Kada radite sa ljudima, kada vam je bitno da oni nešto razumiju, da napreduju, javlja se jedan jako dug period, period u kojem kao da na “silu” želite da oni razumiju, da oni napreduju, da shvate što govorite jer to što im govorite nije protiv njih već je za njih i njihovu evoluciju. Ali što više govorite, “silite”, naprežete se da shvate to je jači otpor sa njihove strane. Bilo bi glupo govoriti o nekom “svjesnom otporu” jer da je svjestan bio bi budan, time ne bi bilo potrebe da se radi sa njima. Više je taj otpor nesvjestan, kao da su ti ljudi iskorišteni kao sila otpora od neke nevidljive sile koja njima gospodari.
Ono što je tu zanimljivo jeste da nije samo da vi radite sa njima, već radite i sa sobom. To je jedan jako suptilan i skoro nevidljiv rad na sebi, rad sa sobom, da ga i onaj koji radi sa tim teško zapaža. Nekada prođe nekoliko godina prije no što čovjek zapazi da se kod njega nešto dešava, neka suptilna, nevidljiva promjena, kao da se mijenja neki tok, kretnja ispod njegove razine svijesti. Rad sa drugima je čin, a svaki čin u sebi krije tri osnovne sile činjenja, djelovanja. Ako pogledamo grupu, ljude u grupi, same ideje i učenje, način rada i slično kao završeni čin, kao cjelinu, uviđamo djelovanje triju sila. Jasno, ovdje nije cilj vidjeti sve nivoe triju sila, pod-nivoe i slično. Već vidjeti osnovne tri sile na djelu. Time, onaj koji vodi rad, mentor, učenje i ideje su aktivna sila. Ljudi u toj grupi su pasivna sila ili sila otpora. Treća sila je kvaliteta same grupe, tj. njihov trenutačni ili, možemo i tako reći, završni rezultat. To se stalno mijenja. Što je jači utjecaj, djelovanje, silovitost mentora to je jači i otpor grupe ili ljudi. Što su jači zakoni, pravila, to je jači otpor. Ako pravila i zakone smanjimo opor i dalje jača ali ovaj put na drugačijoj razini i umjesto kretanja naprijed imamo kretanje nazad. Što se inzistira na većoj jasnoći, preciznosti, pravilima i načinu rada to će otpor biti jači i ljudi će sve više i više da uništavaju ideje učenja kojekakvim jeftinim filozofijama, mudrovanjima ili čak slabljenju ideja jer ih shvaćaju površno i pogrešno.
Svaki mentor ako nešto zna, razumije, postigao je cilj kojem uči druge, pokušava da svim silama prenese neiskrivljenu liniju učenja, način na koji čovjek može da napreduje, da se kreće da se njegovo biće razvija i raste. To je ujedno i njegov lični cilj ali i cilj koji želi da prenese dalje. On razumije LINIJU ili TRADICIJU iza sebe. On zna da su oni prije njega omogućili da on uči, da su prenijeli Živu Tradiciju, Živo Učenje i trudi se da smanji silu degradacije kod sebe što je više moguće i da joj ne dopusti da ona ugrozi čistoću učenja i Žive Tradicije. Ako ima Razumijevanje tradicija u njemu je Živa. On je osjeća, on zna što je ona, on zna gdje ona vodi, koji su njeni ciljevi, način na koji se dostiže određeni nivo na kojem učenik počinje osjećati svoj cilj i uviđa da je on blizu, da je on postigao određenu transformaciju, tj. unutarnju promjenu koja počinje Metanojom ili promjenom načina razmišljanja i osjećanja.

Metanoju je jako teško pojasniti, iako naizgled ne izgleda tako. Ona ne znači “pokajanje” kako se to u religiji potencira, iako ako razumijemo riječ onda možemo slobodno koristiti i riječ “pokajanje”. To je trenutak kada čovjek uvidi da postoji nešto više od onog što percipira, zna i cilja. Da on nije samo čovjek od mesa te da u njemu živi nešto što ima vječnost kao temelj, što i jeste njegovo ali i istovremeno nije. Nešto što je starije i veće od njega kao čovjeka a opet temelj je njemu i njegova je priroda. Možemo reći da je to trenutak kada on uvidi, osjeti, kada ga dotakne Više, Božansko, Istinsko, Vječno, Bezvremeno, itd.

