čovjeku i njegovoj psihi kao i putevima koje je izmislio ili protumačio, ne možemo niti jedan od tih puteva uzeti stvarnim ili smatrati da istinski vode onom čemu su nekada vodila. Time sve te puteve, učenja, ideje, religije odmah i na početku odbacujemo. Držimo se temeljne instrukcije. A ona je: sve treba da provjerimo. SVE!

Ništa ne prihvaćamo „zdravo za gotovo“, ne prihvaćamo nikakva vjerovanja, uvjerenje, filozofije koje nismo sposobni provjeriti i dokazati.

Zbog toga je Rad objema nogama „čvrsto“ na zemlji. Ono što je zanimljivo da vremenom i radom na sebi razvijamo jedan čudesan „organ“ prepoznavanja istinskog i lažnog da više ne možemo a da ne vidimo lažno i da ga, u skladu sa tim, prepoznamo, ali i da možemo uvidjeti ostatke Istinskog, prepoznati tu Liniju Istine i naučiti kako da je pratimo. Zbog toga Rad je danas na udaru sve duhovnosti i religije. Da nije na udaru ne bi se mogla dokazati njegova ispravnost, vrijednost, i istinitost.
Često mi ljudi u Radu kažu da sam svaki duhovni i religiozni pojam ili ideju, prvo odbacio kao neistinitu, a onda je protumačio na drugačiji način. To je jedan od zakona u Tantričkom Učenju. Moramo naučiti prepoznati pogrešnu ideju, moramo je uništiti i onda dati ispravno tumačenje. To je obaveza svakog učenika u tom sistemu. Upravo to je ono što radimo u Radu. Prepoznajemo pogrešne kretnje, identifikacije, mehanizme, uvjerenja i vjerovanja, nesvjesno, itd., uništavamo ih i onda izgrađujemo ono što je istinsko u nama.

Ali pošto na početku ne možemo prepoznati Istinsko u nama moramo krenuti od prepoznavanja lažnog u nama i oko nas.

Moramo prepoznati identifikaciju, mehaničnost, misli i emocije koje okružuju lažno „ja“ ili osobnost, moramo vidjeti da spavamo, vidjeti da cijeli svijet spava, da je zlo upravo san i identifikacija. Odbaciti to kao sebe. I onda dovesti ono što je stvarno u nama u naš život, dovesti svijest o sebi, u početku Silu Promatranja, u svoj život kao jedino istinsko što imamo. I to je osnova transformacije.
Za Rad se često kaže da je negacijska metoda. Ali to nije istina. Baš kao što Tantra – ne govorim o današnjim „tantrama“ jer to je degradacija pomenutog drevnog učenja i nema veze sa njim –  nije negacijska metoda. Rad je afirmacijska metoda ili učenje koje u početku radi kroz negaciju, i zbog toga se misli da je on negacijsko učenje poput Gyane i Advaite. I Tantričko učenje je Advaita ili kako mi to nazivamo Advaeta, ali Afirmativna Advaeta jer mi ne govorimo da svijet ne postoji, da univerzum ne postoji, da je sve Pojavno – nekad se to naziva iluzornim, snom i slično u zavisnosti koji cilj želimo postići – lažno i nestvarno. Sve Pojavno nije iluzorno, nije djelovanje tzv. „maye“ već je manifestacija Stvarnog/Brahmana/Boga/Istine i time to je Stvarno. No, učenje ide dalje od toga, ali to sada nije tema.
Kao što sam rekao, postoji jako dobar razlog za to. I meni je trebalo dosta godina da skužim zašto se ne prihvaća takav stav. Ovdje nije cilj samo znati da ste vi i Stvarno/Istina jedno – ovo nije dobro shvaćena ideja i ono što se danas o tome govori poprilično je zabluda – već i izraziti Stvarno, dovesti Stvarno i njegovu Silu ovdje, otjeloviti je.
Kada pogledamo Rad, pored uvida u mehaničnost, identifikaciju i nesvjesno njegov osnovni cilj, i to odmah na početku, jeste postati prisutan u svakodnevnom životu. Postati svjestan i dovesti tu svijest i tijelo i život. Što govori o krajnjem cilju Rada i o tome da je on Afirmativno Učenje. Drugim riječima, biti Budan i živjeti Budan život. Prvo doći do budnosti a onda živjeti tu budnost u svakodnevnom životu. Osvijestiti Istinsko Ja, spoznati njegovu Prirodu ili Istinu a onda kao Ujedinjenu Svijest dovesti je ovdje i sada i živjeti je. Kroz nju se ide u daljnji rast i razvoj, ili ti finalno Probuđenje.
Kada pogledate ljude koje su do Stvarnog došli kroz neki od tri puta (gore nabrojani) i nekog tko je kroz Rad došao do Stvarnog ono što odmah upada u oči jeste da onaj koji je kroz Rad došao do Stvarnost izgleda mnogo stvarniji od ostalih. Razlog za to je upravo zbog toga što u Radu ne preskačemo stepenice. Stvarno se veoma lako izrazi kroz Budno jer Budno je dio Stvarnog. Većina na drugim stazama je preskočila tu stepenicu. Fali im link, poveznica između ostvarenog Stvarnog i života. Budno stanje je upravo taj link, poveznica.

