Sam cilj bilo koje duhovne discipline je promjena. Promjena stanja, emocije, koncepta koji o sebi imamo, promjena načina doživljaja svijeta, promjena izražavanja, itd. Svi težimo da promijenimo ono što nam se ne sviđa i ostvarimo ili dostignemo ono što nam se sviđa. Ruku na srce, u duhovnosti, bilo kojeg oblika, završili smo zbog nezadovoljstva sobom ili nekim dijelom sebe, sa željom da to promijenimo, da budemo bolji, sposobniji, steknemo samopouzdanje, nadiđemo ograničenja i traume, itd. I možemo vidjeti da je sva težnja, kako religije tako i duhovnosti, upravo težnja da se promijenimo. Naša težnja da se promijenimo dolazi iz dubokog intimnog dijela nas, no naši pokušaji da se promijenimo, da djelujemo s ciljem promjene najčešće se odvijaju na površini, tjelesnom nivou, površinskom umnom nivou. Ne tamo odakle dolazi potreba za mijenjanjem. 

U aktivnoj težnji da se mijenjamo, da se promijenimo, preskočen je jedan temeljni korak. Taj temeljni korak jeste da ne možemo biti ono što želimo da promijenimo. I to je “kost u grlu” duhovnosti i religije. U stvari, preskočeno je nekoliko koraka, ali za sada me interesira samo ovaj. Taj korak je unutarnja podjela na dva. Mnogi shvaćaju ideju o odvajanju, tj. odvojiti se od unutarnjih procesa i promatrati ih. Ali ideja o “unutarnjoj podjeli” mnogo je dublja od prostog odvajanja, o kojoj se najčešće razmišlja samo onda kada smo u nekom jakom procesu, u nekim jakim reakcijama. No tada je kasno za odvajanje jer je identifikacija sa procesima ili emocijama isuviše jaka da bi se od njih moglo odvojiti ako prije toga nismo uvježbali odvajanje. 

U odnosu na odvajanje unutarnja podjela znači da moramo naučiti da se odvojimo od onoga što promatramo, tj. da moramo da se odvojimo na promatrača i promatrano te da znamo da mi nismo to od čega se odvajamo.

To najlakše činimo tako da znamo, ili si prosto kažemo, da nismo ono što promatramo, već da smo taj koji promatra. Promatram nešto u sebi, recimo neku slabiju emociju, kretnju, proces i znam da ja nisam to što promatram. Trudim se održati stanje promatranja tog procesa što je duže moguće ili dok on ne nestane. 

Samu vježbu možemo odraditi i izvana. Opušteno promatram nešto ispred sebe, neki objekt, ljude, prirodu, drvo ili prosto žar na mirišljavom štapiću. Ništa više. Opušteno promatram drvo ispred sebe bez da donosim zaključke o njemu, da ga analiziram, da prosuđujem ili pokušavam da ga “znam”. Jako je bitno da promatranje koje započnete ne pređe u koncentraciju. Koncentracija je posljedica svjesnosti i ona je prirodna posljedica kada čovjek nauči da promatra. Promatranje nije koncentracija već opušteno, zainteresirano promatranje. 

Ako sjedite u kafiću negdje u gradu, vrijeme koje imate možete iskoristiti za učenje opuštenog promatranja. Ako imate prilike, probajte da imate naočale na očima, opušteno promatrajte neke ljude ili jednog čovjeka. Probajte imati stvarnu želju da promatrate tog čovjeka, ali da ga ne prosuđujete, osuđujete, analizirate već samo zainteresirano i opušteno promatrate kao da želite znači šta je slijedeće što će on napraviti. Ako je potrebno postavite si to pitanje. “Šta je slijedeće što će napraviti?”. Tada, opušteno i pažljivo promatrajte što je slijedeće što će on napraviti. Nakon nekog vremena obratite pažnju na to kako se osjećate dok to radite, kakvo je vaše unutarnje stanje. Ako ste kvalitetno odradili ovu vježbu imat ćete “okus” unutarnjeg stanja promatranja. To je kao da je sve u vama, skoro pa svaka ćelija, uključena u to što promatra. Zainteresirana, lagano napeta, u iščekivanju, u želji da prouči to što promatra, da sazna šta je to. 

Promatranje nije moguće bez unutarnje podijele. S ciljem “upoznavanja sebe” morate naučiti da se podijelite na dva. Na ono ili onog koji promatra i ono što se promatra.

