Odnos – svijest i svjesnost kao osnova

Kategorije
Svi članci

Kada kažemo “odnos” ili “odnosi” rijetko mislimo na odnos prema reakcijama – mislima, emocijama, procesima, vjerovanjima, programima – u sebi. Obično mislimo samo na fizički odnos dva čovjeka ili dva živa bića. Ali odnos je i odnos, da tako kažem, prema “sebi”. Obično, u identificiranom stanju, nismo svjesni bilo kojeg dijela sebe, već smo duboko poistovjećeni sa njim. Tu ne može biti odnosa. Gdje je poistovjećenje NEMA odnosa. Odnos je uvijek jedna od dvije stvari: ili odnos dva svjesna bića kroz koji rastu i razvijaju se u svim pravcima (pod uvjetom da nisu poistovjećena sa sobom, tijelom, osobnošću – jer to onda NIJE ODNOS, već VEZA i VEZANOST ili poistovjećenje) ili gdje je jedno svjesno u odnosu na drugog ili drugo. U vezi s ovim drugim, onaj koji je svjestan ima mogućnost veoma širokog dijapazona rasta i razvoja, dok je drugom omogućen jako mali raspon rasta i razvoja u ovisnosti ili odnosu na onog prvog.
Kada, za svrhu ovog teksta, zaboravimo na prvi način Rada na odnosu, jer to zahtjeva dva svjesna bića – svjesna u pravom smislu te riječi sa svim što to nosi sa sobom – i usmjerimo se na odnos unutar nas samih, tada govorimo o nečemu što nazivamo Rad na sebi. Rad na sebi uvijek ovisi o svjesnom dijelu nas, tj. promatračkom dijelu kojeg prvog postanemo svjesni kroz praksu Rada, a koji mora da, recimo tako, evoluira.
Ovo, i pored toga što svi stalno pričaju o “radu” i “odnosima”, jako rijetko netko razumije. Jer čovjek, što mu je “prirodno” i “lako”, uvijek svemu prilazi kroz identifikaciju i time “odnos” za njega ne može postojati, jer nema ŠTO da bude u ODNOSU SA ČIM.
Promatrački način koji je dominantan u raznim učenjima poprilično je manjkav. I sve što imaju od “odnosa” jeste promatranje nečega u sebi ili truda da se bude u nekom odvojeno-promatračkom-toku sa svim oko sebe – koliko uspijevaju unutar sebe to je pitanje – u sadašnjem trenutku, nedodirnuti, tj. nevezani, kako oni to shvaćaju, i to bez emotivnog aspekta. Što na kraju vodi veoma razornim devijacijama, kako seksualnosti tako i na emotivnom aspektu svijesti ili čovjeka u cjelini.
Promatranje je samo JEDAN od aspekata svijesti. I on je POČETNI aspekt koji kada se previše forsira i ne razumije se, a naročito kada iza njega stoji sijaset pogrešnim motiva, što vodi pogrešnoj kristalizaciji, isključuje neko dublje, da ga tako nazovem, postignuće, ili se ulazi u poprilično suho stanje spoznajućeg karaktera – gjana, advaeta kako se danas shvaća, gnoza itd., tj. prakse intelektualnog uma i spoznajuće svijesti iza njega – gdje fali drugi ili emotivni dio kojeg nazivamo Osjećajni aspekt Svijesti. BEZ NJEGA odnos nije moguć. Time, kroz tu praksu potpun razvoj nije moguć jer svijest se dijeli na dva aspekta ili dvije karakteristike: spoznajuća svijest i osjećajna svijest; ili spoznajući i osjećani aspekt JEDNE svijesti ili cjeline Bića. No, ovo nije kritika popularnih i već odavno devijantnih sistema Budizma, Advaete, Gjane i sličnih praksi. Ta devijacija tih praksi sve više i više izlazi van i veoma je vidljiva.

