Ljudi se boje ostati bez „znanja“ o nečemu, tj. bez poznavanja neke stvari ili situacije ili „znanja“ o tome što se dešava ili kakvo što jeste. I taj nedostatak „znanja“ – temeljna pogrešna ideja jeste da je „znanje“ koje imamo znanje – osjećamo se nesigurnima, uplašenima, usplahirenima, bez tla pod nogama. Taj osjećaj nesigurnosti izaziva strah, a strah u povratku hrani osjećaj nesigurnosti.
Ako bi čovjek postao svjestan da sve „znanje“ koje ima o nečemu, svijetu, sebi uopće NIJE znanje, već uvjerenje, vjerovanje, koncept, ideja, itd., te se utemeljio u tom saznanju ili spoznaji, to bi značilo da je on u određenoj mjeri savladao mehanizam tijela i uma, tj. mehanizam nesigurnosti i straha koji podupiru jedan drugog i koji su više, izvorno, tjelesni nego umni ili psihološki. Na nivou tijela taj mehanizam je instinktivan i sasvim koristan. Ali na nivou psihe taj mehanizam je poguban. Pošto čovjek ne može napraviti razliku između psihe i tijela, iako voli da o tome govori kao da osjeća i zna tu razliku, ta dva mehanizma se miješaju i preuzimaju već nesvjesnu i ne-odvojenu svijest (identificiranu svijest).

Prva i osnovna stvar koja treba da se spozna ili uvidi jeste da sve „znanje“ koje imamo nije znanje, već uvjerenje, vjerovanje, koncept, ideja, pretpostavka, ili u najmanju ruku, informacija koja može, ali i ne mora biti točna.

No kada bi čovjek to znao a nije pripremljen za to, ne nalazi se u centru sebe, svjestan i odvojen, to saznanje bi za njega bilo istinski šok što bi dovelo do raznih psihičkih problema, kao što i dovodi neoprezne ljude/tragatelje. Svaka spoznaja traži dvije bitne stvari. Ispravno saznanje o nečemu i stabilan unutarnji centar svijesti. Bez stabilnog unutarnjeg centra svaka spoznaja ili upoznavanje stvari kakve jesu nose opasnost za onog koji upoznaje ili spoznaje. Većina ljudi/tragatelja to zanemaruje ili ne zna.
No o stabilnom unutarnjem centru ne možemo pričati kao o nečemu što već postoji u čovjeku/tragatelju te time, osim iluzije i umišljanja, takvo što mora biti izgrađeno sa jasnim znanjem o tome o čemu se radi i zašto se to radi, tj. zašto je to potrebno.
Uvidjeti da „znanje“ koje imamo o bilo čemu nije znanje, već u najboljem slučaju informacija, a informacija ne mora biti točna te time ona veoma lako prelazi u uvjerenje, vjerovanje, koncept, itd., vodi dubokom, tjelesno-psihološkom osjećaju nesigurnosti i straha. „U strahu su velike oči“ i to možemo lako primijetiti kada se nađemo u situaciji u kojoj se ne osjećamo sigurno.

Gubitak sigurnosti izaziva strah te um i emocije u panici pokušavaju naći pojašnjenje, značenje, tumačenje same situacije u pokušaju povratka unutarnje i vanjske ravnoteže, tj. osjećaja sigurnosti.

