Rad na Emocionalnom Centru (Maurice Nicoll)

Kategorije
Svi članci

(Izvadak iz knjige “Psychological Commentaries on the Teaching of Gurdjieff and Ouspensky”, Volume III, Maurice Nicoll)

Quaremead, Ugley, 17. studenoga, 1945.

 

Na zadnjem sastanku ovdje postavljeno je pitanje kako raditi na Emocionalnom Centru. Velika nevolja s Emocionalnim Centrom je ta što smo uvijek identificirani s njim – tj. s emocijama pod kojima se nalazimo u svakom trenutku. Naše najveće poteškoće su u odvajanju nas samih od emocionalnog stanja u određenom trenutku. Svoje emocionalno stanje uzimamo zdravo za gotovo. Primjerice, osjećamo emocionalnu ljubomoru, što je drugačija stvar od osjećaja instinktivne ljubomore, i potpuno se identificiramo s tom emocijom. Ili, emocionalno smo depresivni i opet uzimamo to kao svoje stanje, kao nešto što ne dovodimo u pitanje.

            Kao što znate, Rad kaže da je najteže baviti se s Emocionalnim Centrom. Čuli ste da se on naziva ludim slonom, a također je rečeno da moramo pokušati postaviti ga između dva ukroćena slona, od kojih je jedan Intelektualni, a drugi Pokretni Centar. Cijelo pitanje leži u poteškoći promatranja Emocionalnog Centra bez identifikacije. Razlog je taj što se identificiramo sa svojim emocijama više nego s bilo čim drugim i zato, ponavljam, svoje emocionalno stanje uvijek uzimamo zdravo za gotovo – ne kao nešto što trebamo promatrati i od čega se trebamo odvojiti. Svatko ima tipičnu seriju stalno ponavljajućih emocionalnih stanja koja variraju od najvećih uzbuđenja i entuzijazma do najdepresivnijih i najmorbidnijih osjećaja. Budući da je snaga emocija toliko zasljepljujuća, ljudi ostaju fiksirani u kovitlacima svojih osjećaja. Drugim riječima, ljudi ne sumnjaju u svoje emocije, već ih shvaćaju kao da su autentična i sasvim stvarna stanja. Svoje emocije u svakom trenutku prihvaćaju kao ispravne. I budući da je emocije tako teško promatrati zbog naše sklonosti da se s njima identificiramo, ne gledamo na njih kao na nešto što trebamo promatrati i čemu se ne trebamo priklanjati. Polazna točka uvijek leži u samopromatranju, a u ovom slučaju u promatranju emocionalnog stanja. Može li itko od vas to učiniti? Možete li promatrati svoje emocionalno stanje a da ga ne uzimate zdravo za gotovo kao svoje pravo stanje? Je li itko od vas dosad u svom Radnom sjećanju stekao saznanja o nekim svojim tipičnim ponavljajućim emocionalnim stanjima? Dovodi li itko od vas u pitanje svoje emocionalno stanje? Drugim riječima, dovodite li u pitanje svoje emocionalno stanje govoreći sebi: „Zašto sam u ovom emocionalnom stanju? Što ga uzrokuje? U vezi s čim je nastalo?“ Napor unutarnje pažnje tada će vas početi odvajati od emocionalnog stanja i možda ćete ga time moći razoružati – tj. ne priklanjati mu se, ne vjerovati u njega, ne uzimati ga zdravo za gotovo.

