Rad sa Idejom – Privlačenje Pažnje

Kategorije
Svi članci

Radi se o tome da ideja mora biti unijeta u svaki aspekt života, ali ne kroz osobnost, već kroz svijest o sebi. Ideja dolazi sa više razine od osobnosti, time njen ulazak i primjena unutar osobnosti izvrće ideju, uništava je i spušta je na razinu gdje ona ne može i ne treba da radi.

Šta je ideja unutar Rada i Učenja?
Ideja je alat koji omogućuje mijenjanje pozicije ali i transformaciju nečega u nešto druge razine, obično više razine. Ujedno, ideja je i cilj kojem težimo. Bez ideje ne postoji mogućnost da se prijeđe na drugačiji nivo postojanja, a time i percepcije i manifestacije.

Recimo ideja o tome da je svaka reakcija vaša reakcija i da nitko i ništa ne može biti odgovoran za vašu reakciju.

Ona kaže, između ostalog, da niti jedan čovjek, NITI JEDNA STVAR NE MOŽE BITI ODGOVORNA ZA POJAVU REAKCIJE U VAMA. Koja god bila reakcija ona se pojavljuje unutar vas i vi ste odgovorni za nju. Bila to negativna reakcija ili pozitivna reakcije, sasvim nebitno. Vi ste mjesto, vrijeme i individualni faktor unutar kojeg se bilo koja reakcija pojavljuje. Svijet može biti okidač te reakcije ali on nije odgovoran za reakciju.

Kroz ovu ideju odbacujete ono što transpersonalna psihologija naziva “sjenka” ili projekcija na svijet i druge. Rušite granicu između sebe i svijeta i drugih. Persona, vi, postoji kao persona – skup poželjnih osobina, mišljenja o sebi kojeg prihvaćamo, onog što nam se sviđa u nama i okolini, itd. – samo zato što postoji sjenka, projekcija. Kada se ukloni granica između sjenke i persone govorimo o ujedinjenom egu, tj. o zdravom egu ili kako se to još naziva Zreli Čovjek. Mogli bismo reći da je Zreli Čovjek budan do određenog nivoa. Preciznije, bez Zrelosti nema ni Budnosti. No, u Budnosti postoji još jedan jako bitan korak. A to je osvijestiti ono što jesmo i razumjeti što je to, kako to radi, zašto radi na taj način i slično. A to bi bilo da više ne prihvaćamo reakcije i osobnost kao sebe. Kada se uruši granica ega i tijela i okoline uviđamo da je nikakvo lično “ja” ili “ego” ne postoji, niti je stvarno, već da je to zbir osobina, karakternih crta, misli, emocija, vjerovanja i uvjerenja, itd., koja su U NAMA ali NISU OD NAS. Time, “nisu od nas” shvaćamo da mi nismo to što percipiramo i vjerujemo da jesmo, tj. to ograničeno i idealizirano “ja”. To ne znači da će to “ja” nestati. Neće. Ali prestaje identifikacija sa njim. Tek tada smo Budni Zreli Čovjek. To nekad nazivamo “budnost u snu”. Kroz tu budnost odbacujemo dalje, oslobađamo se dalje ali da bi se to oslobođenje desilo i da bi čovjek došao do onog famoznog Probuđenja, on mora da PROŽIVI tu budnost u životu. Drugim riječima, on mora da dovede budnost ili bude svjestan i budan u svim aspektima života, naročito onim koja još nisu osviještena i koja nas i dalje uvlače u reakcije, petljanje u njih iz osobnosti i projekcije, itd.
Ideja o “reakciji” tada postaje još dublja, još prisutnija i odnosi se i na ono što reagira. A to je osobnost i ograničeno “ja”.
Kako bi se ta ideja dalje integrirala i bila upotrebljiva te donijela daljnji napredak ona mora biti proširena, traži pomoć drugih ideja i praktične upotrebe ideja.

Recimo, ideju o tome da nismo dužni da reagiramo kako naša psihologija ili osobnost ili ego želi.

Ali to je divno reći, ali teže živjeti. Moramo naučiti da određene dijelove, u početku manje dijelove, prosto odbacimo, izbacimo iz sebe. Neke dijelove može izbaciti, kao što odbacujemo određenu misao. U neke dijelove moramo dovesti svijest i pustiti ih da se izraze u nama te ostati svjestan, prisutan dok se one izražavaju kako bi svijest djelovala kao agens transformacije.
Na premijer, kada primijetimo da mi ne znamo kako da se izrazimo na autentičan, ili stvarniji način, već da se uvijek izražavamo u skladu sa programom kojeg smo pokupili od drugih. U ovom smislu, primjer, recimo da se izražavamo kao naša majka. Imamo neki program izražavanja u nekim situacijama koji je skoro potpuno isti kao kod naše majke.
Ako radimo sa tim programom izražavanja uviđamo da ako ga ukinemo, tj. ne izrazimo mi ne znamo drugačije da se izrazimo. Ostajemo pasivni i bez izražaja. Ako pokušamo da se izrazimo program majčinog izražavanja postaje aktivan i ponovo nas preuzima. Osjećat ćemo frustraciju, negativne reakcije jer uviđamo da od priče o tome da smo individua, posebni, odvojeni, autentični nema ništa. To je samo priča za raju. Obično, kada ljudi rade sa tim susreću se sa veoma jakim reakcijama, nekad i veoma jakom mučninom. Svaki pokušaj da se bez razumijevanja odradi ovaj proces dovodi do kraha samog rada sa tim.
Čovjek se mora sjetiti prethodnih ideja. Recimo ideje o tome da svaka nova reakcija koju imamo na prethodnu reakciju vodi nas dublje u nesvjesnost samih reakcija. Time, ideja kaže da moramo naučiti vidjeti i prepoznati reakciju ali ne reagirati na tu reakciju. To je jako teško. Jer u nama postoji “pravedničko ja” koje jedna čeka da “pravednički reagira” na prethodnu reakciju. Ovo se oslanja na jednu drugu ideju Radu koja kaže da smo mi mnoštvo (legija) i da u sebi nemamo konstanto, stalno, stvarno Ja – Svijest o sebi. Te da svako “ja” u nama koje se pojavljuje nije naše – što se oslanja na ideju o tome da sve što vidimo u sebi ne smijemo prihvatiti kao sebe.