On osjeća da je nešto takvo moguće, osjeća da nije dovršen, osjeća da može i treba da ide tim smjerom i želi takvo što dostići. To traži trud s njegove strane, napor koji mora uložiti ako želi postati većim od onog što je sada, drugačijim od onog kakav je sada. To je trenutak pojave Svjetla u njemu. Ali to se ne dostiže samo od sebe. Tradicije koje to još uvijek u sebi imaju, učenja koja to još uvijek imaju, nazivamo Živim Tradicijama. To su tradicije koje se nisu izgubile same u sebi, u beskorisnim ritualima, besmislenim ponavljanjem riječi bez da se osjećaju i žive, tradicije koje teže da se čovjek probudi a ne da bude sljedbenik “mrtvog slova, pravila i rituala”. Njima nije cilj prenijeti riječi i ideje bez da se čovjek promjeni, već dapače, njima je cilj promjena čovjeka, njegov preokret, duboki, intimni, intuitivni preokret i to nazivamo Metanojom. To je “pokajanje”. On više ne živi za ličnost, tijelo, svijet, već za nešto vječno, ili kako se to kaže, Božansko, Boga ili Istinu.
Takav čovjek osjeća intimni dodir sa Istinom. Nekad je on jači, nekada slabiji, nekada je skroz odsutan ali to ne sprečava čovjeka da i dalje radi u skladu sa svojim ciljem. To je ono što ljudi nazivaju Putem. Put je uvijek unutarnji i nema nikakve veze sa vanjskim izrazom. To je kretanje od ličnosti ka bezličnosti, od smrti ka rođenju, od prolaznosti ka neprolaznosti, od čovjeka odvojenog od svega ka biću sjedinjenom sa svim, od mnoštva u sebi do Jednog u sebi, itd.

Grupa ljudi koji žele postići takvo što, koji osjećaju taj intimni dodir Istine u sebi, čine one koji namjeravaju ići Putem. Mnogi govore da je Puteva mnoštvo, ali to nije istina. Put je samo Jedan. Ali načina putovanja je mnoštvo. Ovo ukazuje na to da se znanje gubi jer ljudi miješaju značenja, upute, i njihovo lično preuzima Živu Tradiciju. Lično ne smije preuzeti Živo. Jer tada to znači smrt Živog.
Grupa koja želi da napreduje, čini se od pojedinca i svaki pojedinac u grupu unosi i težnju ka cilju ali i otpore koje jačaju otpore cijele grupe, jer manje više svi dijele sve, naročito ono na suptilnijim razinama. Svaki čovjek je i cilj i otpor. Što je njegov cilj jasniji, što on jasnije ka njemu ide, što više i intenzivnije radi na svom razumijevanju, na svojoj promijeni, to je cilj grupe jači, jasniji, grupa je snažnija, jasnija, usmjerenija, sila otpora slabi unutar grupe a aktivna sila preuzima vodstvo što se momentalno odražava na trećoj, nevidljivoj sili, rezultatu. Sada neću ulaziti u različita tumačenja triju sila, njihovu promjenu mjesta, različitost neutralne sile ili sile rezultata u ovisnosti odakle dolazi i slično.
Mentor je taj koji unosi Višu neutralnu silu koja nije od triju sila grupe. On je taj koji u grupu ulazi sa višim neutralnim faktorom ili silom i u skladu sa njom podešava aktivnu i pasivnu silu grupe. Za svako kretanje potrebna je određena ravnoteža sila ali i povremeno jačanje jedne a slabljenje druge sile. Drugim riječima, ako aktivna sila kotrljanja kotača po cesti nije jača od pasivne sile ili otpora asfalta neće biti kretanja automobila. Na isti način, ako sila otpora postane jača unutar grupe, kretanje iste se završava. Opor kao sila u sebi krije sve tri sile i s njima upravlja, ali to sada nije bitno jer bi mi oduzelo puno vremena za pojašnjavanje.

Mentor je nešto što dolazi sa više razine, jer on spušta svoj stepen, da tako kažem, svijesti i pušta ga kao cilj ili rezultat ili kao neutralnu silu na grupu. A sam u tom trenutku preobražava neutralnu silu više razine u aktivnu silu niže razine kako bi pokrenuo kretanje. Što je njegova unutarnja sila, jasnoća, razina veća i snažnija to će njegovo djelovanje na grupu biti snažnije. To ne znači djelotvornije. To samo znači da će on imati veoma jak utjecaj na grupu i njeno kretanje. I tu nastaje problem.