Na isti način promatrate sebe iznutra. Ali da biste mogli da se promatrate morate se podijeliti na dva. Kada promatrate nekog čovjeka ili neki objekt prirodno ste odvojeni od njega. Ne osjećate da ste jedno sa njim, već da ste vi taj koji promatra ili proučava čovjeka ili određeni objekt. Da biste uspjeli istu vježbu odraditi iznutra potrebno je da to što želite promatrati doživite kao što ste doživjeli tog čovjeka ili objekt koji ste promatrali. Odvojenima od sebe. Odvojenima od promatrača. Na kraju, to što osjećate kao određenu emociju, vi već doživljavate odvojeno jer znate da je ona tu. Da ste vi i ta emocija jedno ne biste mogli znati da imate emociju. Vi biste bili sama ta emocija. To se i dešava u trenutcima kada imate jake, intenzivne, eksplozivne emocije. Emocije poput: ljutnje, bijesa, posesivnosti, ljubomore, uvrijeđenosti, itd. One vas preuzmu i vi ne postojite izvan njih. Vi i ta emocija ste jedno. Zato kažemo da ne možete raditi sa tom emocijom sve dok ste vi i ta emocija jedno te isto. To što ste se kasnije “otrijeznili” od te emocije, ili ona je završila, pa znate za nju, znate da “niste” ona, ne znači ništa za proces promjene. Jer tada možete jako malo učiniti sa njom s obzirom na to da nje više nema. Čak i ako je se sjećate, to nije iste snage kao u trenutku kada je ona djelovala u vama. No da biste došli do trenutka da možete raditi, u ovom slučaju promatrati tu emociju, morate raditi sa manje snažnim emocijama, raspoloženjima, identifikacijama i slično. 

Baš kao što se uči promatranje i svjedočenje, a kasnije ćemo to dublje dotaknuti, isto tako se uči i odvajanje ili unutarnja podjela. Odvojiti se od nečega znači doživjeti to kao nešto što nije naše, nismo mi. Kao da promatramo ili znamo da je to što u sebi imamo isto kao da u sebi imamo drugog čovjeka. Za to učenje možete koristiti svoje ime. Ta osoba, taj čovjek u nama, upravo je ta osoba za koju smo godinama mislili da smo mi, to ime koje koristimo, kojim nas drugi zovu, na koje se odazivamo. 

Unutarnja podjela znači podijeliti sebe na dva, sebe koje promatramo i “sebe” kao promatrača, svijest slobodnu od toga što promatramo. Dublja unutarnja podjela je podijeliti sebe na slobodnu Svijest, svjesnu prostornost u kojoj se mi dešavamo, u kojoj se dešava osoba zajedno sa svim njenim dobrim i lošim osobinama. Da bi se dublja unutarnja podjela odradila potreban je određeni vid dublje spoznaje o sebi. Spoznaje da ste vi nešto drugo od osobe, od uma, emocija i tijela, da ste vi to u čemu se sve to – um, emocija, tijelo – dešava. Svijest kao prostor u kojem se dešava i osoba i tijelo i cijeli svijet. 

Da bismo mogli mijenjati svoj izražaj, ono što sada doživljavate kao “sebe”, moramo se odvojiti od toga. Da bi smo se odvojili moramo da se podijelimo na dva. Ja koje zovemo Promatračko ili Svjesno Ja i osobu koju promatramo. Moramo znati da mi nismo ta osoba i da se ona dešava u prostoru svijesti i da smo mi Promatračko ili Svjesno Ja koje ima sposobnost da promatra ili svjedoči osobi, tijelu, svijetu. 

U početku, odvojiti se od osobnosti i osobe koja nosi naše ime poprilično je teško. Ali možemo naučiti da se odvajamo od manjih i slabijih procesa u nama. Da bi smo to učinili moramo naučiti da se promatramo, da promatramo procese u nama. 

Pored prethodne vježbe opuštenog promatranja nekog čovjeka ili nekog objekta ispred nas, postoji još jedna, poprilično laka, vježba. Promatranje svog tijela, osjeta u tijelu, senzacija. Za nju vam je potrebno mirno i tiše okruženje. Prvo promatrate svoje tijelo kao da ne znate šta je to, ali kao da vas upravo zbog toga što ne znate jako interesira šta je to. To nije tijelo, to je ime koje smo tome dali. Također, to tijelo nije vaše ime, to je ime koje koristite zarad identifikacije sa tijelom i komunikacije sa drugima. Promatrajte svoje ruke, noge, prste, trup kao da vas interesira šta je to, kao da to nikad do sada niste vidjeli. 

