Uništenje Pitanja i Odgovora

Kategorije
Svi članci

Prepreka i prolazak kroz prepreku nalazi se u pitanju i odgovoru. Mogao bih reći da je pitanje SVE. Ali krivo će se razumjeti. Ako znate pitanje znate tko je taj koji pita, nebitno od odgovora koji dobije. Svako pitanje ima svoj odgovor i pogrešno je kao i sam odgovor. Iza svakog pitanja stoji određena struktura koja traži odgovor i taj odgovor se mora uklopiti u tu strukturu. U stvari, mi nikada ne pitamo pitanje, već pitanjem izražavamo svoje uvjerenje, vjerovanje, koncepte, ideje, pretpostavke, itd. Ako pažljivo slušamo pitanje koje pitamo odgovor se pronalazi u samom pitanju. To ne mora biti odgovor koji smo očekivali, i najčešće i nije, ali odgovor je tu.

Postoje pitanja bez odgovora. Ona ni ne služe dobivaju odgovora na način na koji smo to navikli, već služe spaljivanju svih mogućih odgovora. Jer nijedan odgovor nije odgovor na to pitanje, koliko god mudro izgledao.

Kada se pojavi razumijevanje pitanja i mogućeg odgovora vidjet ćemo da je pitanje glupavo, smiješno, dolazi iz nečeg u nama što se nada, uvjereno je, ima vjerovanje, prihvatilo je neki koncept ili konsenzus, recimo kao „raj postoji“; „svi smo jedno“; „svi smo božja stvorenja“; „sve ja sadašnji trenutak“; itd. Najčešće, pitanje ne tražimo Istinu, već potvrdu vjerovanja ili konsenzusa koji smo prihvatili. „Raj postoji, je li tako?“; „Svi smo mi jedno, zar ne?“; „Sve nas je Bog stvorio, kako drugačije da bude?“; „Postoji samo vječnost a vječnost je sadašnjost, i zbor toga moramo živjeti u sadašnjem trenutku, je li da da da?“
No, kao što rekoh, postoje pitanja koja nemaju uobičajen odgovor. I nijedan odgovor nije odgovor na to pitanje, koliko god da nam se svidi ili je dio našeg uvjerenja ili vjerovanja.
Trenutak kada vidite, hajde da tako kažem, suradnju između pitanja i odgovora je trenutak malog buđenja ili točnije, razbuđivanja. U tom trenutku vidite da je pitanje pogrešno, i da bilo koji odgovor, koliko god istinit bio, također je pogrešan jer pogrešno pitanje ne može dobiti ispravan odgovor. A time, onaj koji pita je pogrešan.

Odjednom, dok ste u srži pitanja i traganja za odgovorom, VIDITE. Vidite pitanje i vidite sve te moguće odgovore i ZNATE da su oni neistiniti. Da je pitanje pogrešno, da je odgovor pogrešan i da je onaj koji pita pogrešan.

Pitali ste pod pritiskom, strahom, nemoći, projekcijom, itd. I svako pitanje služilo je tome da sakrije te emocije koje stoje iza njega. I ostajete sa tom emocijom, jer nemate gdje drugdje otići, jer nemate odgovora. Onda pogledate u tu emociju. Ona je imenovana i time nije istinita. Ona je zbir iskustva, projekcija, pitanja i odgovora, očekivanja i nadanja. I napokon vidite toga koji pita.
To ne znači da će emocija nestati, dapače. Ostat će samo ona. I ona je ta koja izaziva sva pitanja i traži sve odgovore kako bi samu sebe zaštitila, sakrila, projicirala, ili održala u životu. Pitanje o „smislu života“ pita strah. Pitanje o „tko sam ja“ pita projekcija, idealizacija „ja“, ili ti ego. Pitanje o „ljubavi“ pita usamljenost, strah od napuštenosti i ne pripadanja.

I sve što možete kada umre pitanje i odgovor jeste ostati sa tim što osjećate i gledati u to bez pitanja, bez da padnete na trik emocije sljedeći put. I onda VIDITE. Odjednom vidite i znate. Budni ste u odnosu na nju. Tada prestaje imenovanje emocije, prestaje traženje naziva te ugodne ili neugodne emocije. Strah, nemoć, usamljenost, napuštenost i sve to je samo jedna jedina emocija kojoj nemate naziv ali možete je nazvati NEUGODA. I vidite da postoji UGODNI i NE-UGODNI pokret energije unutar tijela i povezan je sa instinktom siguran i nesiguran, ugoda i neugoda, i iza svega toga stoji STRAH.