Što je njegova sila snažnija, jasnija, direktnija, usmjerenija to će sila otpora postati također snažnija, djelotvornija, usmjerenija na otpor a ne na kretanje. Što više pokušavaš da promijeniš čovjeka, da mu daš drugi smjer kretanja, to je njegov otpor jači. Naivno bi rekli da je to do čovjeka. Bilo bi kad bi čovjek bio svjesni čovjek, a nije. Time, to nije do čovjeka. On je preuzet od te sile i povinuje se njoj i misli da je to njegova volja, želja i slično. Ali tu imamo problem. Ako je to njegova volja, njegova želja i slično, kako si to tumači ili misli, šta onda radi u grupi? Jasno je da on pod takvim okolnostima ne može biti u grupi, a najbitnija stvar u tome jeste da on NE ŽELI biti od sile otpora. Osim ako svjesno ne želi da se opire, da uništi mogućnost grupe i slično, što je jako rijetko. On je preuzet od te sile. Zaposjednut.
Svaki rad bilo koje grupe čine osnovne tri sile. I netko tko poznaje te tri sile, zna kako se mijenjaju, zna kako one rade, može manipulirati istima i djelovati na one kojima te sile gospodare. U Radu, to znači da mentor može igrati igru sa silama i jačati i slabiti, mijenjati ih i slično. Jasno, do određenog stupanja. To će raditi putem Neutralne Sile. Ali on ne smije da upotrebi to Neutralnu Silu više razine u punoj snazi. Jer tada će uništiti grupu. On mora znati kada da je ubaci, kako da je ubaci, kako da je usmjeri, kako da izazove čovjeka, i slično. On može spustiti tu Silu na grupu, pojačati njeno djelovanje i ta Sila neće imati, kako se ono kaže, pardona. To će smanjiti broj ljudi, tj. smanjit će se šansa onima koji još nisu postigli određeni nivo da mogu podnijeti tu razinu i snagu novo ubačene Sile. Zbog toga postoje tri grupe unutar grupe, ili tri razine grupe. Jasno, mnoge grupe to nemaju, ili imaju u nekom manjem obimu.
No, nije mi cilj iznositi misterije starih škola i pojašnjavati što to znači i zašto je to potrebno. To morate sami otkriti.

Ono što uviđamo radom unutar grupa jeste to da što više upućujemo “zahtjev” za promjenom to je jači otpor, degradacija, uništavanje ideja učenja, ali i neosjetljivost ljudi u grupi. Tj. iako im se to pojasni oni i dalje nesvjesno dopuštaju tim sporednim silama otpora da se uvuku u njih i da uništavaju učenje i grupu.
Na kraju, mogu slobodno reći, da onaj koji radi sa ljudima, tj. mentor, je onaj koji se najviše mijenja. To je jako zanimljivo. On ili ona su pod veoma jakim djelovanjima sila, nekad su to napadačke sile ako otpor učenika postane veoma jak tada taj otpor kao sila ili inteligencija napada njega kako bi spriječio uzrok da djeluje na grupu i omogućio svoj opstanak unutar grupe. I ono što mentor treba da radi jeste ne da se sukobi sa tom silom, jer to nije nešto bezazleno, već da je vješto izmanipulira, da odigra igru sa njom. Svaki jači sukob sa njom može biti njegova smrt, bolest, nesreća, itd. Ono mora da je, kako bi to narodski rekli, zajebe. Kako to čini?
To vam neću reći, jer to je otkrivanje planova “napada neprijatelju”. Ovom slučaju, nesvjesnom neprijatelju – ne vama kao ljudima, već silama iza vas. Ili čovjeku koji nema namjeru da bude neprijatelj i iskorišten je, ali to ne zna. Zato se o tome ne govori.

Što je mentor silovitiji, to je snaga te sile jača i kreće na njega. Što je on lukaviji, mudriji, inteligentniji to će lakše s njom da manipulira. Ovo više nema veze sa ljudima u grupi, jer ljudi su samo pijuni i igri sila. Ali to je sada viši stupanj učenja, tako da ne želim da ga iznosim. On je za one koji prođu ove prepreke.

Pravu promjenu doživljava mentor. Što je njegova promjena jača mijenja se i Neutralna Sila koja ga vodi. Što je on inteligenciji to je ta sila inteligentnija. No, to je ujedno i zamka za njega. Veoma lukava zamka zlog. On ne smije postati šonjo, mlakonja, “ljubav”, on mora razviti jednu jako zanimljivu kvalitetu, od koje mu se dižu dlake, ne samo na leđima, nego i na kauzalnom tijelu (šala).
On mora razviti nešto što te sile ne mogu da primijete. Jednu vrstu nonšalantnosti, opuštenosti, ili točnije ravno-dušnost ili još točnije Apatheia-u. Naški rečeno, “apatiju”. I pod tim ne mislim na ono što današnja psihologija govori ili pojašnjava jer to je potpuno pogrešan naziv. To nije stanje bezvoljnosti, ravnodušnosti, potištenosti. Jer ona je u ovom slučaju ispunjena savješću, životnom, snagom, voljom, istinskom ravno-dušnošću koja nije beživotna ravnodušnost današnjeg čovjeka koja je izrazito jaka i u porastu.
On mora da se kreće kroz grupu i sile unutar grupe na taj način. Jer to je jedini način da ga sile ne primijete a da on održi veoma snažnu Neutralnu Silu koja je prisutna u njemu i u grupi. Što je on jače u kontaktu sa tom Neutralnom Silom Učenja ili Rada, to će ona jače da se manifestira u skladu sa njenom Inteligencijom i Namjerom.

