Temelj osnovne prakse u Radu

Kategorije
Svi članci

Kada govorimo o tome što je temelj prakse Rada, kao i njegove Ideje, uvijek se vraćamo na jedno te isto. Mogao bih reći da je razlog za to vraćanja to što čovjek temeljno ne razumije važnost osnovne prakse i uputa te da svojim sazrijevanjem on polako počinje shvaćati ili, još bolje, razumijevati da je temelj koji mu je dat kao osnovna praksa u stvari razrješenje mnogih nejasnoća, ali i PUT koji ga vodi ka Istinskom Ja ili Biću a kasnije ka Ujedinjenom stanju – neki će ujedinjeno stanje nazvati cjelovitošću, neki će reći da su ujedinjeni sa istinskom sviješću, neki s Bogom (sasvim nebitno za sada).
Ideje koje dolaze u Radu, tj. ideje s kojim se čovjek susreće, služe PODRŠCI ili stubovima koji dodatno izgrađuju temelj ili osnovu praksu Rada, služe tome da ukažu na dijelove sebe ili ljudske svijesti koji prihvaćamo “zdravo za gotovo”, tome da nas nauče na koji način da razmišljamo o sebi ili ljudskoj svijesti, da osjećamo na novi način, čistije i jasnije vidimo što je to što smo do jučer smatrali sobom, ali i da, kao što sam rekao, dovedu do sazrijevanja iste te svijesti i potpomognu osnovnim praksama s kojim počinjemo u Radu.
Znam da su osnovne prakse “dosadne”. Ili one tako samo izgledaju našoj ličnosti. Ona želi zabavu, raznovrsnost, uvijek nešto novo jer veoma lako gubi energiju i zainteresiranost. To govori čime se ona hrana. Ako smo uložili dovoljno vremena u proučavanje ličnosti uvidjeli smo da “svaka zabava ima svoj vijek trajanja”, tj. drugim riječima, nešto nam bude zabavno, interesantno, privlačno neko vrijeme i onda to izgubi svoju snagu ostavljajući nas u “unutarnjoj šupljini” od koje želimo pobjeći. Zato se naizgled čini da je osnovna praksa Rada – odvajanje, ne identifikacije i promatranje/svjesnost – čine dosadnima.

Što više imamo znanja o sebi, tj. poznajemo sebe, to više to “sebe” uči da bude lukavije, inteligentnije, sposobnije.

U početku te prakse ono što nazivamo “promatrač” ili “svjedok” ili “svijest koja svjedoči sebi/ličnosti” nije ni približno jaka koliko bismo voljeli da jeste. Nema emotivnu snagu a ni ispunjenost, a s druge strane postoji pasivni otpor naše ličnosti prema promatranju koje se vrši i onom što će da vidi o sebi. Jer bez obzira koliko smo svjesni i odvojeni od nje, ličnost također vidi to što mi kao svjedok vidimo i znamo o sebi. Mogu to reći i na ovaj način: što više imamo znanja o sebi, tj. poznajemo sebe, to više to “sebe” uči da bude lukavije, inteligentnije, sposobnije.
Ako iz tog ugla pogledamo u ovo što pišem, počinjemo polako uviđati zašto se osnovnoj praksi daje sve više i više vrijednosti i važnosti. Naš um, a time i naša ličnost ili ego voli da tumači, da analizira, da procjenjuje i prosuđuje, da daje svoje “premudro” mišljenje o svemu i da se u sve miješa “baš kao i vegeta”. Kao smo mi ta ličnost ili ego (od sada pod terminom “ličnost” mislim i na ego kako to mnogi tumače) mi smo (sebe) obuzeti njenim tumačenjem i miješanjem u sve. Kroz to ličnost dobiva satisfakciju, energiju kao hranu, vlastiti samo-značaj, veličinu. To su sve opisi ličnosti ili ega, tj. nas samih. I u osnovi to je temelj duhovnog samozavaravanja. Ne može ono što je problem da riješi sebe kao problem. Rješenje mora doći izvan toga, ili izvan nas. To znači da ono što ličnosti temeljno ne pripada mora ući u nju i kroz taj ulazak i djelovanje osloboditi svijest od vezanosti ili identifikacije sa procesima, navikama, vjerovanjima i uvjerenjima, ili drugim riječima, funkcijama naše ličnosti koja je kao maska preko Istinskog Lica. To što u nju ulazi upravo je Promatranje ili, kasnije, Svjesnost/Svjedočenje.