Šta je to što zovete “rukom”, “prstima”?  Gledajte u to s ciljem da proučite to. Uskoro ćete imati osjećaj, ili bolje reći doživljaj, kao da to nije vaše, kao da ste odvojeni od toga. Znate da je ta ruka ili prsti dio vašeg tijela, vas samih, ali u momentu promatranja i proučavanja, kada se uđe dublje u to, pojavljuje se drugačiji doživljaj. Vi vidite, svjedočite, promatrate svoje prste ili ruku – ili neki drugi dio tijela. I vi niste to što promatrate. Vi ste taj koji promatra. To je promjena točke percepcije. Vi sada koristite percepciju kako biste promatrali to što promatrate, a ne bili to što promatrate. 

Sada, idemo dublje, zatvorite oči i iznutra osjetite tijelo, osjećajte bilo šta što se u njemu javlja kao senzacija, osjet. Osjećajte podlogu na kojoj sjedite, pritisak koji osjećate i tumačite kao sjedenje. Osjećajte taj pritisak bez tumačenja šta je to, ali sa željom, radoznalošću da upoznate, promatrate, osjećate taj pritisak. Nakon nekog vremena pronađite druge osjete, senzacije. Možda osjećate hladnoću ili toplotu na koži. Možda osjećate opuštanje mišića, okus u ustima, neki miris. Ne otvarajte oči, prosto osjećajte, budi svjesni senzacije. Promatrajte sve te senzacije koje vam se javljaju bez da ih mijenjate, prosuđujete, analizirate, tumačite. Ako zaboravite da promatrate, povuče vas senzacija ili misao ili emocija, prosto se vratite na vježbu. Ne brinite previše o mislima, emocijama, već stvorite želju, namjeru da promatrate i osjećate senzacije unutar tijela ili okolo tijela putem kože. Možete postati svjesni i čulnih senzacija dodira, mirisa, okusa, sluha ili vizualne senzacije tame, mraka ispred očiju. No moj savjet je da vid neko vrijeme ne dirate. Jer će vas jako brzo povući u identifikaciju. 

Ako uložite vrijeme da promatrate nešto izvan sebe i promatrate tijelo izvana i iznutra, kroz senzacije i osjete, polako ćete naučiti šta znači biti odvojen od toga što se promatra, podijeliti se na dva – Promatračko Ja i to što se promatra. Za sada nećemo dirati Svjesno Ja, jer to je malo dublje. Iskoristite bilo šta da naučite promatranje i odvajanje od onog što promatrate. Razgovor, okolinu, druge ljude, predmete, tijelo izvana i osjete iznutra, čula. Odredite vrijeme koliko dugo ćete raditi promatranje i promatrajte, ali sa saznanjem da vi niste to što promatrate, već da ste vi taj koji promatra, svijest promatrača, Promatračka Svijest ili Ja. 

Kontemplirajte o tome šta znači da vi ste doživljavate, da vi niste osoba, već to što je poistovjećeno sa osobom, imenom, tijelom.

Sjetite se nekih slabijih događaja iz prošlosti i uvidite koliko oni sada imaju manje utjecaja na vas i prosto osmotrite to sjećanje bez da se poistovjećujete sa njim. Ili na kraju dana, probajte proći kroz cijeli dan iza vas, ali tako da ga prosto vidite kao slijed slika, procesa, pokreta u sebi, a ne sebe u njima. Vidite to tijelo i tog “lika” sa njegovim reakcijama i znajte da to niste vi, taj vi koji to sada kontemplira, koji se toga sjeća. Kao da gledate film u kojem vi niste učestvovali. 

Na isti način se doživljava i unutarnja podjela, odvojenost od tijela i uma te procesa u njima. Jako je bitno da ne analizirate, ne prosuđujete, ne osuđujete to što promatrate, ne donosite zaključke, ali i da dodatno ne reagirate. Ako je nešto od toga uključeno, vi ne promatrate, već samo mislite o promatranju, zamišljate promatranje. 

Promatranje je živi trenutak unutarnje prisutnosti, opuštene pažnje u smjeru onog što promatrate bez prosudbe, analize, osude, donošenja zaključaka ili dodatnih reakcija. To je slobodna svijest koja proučava (ispituje) određenu stvarnost.