Recimo za primjer, čisto da kužite što govorim. Jedan od načina unutar određenih učenja jeste da se sve oko sebe, svijet, drugi, a time i učenici vide kao san, pojavno, nestvarno, film, iluzija, itd. Kada se svijet na taj način gleda, kada se gleda na taj način, ne ono kako vam pokazuju i pojašnjavaju oni mračnjaci “advaite”, tada postajete nevidljivi za te sile unutar svijeta a time i ljudi i grupe. Jer tada, u vašem površinskom i djelatnom aspektu, nema aktivne sile koja bi se prepoznala kao napad na svijet sila u kojem se nalazite. To je znati “zažmiriti na jedno oko”, kako to u Radu kažemo. Glumiti slijepca. Ne predstavljate opasnost po svijet sila oko vas i one vas ignoriraju. Ali ako mislite da vas ne vide, griješite. Vide vas, i to dobro vas vide. A to ćete primijetiti po tome što se one ispred vas povlače, izazivaju vas ali ne direktno, i to najčešće kroz sve vrste učenika oko vas. I kada nemaju za što da se zakače, povlače vas jer vi nemate reakciju na njih. Ovo morate oprezno shvatiti. Postoji gluma u tome, tj. postoje ljudi koji to glume, imitiraju. I naravno, ne osjećaju da ih tada te sile napadaju. Ali to nije ispravno. On su mrtvi u sebi, tj. pasivni. Oni se povlače jer se boje, povinuju iz straha i nemoći da nešto naprave u svijetu oko sebe, u porodici, u vezi i slično. Zato kažem da to nije današnja vedantistička ideja o snu i iluziji ili filmu, jer ona je upravo takva, pogrešno shvaćena i pogrešno upotrjebljena.
U autentičnoj Apathei-iji to ne znači umrtvljenost, pasivnost, bezvoljnost, potištenost, već baš suprotno. U njoj nema nimalo obamrlosti već dapače veoma jaka sila životnosti, snage, volje, moći. Ali u savršenoj ravnoteži. To je Sila koja je sigurna u sebe, koja zna tko je i što je, koja je gospodar i ona je u savršenoj ravnoteži sama sa sobom iz snage, a ne iz slabosti. Vjerujem da ste to rijetko vidjeli jer je jako rijetko oko nas. Recimo, prikaz Buddhe to pokazuje. Također i prikaz Isusa u nekim situacijama to pokazuje. To je kao atomska snaga u ravnoteži. Izrazito snažna, stabilna, opuštena, radosna, istinski ljubavna bez tračka želje da bilo šta promijeni ili na bilo šta utječe. To je ono što Tantra naziva “biti pod djelovanjem Sattva gune”. Ona nije umrtvljena, pasivna, obamrla, bezvoljna i slično. Dapače, sve suprotno tome.

“Kakva predivna vizija se sada pruža preda mnom? Vidim nekoga kako podučava ili uvježbava neke regrute. To je sve. Na prvi pogled u tome nema ničega posebno veličanstvenog. Osmjehuje se. Na neki način nagovještava da ne očekuje da u onome što radi po svaku cijenu postigne neki rezultat. Ne čini se da brine zbog toga. Ne pokazuje nikakav znak nestrpljenja kada su oni grubi prema njemu. Obuka je skoro gotova, ali to za njega neće značiti nikakvu razliku. Kao da je rekao: ’Dobro, ovo treba da bude urađeno. Ne može se očekivati mnogo. Mora im se pružiti pomoć, iako je ne žele.’ Njegova neranjivost je ono što me je pogodilo. On nije povrijeđen niti ljut zbog njihovog podsmjeha ili nedostatka discipline. Posjeduje neku osobitu moć, ali jedva da je koristi. Prošao sam, diveći se što je to mogao da učini. Ja ne bih mogao da preuzmem tako nezahvalan zadatak.” – Opis iz jednog spisa/knjige.

Ovaj kratki opis iz jedne knjige/spisa govori o tome.
Nedavno me je jedan učenik pitao, a prije njega nekoliko njih, imam li koristi od njih, od učenika?
Moj odgovor je bio isti kakav je i meni moj Majstor dao: nemam.
U stvari, to nije čist odgovor, ali je točan za ono što je on pitao.