Ne može ono što je problem da riješi sebe kao problem.

Kao što sam rekao, Promatranje i Svjedočenje nisu osnaženi unutar nas, nemaju emotivnu notu ili emotivni aspekt koji daje energiju, nemaju vrijednost koju smo dali našoj ličnosti, njenoj slici o sebi, procesima i funkcijama iste. I zato sam rekao da je to mnogima “dosadno”. Nema mantre, super tajne tehnike, i slično  – sve to ličnost želi zbog značaja koji je sebi dala (u Radu to zovemo Unutarnjim Pridavanjem Značaja). Rad je detaljan. Ne preskače korake, kao mnogo tzv. “moderna učenja” jer zna da će to što smo preskočiti kad-tad doći na “megdan” i priprema nas za mnoge stvari koje čak i ne očekujemo ili ne mislimo da imamo te da ćemo to morati proći.

Koju god ideju iz Rada da uzmemo, ona ima svoj smisao.

Često taj smisao otkrivamo tek kada prođemo kroz cijeli proces Rada i u početku ne vidimo zašto bismo obraćali pažnju, recimo na mnoštvo “ja” (različite volje, mehanizmi) u nama. Ili zašto da ne izražavamo negativne emocije. Ili zašto Rad toliko inzistira na upoznavanju sa laganjem sebe i prepoznavanju što je to sve laganje. Zašto inzistira na prepoznavanju i odbacivanju fantazije, ili lažne patnje i brige.
Recimo, pod terminom “fantazija” u početku Rada ne podrazumijevamo sve što taj termin znači. I često to ne povezujemo sa laganjem, patnjom, lažnom patnjom i brigom ili sa mnoštvom “ja” u nama. Mislimo da je fantazija “ugodno zamišljanje” ili kako to zovemo “dnevni san” u kojem zamišljamo nešto što objektivno ne postoji, nemamo ili nismo ali se vidimo u različitim filmovima, scenama u “glavi” koje nam daju osjećaj satisfakcije, osjećaj vrijednosti i slično. Često, umjesto da se direktno i čisto suočimo sa nekom situacijom, mi se s njom “suočavamo” u fantaziji dok u stvarnosti uopće nemamo snage da se s tim suočimo kao u fantaziji. Recimo, suočiti se sa neugodnim šefom, neugodnom situacijom i slično. Fantazija time ne služi samo ugodnim zamišljanju nepostojećih objektivnih situacija i stvari ili naših nepostojećih sposobnosti i značaja, već i kao pražnjenje zaostale energije koja se nije izrazila na način na koji je trebala, recimo ljutnje i nezadovoljstva, ili izmaštana snaga i dominacija koju nismo pokazali u situaciji, ili dodatno pražnjenje zaostalog emotivnog toka koji nije završio do kraja, ili da sami sebi damo značaj i ono što nemamo u stvarnoj situaciji.

Fantazija je lažna snaga i lažno samopouzdanje koje nas jako brzo napuste u stvarnom događaju, tj. kada su nam najpotrebniji.