To dovodi do smišljanja raznih teorija, vjerovanja, pojašnjenja i tumačenja, praznovjerja, lažnog povjerenja u „struke“ raznih kalibara, i sve to u pokušaju povratka ravnoteže samom organizmu i samoj psihi koja je rob tog organizma.
Čovjek/tragalac nije navikao da ostane u osjećaju nesigurnosti, a time i straha a da ne pokušava da nađe pojašnjenje ili tumačenje određene situacije, bila ona vanjska ili unutarnja, te prihvati temeljeno neznanje kao svoj novi temelj jer to temeljno neznanje um tumači kao temeljnu nesigurnost, a to će izazvati egzistencijalni strah za život, smrt, nestanak, ne-postojanje. Pošto tragalac nije gospodar svog uma, već je situacija obrnuta, sve dok u njemu nema stabilnog centra svijesti koji je u jednoj mjeri slobodan od uma i tijela, bilo kakva ravnoteža unutar temeljnog neznanja nije moguća. No tu se pojavljuje drugi problem. Početak stvaranja unutarnjeg stabilnog centra obično znači i korištenje naziva, imenovanje, tumačenje, pokušaj stjecanja novog „znanja“ o tome što je taj stabilni unutarnji centar. I ponovo se nalazimo na početku. Oko nas postoji tisuće teorija o tome što je taj unutarnji centar. I to govori da to nitko ne zna, samo imenuju različitim nazivima s ciljem da psiha ili um imaju dojam „znanja“ i a time i osjećaj sigurnosti i prestanak straha.
To je upravo povezano i sa idejom „istine“ ili „boga“ ili traganja za „istinom“ ili „bogom“. Nesigurnost i strah su očuh i maćeha svih „istina“ i „bogova“. U osjećaju nesigurnosti i straha izmišljamo sve i svašta što smo prije toga označili kao „poznato“ ili „znano“ i te „poznata i znana“ imenovanja dajemo onom Nepoznatom u nama. Time unutarnja svijest bez karakteristika ili imenovanja postaje „entitet“ u nama koji zamjenjuje stari identitet ili osobu ili lažno ja i sada smo usmjereni na razvoj tog „entiteta“. Tako Nepoznato ili Svijest (iako je i riječ „svijest“ imenovanje i većina misli da tim nazivom poznaje to što su nazvali „svijest“) postaju novi entitet koji smo mi i na taj način to postaje poznato i više ne izaziva nesigurnost, a time ni strah. Umni zahtjev za „poznavanjem“ svari je zadovoljen i ponovo se nalazimo u srži lažne sigurnosti bez straha.

Nesigurnost i strah su očuh i maćeha svih „istina“ i „bogova“

Na isti način radimo i sa stvarima oko sebe, situacijama, događajima (to dvoje nije isto), svijetom i zbivanjima u svijetu. Nepoznavanje situacija traži da smislimo teorije o tome što se dešava a te teorije daju nam zauzvrat osjećaj sigurnosti i smanjenje straha, ne nestanak, jer naša podsvijest zna da teorija o nečemu ne mora biti istinita. No, površinska svijest ili svakodnevna svijest može vjerovati, imati uvjerenje, biti vezana za koncept ili ideju o tome da zna što se dešava u svijetu ili oko nas i time je naizgled smirena. To je lažna sigurnost i lažna smirenost. Iako je površinska svijest ili površinsko ja smireno i naizgled sigurno, podsvijest nije. Ona je uzburkana i time dovodi do novog nesklada ili neravnoteže u nama što vodi nizu problema kako životnih tako i sa zdravljem. No, sada to nije tema ovog teksta.

Nemoć da prihvatimo da ne znamo i da ne možemo ni znati te da se usmjerimo u duboki unutarnji osjećaj Ne-znanja ili Ne-sigurnosti (ovdje je riječ o dubljim razinama i time autentičnijim razinama i zato je napisano na ovaj način) te da se utemeljimo u tom stanju Svijesti, dovodi do težnje da pronađemo krivca za naše stanje kao i stanje u svijetu.

Čim težimo pronaći krivca znak je da u nama, na nevidljivom dijelu ili sjenovitom dijelu ili podsvijesti, postoji neravnoteža. Čim je neravnoteža prisutna, svjesno ili nesvjesno (podsvjesno) tijelo i um pokušavaju pronaći ravnotežu, tj. dovesti tijelo i psihu u staro stanje ravnoteže. Čim imenujemo krivca naša ograničena svijest može da se opusti ponovo u lažnoj sigurnosti i lažnoj slobodi od straha.
Ako ne možemo ostati svjesni, kriva je mehaničnost, nesvjesnost, ego, vrag, demoni, iluminati i slično. I time ponovo stvaramo neravnotežu koja se ogleda u podijeli svijesti – i to samo unutar nas je to nema nikakve veze sa vanjskim svijetom – te sasvim logično ponovo pokušavamo da instinktivno povratimo ravnotežu. Šta će ovaj put služiti za povratak ravnoteže više nije bitno, jer ako ste pratili shvatili ste mehanizam.
Sada je bitno da to probate potvrditi kako u svom životu tako i oko sebe. A u današnje vrijeme se može mnogo lakše potvrditi ovo što sam ovdje opisao jer prilika za potvrdu nalazi se oko vas cijelo vrijeme, ali i unutar vas, jer svi manje-više prolazimo kroz iste unutarnje krize/situacije.