Promatranje je samo jedan od aspekta svijesti i to obično početna praksa koja kasnije mora da se razvije dalje u svoj osjećajni i osjetilni karakter.

Drugim riječima, sva tri uma moraju da sprovedu Svijest i Svjesnost kroz sebe – umni ili intelektualni, emotivni i tjelesni um. I ovo nije nimalo naivna ili lagana praksa. No, pošto većini sistema fale upute za ovu praksu, oni ih isključuju, a prije svega, osnovna težnja tih sistema nalazi se pod veoma upitnim teoretsko-filozofskim uputama i informacijama te bi se stoga ona mogla sažeti u jednostavno sročenu rečenicu: cilj tih praksi je što prije i što kraćim putem pobjeći iz ove ljudske stvarnosti zbog nemoći da bilo šta promijene. Kao što rekoh, veoma manjkava teoretsko-filozofska osnova, jer bez ove osnove NEMA ni prakse. Kao u svemu, Učenje mora imati svoja tri karaktera a to su Filozofija, Teorija i Praksa.
Promatrač je prvi aspekt svijesti s kojim dolazimo u kontakt. Učimo da promatramo ono što se dešava unutar i oko nas bez vezanosti, bez poistovjećenja – koliko je to moguće u početku – s jasnom podjelom na dva ili dvoje koja razvija odvajanje ili de-identifikaciju od onog što se promatra. I ta praksa uvijek uključuje intelektualni um ili, drugim riječima, prolazi kroz svoj prirodni centar a to je umni centar ili spoznajući dio naše svijesti – dio koji promatra i zna.
Odnos u njemu je odnos promatranja onog što se javlja kao reakcija ili asocijacija iz bilo kojeg uma u nama u susretu sa životom, drugima, situacijama, događajima (jer situacija i događaj nisu jedno te isto), emocijama, osjetima, tijelom, uvjerenjima, vjerovanjima, konceptima o sebi i svemu ostalom itd. Kroz tu praksu, ujedno, učimo se i prvom koraku ka bilo kakvom odnosu, bio to odnos sa drugim ljudima ili bio to odnos prema sebi – Rad na sebi.

Bez odvajanja i promatranja ne možete raditi na sebi, jer to nije Rad na sebi. Nema što da radi na čemu.

Ličnost ima zamjenu za to, a to je pozitivni i negativni dio ega ili egoizma. Pozitivni dio egoizma (pošto ne vjerujem u Ego kod čovjeka u snu i to je pogrešno imenovanje osjećaja “ja”) je dio koji teži da se mijenja, napreduje, usavršava, želi da postigne nešto. Negativni dio egoizma je dio koji se javlja kada smo povrijeđeni, uniženi, nije ispunjeno ono što smo htjeli jer to nije moguće ili smo nemoćni i slično, dio koji pati, koji je žesti, strastveno negativno reagira, ima negativne umne, tjelesne i emotivne karakteristike, sebičan je, pun sebeljublja itd., da ne idem u daljnje tumačenje negativnog dijela egoizma. Ona ne može imati ispravan odnos sa tim dijelom sebe jer NIJE svjesna. Ona, jasno, ima određeni vid samo-svijesti što je spoznajući aspekt intelekta, ali osjećajni aspekt svakodnevne ljudske nesvijesti može ili biti identificiran sa emocijama ili ih poricati, također iz identifikacije. On ne može ništa učiniti. Zato i zaglavimo u praksama promatranja kroz um bez da uključujemo emotivni dio jer u emotivnom dijelu ne možemo biti ne-identificirani, jer ne znamo kako.
Naše “ja” je osjećajno prije svega a onda je spoznajno. Bio to egoistični osjećaj “ja” ili ti lično “ja” (imaginarno “ja”, lažno “ja”, ego-centar kako se ponekad naziva, itd.). Otuda bilo kakva transformacija ovisna je o OSJEĆANOM “JA” ne o spoznajućem “ja” ili dijelu svijesti. Spoznajući karakter ne može ništa drugo doli samo promatrati i ne-identificirati se na tom dijelu sebe ili svijesti. On nema moć djelovanja na osjećajni aspekt svijesti osim posredno ako se ispravno razvijaju stavovi, uvjerenja i vjerovanja ili ti sve zajedno, koncepti. Ono ne može biti u pravom odnosu jer za odnos je potrebno osjećajno “ja”. A mali, napaćeni centar “ja” koji se boji i svoje sjene, NE MOŽE biti u odnosu.