Također, fantazija je uključena u laganje. Kada sami sebi dajemo nepostojeće vrijednosti i sposobnosti fantazija je ta koja osnažuje, održava, hrani samo-laganje jer objektivno nemamo snage niti sposobnosti da se suočimo sa nečim i to nadoknađujemo fantazijom. Fantazija je prisutna i u lažnoj patnji. Recimo, nećemo se osjećati vrijednim i bitnim ako nemamo novi Ajfon. Svi drugi koji ga imaju su vrijedni, značajni, bitni, superiorniji od nas jer ga imaju a mi ne. Tada to zamišljanje, projekcija, značaj koji dajemo nekoj stvari koja nam treba dati ličnu vrijednost putem fantazije i laganja – jer ne u stvari ne znamo je li istina to što smo zaključili o drugima i njihovoj vrijednosti – izaziva tzv. “patnju” u nama, krizu, konflikt vrijednosti. Što je u stvari “lažna patnja”. Stvarna patnja je, recimo primjera radi, fizička bol, tuga za nečijom smrti ili nesrećom, suosjećanje koje osjećamo prema nekome tko objektivno i stvarno pati, itd. Kada brinemo o nekome a ne znamo što se točno dešava, recimo netko naš je negdje otišao – konflikt majke kada dijete izađe s društvom ili nešto slično tome – i zamišljamo različite moguće scenarije koji mogu da se dese, to je u biti djelovanje fantazije, projekcije, laganja koje osnažuju brigu ili lažnu patnju. Zašto lažnu patnju? Zašto to nije stvarna patnja?
Prosto je. Stvarna patnja je nešto objektivno i tome svjedočimo, znamo to, ne projiciramo ništa u vezi toga. Recimo, neka nesreća. Npr. Zemljotres u Turskoj u kojoj ljudi pati i bore se za svoj život. Recimo da smo tamo i vidimo to sve i borimo se za ljudski život ili bilo koji drugi život koji je stradao u toj nesreći. Vidimo to, doživljavamo to, vidimo tu patnju, borimo se za život, itd. Naša patnja, suosjećanje su stvarni. Ništa ne zamišljamo niti projiciramo. Sada, da se vratim na konflikt koji majka ima kada dijete, recimo, izađe sa prijateljima van do kasno u noć. Ona ZAMIŠLJA (fantazija) što sve MOŽE da se desi (projekcija i briga) i šta sve njeno dijete može zadesiti. To zamišljanje u njoj izaziva patnju. Pošto objektivno ne postoji mogućnost, ili je veoma mala, da će se bilo šta desiti od toga što majka zamišlja – izreka “ne dao Bog da se desi ono što majka zamišlja” – ona pati bez objektivnog razloga. Zato je to lažna patnja.

Ovo je samo primjer nekih ideja Rada i što one znače.
Vratimo se sada na osnovnu praksu.

Osnovna praksa je, kao što sam rekao: ne-identifikacija (odvajanje), promatranje i znanje da to što promatramo nismo mi.

To je u nama, ali ne i naše. U početku ljudi misle da je to neki “trik” ili uputa koja će im pomoći da se odvoje i bolje rade sa tim što je “ispred” (iznutra) njih, naročito od onoga što se njihovoj ličnosti ne sviđa ili ne želi da ima. Oni zaboravljaju da Rad nisu napravili ljudi u njihovoj poziciji, tj. čovjek u snu. Već ljudi koji su prošli ili bili izvan sna koji je u čovjeku i stvorili su sistem ili način na koji čovjek izlazi iz tog sna. (Što će na kraju potvrditi svatko tko je prošao KROZ Rad do kraja). Opisali su STVARNO stanje čovjeka i opisali su STVARNE MOGUĆNOSTI koje čovjek ima. Ne fantaziju o tome što bi to čovjek bio kad bi… Ili što to čovjek jeste ako zanemarimo…
Opisali su što je to STVARAN, BUDAN čovjek. I u odnosu na to, recimo to tako, stvorili su, napravili su sistem koji omogućava čovjeku da izađe iz stanja unutarnjeg sna u budno stanje u životu.

Istinsko ili temeljno stanje čovjeka koji je budan jeste pojačana, opuštena i spontana svijest o sebi – svijest i emocija – znanje o tome ŠTO je on i znanje što je to to što je do jučer smatrao “sobom”.

On više nije u zabludi u vezi s tim. On je budan, svjestan, protočan. Njegova svijest je stvarna, postojana, prisutna sama od sebe jer to je njena priroda, itd. Ona prirodno svjedoči vanjskom svijetu i unutarnjim reakcijama (asocijacijama, funkcijama, procesima) koje se pojavljuju u njemu. On ZNA da on nije to čemu svjedoči, reakcije, procesi, asocijacije, misli, emocije, vjerovanja i uvjerenja, itd. I prirodno tome svjedoči jer to je jedna od funkcija Istinske Svijesti ili, kako to nekad nazivamo, Ja. Neću pojašnjavati dalje od ovoga, jer to je za većinu “mistična fantazija” i ona je jako loša – sada nebitno zašto.