Rad počinje na drugačijem nivou od prikazana tri puta.

Ne iznad, kako to vole „radni“ ljudi, u borbi dokazivanja što je bolje, reći. On počinje na nivou gdje dolazi do prepoznavanja da bilo šta što pripada umnoj, emotivnoj ili ritualnoj razini ne govori istinu. Prepoznaje se da i najbolja filozofija/teorija, emotivna vjera ili ritualna učenja u stvari griješe u nečemu. Oni nisu pogrešni, da se razumijemo. Nije riječ o pogrešnom u smislu da ne valjaju, da su loši i pogrešni. Već da nisu cjeloviti, da im nešto fali. Oni mogu zadovoljavati neku našu potrebu – sigurnost, smisao, informacija i slično – ali se OSJEĆA da nešto tu ne štima, da nešto fali. Rad počinje na nečemu što nije poznato ili što je manje poznato drugim učenjima ili što su druga učenja izgubila a što se u Radu otkriva tek nakon niza godina Rada. Svaki put ima vrijednost, značaj, smisao. Ali je svaki put polovična istina. Nije cjelovita. Do tog prepoznavanja dolazi kroz jedan od viših centara koji ponekad prosjaji u čovjeku koji uzima Rad kao put. Taj prosjaj je u stvari prosjaj višeg Emotivnog Centra ili točnije rečeno Psihičkog Centra o kojem neki putevi daju nagovještaj ali ne poznaju strukturu tog centra, ona im je maglovita. Riječ je o tzv. Srcu. Pod tim ne mislim na profinjene emocije ili devociju kako je pojašnjena kroz religiozne puteve ili puteve Vjere/Devocije. Riječ „Srce“ upravo govori o tom Psihičkom Centru ili Višem Emotivnom Centru. Taj centar, da tako kažem, želi Istinu ali i želi da tu Istinu izrazi. On je u biti Centar Budnosti, ako smijem tako reći. Centar koji prepoznaje Istinu i koji želi da izrazi tu Istinu u životu kao Afirmaciju Istine. U Radu je to izraženo kroz potrebu da prvo pronađemo istinito u nama a onda ga izrazimo i živimo i kroz dio u Radu koji govori da Budnost treba da obuhvati umove i tijelo i život a ne da bude pasivna u njemu ili iza uma, tijela i života. Budnost je aktivna supstanca koju negacijska učenja zaobilaze. To je učiniti ono što je pasivno aktivnim. Da sada ne ulazim u dublje pojašnjenje ovog.
Drugim riječima, to znači da umjesto mehaničkog i nesvjesnog života želimo da živimo svjestan, budan život, stvaran život. Želimo da Stvarno, Svjesno, Budno živi ovaj život i da dalje napreduje. Ne želimo pobjeći, ne želimo potisnuti, ne želimo zamišljati da smo nešto drugo već želimo to BITI. Uskoro uviđamo da svaki od gore spomenutih puteva ima „zrno istine“ i bivamo sposobni izvući ga i upotrijebiti ga jer bez upotrebne vrijednosti ta Istina je za nas nije cjelovita, nije do kraja istinita. Uskoro uviđamo zašto su nastali odvojeni putevi, shvaćamo degradaciju učenja i pokušavamo ponovo da ih objedinimo ali u sebi. Shvaćamo tjelesnost, emotivnost i umnost (intelekt) te njihove funkcionalne sposobnosti te shvaćamo i Svjesnost kao početni stadij, i borimo se za to. To je Afirmativna metoda Rada, koja naizgled, u početku, liči na Negacijsku metodu. Kako učenje Rada u nama postaje stvarno zbog upotrebe ono daje svoje Darove. A jedan od prvih Darova je Prepoznavanje Istinitosti. Drugi je Borba za Istinitost. Treći je Življenje Istinitosti – Istinskog Ja u početku, a na kraju Ujedinjenog Stanja – te kroz to otkrivanje Vječnog, Ultimativne Istine koja je izvan Ujedinjenog Stanja i nema veze sa njim. Ali bez njega i Istinskog Ja ona ne može da se izrazi unutar našeg života. Istinska Transcendencija traži Istinsku Transformaciju jer jedna bez druge, za nas i naš život, nemaju cjelovitost. Oba su dva kraja JEDNE ISTINE. Koja se manifestira i kao Transformacija i Transcendencija.
To je Cjelovitost ka kojoj Rad vodi kao jedna etapa puta ka Istini. Rad kakav poznajemo prestaje na Ujedinjenom Stanju i započinje ono što bi mogli nazvati nova etapa Rada ili Istinskog Djela (Djelovanja). U Istinskom Ja a kasnije u Ujedinjenom Stanju prepoznajemo nestvarnost našeg „ja“ ili osobnosti/ega. Prepoznajemo što je to što Stvarno živi kroz ovaj um i tijelo i koristi „ja“ kao sredstvo ali ne i kao cilj. I to što prepoznajemo kao Istinsko postaje ono što živi ovaj život, ovog čovjeka, ovaj izražaj/pojavnost. Mnogi misle da je to Oslobođenje ili Probuđenje, ali nije. Ujedinjeno stanje je stepenica ka Probuđenom stanju. I priče o Probuđenju koje kruže duhovnom scenom su u stvari priče o Budnom Stanju te nemaju nikakve veze sa Probuđenim Stanjem ili Realizacijom Istine. Budno Stanje je ogromno i cijeli Univerzum postoji u njemu, pa kako razumijete. Na kraju kada se uvidi ono što nazivamo „osnovnom ili temeljnom prevarom“ ujedinjeno stanje otpada i, recimo to tako, budimo se u Istini ili drugim riječima dolazi do Realizacije Istine/Boga koja nema nikakve veze sa bilo čim ispod sebe ali sve ispod ima veze sa Njom jer ne može postojati bez Nje.