Prva primjena odnosa u praksi može biti izražena pitanjem: kako se odnosite prema onom što u sebi primjećujete, vidite, znate?

Kroz promatranje učite se ne-identifikaciji, odvajanju, nepristranom promatranju/gledanju i proučavanju “sebe”, odsijecate vezanosti ili poistovjećenja, ne analizirate (što je jako bitno i većina to ne razumije), znanju da ste vi to što promatra ali ne i ono što promatrate, dopuštate stvarima u sebi da budu to što one jesu bez želje da ih mijenjate, uređujete, kontrolirate (iako je primjena kontrola kroz promatranje), ne tumačite, ne napadate itd. Što je i TEMELJ ODNOSA između živih bića.
Sve dok postoji sve ovo gore nabrojano NIJE MOGUĆ odnos. Svijest, barem njen spoznajući karakter Svijesti, mora biti slobodan od ličnosti, egoizma, procesa i reakcija u vama bilo da je riječ o odnosu sa drugim bićem ili odnosu unutar sebe, prema sebi. Kroz ovaj karakter učite sve gore nabrojano, ali i kristalizirate svijest, ojačavate svjedočenje, osvještavate viši um i otvarate se ka njemu (iznad glave). Samo svjesna i slobodna svijest može ući u odnos. A da bi se u tome uspjelo ona mora imati jedan dio sebe slobodnim od onog što se javlja unutar čovjeka, unutar svih njegovih umova. Ona mora imati taj nepristrani karakter samo-promatranja ili samo-svjedočenja. No, ono što je tu problem jeste snaga emocije i tijela koje su uvijek, po svojoj prirodi, jače od uma ili intelekta, a time i promatrača. Promatrač, sve što može, jeste IZVUĆI se, pobjeći od emotivno-tjelesnog aspekta čovjeka te ga pustiti da se on dalje sam od sebe razvija kako zna i umije, što vodi devijacijama i emocije i tijela i seksualnosti.
To jako često nazivam suhi promatrač – nemoćan, slab, previše uman, filozofski nastrojen, prepun postulata i teorija ali bez volje i snage da djeluje, nemoćan da čini i mijenja ili utječe na nešto u sebi ili oko sebe. On je teoretičar bez moći djelovanja. Jer sva moć djelovanja dolazi iz emocije. Tu je i volja i snaga i moć djelovanja, ali i moć da se svijest razotkrije i kao osjećajni aspekt. Bezličnost koju dožive kroz taj aspekt nije bezličnost doživljena kroz osjećajni aspekt svijesti koja je veoma moćna, snažna, energetična, prodorna, stabilna, široka, postojana, nabijena i sviješću i psihičkim (biće, duša), koja zrači oko sebe, itd.
No, da bi se do toga došlo mora doći do promjene unutar OSJEĆAJA “ja”, ne unutar spoznajućeg “ja”, iako ni to ne smijemo zanemariti.

U Radu kažemo da je sva transformacija u OSJEĆAJNOM ili EMOTIVNOM dijelu čovjeka.

No, prakse koje forsiraju promatranje kao temelj i to samo kroz jedan um NEMAJU transformacijski karakter, već samo transcendentirajući karakter. Ovo je sada sasvim neka druga problematika u koju ne želim da ulazim u ovom tekstu.

