Ono što svakodnevno uviđam, a što je jako bitno u ovom vremenu u kojem se nalazimo, jeste ono što je i prije bilo bitno i to i bilo kojem vremenu u kojem se bilo tko mogao naći a to je hipnoza i sugestija. Cijelo vrijeme, možda čak i od samog nastanka čovjeka, čovjek se nalazi pod utjecajem ove dvije sile. Sve što čovjek sada jeste, sve što on može biti, nalazi se pod ove dvije sile. Što dublje ulazimo u Rad to više uviđamo da su ove dvije sile uzrok svega, poželjnog i nepoželjnog.
Čak i u Radu, kada promatram ljude koji se u njemu nalaze, uviđam istu stvar: hipnotiziranost i sugestibilnost. Izvana, u životu, život je taj koji vrši taj utjecaj i nosi sa sobom te sile. U Radu, tj. iznutra u unutarnjem krugu, vidim to isto. Iako postoji određena težnja da svatko upozna sebe u mjeri u kojoj MISLI da treba da se upozna, ili da rade vježbe u mjeri u kojoj MISLE I OSJEĆAJU da treba, iza obje te stvari – vanjski i unutarnji krug/život – stoji ista sila.

Nije bitno jesmo li hipnotizirani od života ili od ideja Rada, već je bitno da smo hipnotizirani, da smo otvoreni sugestiji.

Ovu riječ „sugestija“, pa čak i riječ „hipnoza“ možemo zamijeniti sa novo-stručnom riječju „placebo“. Iako ta riječ nema tu snagu i danas se veoma površno shvaća i zbog toga radije koristim riječi „hipnoza“ i „sugestija“ ili možda neka kovanica „hipno-sugestija“.
Meni je jasno da sam kroz svoj dosadašnji Rad često upravo radio na ovoj sili hipno-sugestije jer sam uništavao i težio da uništim bilo koje djelovanje hipno-sugestije u svom životu, ali onda sam u jednom trenutku uvidio nešto jako čudno, a to je da sam ipak neke stvari ostavio „sa strane“, drugim riječima, sebi „iza leđa“ i nisam ih osvijestio u tom procesu. Što me je navelo da idem u onom pravcu koji nazivam „Ubij Buddhu/Boga“. Pod tim ne mislim ni na povijesnog Buddhu ni na Boga u stvarnom smislu, iako nitko ne zna što ili tko je to Bog. Nebitno sada. Ono o čemu se radi jeste da ubijem projekciju, fantaziju, samo-laganje ili točnije tu silu u meni koju nazivam „hipno-sugestija“.

Nije bitno iza čega se ta sila krije, bila to ideja o „bogu“ ili ideja o „Buddhi“ ili ideja o „radu“ ili “duhovnosti“ jer sve te ideje su MOJE HIPNOTIČKO SUGESTIVNE IDEJE.

Istinu o tome ne znam, ali imam ideje, imam pretpostavke, imam uvjerenja i vjerovanja, imam koncepte i konsenzuse o svemu i svačemu. Tu sam shvatio jednu stvar, da u jednom momentu, ta hipno-sugestivna sila koja gospodari čovjekom – nekad se naziva i kundalini shakti ili mayashakti – može biti korisna za čovjeka u smislu da ga pokrene u skladu sa njegovim projekcijama i to je zamka za tu silu, ali je problem što ona preuzme, čak i kroz duhovnost, kompletan put čovjeka, put ka njegovom razbuđivanju.

Uostalom, što mislite zašto to nazivamo „razbuđivanje“, „buđenje“, „probuđenje“???

Drugi problem je što ona preuzima kontrolu nad daljnjim putem i kao svaki dobar „neprijatelj“ sakrit će se iza ideja „boga“, „Buddhe“, „rada“, „istine“ ili onih koji „znaju istinu“ i „vode čovjeka ka ‘buđenju’“.

Ubiti Buddhu/Boga znači ubiti tu hipno-sugestibilnu silu u sebi, čak i ako se krije iza najsvetijeg u meni.

Jer ja ne znam što je to istina, ja imam predstavu o njom i ta predstava o njoj je upravo ta sila ili mayashakti ili Buddha/Bog predstava.

Sam Gurđijev je to rekao kao izraz njegova cilja Rada:
„Imao sam dva cilja:
– istražiti sa svih strana, i razumjeti, točan značaj i svrhu života čovjeka;
– i otkriti, po svaku cijenu, neki način ili sredstvo za uništenje sklonosti u ljudima za sugestivnošću koja uzrokuje da lako padnu pod utjecaj “masovne hipnoze”.

Nije bitno što je to „masovna hipnoza“ već je bitno otkriti tu sklonost, tu zamku naše unutarnje „masovne hipnoze“ ili drugim riječima hipno-sugestibilnu silu koja vlada nama.
Mogu sada dati jako puno primjera iz različitih učenja koja sam proučavao od ideje „kundalini“, preko ideje „predaje“, pa do ideje „znanja istine“ koji govore o ovome, svako na svoj način, ali nema neke vajde od toga.