Budna svijest je prisutna i zna sebe. Ona se PROBUDILA IZ SNA O SEBI.

Ne zamjenjuje sebe s nečim što ona nije. Vratimo se sada na početak, na brzinu. To je prirodna, opuštena, spontana (Svijest i Svjesnost) koja u sebi krije prirodno, spontano, opušteno ne-identificiranje, promatranje ili svjedočenje i ZNANJE da to čemu svjedoči NIJE ONA. Malo “mističnije”: sve (svi procesi, značaji, vrijednosti, čak i cijeli svijet) nalazi se u NJOJ (svijesti) ali ništa od toga (svijeta i procesa, itd.) NIJE ONA. Nećemo sada ići u naprednije prakse.

Obično, kao što sam rekao na početku, početnu praksu doživljavamo dosadnom, napornom (još jedan razlog “dosade”), energetski zahtjevnom (iako imamo praksu i za “skupljanje” energije), nezanimljivom, nezabavnom (osjećamo nemoć zbog svega snage i energije koja je potrebna za praksu), itd., i težimo tome da svoj život ispunimo super-tajnim/mističnim tehnikama, mantrama, značenjima, značajima, vrijednosti (svi ste vi Bog) i slično, jer naša ličnost i njena potraga za samo-važnošću ima rupu na dnu i koliko god da je natrpamo raznim vrijednostima, značenjima, značajima ona uvijek traži još, još, još i nikad nećemo biti zadovoljni sve dok ne uvidimo o čemu se tu zapravo radi.
Upravo, u toj temeljnoj praksi krije se istinska vrijednost, tj. istinska svijest u povoju. Možemo uzeti bilo koju istočnjačku, zapadnjačku duhovnu vrijednost – bila ona istinska ili lažna, a većine su lažne – činjenica o tome tko smo pokazuje suprotno. Možemo zamišljati da samo sami Brahman, Bog, Isus, u svojoj prirodi činjenica života nam jako brzo pokaže da ništa od toga što zamišljamo da jesmo NISMO. To možda postoji kao potencijal u nama, ali nije naša stvarnost u ovom trenutku. Ali to dobro prodaje duhovnost. I to je sva “vrijednost” svih tih zamišljanja. Možemo govoriti da smo u prirodi Ne-Svijest (što je u biti Bog ili Istina) i puniti baterije lažnim poistovjećivanjem jer je to lakše od toga da ostanemo svjesni, prisutni i promatramo ali i da se ne-identificiramo sa svim tim što promatramo, život nam jako brzo pokaže tko smo u stvarnosti.
A to što nam pokaže je osnovna TEORIJA Rada o čovjeku i njegovoj psihologiji. Kada je provjerite, a to je također OSNOVNI zahtjev u Radu, uskoro vidite da iza tih silnih riječi (bajki i priča) i lažnih vrijednosti s kojima se svi dičimo NEMA NIŠTA.

Čovjek spava. Čovjek je mehaničan. On nema stvarno i postojano “ja” (drugim riječima nema čak ni Ego, već imitacijski egoizam). U njemu se stalno izmjenjuju različite volje, želje, sile koje on, u snu, naziva sobom. Čovjek laže. Čovjek pogrešno imenuje stvari. Čovjek je mašta/fantazija. Njime vladaju negativne emocije, projekcije, lažne vrijednosti, itd.

Jedina istinska stvar, da tako kažem, koju čovjek u Radu dugo – jako dugo vremena ima  – jeste upravo osnovna praksa: ne-identifikacija, promatranje, znanje da to što promatra nije on (taj koji promatra). Sve ostale ideje služe tome da usmjere njegov napor i pažnju ka onom što je mislio da je on i da to prouči i sam za sebe dokaže istinitost teorije rada i to postane njegovo stvarno znanje. Da sada ne idem u detalje svega toga. Preširoko je. Možda napišem 5 ili 6 knjiga o tim detaljima.
Sumnjam da ću jer već postoje.

