Promatranje misli – dodatci za praksu

Kategorije
Svi članci

Kada promatrate misli i odvajate se od njih, te im oduzimate stvarnost tako što im kažete da one nisu stvarne, da su one iluzija, pojava, san, zabluda to je samo dio posla, samo dio prakse. Prije svega misli su tu bili vi prisutni iza njih ili ne. Dublje shvaćanje jeste da su misli pokreti unutar mentalne razine (a razine međusobno sadrže sve razine) i one se dešavaju u prostoru mentalne razine koja je dio našeg cjelovitog iskustva kao čovjeka. Misli su pokreti koji se sami od sebe dešavaju u vidu asocijacija razina ili umova i poistovjećenje sa njima definira ih kao „moje misli“, „moja misao o …“. Jasno, ovo treba inteligentno razlučiti. Većina misli se dešava sama od sebe kao vid reakcije na tzv. vanjski svijet ili na tzv. unutarnji svijet uma ili čovjeka iznutra. Ta dva svijeta tijesno surađuju. Vidim vatru ispred sebe, javlja se misao „vatra“ kao vid tumačenja onog što mi percepcija prenosi kao vizualni utisak. Isto tako, ako je potrebno da o nečemu promislim, usporedim, pronađem memoriju o tome i protumačim si, razlučim o čemu se radi, to je sposobnost korištenja uma kao alata komunikacije, djelovanja, interakcije, itd.
Moram da razmislim šta želim da iskažem, ukažem, pokažem, učinim i za to koristim svoj mentalni aparat, njegovu sposobnost uobličavanja, rječitost, znanje, sjećanje na određena iskustva koja mogu koristiti u opisima i slično. Tome pomaže emocija koja osjeća i koja također želi da izrazi ono što osjeća kao istinitost nečega što želi da prenese ali za sada nas to ne interesira više od onog da su emocija podloga i pomoć izražavanju, energija koju organizam koristi zarad izražavanja nečega.
Time, misli i razmišljanje koje je viši oblik toka mišljenja, viši od proste automatske asocijacije u moru misli, nisu problem, nisu prepreka, nisu nešto što ometa bilo šta ali samo pod uvjetom da s njima nismo identificirani. Tj. pod uvjetom da u sebi ne stvaramo nevidljivi entitet kojeg nazivamo „misliocem“. Razmišljanje je funkcija ali viša funkcija od automatskih asocijacija koje nazivamo „mislima“. Kao funkcija on je koristan, ali identifikacija sa „misliocem“ je zamjena za svjedočenje ili tzv. svjedoka mislima i razmišljanju. Kada kažem „svjedoka ili svjedočenje“ pod tim mislim na prirodnu sposobnost svijesti da svjedoči svemu što se, unutar prostora koji ona stvara, dešava.

No, niti svjedok niti svjedočenje NISU entitet. Entitet je identifikacija svijesti sa procesom i oblikovanje lažnog centra kojem se dešavaju, u ovom slučaju, misli i razmišljanje.

Zbog generalnog utjecaja sile ili zakona identifikacije mi se identificiramo sa svim procesima unutar sebe. Sada ne želim da ulazim u generalnu identifikaciju, te to ću zaobići.
Vidjeti misao kao misao je početak de-identifikacije, odvajanja od mislioca, ne samo od misli. Misli same po sebi nisu problem. Problem je mislilac. „Ja sam onaj koji misli ove misli“. Ne, ja nisam taj koji misli ove misli. One se dešavaju u prostoru svijesti koji sam ja. Kada mi je potrebno da nešto mislima razriješim, to nazivam razmišljanjem i mogu mehanički ili automatski reći „ja razmišljam“. Razmišljam, recimo, o tome kako da posadim vrt i šta u njega da posadim u odnosu na ono što volim da jedem, što mi je korisno, što mi je jeftinije nego da kupujem, itd. Razmišljanje je uvijek u odnosu na nešto. Ono je uvijek uspoređivanje, razlučivanje, pronalaženje najboljeg rješenja, razrješenje, itd. (Ovdje ponovo dotičem generalnu identifikaciju).
Ili razmišljam kakav dizajn logoa da napravim za potrebe određene firme, pojedinca, itd. To je kreativni proces. Zbog toga što je u taj proces uključen lažni centar, ja kao pojedinac, imam dojam da „ja razmišljam o dizajnu logoa“. Ako vidim da je „ja“ ubacivanje zamjenice za tijelo i osjećaj odvojenosti jasno mi je da „ja“ nije postojeće. Ono se pojavljuje i nestaje, rađa i umire, dođe i ode. Time to ne može biti moja priroda, priroda u kojoj se odvija jedan od procesa nazvan razmišljanje. Ja nisam to razmišljanje, ali razmišljanje se dešava unutar prostora koji ja jesam. Koncentracija na određenu ideju, u ovom slučaju dizajnersko rješenje logoa, koncentrira ili sužava točku svijesti i to mi daje dojam da to „ja radim“. Osim osjećaja „ja“ sve se samo od sebe dešava, a ako sam precizan, čak i osjećaj „ja“ se sam od sebe dešava. Pokrenuto je idejom, potrebom za kreativnim procesom, i u meni se dešavaju stotine asocijacija, uspoređivanja, odbacivanja, prihvaćanja i sve je usmjereno i u odnosu na „posao; ideju koja treba da se odradi“. To je prosto kreativni proces koji se dešava sam od sebe i koristi znanje, memoriju, estetiku, balans, znanje o bojama i oblicima, itd., i to u odnosu na ideju koja treba da se odradi.

To se dešava unutar prostora Svijesti i u njemu osim prividnog entiteta nema ništa što bi se moglo nazvati „sobom“ ili „ja“.