Taj trenutak kada sam skužio da se ta sila hipnoze i sugestije sakrila iza „Buddhe/Boga“ a to znači i Majstora, i drevnih Učitelja, velikih Bića, starih i drevnih Učenja, itd., je značio da moram da „ubijem“ to značenje, taj značaj koji sam tome svemu dao.

Moram ostati sam, potpuno sam i nezaštićen, ne kriti se iza nekoga (majstora, učitelja) i nečega (učenja, ciljeva, rada) i suočiti se sa tim, jer na kraju krajeva to je u meni i to sam „ja“ koji spava i traži smisao novog sna.

To je značilo da VIDIM. Ne da moj vid bude pod djelovanjem te sile. Jasno, ono čemu sam objavio „rat“ bilo je ogromno i toliko staro, drevno staro da sam pretpostavio da će me to uništiti. Pitao sam se jedno jednostavno pitanje: „jesam li spreman da odustanem zbog toga što to može da me ubije?“. Nisam. I to nije kurčevito „nisam“ već sa shvaćanjem što to sa sobom nosi.
Ono što sada vidim i znam jeste da nije bitno gdje ste na putu, tko iza vas stoji, čemu težite, jeste li u Radu ili ste u nekom drugom sistemu već to da spavate. I nijednom trenutku neću reći da sam ja „onaj koji je izašao iz sna“ i sada stojim na stijeni uzvikujući da „vi spavate“. Nikako, toliko naivan nisam. Nikad za sebe neću reći da sam „razbuđen“, „budan“, „probuđen“ jer znam zamku toga. Znam tu gospođu koja će odmah preuzeti gospodarenje nad tim i odvesti me u pravcu u kojem ne namjeravam da idem. Ali sada vidim tog „neprijatelja“ a onda kada ga i ne percipiram ZNAM da je tu negdje i „smišlja“ novi plan, novu zamku za mene.
Sve ideje Rad služe tome da nas osvijeste i vidimo tu silu hipnoze i sugestije, ona je toliko jaka da nam čak daje i osjećaj nas samih, osjećaj „ja“ a i još gore o toga. Ona nam daje i osjećaj „ja jesam“, „ja postojim“. Iako se to koristi u Radu kao način osvještavanja na kraju se morate probuditi i od toga osjećaja „ja jesam“. Jer ni ta svijest o sebi, svijest o postojanju NIJE NAŠA. A ta svijest o sebi, kada znate da to nije nikakvo „sebe“ na koje ste navikli da mislite da jeste, ona je Bog manifestiranog univerzuma. Čak i taj osjećaj „ja jesam“ nalazi se pod djelovanjem sile koja Svijesti – slobodnoj, nedefiniranoj, nepoznatoj – daje osjećaj da ona Jeste. Ujedno to je centar mog Bića, ono što je stvarno Ja, neću reći moje jer to nije moje – ali i to zavisi od toga kako tko to razumije.

Zato se i kaže da su „Bog i čovjek jedno“. Čovjek je zaspali/uspavani Bog, a Bog je zaspali/uspavani čovjek.

No, ono što smatramo Istinskim Bogom je IZA TOGA. Bog je IZA UJEDINJENOG STANJA SVIJESTI, a Bog je sinonim za ISTINU.
No, čak i ako uzmemo da je ovo istina, a sami se nismo razbudili upravo smo se otvorili toj sili hipno-sugestije. Jer će to postati naš novi otrov, naš novi zatvor, naš novi grob.

Osnova svog razbuđivanja nije u tome da u snu znamo što je istina, ili da vjerujemo da je „nešto istina“ ili „netko ima/zna istinu“, već je osnova da MI NE ZNAMO ISTINU i NISMO BUDNI. A ako u jednom trenutku sebi kažete da ste „budni“ ili „probuđeni“ sa vama je završeno, upali ste u grob koji ste iskopali ovim riječima i uvjerenjem/vjerovanjem. U odnosu na druge ljude mogu reći da sam „razbuđen“ ili „budan“ ali u odnosu na sebe to ne smijem nikada reći, pomisliti, steći vjerovanje. Mogu reći sebi da sam ja kao srž Budnost ali ne i da sam Budan. A to je jako tanka razlika i jako opasna linija razgraničenja. Mogu reći da Spoznajem Istinu, ili da prepoznajem Istinu ali ne i da je ZNAM i to sve u odnosu ka sebi. U odnosu na bilo koga drugog mogu reći što želim, jer to ionako neće biti shvaćeno kako ja shvaćam, već kroz filtere, uvjerenja, vjerovanja, koncepte, ideje, itd.