Možda je maskiran u brigu, u fantaziju, u laganje, u ljubav, u partnera, u Boga ili Vraga, nebitno. I vidite da je strah povezan sa osobom, vašim „ja“, egom, ličnošću, projekcijom tko ste i što ste. I da on, ali baš nikako, baš kao i ta šalica u ruci iz koje pijete kavu zajedno sa rukom, nema nikakve veze sa vama.
Sve se to pojavljuje u „vama“, tj. u onoj tihoj, pasivnoj, skrivenoj praznini svijesti koja je samom sobom ispunjena. Svako pitanje, svaki odgovor, svaka emocija, tijelo, vi kao osoba. Sve to je došlo ili nastalo na velikom NIŠTA.
Slike se projiciraju na platno, svjetlost i tama se izmjenjuju na istom tom platnu, vi sjedite u mraku i promatrate film. Razlika između vas i drugih u tom kinu je samo u tome što vi znate da je to film, predstava, sjene na zidu/platnu i da ništa od toga nije stvarno. Sva pitanja o filmu koji igra na velikom crnom planu i ogromnoj kino dvorani su iluzija, ali i zabluda. Iluzija jer je sve film, a zabluda jer ste pomislili da te vi lik u filmu.
Odjednom, sva ta mistična, vječna pitanja padaju u zaborav. Imate i dalje pitanja, recimo kao ova: koliko je sati; koji film igra u kinu; tko pravi ručak; jesi li stavio šećera u kavu; s kim se kreše ona plavuša preko puta ceste i je li slobodna za promjenu platna s kojim se kreše; itd.
Pitanja o tome tko ste vi, što ste vi, koji klinac se u stvari dešava, šta je Bog, šta je Vrag, jesu li oženjeni, je li ih žena vara, itd. prestaju biti važna. Pojave se s vremena na vrijeme ali u tom trenutku se upali i ona prazna svijest koja to vidi, isjecka i otvori prozor da to pitanje ubije promaja.
Jer čim postavite pitanje „tko sam ja“ vidite zamku. Prvo, pretpostavku o sebi, o „ja“. A onda i pretpostavku da to „ja“ treba biti nešto. A onda vidite sve ono iza tog pitanja. Emocije, nadanja, projekcije, fantazije, vjerovanja i uvjerenja i ono najbitnije, duhovno jer „to ‘ja’ je pobogu duhovno, zar ne? Duhovno postoji, je li tako? Mislim kako drugačije da bude, zar ne? Ti nisi duhovan, jer ne daješ odgovore koje ja duhovan tražim, ajd zdra’o“.
Pitanje ode svojim poslom a vi ostanete sa šalicom u rukama i vrelom kavom u njoj pitajući se; je li ovo moja ruka?

Kako misliš „moja“? Zašto si taj produžetak, taj kran nazvao „ruka“? Tko pita to pitanje? Aha, ti! Ok, sorry drugar ništa lično, samo nastavi, nemam vremena da se s tobom bakćem.
Ok, koje je sljedeće pitanje?
Jesam li ja iza ovog pitanja stvaran?
Ne. Slijedeći?
Šta onda koji kurac radim na ovom predavanju?
I ja se pitam. Slijedeći?

Šalu na stranu. Ili je možda u šali odgovor?
No, tako to nekako izgleda.

Pitanja postavljamo da bismo potvrdili svoje već stvorene odgovore, uvjerenja, vjerovanja, nadanja, očekivanja, smisao i besmisao a naročito zbog straha. Strah od usamljenosti, strah od besmisla, strah od depresije, strah od smrti, strah od prestanka postojanja, itd.

Koje god pitanje da se pojavi uđite u njega. Čujte ga. Vidite ga. Odgovor je u njemu. Možda ne onaj koji očekujete, ali je odgovor. I na kraju uviđate da je pitanje i odgovor jedno te isto. Pitanje projicira već postojeći odgovor a odgovor potvrđuje pitanje.
Svako pitanje dolazi iz uvjerenja i vjerovanja ili nadanja i očekivanja, tj. projekcije. Čak i kada potvrdite činjenicu potvrdili ste samo svoje uvjerenje ili vjerovanje. Kada to vidite prestat ćete pitati pitanja koja proizlaze iz uvjerenja i vjerovanja, projekcije nadanja i očekivanja.
Kada otkrijete da je ono što nazivamo „sobom“ samo projekcija, da postoje kretnje misli, emocija, osjeta i da ono „ja“ iza njih nije stvarno, nije postojano, iluzorno je, zabluda je, da je duhovno samo jedan ugodno-neugodni film na platnu praznine kojeg projicira vaša svijest koja vjeruje da je to stvarno, smisleno, bitno, tada ste to prestaje.