Nijedan mentor nema koristi od svojih učenika, ali ima od sile koju oni razvijaju, koja njih koristi, koja kroz njih djeluje na njega i želi da ga podredi sebi. Ona dolazi u različitim kvalitetama, kroz žene je drugačija, kroz muškarce je drugačija. Ona sa sobom nosi mnoge lažne “darove”. Ona je “iskušenje u pustinji”. Pustinja u ovom slučaju znači kruto učenje, krutost, bukvalnost, itd. Četrdeset dana bi značilo jako dug vremenski period i on ne znači bukvalno 40 dana.
Da nemam grupu onda bi se ovo isto dešavalo unutar života. Tada bi mi život kao sila pokušao smjestiti zamku, podmetnuti nogu. Zato imam neke jasne postavke u vezi života koje koristim sa životom oko sebe, ali i sa ljudima u životu.
U ovom slučaju, moj život je moj Rad i grupa. To je sfera života u kojoj djelujem i kroz koju se razvijam.
Ta sila koja djeluje kroz njih nekad je divna, ugodna, podatna, izazovna, želi da ti ugodi, fali (hvali) te, podilazi ti a često je i agresivna, ljutita, uvredljiva s pokušajima da je primijetim i dam joj značaj. Nekad prelazi u otvoreni napad, optužbe, ogovaranje, ismijavanje, prijetnje, itd. I u svakom aspektu je opasna. Kad ti ugađa, nudi se, čini nešto za tebe ili kada te napada i optužuje, ismijava, stavlja te na istini nivo sa sobom, ili se boji da prizna svijetu da radi sa tobom, a toga ima jako puno. To zovem “srame me se” iz tko zna kojeg njima znanog ili neznanog razloga.
I uvijek moraš biti oprezan sa njom. Ona nema veze sa tim ljudima ispred mene. Oni su samo iskorišteni od nje. Oni to ne znaju. Oni to ne mogu da percipiraju.

Kao i svi prije mene, u ovom poslu – za mene je to samo posao ali ne kao posao koji radite negdje, već posao kao izražaj sebe, kao zahvalnost za sve one prije vas koji su isto radili i omogućili vam da i vi dobije ono što su i oni imali – i ja sam često padao na igru te sile. Moja sreća u nesreći je u tome što me ta Sila iza mene jako brzo razbudi kada “padnem”. Svaki taj “pad” je u stvari moje učenje u odnosu na sile oko mene, ali i ljude kojima te sile vladaju. Jer ja i dalje učim. Tek sada ZNAM kako da učim i mogu biti učenik, i jesam učenik. Mislim da ću biti vječni učenik. Jer ako mentor nije učenik, s točnim značenjem što to znači, on ne može učiti druge, raditi sa drugima. Svaki Majstor je Učenik u sebi. Zato je Majstor, Mentor.
Čak mislim da nitko tko nije došao do stupnja da radi sa drugima ne zna kako da bude učenik. Tek tada naučite kako da budete učenik. Jasno za vas je učenik nešto sasvim drugo nego ono što je to za mene.

Tek kada radite sa ljudima znate kako da “postite”. Dobro, znam da ne znate što to znači. To nije post u hrani kako je vi razumijete. Iako je to u stvari upravo Istinski Post u Hrani. Pod uvjetom da znate da je riječ “hrana” riječ za osjećaj Božanskog Prisustva u vama. Ako to znate, onda znate što znači “Post”. Ako ne, jebiga. Više sreće drugi put. Budite pažljiviji kada proučavate učenja i proučavajte ih, a ne samo što ih slijedite i ne znate što ona govore.
Između ostalog Tantrički izraz Brahmacharya upravo znači nešto slično. S jedne strane to je “post” a s druge strane “biti jedno sa Brahmanom”. I recimo, to uopće ne znači “celibat” kako vam “guru-stručnjaci” prevode. No, idemo dalje.

Nekad imam osjećaj da je to nepravedno prema ljudima, ali znam da nije. Kao u onom opisu, ljudi žele da uče ali to jako brzo zaborave. I na kraju ti moraš za njih da želiš da oni napreduju. A to je jako naporno. Ali i opasno za tebe. Jer će te sile koje njima vladaju povući za sobom. Upravo zato je potrebno steći osobine ili točnije KVALITETE onog čovjeka u gornjoj priči.
No, da bi to taj naš ubogi mentor učinio, potrebna mu je drugačija vrsta volje koja proizlazi iz Sile u njemu. Sila u njemu je, da pojasnim, snaga koja prilazi kroz njega i povezana je sa Istinom. Sila je djelatna moć Istine. Da ne mislite da smo džedaji ili sith da spuštamo “dark side of the Force.”, a bome ne spuštamo ni svjetlu stranu Sile da ne bude zabune kod fanova Ratova Zvijezda.
Nismo ni jedni ni drugi, ali smo i jedni i drugi istovremeno. Jasno je da kreatori tog filma ne znaju ono što mi znamo, iako su malo dodirnuli tu ideju, ali pogrešno u smislu “dobra i zla” kako to čovjek razumije, a ona nije takva. Oni nije ni dobra ni zla, naročito u terminima čovjeka. Ali to ostavljam za neku drugu priliku kada Dizniju pošaljem scenario za veoma lud nastavak Ratova Zvijezda.