            U svakom trenutku postoje dva izvora naših emocionalnih stanja. Jedan izvor je neki vanjski podražaj, primjerice, osoba koja se ne ponaša dobro prema vama, ili vam kaže nešto prilično neugodno, a drugi izvor je tipična naviknuta emocija koja dolazi iz patetičnog osjećaja o vlastitoj prošlosti. Prevladavanje prošlosti velik je dio rada na sebi. Većina ljudi ima tako velik registar nesretnih trenutaka koje su toliko hranili da im je često vrlo teško izaći iz tih jadnih stanja, koja, naravno, samo potiču kontinuirane negativne emocije koje stvaraju jedino beskorisnu patnju. Ovaj osobni Rad je vrlo posebne vrste i svatko se, nakon nekog vremena, mora s njim suočiti. Cijela prošlost na kraju mora biti poništena. Drugim riječima, ne smijete imati ništa protiv drugih. Morate oprostiti sve dugove. I, kako se nedavno često govorilo, to možete učiniti samo potpunom promjenom mišljenja o samom sebi kroz samopromatranje. Sljedeći izvor našeg emocionalnog stanja je način na koji se ljudi izvana svakodnevno ponašaju prema vama. Postajete negativni prema nekome jer se prema vama ponaša na određeni način koji smatrate pogrešnim. Svi morate vidjeti da su ova dva izvora negativnih emocija, unutarnji i vanjski, vrlo blisko povezana. Jednom je prilikom g. Ouspensky, govorivši o ovoj temi i načinu na koji se identificiramo sa svakim emocionalnim stanjem, dao vrhovnu formulu: Ne poistovjetiti se znači ne uzimati ništa za ozbiljno osim Rada.

            Sada, u vezi s našim negativnim ponašanjem i neugodnim emocionalnim stanjem prema određenoj osobi – pretpostavimo da ste došli do točke gdje ste u stanju promatrati sebe u negativnom emocionalnom stanju a to, naravno, znači da se ne identificirate sasvim s njim i, pretpostavimo da ste donekle svjesni da ste u negativnom stanju prema određenoj osobi – kako ćete postupiti u vezi s tim? Ovdje stupa na scenu sav Rad koji ste osobno obavili. Pokušajte formulirati što je to što vas čini negativnima u vezi s tom osobom, a zatim pogledajte u knjigu vlastitog samopromatranja, u vlastite bilješke o sebi – tj. u vašu Radnu memoriju – i pokušajte vidjeti je li ono što tako teško podnosite u toj drugoj osobi nešto što također imate u sebi. Shvaćanje da je vaše unutarnje stanje jednako teško kao i osoba koju kritizirate trenutačno proizvodi magični osjećaj predaje, poništenja, slobode. Ali da biste to učinili, morate upotrijebiti Intelektualni Centar. Drugim riječima, morate misliti. To je dobar primjer što znači razmišljanje u Radnom smislu, i mogu vas uvjeriti da ćete, kad god budete razmišljali na ovaj način, dobiti najveći osjećaj slobode koji ste ikad doživjeli.