Da sumiram za ovaj dio objave.
Promatranje, oslobođenje svijesti na umnom, razvijanje nepristranog viđenja (svjedočenja) slobodnog od bilo kakvih unutarnjih ili vanjskih kretnji te određeno utemeljenje u njemu jako je bitno za bilo kakav odnos ka drugima ili ka sebi. Ako ne možete promatrati bez prosudbe i identifikacije drugog čovjeka, ali ni sebe iznutra, ne možete ništa napraviti po pitanju odnosa, već će sve to biti slika koju projicirate na vezu, vezanosti, poistovjećenja, svoje neosviješteno “ja”, egoizam pod krinkom “odnosa” itd. Možda će biti pod generalnom ciljem pozitivnog i razvojnog egoizma iliti “ega”, ali neće biti slobodno od njegovog drugara negativnog egoizma ili dijela “ega” jer će svaki djelić motivacije biti od negativnog a ne pozitivnog. Vaš um će moći fantazirati o “pozitivnom” kako se to danas čini na duhovnoj sceni, moći ćete mudrovati o “odnosima”, ali će vaša stvarnost biti destruktivna i sklona devijacijama, sebična, samoživa, prepuna sebeljublja, samovolje itd., jer to ono što stoji u motivacijskoj pozadini negativnog egoizma ili “ja”: Nedostatak, neprihvaćenost, želja za potvrdom, želja za ispunjenjem, bol usamljenosti i strah od iste, osjećaj krivice i nemoći, emotivna patnja neispunjenosti, projekcijska priča o krivici drugih za vaše stanje u kojem se temeljno nalazite, potraga za vanjskom pravednosti i pravdi, želja za samo-uništenjem prikrivena božanskom pravednošću (apokalipsa, smak svijeta, uništenje nevjernika, izabrani, posebni itd.), depresija, nemoć seksualnog otvaranja i predavanja partneru, stalna potreba da vas partner potvrđuje a ako toga nema onda osuda i agresija, i tako dalje i bliže.

Morate naučiti – da bez ikakve želje, težnje da mijenjate ili na bilo koji način utječete –  dopustite da drugi ispred vas ili ono unutar vas bude ono što želi ili mora da bude.

Dati tome slobodu da bude što treba da bude takvo kakvo jeste. A to je slobodna svijest ili njen aspekt svjedočenja ili promatranja. Ali ne grčevitog i u strahu, napetog, lažno discipliniranog – riječ je o pogrešnoj motivaciji i pogrešnom shvaćanju uputa učenja – iz želje za bježanjem zbog nemoći (Yuval Noah Harari je jako dobar primjer toga i njegova Vipasana meditacija od Goenke – ne ulazim u te prakse i samog Goenku i njihove motivacije i time ovo nije njihova kritika, možda jednom dam i tu kritiku).
Ovog nije izuzet ni današnji Zen, mnogi oblici Budizma – koji je već odavno promašio svoju suštinu, čast izuzetcima, ni današnja Gjana, Advaeta scena, niti različiti oblici Yoga praksi koje su u stvari intelektualne prakse, ali to vam neće priznati ili ti prakse kroz Um.
Emotivne prakse, kao što je bhakti, devocija, religije, vjerovanja i slično imaju svoje probleme i svoje zamke koje nisu ništa manje ili ništa veće od ovih umnih ili intelektualnih praksi. Dapače, žustrije su, strastvenije, emotivno fanatične i fiksacijske, i mnogo opasnije od umno-intelektualnih praksi. A isto je i u odnosima. Njihovi odnosi su prepuni drame, fanatizma, fiksacija, sentimentalnosti, pogrešnih vjerovanja i pogrešnih slika ili arhetipova. Jednostavno pogledajte današnji Islam, prijašnje Kršćanstvo, čak i Budizam koji je postao religija a nije stvoren za to, ili bilo koju drugu religiju i njihove zamke a iste teme zamke i prepreke ima i duhovnost – koja se samo hvali da je bolja od religije dok je u stvari gora od nje – koja forsira emotivni karakter kroz identifikaciju, idealizaciju, idolopoklonstvo, obožavanje rituala i kipova (slika i ikona) itd.