Čak i ako je sugestija ili hipnoza Bog ili Istina to je mayashakti ili sila iluzije, sila sna u čovjeku ili hipno-sugestivna sila koja vlada nama. Ova vanjska, koja vlada cijelim čovječanstvom – a danas se nalazimo upravo u vremenu kada je ona izrazito jaka ali nije još dostigla svoj puni potencijal, to će tek biti za godinu ili dvije – ona manje-više nije bitna za one koji se bude u odnosu na tu unutarnju silu. Ono što je značajno jeste da oni koji se bude u odnosu na tu unutarnju silu koja nas drži u hipnozi jeste da će vanjsku veoma lako prepoznati.
Lično, vidim jasno tu vanjsku silu i mogu da se igram sa tim, mogu da naizgled izaberem stranu – nebitno koju u ovom vremenu jer imamo „bogat“ izbor. Mogu reći da sam za vakcinaciju ili protiv nje, mogu reći da vjerujem mainstream narativu ili sam protiv njega, mogu reći da sam za Ruse ili Ukrajince/Amerikance, mogu reći da sam za Kineze ili za Tajvance, ili sam za kriminal ili pravičan sistem, ili da podržavam ovog vođu ili onog jer ZNAM da je sve to hipno-sugestibilnost i mogu da se igram.

Ali onog momenta kada to postane „lično“, tj. uđe u mene u tom trenutku sam jasan, znam s kojom Gospođom igram igru. I tu igra postaje brutalna i cijena je uvijek život/Istina. A sa Istinom se ne cjenjkam. Sa svim ostalim mogu i smijem, ali sa njom ne mogu.

Ono što sada znam, nakon-skoro-preko 35 godina u svoj duhovnosti, jeste da sav problem sa čovjekom i njegovom uspavanošću nalazi se u ovoj sili. Toj hipnotičko-sugestibilnoj sili koja ga kontrolira i to je jedan od Zakona Univerzuma. Svijest, po bilo kojem učenju, nalazi se pod djelovanjem ove sile. I ona se negdje naziva Avidya, negdje Maya (iluzija), negdje San, negdje Vrag/Đavo, negdje Demoni, negdje Kundalini, i sve to je jedna te istina sila hipnoze i sugestije i ona je kozmička koliko i individualna.

U trenutku kada iza riječi „ja sam“ dodam bilo koji nastavak, znam da sam pod tom silom i da ona govori a ne istina u meni.

Čim kažem „ja sam za … (ove ili one)“ to ona govori. Ili kažem „ja sam … (ovo ili ono)“ to Gospođa hipnoza i sugestija govori. Kažem li „ja (sam) volim ovo ili ono“ to nije moje već je njeno. I da, ovo je Gospođa ili Gospodin sa svim počastima koje može da ima. Prva do Boga ili Prvi do Boga. I ako želite da izađete iz nje, da vas ona propusti morate imati poštovanje prema njoj jer kada pogledate oko sebe, ne daleko već blizu, vidjet ćete kako dobro radi svoj posao.
Čak i da sam „najbudniji“ lik na ovoj planeti, „najprobuđeniji“ kada se izražavam, radim, djelujem, pišem, pričam moram da se koristim njom, ali mogu da ne budem iskorišten.

Da ne budem pjesnički raspoložen već što je moguće objektivniji, jer ova sila gospodari pjesnicima i kreativcima (sa svima), moram znati s kim ili s čim imam posla.

Ona je „ja“ i „moje“, ona je ime koje koristim, ona je značaj koji dajem, ona je emocija koju osjećam, ona je misao koju mislim, ona je osjećaj „ja“ ili „ja jesam“ koji je centar mog bivanja. I nikada ne smijem da zaboravim da se u stvari osvještavam od nje, jer „ja“ je samo iluzija ili san kojim spavam.

Ako je Rad ono što me uspavljuje onda je Rad ono što ću slijedeće da ubijem. Ako je Buddha taj koji me uspavljuje, odsjeći ću mu glavu i nabiti na kolac ispred budućeg „ašrama“ kao upozorenje uspavanim učenicima, ako je ona Bog kojem se klanjam ubit ću i boga kojem se klanjam. Ako je ona moje najsvetije „ja“ onda su i tom „ja“ odbrojeni dani.

To je jasnoća koju čovjek mora da ima ako želi da spozna Istinu, da se Probudi. Sve ostalo, pa uživajte u tome ako mislite da je to istina, ja ne mislim, a i znam da nije.

Da, mnogi me pitaju od čega da krenu.
Jednostavno je, od prvog sna na kojeg naiđete. Nebitno o čemu, ali oni emotivni, značajni snovi su najslađi da on njih krenete ujedno su i najopasniji i najbolniji. Ako naučite krenuti od onog što je najbolnije tada ima nade. Iako je i nada ono što treba da ubijete.
Ovo je bespoštedna borba protiv svega u vama, čak i onog najsvetijeg. Vjerujte mi, Bog ako smijem tako nazvati Istinu, nema ništa protiv toga već samo vaše značenje koje ste iluziji „boga“ dali. Kada Buddhi odsiječete glavu to će Buddha prvi da podrži. Nijedan Buddha ili Bog ne želi sljedbenika, vjernika, ponavljača „svetih riječi“, već budno biće. Jer na kraju krajeva njima ne možete ništa jer ste od njih. Ali svemu drugom možete, ako ste jedan od njih. Ako niste, uživajte u snu. Ne postoji ništa divnije i zabavnije od sna. Osim Istine, naravno.

Probudite se, samo sanjate, ništa nije stvarno osim Istine koja ste Vi sa velikim „V“.
Bhaerava