S druge strane, onima koji rade sa ljudima, potrebna je jedna doza kvalitetne “soli”. Uh, još jedan izraz iz Biblije kojeg jako malo ljudi razumije. Ali imamo i mi taj izraz u narodu. “Dodati malo soli” na šalu. “Zasoliti malo”. To je ono što je Isus rekao učenicima kada su postati previše ozbiljni i počeli se mjeriti jedni sa drugima tko je od njih veći i bolji učenik. Da im fali malo soli, drugim riječima, da zasole malo.
A to je dio u gornjoj priči u kojoj taj mentor nije previše ozbiljan, smrtno i kruto ozbiljan u svom podučavanju. To recimo, moji učenici ne razumiju. Kruti su. Fali im soli. A nekima fali i malo više soli jer njihova šala je na nivou klinca od 12 godina koji je prvi put vidio p… (ma znate na što mislim – ne smijem biti previše prost jer sam već dostigao broj prostosti za jedan tekst). Njihova šaljivost je fenomenalna i uvijek me dobro nasmije jer iza nje je jako snažna uvredljivost skrivena šalom.
Ako niste duhoviti ali ste duhovni nešto nije u redu. Jer duhovnost puca od duhovitosti. A naročito duhovitosti ka samom sebi, jer to je “sol” koja vam je potrebna ako želite uspjeti. “Sol” u Bibliji imaju različita značenja: Lotova žena pretvorena u stub soli; “vi ste sol ovoj zemlji”, “fali vam malo soli”; itd. Sve to označava različita tumačenja te riječi.

Elem, da nastavim.
Ako vam “fali soli” najebali ste. Jer sile kroz ljude u grupi na sve moguće načine pokušavaju da vas “zavedu”, tj. da vas skrenu sa puta. To je fascinantno kada počnete to vidjeti. Svaka interakcija sa ljudima je djelovanje sila i miješanje tih sila. No, vidjeti te sile a nemati Dobrotu u sebi jako je razorno jer Istina koja ih vidi postaje brutalna i veoma razorna. Ako Istini fali Dobrota, nek vam je Bog u pomoći. No, obično se oboje na kraju razvija. Nekad je Istina prva, a nekad je Dobrota prva. Ali obje su prisutne u skladno razvijenom biću. Ako nema druge, ako jedna fali to je monstrum, po učenju. Većina Advaita koje poznajete su u stvari monstrumi jer su razvijeni samo kroz jedan um. Fali im drugi.
Oni vide Istinu, ali nemaju Dobrotu. A neki imaju Dobrotu koja bez jasne Istine opet vodi degradaciji. Potrebno je oboje. Trezvena Dobrota i Istina istovremeno. I to je vidljivo u gornjoj priči. Taj mentor ima oboje.

Ako mislite da se rad na sebi završava onog trenutka kada ste postati mentor ili majstor, zavarani ste. Pali ste. Tek tada počinje pravi rad. Tek tada ste učenik. Tek tada razumijete. I tek tada ćete SVE oko sebe koristiti za svoj razvoj. Svaki aspekt ljudskosti bez izuzetka. Za vas sve postaje IZAZOV. Sve. Čak i obični čin pijenja kave u gradu, svakodnevne obične priče, pas ispred vas, vožnje automobila. Sve je IZAZOV. I svaki izazov je DOBAR IZAZOV. Jer vi ste Sila koja se neprekidno razvija, napreduje, usavršava, postaje sve Inteligentnija, Snažnija, Ljubavnija, Bolja (Dobra), itd.
Još uvijek imate smjenu ljudskog i smjenu Sile u sebi. Jasno, čak i da toga nema to treba izazvati. Svi u početku mislimo da je cilj probuditi čovjeka. I jasno to “probuditi” znači ono što nam znači. I onda se to razvije, pretvori u nešto drugo. Znate da ne možete NIKOGA probuditi. Postaje vam smiješno. Smijete se svojoj gluposti, rigidnosti, manjku inteligencije. Smijete se sami sebi i pogledate one prije vas, naravno nevidljivo ih pogledate, i vidite kako vam “umiru od smijeha”. Mislili ste da možete probuditi nekoga? Mislili ste da ste “bogom dani” da probudite usnulo čovječanstvo, tu ogromnu silu nesvjesnosti? Mislili ste da ste “uhvatili boga za jaja”? Niste. Velika su mu jaja pa ih ne možete uhvatiti.
Onda se opustite. Skužite da ste dali previše značaja toj Sili Buđenja, na način na koji ste to tada shvaćali. Počnete da se smijete, počnete da samim sebe zajebavate zajedno sa zajebantima iz grupe koji su uvrijeđeni i povrijeđeni i samo glume šaljivost, ali vi ne. Počnete se sprdati sami sa sobom i znate jednu, jako bolnu u početku, tajnu. To je njihova prepreka, to je njihov pad. I bolno je u prvi moment, a kasnije shvatite. To je samo iluzija. Oni ne postoje. Postoje sile u njima koje se bore za prevlast i oni, mali i nevidljivi, skoro nepostojeći, pali su pod djelovanje tih sila i one ih gutaju ali im daju osjećaj snage, moći, ispravnosti. I nema veće zamke od toga. Mislim, ima ali tek trebaju doći do njih.