            Zatim, pretpostavimo da ste negativni zato što vam je netko rekao nešto neugodno. Ovo je zapravo ista stvar o kojoj sam govorio. Iznimno je teško to primijetiti i možda vam trenutno to neće poći za rukom. Svaka situacija koja vam se dogodi, poput ove u kojoj vam netko govori nešto neugodno, trebala bi se moći transformirati. Cijeli ovaj Rad je u transformaciji nas samih, kako u odnosu na našu prošlost, tako i u odnosu na ono što nam se sada događa. Mogu samo reći: Jeste li ikada drugim ljudima rekli nešto neugodno ili podjednako neugodno? Ponavljam, mogu vas uvjeriti da ćete, ako možete ovo vidjeti, otkriti da će ovakve male situacije postati potpuno ništavne, potpuno neutralne. Iako, kao što sam rekao, možda to nećete moći učiniti u danom trenutku. Veliki dio našeg osobnog Rada obavlja se nakon samih situacija. Sasvim je beskorisno opraštati: morate poništiti. A to se uvijek radi tako da u sebi pronađete istu stvar, i uvijek ćete je moći pronaći samo ako ste iskreni. Nitko se prema vama ne može ponašati drugačije nego što se vi ponašate prema drugim ljudima jer vaše Biće privlači vaš život. Shvaćate li da to mora biti tako ako ćemo vjerovati u mogućnost psihološke transformacije? Problem s nama je u tome što ćemo sebe uzeti zdravo za gotovo – kao drage i ugodne ljude. No ovdje morate zapamtiti da, iako možda niste rekli nešto neugodno izvana, ipak ste na nešto pomislili i prihvatili to. U Radu trebate razumjeti da se ono što mislite psihološki u sebi računa jednako kao i ono što kažete. Govorim o onim mislima na koje ste pristali, o onim čekovima koje ste potpisali svojim imenom. To se računa isto koliko i ono što otvoreno govorite. Evanđelja često govore o tome. No sasvim je drugačiji slučaj s osobom u Radu u čiji um dolaze mnoge neugodne misli o drugim ljudima, ali koja ne pristaje na te misli. Ona prilično lako vidi mogućnost za kemijsku kombinaciju s tim mislima, no neće dopustiti tim kombinacijama da se stvarno dogode i, nakon nekog vremena, s tim iskušenjem je završeno. To je pravo iskušenje. Sva prava iskušenja vezana su za Rad. Kada se ne vodite neugodnim mislima i osjećajima koje imate prema drugima, iako ste ih prilično svjesni, znači da stvarno radite na sebi. To je osobni rad. No ako ste toliko glupi da kažete: „Zašto uopće imam te misli i emocije o drugima?“, onda ste prilično u krivu. Vi samo molite da se sukob u vama razriješi, no svaki sukob daje mogućnost razvoja. Pretpostavljam da je gotovo ispravno reći da se cijeli razvoj sastoji u neidentifikaciji. Ako pristajete na negativne, gorke ili podozrive misli, zar ne vidite da ste bili uspješno iskušani i da ta mala Radna posuda koju pokušavate napraviti, ta mala retorta, već ima pukotinu za čiji popravak vam mogu biti potrebni tjedni, iako se obično radi o vrlo maloj stvari, naizgled trivijalnoj, koja potpuno crpi vašu snagu jer stvara u vama rupe iz kojih curi. Naravno da samosažaljive misli prave u vama pukotine. Umjesto retorte postajete cjedilo puno rupa iz kojeg curi sve što je u vas uliveno, sve što ste za sebe učinili. Uzmite zavist. Zavist se čini sitnicom, ali stvara veliku rupu. Uzmite zlonamjernost. Pogledajte žalac na svom jeziku ili u svojim pisanim riječima. To čini vrlo veliku rupu. Ili uzmite mržnju koja proizlazi iz uvrijeđenosti. Sva ova stanja su stanja identifikacije.

            Sva psihologija, sva prava psihološka učenja, govore o tome kako učiniti da čovjek raste i imaju vrlo određen cilj, ideju da ako čovjek unutar sebe na određeni način zadrži svoju snagu, on može u sebi stvoriti novog čovjeka, drugačiju osobu. Metafore koje se upotrebljavaju za prenošenje ovog učenja varirale su u različitim dobima. U alkemiji je, koja se očito bavila pretvaranjem olova u zlato, ali koja se stvarno bavila mijenjanjem samog čovjeka u novo biće, uvijek postojala ova ideja retorte kao nečeg što se ne može probiti pogrešnim utjecajima, nečeg što spaja sve suštinske dijelove čovjeka i određenim ih trenjem pretvara u novo tijelo.

            Mi nastojimo dosegnuti višu razinu Bića. Koji bi bio znak više razine Bića? Dopustite mi da pitanje okrenem na sljedeći način: Mislite li da osoba koja je puna samosažaljenja, zavisti, ljubomore, pritužbi, zlonamjernosti, depresije i negativnih stanja svih vrsta, može ući u Kraljevstvo Nebesko? Što je Kraljevstvo Nebesko? Ništa doli onog do čega vodi praksa stvarne psihologije, a što se u ovom Radu naziva Više Biće. Dakle, moramo učiniti nešto određeno. Ovo nije teorija niti izum: ovo je neprekidno učenje. Sve nas u ovom Radu uči o nečemu vrlo stvarnom i određenom. Ovo je put koji vodi do nečeg određenog i mogućeg za one koji čuju. Riječ je o Čovjeku i njegovom trajnom značenju, ne njegovom lokalnom značenju. Stoga postoji nešto što će nužno odgovoriti Čovjeku ako čini ispravne zahtjeve i napore – jer Čovjek ima značenje kao što i Svemir ima značenje.

