Kad sam završio sam u svom Radu, napustio grupu i Majstora, našao sam se u nekoj vrsti „neobranog grožđa“. Nisam imao više nekog tko bi me nevidljivo tjerao da nešto uvidim, suočim se sa tim, skočim u vatru koja gori i to sam morao sam da napravim. Znao sam da um i lažna ličnost veoma lako imitira Rad, lako imitira bilo koji proces buđenja a time i duhovnosti, što je očigledno oko nas. I sasvim slučajno sam, uz jutarnju kavu, uzeo rokovnik i krenuo pisati. To pisanje je prvo ličilo na lažno mesijanstvo, tj. u smislu duhovih izreka, mišljenja, viđenja, itd., kao neki vid zapisivanja „mudrih slova sastavljenih u riječi i rečenice“. Vidio sam tog „mudraca“, „proroka“, „svjetskog učitelja“ u sebi i, ponovo sasvim slučajno, krenuo da ga seciram. Kako sam krenuo sa seciranjem tako se potreba daljnjeg seciranja proširila i počeo sam raditi na iskrenosti i otvaranju putem pisanja u rokovnik, izbacivanja reakcija koje sam imao na neke događaje, ljude, situacije, okolinu, sebe, druge, itd. No, nisam si dopustio „pisanje romana“, već kratko i jasno, opis i reakcija.

Nakon par dana došao sam do trenutka kada sam ispisivao gomile stranica u rokovniku, negdje oko dvadesetak stranica, dok sam pio jutarnju kavu. To je bilo toliko snažno da sam poslije ispisivanja onog što sam u sebi vidio kroz proces jednostavnog promatranja i pisanja dolazio do ruba „pucanja“, nemoći da prihvatim to „sebe“, želje za uništenjem, jakog unutarnjeg bola od kojeg ne možeš pobjeći kroz bilo koju aktivnost, osim još viđenja, još promatranja, još izbacivanja smeća na stranice rokovnika.
Tada nisam znao neke potrebne korake koje sada znam, ali sada mi nije potreban rokovnik, niti pisanje. Ali tada jeste. To je bio moj Guru. Penkala, rokovnik i kava. Kasnije sam dodao Absinthe kao pomoć da mi otvori emotivni dio koji se zatvarao kada sam ga promatrao i „izdavao“.
U tih nekih godinu dana kada sam aktivno radio to sa promatranjem, pisanjem i „izdavanjem sebe“ došao sam do skoro 0,70 dcl Absintha od 65% jačine dnevno (jako rijetko sam pio ovoliku količinu dnevno, možda dva ili tri puta) bez da me opije ili da djeluje na moju svijest. Sve što je on izazivao je bilo neko blago opijeno stanje, nešto kao „lelujava masa uma“ bez da djeluje na moje tijelo i funkcionalnu svijest. To blago „lelujavo stanje“ mi je dopuštalo da dublje uđem u emocije i vital i da ga vidim i „izdam“.
Jasno, svaka dodatna „izdaja“ bila je kao šamar, proizvodila je ogromnu bol samo s pisanjem i viđenjem, a onda ponovo kada bi to uvidio, pojavilo se, suočio se tokom dana. Ništa nije bilo bitno osim vidjeti. Vidjeti ono što je bio moj zatvor, moji demoni.