U početku Rada ne pretpostavljamo koji dragulj krije osnovna praksa. Kada ostvarimo to što Rad govori, tada iz tog dragulja prepoznajemo potencijal koji se krije u Radu. A koraci koje dalje moramo načiniti, manje-više, pojavljuju se sami od sebe. Drugi riječima, kada čovjek ostvari, recimo to tako, Budnost POMOĆ mu dolazi. Neću previše govoriti o toj pomoći, kao što ni teorija Rada o njoj ne priča baš nešto puno. Postoje razlozi za to. Da bi čovjek dobio istinsku pomoć mora ući, doći, ostvariti stanje Budnosti ili Istinskog Ja. Tada, ta pomoć, iznenada sama od sebe dođe.

Svaka ideja Rada, ako nije ostvarena osnovna praksa, može djelomično pomoći čovjeku, ali ta pomoć je ograničena, kratkog vijeka zbog same lukavosti uma, ličnosti ili ega koji će to, kad-tad, a u stvari jako brzo ISKORISTITI za sebe, a ne za ono stvarno u čovjeku. A to jako često vidim i znam koliko se teško boriti s tim u čovjeku kojeg je preuzeo podivljali ego osnažen duhovnim znanjima.

Budna, radoznala svijest, svijest ne-znanja koja je naše Istinsko Ja ili Istinska Svijest je upravo imala sjeme u osnovnoj praksi Rada.

Svjesnost (promatranje i pažnja).
Ne-identifikacija (nevezanost za ono što u sebi vidimo)
Saznanje (Znanje) da Svjesnost nije ono čega je svjesna (ona je upravo ta sama svjesnost koja je svjesna svega i potpuno je slobodna od toga čega je svjesna).

Sve ostale prakse, dodatci, ideje, usmjerenja služe PROUČAVANJU sebe i svoje psihologije, ali i još mnogo čemu. (Kao što rekoh, a lažem, opisat ću to u 10 ili 20 knjiga koje ću uskoro napisati o svemu što se tiče Rada).

Mogu malo otkriti, naravno.
Kako sazrijevate i koristite te ideje i teoriju Rada vaša svijest o sebi postaje inteligentnija, britkija, veoma sposobna i to je jedan od razloga ostalih ideja u Radu. To nije glupa i nemoćna svijest. To je veoma sposobna, moćna (snažna i emotivno stabilna) te djelatna svijest. Što je danas jako rijetko u duhovnosti i religiji.

Sve ovo pišem kako bih vam dao boost za osnovnu praksu. Znam njenu vrijednost, prepoznajem njenu snagu, moć, djelotvornost. Vidim njenu korisnost ali vidim da bez nje ne možete dalje od nekih određenih stanja koja možete postići i bez ove prakse Rada. Jer nemate alat. A Rad je alat, način, sistem koji to omogućuje. Sam Rad, kako vi kao svijest evoluirate, također evoluira. Postaje inteligentniji, mudriji, sposobniji, inteligentniji, djelotvorniji. Jer na kraju, sistem Rada teži cjelovitom čovjeku i cjelovitoj upotrebi svim dijelova čovjeka. Zato je sam Rad težak, zahtjevan i slično. Ali zamislite vrijednost čovjeka koji je ostvario, prošao i došao do cilja Rada. To je čovjek koji svaki djelić sebe može da iskoristi, upotrijebi, učini djelatnim jer zna kako, zna zašto, hoće i može. Zato se Rad naziva Radom – točnije izraz “Rad” je pro-zapadna verzija riječi “Djelo“. Možete istražiti što ovo znači, neću dodatno pojašnjavati.

Onoliko koliko uložite – investirate a Rad govori i o tome – toliko ćete od njega dobiti.

Jasno, investicija mora biti ispravna inače ćete baciti investiciju i nećete ništa dobiti.

Svjesnost, ne-identifikacija i Znanje da niste ono čemu svjedočite.

Osnovna i veoma djelotvorna praksa. Uložite u nju i uskoro ćete vidjeti vrijednost investicije.
Bhaerava

Share this post

Skip to content