            Vratimo se sada na početno pitanje rada s Emocionalnim Centrom. Ovo je teška stvar i možete očekivati da ćete se dugo, dugo godina baviti s tim. Ali ljudi koji žele raditi ovaj Rad moraju se početi suočavati sa s vlastitim neugodnim emocijama na vlastitoj ljestvici jer Rad uči da su praktički sve emocije koje poznajemo neugodne. Primjerice, trijumf nad suparnikom vrlo je neugodna emocija, iako je na našoj razini mi doživljavamo kao ugodnu. Čak se i ugodne emocije koje inače doživljavamo pretvaraju u najneugodnije u trenu kad se dotakne naš ponos ili taština. Razlog je taj što se sve naše emocije temelje na samoljublju te ako primimo puno laskanja osjećamo se vrlo dobro, a ako laskanje izostane, osjećamo se potišteno. Iz tog razloga vrlo je korisna stvar ne vjerovati svojim emocijama, bile one ugodne ili ne, a pogotovo ne treba vjerovati entuzijazmu.

            Rad uči da postoje emocije koje se ne mijenjaju i naziva ih pozitivnim emocijama. Ali to nisu naše uobičajene emocije koje zovemo pozitivnima – njih Rad naziva samo ugodnim i neugodnim emocijama. Rad uči da mi još uvijek nemamo prave emocije. Iz vlastitog iskustva smatram da stvarne emocije imamo samo povremeno, na vrlo kratko vrijeme i one su uvijek potpuno oslobođene samoljublja. No isto tako, mislim da su takve emocije vrlo rijetke i da ih je lako izmisliti. Rad kaže da pozitivne emocije ne možemo stvoriti sami. Dalje, pozitivne emocije nekad dolaze kao nagrada, ako smo istinski radili na sebi. Rad također kaže da je karakteristika pozitivne emocije, koja dolazi iz Višeg Emocionalnog Centra, takva da se nikad ne pretvara u svoju suprotnost. Naša uobičajena tzv. ljubav vrlo se lako pretvara u mržnju. Pozitivna emocija nema suprotnosti jer pripada Trećoj Sili koja je između suprotnosti. Kao što svi znate, pročišćavanje Emocionalnog Centra jedno je od naših velikih ciljeva. Do toga možemo doći samo pročišćenjem Intelektualnog Centra kroz nove ideje kako o sebi tako i o drugim ljudima i o smislu sveg života na Zemlji. Kada um počne vidjeti novu Istinu, tada se Emocionalni Centar može početi odricati ovih lažnih emocija. Krajnji cilj je probuditi Emocionalni Centar kako bi mogao primiti pozitivne (Više) emocije. I dok je to vrlo daleko od nas, svi zasigurno znamo koliko moramo raditi na našem sadašnjem Emocionalnom Centru i našim sadašnjim emocionalnim stanjima koja iz njega proizlaze. Moramo se, na primjer, cijelo vrijeme odricati naših načina. Nemojte misliti da se to može učiniti u trenutku. Potrebno je toliko vremena da shvatimo što uopće znači da sve radimo na svoj način. Ali kada počnemo rastapati naš uobičajeni mehanički osjećaj samih sebe – a ja bih ovdje rekao: koliko vas je sigurno da ste potpuno u redu sami sa sobom? – tada ćemo početi razbijati same izvore ovog samoljublja i ove emocije koje trenutno vladaju svima. Vjerojatno su dobre samo one stvari koje najviše prezirete kod sebe.

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Skip to content