Ništa nisam čitao osim osnova Rada, i to sam koristio na način da mi ukaže u kojem smjeru sve treba da idem i šta sve treba da vidim.
Kao što sam rekao, tada još nisam znao kako se radi cijeli proces. Zadržao sam se samo na viđenju i ubijanju („izdaji“) ali nisam odradio čišćenje nereda, to procesiranje i konačno ubijanje smeća, drugih, mame i tate, majstora i učitelja, te na kraju i tog „sebe“ koji je bio u stvari svi ti likovi u meni.
Nisam odmah skužio ali kasnije se posložilo. Vezao sam se za viđenje i ubijanje-izdaju „sebe“, ali ne i da konačno odbacivanje iluzije i laži s kojom sam se suočio. Nisam to izbacio iz svijesti zajedno sa tim, kojeg nazivamo „sobom“ te ostao u tom, recimo to tako, čistom i otvorenom stanju opuštene svjesnosti. Nisam se dovoljno utemeljio u njoj i nisam utemeljio u njoj tu kritičku svijest koja više ne dozvoljava povratak starog „sebe“ na prijestol.
Nisam ubio VEZANOST za to. Nisam ubio VEZANOST za viđenje i razumijevanje, također.
Tu sam došao do trenutka kada sam vidio savršeniji, suptilniji, opasniji zatvor ili, kako sam to tada nazvao, najopasnijeg demona u meni. To je demon koji se maskirao Radom, duhovnošću, Božanskim, Budnošću a NIJE od njih. Taj demon se maskirao i kao Bog i sve ono što „Bog“ nosi sa sobom: smisao, evoluciju, služenje, predaju, voljenje, transformaciju, itd.
Taj demon, ili da ga nazovem Gospodin Demon, jer je to pravi Gospodin, tako je lako preuzeo viđenje (svjesnost i promatranje), razumijevanje, pravila Rada i učenja, Bogosluženja i svega ostalog, kako god to nazvali i tako lako okačio lokot koji nisam odmah primijetio jer je imao tako logična pojašnjenja, tumačenja. Imati znanje, sposobnost, biti vrijedan Božje Milosti, Ljubavi, Smisla, itd. Otvoriti se tome, steći ono što „Bog-Istina“ može da iskoristi u meni, postati vrijedan „Njegove“ pažnje, prihvaćanja, ljubavi, života, itd.
Nisam tada još znao za ono „Ubiti Buddhu“ ili našim jezikom „ubiti boga“. Ubio sam većinu stvari, ali ne i Buddhu ili Boga. Jasno, mogu vam točno reći što to znači, ali ne želim. Do toga morate sami doći.
Taj demon postao je moj Rad, moj Bog, moj Buddha dok je on u stvari bio lokot na karici, možda i zadnjoj karici, koja me je držala zarobljenog čak i kada sam bio spreman „odreći se sebe“, „ubiti to sebe“ za sve vijeke vijekova. On je to „sebe“ prebacio u „Rad“, „Boga“, „Znanje i Evoluciju/Biće“, itd. I to je postao moj novi, suptilni, opasniji zatvor.
A onda sam ga ugledao, nakon nekoliko godina od tog pisanja. I tu je nastao kuršum. Taj Gospodin Demon je bio sve što sam smatrao vrijednim, značajnim, smislenim, itd. Jedan jedini smisao mog života. Rad, Rad, Rad. Dati život za Rad – Boga, Duhovnost, Smisao, Ljubav, Svijest, Istinu, itd.

Tu se sakrilo moje „ja“, tu sam se ja sakrio. Taj bedem koji je bio Rad i Duhovnost, zajedno sa svim Bogovima i Bogom (smislom, evolucijom, itd.) postao je moj zatvor. I to veoma siguran zatvor. Dobio sam mnogo od njega. Dao mi je i darove, znanje, sposobnost da vidim dublje od većine, da spojim nespojivo, sredim nesredivo, vidim tajne koji drugi ne vide, znam sobom/sviješću, uvidim laž i iluziju, itd. Mnogo darova koje ni ne spominjem. Onda me je natjerao da napravim grupe s kojim radim iako sam bio protiv bilo kakvim grupa i rada sa grupama ili čak i pojedincima osim da proživim s njima dan ili dva, dam po što su došli i idu svojim putem.
Prijatelje, partnere, drugove, rodbine i sve ostalo sam već odbacio u tom procesu. Prirodno mi je bilo razoriti. Ali ne i dovršiti sam proces razaranja do kraja, jer me taj moj mili i dragi Gospodin Demon/Vrag prevario, jasno, ovo je samo naziv za moje „sopstvo“, nadam se da shvaćate. Nije bilo nikakvog demona, već sam to bio ja, ostatci mog Sopstva.
Taj demon ili sopstvo ili biće dalo mi je i ujedinjeno stanje, i znanje da sam u tom stanju i time saznanje da ni to stanje nije moje i nisam ja, ali nisam u prvi mah išao dalje za tim već sam stao i, po mom tumačenju, zaglavio u njemu, tj. drugim riječima, postigao sam to i to je to.