Sada ima još jedna „sitnica“ a mogu je ovdje ubaciti. Znam da je tekst prevelik. Ali ako ga čitate to mi je znak da želite da nešto naučite jer imate volje čitati dugačke tekstove, time imate i inteligencije jer ne padate na „kratak tekst“ fazone – u stvari nestrpljenje, lijenost, umnu nemoć da pratite nešto duže od tri kratka pasusa, itd.
Zašto je bitno da svakodnevno promatramo svoju mehaničnost, nesvjesnost, vjerovanja, uvjerenja, itd.?
Veoma jednostavno. Mi poznajemo kako um i psiha rade. I znamo da veoma brzo čovjeka guraju u ono od čega nema koristi. Recimo beskorisnu filozofiju o Istini, Bogu, Svijesti, metafizici kao načinima skretanja pažnje ali ne stjecanja bilo čega korisnog. S druge strane, kroz trenja i konflikte koje ne izbjegavate, te svjesnost sa druge strane, stječete supstancu koja se kristalizira kao svijest i viša tijela – ne, ne mislimo da već imate kristalizirana viša tijela, dušu, svijest; sorry. Upoznajete trikove uma i oprečnih sila i ne padate na njih, borite se za stvarno u sebi jer to stvarno je svjesno i postojano, dovodite stvarno u život, uzimate energiju i sjeme iz pojavnog u vama – osobne, misli, emocija, itd. – i svjesnošću kao agensom transformacije transformirate to u višu energiju, snažniju i bržu energiju, prelazite u funkcioniranje viših dijelova uma, dobivate razne sposobnosti u životu koje možete i smijete koristiti, podižete razinu Bića a time dobivate i Razumijevanje te pomoću njega mijenjate svoj način života. Prestajete da se ponašate kao djeca i počinjete da razmišljate kao Odrastao Čovjek, a takvih je jako malo, samo pogledajte oko sebe i probajte ih naći. Odrastao Čovjek je simbol Budnog Čovjeka. I tako dalje.
Ujedno kroz svakodnevni rad na svjesnosti održavate se u istoj, i ponajprije uviđate, da je nemate dovoljno ili da vam fali svjesnosti. Ne padate na lažne tvrdnje da je svjesnost uvijek tu – naravno da jeste ali kakve to ima veze sa vama???? – jer vi niste svjesni. Pomoću svakodnevnog rada na Pamćenju Sebe/Svjesnosti ojačavate Istinsko u sebi i smanjujete utjecaj lažnog, svakodnevno dovodite Svjesno u život i to polako preuzima vaš život, itd.

I za kraj. Rad nije nimalo bolji ili lošiji od bilo kojeg puta. Razlika je u čovjeku. Baš kao što superiorno oruđe možemo koristiti za zabavu i gubljenje vremena, tako je i sa Radom i svim učenjima. Čovjek je taj koji koristi svako učenje.

Ako on nije zreo i ne zna za što bi koristio neko učenje, ne možemo suditi o učenju putem njega, i to učenje će prosto biti beskorisno, kakvo god da je i koje god da je. Zbog toga se u Radu daje veoma velik naglasak na Cilj. Ako on nije ispravan ni najsuperiornije učenje neće biti ispravno. A ispravan Cilj može stvoriti samo Istinski Čovjek, ako njega nema nikakav cilj koji se stvori nije ispravan i ne vodi dobrom. Do Istinskog Čovjeka dolazi se Svjesnošću o Sebi, i ako nema Svjesnosti o sebi, i svjesnosti „sebe“ ne možete doći do Istinskog Čovjeka. Time, najvjerojatnije ćete upasti u zamku i protraćiti život na tko zna što ali ne i na ono što je cilj bilo kojeg učenja. Budan, Probuđen Čovjek. Nastavak ljudske nesvjesne evolucije. Jer čovjek nije završeni proizvod. On je eksperiment. Ako to razumijemo, a o tome Rad govori, tada znamo da to što smo čovjek ne znači ništa. Mi smo samo eksperiment i kao takav možemo i da nestanemo, propadnemo, itd. A takvim čovjekom sve gospodari ali ne i on sam sa sobom. Budan čovjek je svoj Gospodar. I njim više ne gospodare gospodari ovog života već on sam.

Uživajte
Bhaerava

 

Share this post

Skip to content