To ne znači da svijest nestaje. Dapače, ona ostaje. Postoji percepcija koja dolazi iz nečega što ne vidite i ne možete znati što je to i to je jedno stvarno. Sve što percepcija vidi, čuje, osjeća, misli, itd., nije moguće potvrditi. Osim same percepcije, naravno. Percepcija tijela ali ne i tijelo. Percepcija čula ali ne i čula. Percepcija misli koje pitanja pitanje ali ne i misao. Percepcija odgovora na misao ali ne i sam odgovor. Percepcija „ovo je duhovno“, „ovo nije duhovno“ ali ne i duhovno ili ne-duhovno. Percepcija nema pitanja. Svijest nema pitanja. Ono između udaha i izdaha nije od udaha ni izdaha. Ono između dvije misli nije od misli. Ono između dvije emocije nije od emocije. Ono između dva pitanja i dva odgovora nije od pitanja i odgovora. I to nazivamo „to što jeste“.

Zašto?
Zato što NITKO NE ZNA ŠTO JE TO. Ako znate što je to, to je projekcija, pogrešno znanje, nadanje, očekivanja, očaj, strah, itd., jer to NE MOŽETE ZNATI.
U jednom trenutku će čak i nazivi „percepcija“, „svijest“, „ništavilo“, „stvarno“, „bog/vrag“ nestati jer su pretpostavke, očekivanja, nadanja, projekcije, imenovanja i NISU STVARNI. Oni se pojavljuju unutar Toga ali nisu od TOGA.
Jasno, možemo to imenovati kako želimo ali to ne mijenja činjenicu. Možete reći da je to Punoća, Bog, Stvarnost ali to su samo riječi i pretpostavke, uvjerenja i vjerovanja i ništa više.

Sve dok čovjek nije budan pitanja imaju svrhu. Zatomiti strah od života, smrti, nestajanja. Radoznalost, skupljanje znanja i informacija, itd. Ali kada krenete u proces buđenja pitanja postaju temelj. Ali tu je puno lažnih pitanja koje pokreću gore nabrojani uzroci. I kada dođete na prag buđenja vidite tko je taj ili to što pitanja to pitanja, vidite uzroke tih pitanja, vidite da odgovori nemaju nikakve veze sa vezom i da su tu samo da zatome osjećaj straha, nemoći, usamljenosti, nepostojanja. Svi koncepti kao recimo: raj, pakao, karma, samskara, dharma, yoga, tantra, prosvjetljenje, probuđenje, svjesnost, itd. su samo koncepti kojima smo osiguravali nastavak iluzornog „ja“, zablude o sebi. Život poslije smrti, sjedinjenje sa Izvorom/Bogom, reinkarnacija i slično postaju nebuloze vašeg uma.

To famozno „sjedinjenje“ ili „ujedinjenje“ sa tim što nazivamo Izvor, Bog, Istina pa ne znam šta bih rekao. Mislim znam ali doletjet će ptice zloslutnice i odmah od toga napraviti „duhovne istine neo-advaite“, filozofije i mudrolije, zato je mudrije da šutim.

Vi ne možete biti sjedinjeni ili ujedinjeni sa bilo čim jer ste vi kao vi projekcija. Prvo potvrdite svoju stvarnost a onda vidite sjedinjujete li se sa nečim ili ne, ujedinjujete li se sa bilo čim ili ne? Baš bih volio da čujem vaše odgovor.

