Nikome ne daj moć nad sobom

Kategorije
Svi članci

Prije svega čovjek ne zna tko je i što je. I zbog toga on se traži kroz odnose. Što sa ljudima oko sebe, što sa stvarima, što sa idejama. U tom traženju on se oslanja na ono što je naslijedio rođenjem. A to je da sluša autoritete. U početku autoriteti su mu roditelji i najbliža rodbina, kasnije polje autoriteta se širi.

Sistem odgoja i društvenog vaspitanja se na vrijeme potrudio da obezbjedi gubitak čovjeka kao individue i da ga pretvori u poslušnu mašinu koja izvršava program koji je u nju umetnut. No moraš shvatiti da nitko nije kriv za to. Oni koji ubacuju te programe u individue najčešće ni sami nemaju pojma da su programirani ili drugim riječima pretvoreni u mašinu. Tako da se to prenosi sa koljena na koljeno, a da nitko nema pojma o čemu se radi niti da postoji nešto bolje od toga. Ovo ti govorim da ne stekneš krivi dojam da je netko kriv za to.
Ako baš želiš da znaš tko je kriv onda uvijek pogledaj u svom smijeru. Čovjek prihvata u svom neznanju to programiranje. Stoga nemoj da praviš grešku kao sljedbenici teorija zavjere koji krivce uvijek nalaze u drugima samo ne u njima.
– Ti na ovaj svijet dolaziš čiste svijesti koja je kao spužva koja upija sve na što naiđe. Stoga, odjednom se probudiš i u nekoj četrdesetoj shvatiš da nikada nisi živio. Već da si veći dio svog života mrtav. Pod tim mislim da tebe kao individue nema. Tu individualnost još uvijek možeš da vidiš kod jako male djece. I do 7 ili 8 godine, gore dolje godinu ili dve, ona zamire. Uspavljuje se.
Kod 90% ljudi oko tebe individualnosti nema. Ona je samo pričica kojom sebi potvrđuju da su živi. To bi bilo uopšteno. – namignula mi je. – Imaš li kakvo pitanje iz ovoga što sam rekla?
– Shvatam što govoriš. Ali ja kao dijete nisam imao izbora, zar ne? Već sam morao prihvatiti to programiranje. Prvo jer nisam ni znao da je to programiranje, drugo jer sam nedovoljno jak da bih mogao sam da se brinem o sebi i stoga sam prepušten na milost i nemilost drugih.
– Da. U pravu si . Ali zato imaš sada odgovornost prema sebi. Sada moraš naučiti da preuzmeš odgovornost za svoj život.
– OK. To mi je jasno. Jasno mi je, barem sada mi je jasno, da ne mogu očekivati da se netko za mene Sjedini, ucentrira, probudi. Da to moram sam.
Iako ideja da to netko drugi učini nije loša. – nasmijah se.
– Nikako. – dočekala je.
– Dobro. Recimo da sam nekim čudom krenuo da se osviještavam, krenuo da se razbuđujem shvatajući da sam odgovoran za sebe. I recimo da sam odlučio da se još više potrudim. Kome da vjerujem?
– Da vjeruješ?
– Da, opet sam ne znam. Treba mi putokaz.
– Aha. Ti u stvari pitaš ko ima ključeve za tvoje razbuđivanje?
– Na neki način. Iako znam da nema nitko, ali me interesuje. Neko usmjerenje. Da vjerujem onima koji su probuđeni, da vjerujem svetim spisima, da vjerujem nekom starijem na stazi.. ili tko zna šta.
– Ne vjeruj nikom. To ti je najdirektnije što mogu da ti odgovorim.

NIKOME NE DAJ MOĆ NAD SOBOM.

.

Share this post

Skip to content