Stvarnost sebe ili svijeta oko sebe, nebitno čega. Cilj je da budete prisutni i promatrate, da znate da vi niste to što promatrate, da u njemu nema osobnog već se sve promatra ili doživljava kao da je to netko drugi, osobnost koja niste vi. 

Druga dobra vježba sastoji se od dva dijela. Prvi dio je mentalno, jasno vidjeti (promatrati) to što vidite ili promatrate i jasno mentalno izgovoriti “to nisam ja”. Drugi dio, jako bitan dio, jeste da znate i da si također jasno mentalno izgovorite “ja sam to (svijest, promatrač) što promatra”. Vi ste prisutna svijest koja je trenutno u funkciji promatranja. 

Znači, pogledate bilo šta oko sebe i jasno mentalno sebi kažete “to nisam ja”. “Ja sam Svijest (to) koja (što) promatra”. Nakon nekoliko minuta okrenete proces prema sebi. Zatvorite oči i promatrate bilo šta što će se pojaviti u vama. Nebitno šta. I svemu što se pojavi jasno i mentalno recite “to nisam ja”. Nakon par sekundi, isto tako, jasno mentalno recite “ja sam to što promatra (taj proces, emociju, misao, tijelo, itd.)”. Ova vježba se radi nekoliko dana i bitno je da odredite vrijeme kada i koliko dugo je radite. Ne pretjerujete. Pet do deset minuta maksimalno. Kao i sa prethodnom vježbom, neko vrijeme to možete raditi u gradu, u nekom okruženju, u odnosu na ljude, itd. Kada se izvježbate, počnite je raditi iznutra, u tihom i mirnom okruženju, u početku. Nikad ne žurite sa ovim vježbama. One su jednostavne i nisu uopće “duhovne” i baš zato što nisu duhovne one se skoro i ne koriste u duhovnim i religioznim sistemima. A one su osnova bilo koje promjene. Osnova bilo kakvog kvalitetnog Rada na sebi.

Da ponovimo: 

*Da biste bilo šta radili na sebi vi ne možete biti to na čemu se radi. 

* Morate naučiti da se podijelite na dva – unutarnja podjela. 

* Ono što promatrate ne smijete analizirati, tumačiti, osuđivati, prosuđivati. 

* Promatranje i odvajanje mora biti toliko snažno da ne stvara nove reakcije. 

* Ukoliko se pojave nove reakcije odvajate se i promatrate nove reakcije na isti način kao što promatrate bilo šta. 

* Da biste naučili da promatrate morate naučiti da budete opušteni, jer promatranje nije koncentracija, te da promatrate sa stvarnom željom da promatrate, proučavate to ispred promatrača, kao da prvi put to vidite, radoznalo, zainteresirano. 

* Temelj Unutarnje podjele je saznanje da vi niste to što promatrate već da ste vi to što promatra – slobodna i prisutna svijest u kojoj se sve dešava. 

* Sve se dešava unutar vas, tj. unutar slobodne i prisutne svijesti 

* Ono što promatrate niste vi i mentalno to potvrdite: “to nisam ja”. Vi ste “to, ili taj koji promatra (Promatračko Ja)”. 

* Morate svaki dan da radite vježbu promatranja i odvajanja od onog što proučavate ili promatrate. Morate se svjesno podijeliti na dva unutar sebe. Ne pretjerujte sa vježbom. Bolje je odraditi dva ili tri puta po pet minuta nego pokušati to raditi pola sata. Za sada nemate dovoljno energije za to, nemate dovoljnu kristalizaciju svijesti, te ćete upadati u identifikacije i samo ćete izgubiti energiju za promatranje ili ćete čak imati i jake reakcije na to što ste promatrali. Pažljivo i oprezno. 

* Probajte da promatrate i radite odvajanje u različitim situacijama, okruženjima, trenutcima dana. Minut ili dva. Brzinski. 

* U ovom ili sličnom Radu ne postoji brzi napredak. Postoje prečice, naravno, ali one traže stabilnu svijest o sebi, odvojenost, ne-identifikaciju, snažno i dugotrajno promatranje, znanje da vi niste to što promatrate. 

* PONOVO: da biste se promijenili vi ne možete biti to što mijenjate. To je vaš izražaj, izražaj Prisutne Svijesti, ali ne i vi. Promjena ne postoji ako ste vi to što se mijenja. 

* Da biste se promijenili morate UPOZNATI to što želite da mijenjate, a to je nemoguće bez odvajanja, unutarnje podijele i promatranja. 

Pozdrav i uživajte u avanturi

Baherava