Stvar je u tome, što god ili kako god obojali neku stvar, ta boja koju smo koristili samo je naš produkt, naša projekcija i time ona nije istinita ili drugačije rečeno, nije stvarna. I sada ide jedan „mistični dio“ koji većina neće razumjeti.
Sve to – projekcija, svijet, boje koje koristimo, ideje, koncepti, situacije, itd. – nalaze se u nama i projekcija je svijesti unutar nje same. Ne namjeravam vam ovo pobliže pojašnjavati jer to će postati novo konceptualno objašnjenje, vjerovanje, ideja, uvjerenje ali ne i vaša stvarnosti i osim lažnog „znanja“ ništa od toga neće dati neke bitne koristi vašem umu.
Dio koji možete razumjeti jeste dio o projekciji.

Sve što „znate“ o bilo čemu u sebi i oko sebe prosto je PROJEKCIJA – a to znači, ponovo, vjerovanje, uvjerenje, ideja, koncept, „što je babi milo to joj se i snilo“. I ako ovo shvaćate imate jako dobar početak.

Probajte uvidjeti – što znači proučiti i doći do samostalnog zaključka bez da bespogovorno prihvaćate usmjerenje za proučavanje – ovo o projekciji. U projekciji učestvuju, kako možete već pretpostaviti, uvjerenje, vjerovanje, informacije, „znanje“, koncepti, ideje, pretpostavke, praznovjerje, laganje, fantazija ili mašta, itd. Cilj viđenja ili uvida jeste saznati, spoznati, napokon znati, kako farbamo svijet i stvarnost oko nas sa umnim pretpostavkama ili projekcijama i kako projekcija, koliko god nam se sviđala ili nam davala lažni osjećaj sigurnosti, je i dalje projekcija i ništa više. I dalje NE ZNAMO o čemu se radi niti ćemo znati.

No, da se vratim na dio koji većina zaboravlja. A to je svjesnost ili svijest u nama koja svjedoči a NIJE DIO UMA iako ulazi u um, i o kojoj ne znamo, objektivno, ništa. To je ono Nepoznato u nama, Nepoznato Svjesno. I to je sve što o tome možemo reći. Svaki drugi naziv dodatno je opterećivanje ili bojanje onog Nepoznatog u nama ili nas drugim riječima, koje nitko ne zna ali svi jesu.
Bez tog dijela imat ćete imitaciju svjesnosti unutar uma koja će, naizgled, podijeliti vas na dvoje ili dva – dio koji vi jeste i dio koji vi niste; dio s kojim ste identificirani kao sobom i dio s kojim niste (naizgled) identificirani i niste – i imat ćete dojam da ste svjesni, budni. To je upravo ovaj djelić tzv. svakodnevne „budne“ svijesti, koja je u stvari ČULNA „SVIJEST“/FUNKCIJA plus analitički dio uma a nazivate ga sobom, sviješću, ja/ego, itd.
Bez dubokog prihvaćanje Nepoznate Svijesti i njene funkcije Svjesnosti te prebacivanja točke percepcije, ili osjećaja sebe, u tu Nepoznatu Svijest svako suočavanje sa ovim što sam ovdje opisao postaje poprilična ludost. Iako to još uvijek nije Istinski Centar ili Istinsko Ja, prebacivanje temeljenog osjećaja sebe u Svjesnost potrebno je kako biste ostali „zdravi u glavi“. Ako toj Svjesnosti dajete imena i stvarate ga kao umjetni entitet zaglavit ćete. Ta Svjesnost u „nama“ nema identitet, nije entitet, čak i kada joj kažemo da je ona „istinsko ja“. Ona je prosto Nepoznata Svijest i njena funkcija Svjesnost/Pažnja/Promatranje. Ona je prva stepenica ili pod-temelj vaše Prirode (Istinske Prirode koja u biti niste vi, ali to samo tako nazivamo). To je dio „vaše“ Prirode koji je izražajni ili manifestirani unutar tijela i njen osjećaj „ja“ je u stvari funkcija Psihičkog Bića ili ti Duše. To je, drugim riječima, osjećaj „ja“ Duše. Al to sada nije bitno, zar ne?