A onda se desilo novo buđenje. Bog, Smisao, Duhovnost, i sve ostalo, počelo je da umire. Samo od sebe. Drugi su postali moja projekcija. Bog je bio moja projekcija. Demoni su bili moja projekcija, itd. Sve je bila moja prokleta projekcija, ili projekcija mene kao „demona“. Ono zadnje nisam puštao. Sve je u tom „zadnjem“ bilo. I hrabrost i kukavičluk, smisao i besmisao, bog i vrag, itd. Na trenutke sam osjećao i – recimo to tako, preuzimala me ili sam „bio u tome“ kako to duhovnjaci shvaćaju – to krajnje Prazno, Ništa, Čisto, Nespoznato, itd. I bilo je jako čudnih zgoda i nezgoda s tim. Jasno, mislio sam da trebam ostati u tome kao nekoj vrsti razrješenja, ili kraja. Ali ne možeš ostati u Istini, Stvarnosti. Jer nemaš u čemu ostati. Nema nikog tko bi mogao ostati i nema se u čemu ostati. Moraš se vratiti u igru, iluziju, san, projekciju, pojavu, svemir, univerzum, život, itd.
Zeznuo sam se u jednoj stvari, mislio sam da će proces sam od sebe da se nastavi. Pa pobogu došlo je do kraja. Vidio sam, Znao sam, Bio sam, „iskusio i doživio“ sam. Ali proces neće sam od sebe da se nastavi. Jer takva ideja o tome da će sada TO nešto da nastavi samo od sebe bila je još jedna zamka. Možda opasnija i od prethodnih.

Moraš DOVRŠITI PROCES. ODVEZATI se, ubiti i to. A onda ide sljedeći korak. Ne pasti na to ponovo.

To sam formulirao jednom rečenicom koju sam znao reći ili pitati druge: Do kada misliš biti u Radu?
Drugim riječima, do kada misliš da radiš na sebi, vjeruješ, moliš, meditiraš, probijaš se, vidiš, saznaješ, itd.?
Pod tim sam mislio na to što većina pod tim misli i prakticira. Tj., dokle ćeš ostati vječni učenik, vječni “radnik”, kada ćeš slomiti i taj bedem, probiti i taj balon?

U jednom trenutku moraš sa svim tim završiti. Finalno izdati to/sebe, finalno ubiti to/sebe. Osloboditi se i duhovnosti, i boga, i demona, i sebe koji tako žustro stvara sve te likove. Jer Istina je iza njih. U njoj se svi oni pojavljuju zajedno sa tobom. Sve dok su oni ili ti živi, spavate, sanjate o radu, duhovnosti, bogu, demonima, transformaciji, itd.
Jasno, svi se, kao što sam i ja, prepadnu da je to zamka. Ali to nije zamka. To je pokušaj sila da te zadrže, vežu pod krinkom smisla, boga, budnosti, duhovnosti, rada na sebi, itd.

Sva viđenja, znanja, proricanja, prosvjetljenja, budnosti i slično sve to je zamka na tom koraku, ili na toj stepenici. Raditi sa drugima, raditi za Istinu/Boga/Smisao, prenijeti drugima, otvoriti im vrata, pomoći, prosvijetliti, spustiti božansku silu, itd., sve to je ZAMKA NA TOM KORAKU.

Jer kroz to zamku će se vratiti sve ono što si, naizgled odbacio. Kažem „naizgled“ jer to jeste na neki način odbačeno ali dok ostajete stajati na toj stepenici postoji još niti koje povezuju sve to i u par sekundi vrate sve nazad. Jasno, sve sasvim drugačije izgleda, ne zarobljava te kao što te nekad zarobljavalo, vidiš i znaš, imaš sposobnost da to odsiječeš kada ti ne treba i slično. Postoji još niz stvari tu, ali sada to nije bitno.
U jednom trenutku moraš da ubiješ i svoje biće. Moraš da ga vidiš kao prepreku, zatvor, iluziju. Teško je to pojasniti ako niste tamo stigli. Čak ni vaše biće niste vi. Ali čak i reći to „da to niste vi“ je zamka jer to će biti projekcija unutar svijesti i ništa više, kao što je to kod većine tzv. „prosvjetljenih advaita“.
Moraš doći do trenutka kada je i zucnuti sasvim nebitnu duhovno stvar, mali savjet, mišljenje PROBLEM. Takva čistoća svijesti je potrebna. Zato znamo to što znamo. To ne znači da poslije toga nećete reći ako ima šta da kažete, ne. To samo znači da se nećete osjećati prozvanim, bitnim, nećete osjećati suosjećanje ili „mudrog brku koji razrješava problem jadne duhovne dječice dok se koprcaju u pelenama punih vlastitih govana“ milosti. Vidjet ćete, Znat ćete i otići svojim putem, kao da on postoji, ali hajde da se igramo.
Ako i kažeš to što imaš da kažeš, to ne umanjuje put ispod tvojih nogu i sljedeći korak u suprotnom pravcu. Sve dok postoji smisao da kažeš nisi zakoračio u suprotnom pravcu, još si vezan.
Glupo je reći da i kada odeš u suprotnom pravcu nećeš reći koju. Hoćeš, puno puta. Ali će te patka zaboljeti za tim. Jer znaš. Znaš da svatko za sebe mora prijeći put, saznati, spoznati, suočiti se sa demonom koji nosi njegovo ime i demonom nad demonima, njegovim „vlastitim“ sopstvom.