Ovim želim pokazati šta znači raditi sa Idejama u Radu. Preskakati ideje u radu, ili  uzimati što nam se sviđa (persona-sjenka) ili lično emotivno sviđanje pod djelovanjem slike o sebi, znači da u jednom trenutku više nećemo moći ići dalje. Zaglavit ćemo na određenom nivou i kretanje će biti zaustavljeno na neko kraće ili duže vrijeme.

Ideja je SVETA. Drugim riječima, ideja se mora vidjeti kao sredstvo evolucije koje nam omogućuje da se mijenjamo i da napredujemo. Ujedno, ideja uvijek odgovara našem cilju, bio on trenutačni cilj ili neki udaljeniji generalni cilj, kao recimo Budnost, Jedno Ja, Ujedinjeno Stanje, Probuđenje, itd.

Uzmimo neku manje zahtjevnu ideju da probamo.

Recimo, ideju da mi u svakom trenutku privlačimo pažnju na sebe.

Ovo je veoma snažna ideja ako se razumije, ali nije nam cilj da sada idemo u dubinu s njom. Probajmo ideju na nekoj maloj situaciji, recimo, dok smo u društvu i svi pričamo zanimljive priče.
Sama ideja kaže da u svakom trenutku mi želimo da privučemo pažnju na sebe. U ovoj praktičnoj vježbi moramo vidjeti kako spremno čekamo da se ubacimo sa svojim mišljenjem (o kojem cijelo vrijeme razmišljamo dok sugovornik govori), svojim komentarom, kontra komentarom, podržavanjem nečije priče samo zarad pažnje jer priča odgovara našoj slici o sebi ili našem stavu i želimo da drugi znaju da i mi imamo takvu priču ili mišljenje ili predstavu.
Da bismo u praksi odradili ovu ideju moramo imati dio pažnje na nama. Moramo da primijetimo taj nesvjesni impuls koji se u nama pokrene a koji dolazi iz potrebe privlačenja pažnje. Time, moramo podjednako podijeliti pažnju u sebi – na govornika i na naš impuls za ubacivanjem ili privlačenjem pažnje. Kada ga vidimo moramo se povući od njega i ostati prisutni i samo ga biti svjesni ne izražavajući to na što nas on nagoni.

Probajte. I ne brinite o tome što ćete nekoliko puta “izletjeti” i prosto privući pažnju. To nije nešto što imamo a da nismo radili na tome. Slušajte prijatelja bez ubacivanja, bez da privlačite pažnju na sebe. Ono što ćete primijetiti, kada uspijete, jeste da mnogo bolje slušate prijatelja a on će osjetiti da ste bili prisutni u razgovoru, da ste mu dali pažnju. Jasno, i vaš prijatelj samo privlači pažnju, ali nemojte mu to reći jer to nije cilj ove vježbe. Možda ćete primijetiti kako pretjeruje u tome, ali sjetite se, i vi to radite.

Samo ostanite svjesni kako u vama postoji nešto što jako želi pažnju drugih. I u ovom slučaju, na neko vrijeme, spriječite to. Ali svjesno, s namjerom da nešto o sebi uvidite i naučite.

Možete to probati i u nekim drugim stvarima. Recimo, žene kada se spremaju, dotjeruju, šminkaju, oblače i slično – primijetite kako kroz to tražite pažnju. I ovaj put probajte da je smanjite na minimum. Drugačija odjeća od one na koju ste navikli i s kojom privlačite pažnju, manje šminke ili drugačiji način šminkanja, ili ravne cipele umjesto štiklica, velik dekolte, itd.
Muškarci, manje galame za stolom, manje divljanja sa autom, neprimjetnija odjeća, tiši glas dok pričate ali ne pretih jer je i to privlačenje pažnje, biti svjesniji sebe i okruženja i svog nametanja okruženju, itd.

Najbolje je da svatko za sebe prvo vidi kako privlači pažnju a onda to smanji, zaustavi ili odluči da to neće napraviti. Jasno, da biste u tome uspjeli ovu ideju morate održavati živom u sebi, tj. biti je svjesni.

Nekad je dobro obilježiti dio tijela, recimo ruku sa flomasterom kako biste se sjetili ideje, ili obući nešto što inače ne nosite jer ćete biti svjesniji sebe, zapisati nešto na wallpaper na telefonu što će vas podsjećati na vježbu, itd.
Najbolje je, kao pomoć, ovu vježbu shvatiti kao IGRU. Igrajte se s njom. Zamislite da je taj trenutak igra i da vi igrate novu ulogu. Ali ovaj put svjesnu ulogu kroz koju ćete nešto naučiti o sebi.

P.S. Nemojte se iznenaditi kad u jednom trenutku u potpunosti izgubite prisjećanje na vježbu i izbiflate sve od nastanka univerzuma pa do njegova kraja, jer će ta potreba za pažnjom prosto da izleti iz vas pod pritiskom toliko jakim da ćete se iznenaditi. To je uobičajeno. A dobro je da uvidite koliko malo imamo gospodarenja nad sobom. To je jako dobar uvid.

Želim vam ugodnu igru
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Skip to content