Cilj je naučiti ostati Prisutan, ali Svjestan (svjesnost uvijek ide u dva pravca) ili Pamtiti Sebe dok uviđate da sve što „znate“ nije znanje i da je Ne-Znanje vaš Istinski Temelj.

Samo s tim Temeljom možete ući u suočavanje sa procesima, sa svijetom, sa projekcijom, sa vjerovanjima, uvjerenjima, konceptima, lažnim idejama, praznovjerjem, i slično. Bez njega ste na vjetrometini svijeta i uma i njihovih projekcija. Sve druge „tehnike“, načiniti, savjeti MORAJU SE PRIMJENJIVATI na ovaj način, i oni su DODATAK čiji je cilj proširenje i sazrijevanje ovog dijela u „nama“ ili nas samih. Samo TO, ta Nepoznata Svijest i Svjesnost SMIJU primiti Ideje Učenja i KROZ njih te SA njima ih možete primijeniti u svom životu i time transformirati svoje Ja i svoj život koji u biti nisu različiti već su jedno te isto. Ali to ćete tek saznati ako naučiti održavati se u ovom „stanju“.
Uskoro (ili manje-više uskoro; to zavisi od vas) ćete saznati zašto sigurnost nazivamo „lažna sigurnost“, zašto „ja“ koje ste prije toga bili nazivamo „lažno ja“, zašto je sve „znanje“ u stvari „lažno znanje“, zašto je sve u svijetu projekcija vaše umne svijesti unutar nje same, šta znači Istinsko i Ujedinjeno Stanje, itd.
A prije svega vaša temeljna Ne-Sigurnost postat će vaša Istinska Sigurnost u kojoj više nećete morati smišljati teorije, ideje, koncepte, vjerovanja, itd., o bilo čemu, o iluminatima, tajnoj vladi, kontrolorima, vanzemaljcima, i temeljno ćete Ne-vjerovati svima i svačemu.

Ne-Sigurnost postaje Sigurnost; Ne-vjerovanje postaje Vjerovanje; Ne-ego/ja postaje Istinsko Ja; Ne-biće postaje Istina/Bog.

Naravno, uvijek krenite od malih stvari, malih primjena, malih istina, itd. Um je megaloman. „On“ misli da se može suočiti sa najgorom i najcrnjom stvari ispred sebe sve dok se ne desi takva situacija. Tada „uvidi“ da on nije toliko moćan već da je samo bio sugestibilan, prepun fantazije i samo-laganja (laži), da je samo preuveličao svoje sposobnosti i moći, itd.
Uvijek krenite od malih stvari. Svakodnevnih malih sitnica. Recimo, od pranja suđa, brisanja prašine, imenovanja glupih stvari – recimo, „ovo je televizor“, „ovo je tekst“, „ovo je taj i taj čovjek“ i slično. Ostanite BEZ ZNANJA – jer ionako je svako „znanje“ samo uvjerenje o „znanju“ – i Istinsko Znanje je Ne-Znanje a to je vaša Istinska Priroda. Neću vam reći šta će se desiti. Ali mogu samo reći da ćete potvrditi ovo što sam ovdje napisao, čak i ono što sam nazvao „mističnim“ i što ne želim da objašnjavam. Ono: Sve to – projekcija, svijet, boje koje koristimo, ideje, koncepti, situacije, itd. – nalaze se u nama i projekcije je svijesti unutar nje same.

Toliko za sada. Polako i sigurnim koracima sve dok ne dođete do temeljne Ne-Sigurnosti i Ne-ja/ega, a onda mlaznim pogonom naprijed.
Uživajte.
Bhaerava