Ne ulazim, ponovo naglašavam, u kritiku istih jer se nema što više kritizirati, sve je samo sebe razotkrilo, a to će biti i u skorijoj budućnosti još očiglednije.
Ovo je samo uvod u priču o Odnosima i ako se mislili da je ta priča jednostavna i da možemo samo sanjariti o idealnim partnerima, srodnim dušicama i slično (za to posjetite neke od duhovnih festivala kojih se sve više i više i uživajte u kolektivnom ludilu), onda ovo nije tekst za vas.
Mogu reći da je cjelovit napredak čovjeka ODNOS. Ali ne onako kako su vam prezentirali oni koji samo žude za tim, a nisu učinili niti jedan korak u tom pravcu. Rekao sam u nekom tekstu prije koji mjesec da odnos nije moguć ako barem JEDAN nije budan ili svjestan unutar tog odnosa. BAREM JEDAN od partnera ili grupa ili društva jer sve to je ODNOS.
Seksualno-emotivni snovi mjesečara NISU ODNOS niti imaju veze sa tim, ali jesu SASTAVNI dio odnosa pod uvjetom da MOŽETE IMATI ODNOS, tj. da ste došlo do tog stadija samo-razvoja. Inače, to je prečica do ludila, močvare, samo-davljenja i samo-uništenja.
Još gora stvar je kada tome težite – čak i u mašti ili svom ličnom snu – sa budnim čovjekom. Sve što će od vas ostati jeste uništeni entitet ili ti “vi”. Moj savjet bi bio da bježite od toga koliko vas noge nose u suprotnom pravcu, ali znam da me nećete poslušati jer magnetičnost i snaga koju osjećate iz tih ljudi prosto vas hipnotizira i lijepi za svjetlo vašeg uništenja.

Budan čovjek NE ŽELI odnos sa vama. On ga može odraditi kao dio sveopćeg napretka ili utjecaja jer je on u ODNOSU sa svim, ali kroz sasvim drugačiji osjećaj “ja” od vašeg ili onog kojeg pretpostavljate.

To je sam Univerzum ili Božansko kroz osjećaj “bitisanja”, “postojanja”, “života” unutar tog čovjeka i s tim ste u odnosu a to je veoma snažna, moćna, razorna vibracija koju pokušavate na pogrešan način pokupiti u sebe a taj način vodi uništenju, ne rastu i razvoju ako nemate ispravan temelj i ispravan pristup.

Sada moram završiti. Moram na roštilj jer je 1. maj, a starci i obitelj čekaju moje prisustvo i “odnos” sa mnom onako kako oni misle da treba da taj odnos izgleda. Da znaju kako ja to vidim nikada ga ne bi poželjeli. No, svjesno odigrana uloga sina, brata, ili čega već mora biti odrađena. Ako znate kako i stvarno možete biti u odnosu sa drugima, možete mijenjati bilo koga u skladu sa njihovom kretnjom u evoluciji bez da tome težite ili želite. A s druge strane, promjenom uvjerenja i vjerovanja, koncepata o njima te svjesnim – spoznajuća i osjećajna svijest – pristupom omogućujete im kretanje, promjenu, evoluciji i oslobađate ih od sebe, što je također jedan dio cilja ODNOSA.

Eto toliko..
Sorry na greškama koje su mi promakle jer već kao ludi zovu što nisam došao, a uhvatio me trenutak..

Bhaerava

P. S.
Ako ne možete biti u ODNOSU sa PRAZNINOM koja je SAMOĆA, kako ćete biti u odnosu sa bilo kojim drugim živim bićem?
Samoća je TEMELJ bilo kakvog odnosu i Budan čovjek je uvijek SAM.

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Skip to content