U Radu sa drugima, SVE JE ZAMKA za onog koji radi sa ljudima. I ako je Učenik u pozadini vidljivog Mentora, onda je to njegov napredak, njegov rad. Na kraju, on radi samo sa sobom i drugi oko njega su izraz tog sebe kojeg treba da nadiđe, osvijesti, suoči se sa tim. Nema drugih, samo sile koje su njegov odraz i s njima se suočava.

Ako je previše ozbiljan, izgubit će. Ako je previše šaljiv, izgubit će. Ako je previše krut, pobijeđen je. Ako je previše popustljiv, savitljiv, pobijeđen je. Ako se previše drži za alate buđenja, mrtav je. Ako se njih ne drži, još prije je mrtav. Ako vidi sve kao iluziju, izgubio je bitku. Ako ne vidi sve kao iluziju, samljeven je. Ako vjeruje u ljubav učenika prema njemu, smlavljen je. Ako ne vjeruje, uništen je.

Uh, nemam više riječi za ovo iza zaraza, pa da se ne ponavljam, stat ću.

Život je misterija. Očigledna i istovremeno nevidljiva. Svijet je tvoje bojno polje, tvoja Kurukšetra. Krišna je tvoj najdublji, najintimniji cilj, tvoje Biće bića, Duša tvoje duše, itd. Arđuna si ti, takav kakav si. Na bilo kojem nivou. Ispred tebe su dvije armije. Ogromne, snažne, moćne. U svakoj od njih su tvoji najmiliji, tvoje najmilije vrline i mane. Tvoje najvoljenije vrijednosti i ludila. Tvoja Božanstva i tvoji demoni.
Tihi glas iza ti kaže: Bori se. Ne možeš učiniti ništa što već nije učinjeno. Ne možeš ubiti nikoga tko nije već ubijen. Ne možeš sačuvati bilo koga tko već nije sačuvan. Budi ozbiljno duhovit, ili duhovito ozbiljan. Sprovedi Moju Volju jer to je tvoja Priroda. Ja sam ti. Ali to još ne znaš. Kada saznaš postat ćeš brutalan. Postat ćeš probuđeni demon. A onda će sići u tebe Dobrota. Svjesna Ljubav. Svjesni Smisao. Sve to su Moja Imena. Imena Boga. I ono s čim je tvoj um ispunjen to je tvoj Bog. Pažljivo biraj haljine koje ćeš obući jer one su tvoj um, tvoja psihologija. I igraj. Zaigraj igru u kojoj je sve cijena, u kojoj nema nečeg što će ostati takvo kakvo jeste. Imaj Povjerenja. Predaj Mi se. Otvori se do kraja i pusti da te Moja Volja, Istina, Dobrota ispuni. Svejedno je sve Moje. Ti samo imaš iluziju da si to ti, da nešto imaš.
I onda se pustiš. Osjećaš da te To ispunjava, vidiš kozmički oblik Krišne, znaš što je to i tko je to iako ti je i dalje misterija. Ali misterija koju više ne želiš da saznaš, da držiš u šaci, već Misterija kojoj se pustiš, prepustiš, legneš u nju kao u vodu i pustiš da te Njen tok nosi. Jer ti si ništa drugo do sama Ta Misterija. I biti ćeš kao tijelo i um upotrjebljen kako ta Misterija/Krišna hoće.

To je trenutak kada mentor u tebi, majstor u tebi umire. Teško ga je pustiti. Jer i nekako navikao na njega. Jer s njim umire i učenik koji si. Ali nije cilj biti mentor, nije cilj biti učenik. To je samo alat u rukama Sile. Nije cilj biti Joda ili Dart Vejder. Moraš biti oba istovremeno. Moraš imati i dobru i lošu stanu Sile. To je put Nevidljivog. To je postati Nevidljiv.