Jasno, postoji dalje i poslije toga. Jer u biti nema kraja. Čim dođete do jednog kraja otvara se novi početak. Da znam, umornim dušicama je to problem sve dok te dušice ne shvate da to uopće nema nikakve veze sa njima, umornim dušicama i ta umorna dušica ne crkne. Dok joj glavu ne zabodete na kolac kao što je to Vlad Drakula učinio sa Turcima. Kao što Mckenna kaže, nabiti prokletu Buddhinu glavu na kolac, da uplašite buduće (m)učenike i svakog Buddhu koji krene ka vama.

Svaki proces razbuđivanja traži tri koraka: vidjeti iluziju, ubiti iluziju, očistiti nered, kako kaže Mckenna. Vidjeti, razumjeti i ubiti svoju vezanost za to, zajedno sa viđenjem i razumijevanjem (ubiti onog koji vidi i razumije).

Da, to uopće nije duhovno, religiozno, ezoterično. Nema garancije da ćete uspjeti zeznuti glavnog Gospodina Demona, vaše sopstvo ili biće. Vjerojatnije je da će on zeznuti vas, i ako to znate spremni ste za tog skota. Spremni ste za finalni korak koji i nije finalni, ali lijepo zvuči.

Stati, pa ne baš. DALJE. To je mantra.

Ali ako sam vas prekinuo u vašem duhovnom snu i ne namjeravate da ga napustite, oprostite na smetnji, samo sam usput navratio do vaših vrata. Neću više.

Buddhine glave na kolcu mi.

Kada vidite taj posljednji korak, znam da većina vas nije ni na Prvom Koraku, a ja već pričam o posljednjem. Prvi korak je najbitniji a čak ni većina „prosvjetljenih“ nije zakoračila na Prvi Korak. Ali hajde da glumimo da jeste.
Kada vidite taj posljednji korak tada morate zakoračiti. Sve se mijenja, naravno, ali nema nikog koga je briga za tim. Čak i ako se pojavi dušebržnik kojeg je briga, ubijte ga. Nabijte mu glavu na kolac kao opomenu drugim dušebrižnicima.

Po meni, tek kada se prijeđe taj korak, zadnji korak recimo to tako, počinje prava igra. Veoma je opasna. Smrtonosna, da kažem tako. Ali ako nemate petlje za Prvi Korak ne brinite nećete doći na ovaj zadnji.
Za većinu Prvi Korak je problem. I veoma malo njih zakorači na njega. Na njemu, na tom Prvom koraku već morate da ubijete smislen život, smislenog sebe (ego i ličnost), religiju i duhovnost, i da prepoznate laž svega toga. Zato i ne vjerujem da je većina vas na Prvom Koraku. Strah je vrhunski Majstor. Odajte mu zdravicu.
Prvi Korak počinje kada strah preuzme sve u vama i kada u tom ludilu vidite smisao vašeg života, jer on je u stvari u tom vrhunskom Majstoru. Sva naša potraga je u biti strah. Ultimativni Strah je nepostojanje. I prvi korak je u stvari, usprkos tom strahu zakoračiti u ambis. Jer bolje i zakoračiti u ambis nego ostati na tome na što vas je strah natjerao – da budete duhovni, religiozni, vjerujete, meditirate, molite, mantrate, radite rad, ili sjedite kraj nogu tko zna kojeg majstora.

Toliko, odoh zagorje mi ručak, pas mi hoće van, mačka mi po glavi skače, Buddha mi kuca na vrata…