Dijete želi da laž „ujedinjenja“ bude istinita jer će tada imati svrhu, smisao, bit će vrijedno i važno, imat će dokaz da postoji i da će postojati kada ovo tijelo umre. Kada vidite tog klinca koji glumi duhovnost ili religioznost u sebi, i prepoznate ga, vidite da on nije stvaran odrastate, postajete zreli, sazrijevate. Budite se iz sna o sebi i svijetu, iz sna o smislu i besmislu, o Bogu i Vragu, o ljubavi i mržnji. Tada ćete preispitati „svoj“ život, svoje „ja“ ili ego, nebuloze religije i duhovnosti. Možda ćete iza toga otkriti one stvarne dijelove skrivene nebulozama, a možda vas to neće ni interesirati. Jasno, te bajke su nekada imale smisao i ostvarile svoj smisao, i to je sve. Sada one više nemaju smisao, baš kao i pitanje i odgovor koji čujete, dobijete, izvučete iz knjiga ili „mudrih odgovora“ prodavača duhovne magle. Uostalom, sve što od tih prodavača duhovne magle i tražite jeste utjeha. Znam, prošao sam to. Utjeha, nadanje, očekivanja, potvrda, sakrivanje od straha nepostojanja. Kada saznate što je to što je u ovom tijelu, što je to što se predstavlja kao „vi“ ili „vaš život“ i postojite li „vi“ poslije smrti, bit će jako zabavno. Naravno, većini ne. To nije ono što ste očekivali, to nije ono što je bilo tko očekivao. Niti bi želio, naravno. Ne možete ovo željeti.
Sve te silne priče o nestanku „ja“ ili „ega“, praznini, Nirvani, Svijesti slobodnoj od bilo čega, pa to su fine priče. To je samo lažni produžetak vaše težnje da postojite. Vi samo to zamišljate i projicirate kao budućnost, kao nastavak smrtnog vas.

Ono što postoji u najdubljem snu, u nesvjestici to je ono što tražite. Je li to tražite? Tražite tu tamu? Brzo Boga unesite unutra, raj, reinkarnaciju, karmu, a pošto je danas kod Srba slava, Đurđevdan, možete i koju sarmu bez obzira što ste vegan. Ne brinite, sasvim je nebitno što ste vegan i vegetarijanac. Prašina iz koje ste nastali pojest će i to, ona ne bira.

Trenutak Zrelosti je trenutak u kojem ste spremni da se suočite sa ovim. Kada odbacite sve priče i bajke religije i duhovnosti, jer to su bajke i priče za tzv. „odrasle“. Nije „princ na bijelom konju“ ali slično je. Ta Zrelost mora sazrjeti do kraja. A nema drugog načina sazrijevanja no ostati bez pitanja i odgovora, bez projekcija i nadanja iza njih, bez očekivanja i očaja iza. I tada, bit ćete prosvjetljeni, probuđeni, samo-spoznati, Realizirat ćete Istinu i Istina će vas se osloboditi. Dakako, a kako drugačije???

Sve što ste o religiji i duhovnosti, iako je to jedno te isto, čuli samo su bajke za nezrele. Ali one služe svrsi kao što bajke u djetinjstvu sluše svojoj svrsi. Ove potonje samo su nastavak tih bajki i priča. A Zrelost ili Zrelo Biće/Čovjek nastaje odbacivanjem bajki i priča. Sada, tko je to Zreo Čovjek, tko je to Odrasli Čovjek? Ima li ih u vašoj blizini? Ne bih rekao. Svi „odrasli“ zaglavili su u prostoru smrti između bajki za djecu i bajki za „odrasle“.
Prepuni smo bajki a trenutak spremnosti za Zrelost ogleda se ne u citiranju „uzvišenih prodavača magle“, ili ponavljanju koncepta koji oni ponavljaju a koje su preuzeli od ponavljača. Već u smjelosti da vidite o čemu se radi. Pitanja koja služe Vidu i Sazrijevanju jedino su vrijedna, a kada ispune vrijednost onda dolaze ona posljednja pitanja koja sama sebe unište. Kada počnete pitati se istinska/prava pitanja to će biti ispitivanje vjerovanja, uvjerenja, koncepata, konsenzusa, ideja, pretpostavki, projekcija. Kada sazrijete kroz njih, doći će veoma jednostavna pitanja. Ona koja su povezana sa trenutačnom preprekom sve dok ne uvidite činjenicu prepreka, tj. da su one nastale iz vas i da u stvarnosti one ne postoje. Tada pitanja umiru zajedno sa odgovorima.
Ostaje čista svjesnost ili svjesna percepcija koja izvire iz jedne jedine Istine. I to živi u ovom tijelu, ovom životu, svjesno, prisutno ali to niste vi.

Uživajte u avanturi ili u daljnjem snu jer možda vaše vrijeme nije došlo kraju…
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Skip to content