Sloboda nije u “biti majstor” niti u “biti učenik”. Sloboda čak nije ni u “biti/jesam”. Sloboda nije u “znati” niti je u biti “probuđen”. Sloboda nije ni u ljubavi, ni u svjesnoj ljubavi jer jedino ta ljubav vrijedi. A ona je “voli svoje neprijatelje”. “Voli bližnjeg svog kao samog sebe”. To je Svjesna Ljubav. I on njoj Isus propovijeda. To nije ljubav koja je mehanična, hormonska, kemijska. To je SVJESNA LJUBAV jer u njoj su prisutni i Istina i Dobrota. Ali moraš ići i iza toga. To je tvoj izražaj, ali NISI TI.

Bog i ti ste jedno. Osjećaš to i znaš to. Istina i ti ste jedno te isto. Jedan u dva. To je tvoja Istinska Duša, Biće. I osjećaš to. Sjedinjen si sa tim toliko duboko da to zaboraviš. Jer tek tada je stvarno. Znaš to, ali to nije kao objekt za tebe kojeg si svjestan. Jer sve dok si toga svjestan kao objekta svoje svjesnosti to još nije tvoja stvarnost. Blizu si, ali Krišna je još uvijek daleko od tebe. Tek kada zaboraviš na Njega u žaru bitke ali svaki pokret izražava Njega, tek tada ste Jedan.
Biti u Ujedinjenom stanju nije kao osjećati i vidjeti Boga, Istinu, Brahmu kao objekta. Čim to vidiš i znaš, nisi Jedan, nisi Ujedinjen. To je još daleko. To je vidjeti “samo jedan trag stopala u pijesku plaže”, ne dva. U Ujedinjenom Stanju nema onog koji je ujedinjen sa nečim. Nema ni onog s kojim ste ujedinjeni. Znate za to, ali ga ne vidite, ne percipirate. To je taj “jedan trag stopala u pijesku”. Njegova Stopala. Ne vaša.
Sve dok postoji mentor koji uči druge još nisi do kraja ujedinjen. Sve dok postoji cilj kojem učiš druge, još nisi ujedinjen. Na putu si ali nisi ujedinjen. Tek kada ti kao mentor umreš, kao majstor umreš, u tom trenutku Sila ili Moć/Snaga/Sila je ta koja radi sama sa sobom u drugima. Ne mogu biti dvojica mentora, dvojica majstora. Samo Jedan. I to je smrt tebe, nestanak tebe.
A tada počinješ da ličiš na onog čovjeka iz gornje priče.

Sve ovo što napisah za mentore ili majstore vrijedi i za učenike. Za svakog od vas jer je primjenjivo na svakom mjesto, na svakoj situaciji, u svakom trenutku. Na svakog čovjeka ponaosob.

Sve dok si taj čovjek ne možeš biti slobodan. Nisi Budan sve dok si ti taj koji je budan. Nisi probuđen sve dok postoji netko tko je probuđen. Nisi Biti/Jesam sve dok to znaš i ti si to. Nisi učenik sve dok znaš da si učenik. Nisi majstor, mentor sve dok znaš da si majstor ili mentor. Nisi jedno sa Njim/Krišnom/Isusom/Buddhom sve dok znaš da si jedno. Kada umre i posljednji dio kojem je stalo da bude “jedno sa nečim” – možda i sve (dodatci) u jednom (Hot Dogu) kao u zen vicu o Hot Dogu – tada je Jedan. To znaš, ali ne možeš osjećati, vidjeti, doživjeti. Samo Znaš. Kao što znaš da si Čovjek, da si žena, da si muškarac. Znaš to ali to ti nije u svijesti kao objekt u svakom trenutku. Zato i jesi to.

I da, moraš da budeš “sol ovoj zemlji”, moraš da malo “zasoliš”, moraš da se kao osoba pretvoriš u “stub soli” kada se osvrneš nazad u svoj život, itd.
I da, čisto da malo “zasolim”.

Ne patiš ti, to Bog pati. Ne uspijevaš ti, to On uspijeva. Ne učiš ti, to On uči. Ne živiš ti, to To živi. Ne nisi ti učitelj, majstor, mentor, to je On kao učitelj, majstor, mentor. Nisi ti učenik, to je On kao učenik. Ne griješiš ti, to on griješi. Ne, nisi ti ispravan, to je On ispravan.

Ne, ne pišem ja ovaj tekst, to On piše ovaj tekst.
Ne, nisi ti taj koji čita ovaj tekst, to On čita ovaj tekst.

Pusti ga da uživa u njemu, skloni mu se sa puta
Bhaerava