Svi koji rade ovaj posao ili neki sličan posao znaju da kada se u potpunosti unesu o određeni posao osjećaj „ja“ nestaje. Kada se posao završi javlja se osjećaj i konstatacija „ja sam ovo uradio“. Ali u samom toku posla nema te ideje o „meni“ koji nešto radi, jer sva slobodna svijest uključena je u proces razrješenja, tj. kreiranja ili dizajniranja logoa.
Kada nešto radim, fizički recimo, i u njemu sam u potpunosti u meni nema osjećaja „ja“. Postoji pozadinski osjećaj Postojanja i mentalno-emotivno-fizička radnja koja se vrši u skladu sa ciljem ili u odnosu na cilj koji se želi postići. Nema osjećaja „ja“, „mene“, „moje“. Samo sama radnja, čin. Kasnije, kada je posao završen, dešava se ideja „ovo sam ja učinio, napravio, uradio“. Kao mentalni zaključak temeljen na identifikaciji sa tijelom, umom i procesima.

Kada promatramo misli u kojima poistovjećeno mislimo u nama se stvara lažni entitet koji u sebi uključuje ostale dijelove entiteta – emotivne, fizičke, instinktivne, itd. ali i osjećaj odvojenog entiteta, pojedinca zbog lažnog uvjerenja o odvojenosti od svijeta a koje dolazi odvojenošću tijela. No, isključimo ga za sada. Vidim misao koja mi nešto kaže i vidim da sam poistovjećen sa njom. Kada sebi kažem „ja nisam ta misao“ ili „ta misao nije stvarna, istinita“ u stvari se odvajam od nje, uništavam identifikaciju sa njom. Oduzimam joj istinitost tumačenja. Svako tumačenje o bilo čemu samo je tumačenje i nije istina. Kroz to odbacivanje istinitosti ili stvarnosti misli odbacujem i ono što misao tvrdi a što može biti mnogo dublje nego kako na površini izgleda. I najčešće jeste. Odbacujem uvjerenje koje stoji iza te misli. Za sada ne radite sa uvjerenjem, to ćete kasnije raditi, samo s mislima s ciljem da se pripremi tlo. Recimo misao „ovaj čovjek nema pojma šta govori“, iza nje stoji jako puno uvjerenja, a svako uvjerenje o bilo čemu NIJE ISTINA. To je samo uvjerenje koje je izgrađeno zbog tko zna kojeg razloga te ono ne može biti istinito, niti stvarno. Kada pogledam u to što taj čovjek govori uviđam da ja ne znam je li to istina ili ne, zna li on nešto o tome ili ne, već da je u stvari problem dublji, emotivniji. Meni se ne sviđa to što on govori. Otuda iz mene, kao reakcija nastaje misao „on nema pojma šta govori“. Ok, pogledam u to što on govori. Šta ja o tome znam? Ali to činim sa diskriminacijom. Šta ja o tome STVARNO, ZAPRAVO, ISTINSKI, znam? Ne što mi se sviđa, ne što mi odgovara, ne ono što sam od nekoga čuo, ne tuđe mišljenje koje mi se svidjelo pa sam ga preuzeo, itd. Šta ja STVARNO o tome znam? Uviđam da je skoro pa 90% onog što znam u stvari: pretpostavka, uvjerenje, stav, mišljenje, konsenzus koji je recimo nauka prihvatila te ni ona to nije mogla provjeriti, itd. NIŠTA OD PONUĐENOG nije ZNANJE.  Ja nemam znanje o tome. Imam misao koja proističe iz uvjerenja, dubokog vjerovanja, pretpostavke, itd., a takva misao NIJE ISTINITA, nije stvarna.

Kroz taj proces ispitivanja misli (odvajanja i poricanja misli) prvo odbacujem prividno znanje. Drugo, shvaćam da je svako znanje znanje iz druge ruke, znanje putem percepcije te NIJE direktno Znanje. Osim toga jedina stvar koju ja znam jeste da ja jesam, ja postojim i osjećam to i znam to. To je jedina stvar koju znam i koja je istinita i koja je stvarna – neću sada ići dublje od toga.

Osjećaj da Ja Jesam, Ja Postojim, ili osjećaj Postojanja bez zamjenice „ja“ je jedina stvar koju ZNAM. Kako onda neka misao o nečemu može biti istinita, može biti stvarna, može biti istinsko ili stvarno znanje?
Ona je opisivač, tumač, usmjerivač, ili kako već to želimo nazvati ali ona nije niti stvarna niti je istinita. Ovdje govorimo o pronalasku stvarnosti, pronalasku Istinskog Znanja. Ne govorimo sa fizičke razine o fizičkoj stvarnosti.
Ovdje je cilj povratak u ono što jesmo, vraćanje u prirodu, u Svijest o sebi. I isključivanje identifikacije na intelektualnom nivou kao stepenicu za daljnji Rad. Sve ostalo, osim toga, nema nikakve veze sa ovim tekstom.
Da bi bilo šta mogao promijeniti u sebi prvo moram da se od toga odvojim. Ako sam ja to što treba da mijenjam, ako sam s tim poistovjećen, promjena nije moguća.
Ako želim da upoznam aparat koji koristim, tj. sebe – tijelo, um, emocije, instinkte, itd. – ja ne mogu biti taj aparat. Ja sam korisnik a ne mašina, aparat koji koristim. Isto je i sa umom, tj. mislima. Misli me vrte u nepostojećem svijetu, nepostojećim istinama i stvarnostima. Misli nisu problem. Problem je što nema razlike između mene i misli. U poistovjećenom načinu „ja sam misao koju mislim“; „Ja sa mislilac“. Jedna misao ne znači ništa. Skup misli o nečemu koje nazivam uvjerenjem ili koje je još dublje u smislu dubokog vjerovanja su problem jer me drže zarobljenikom uvjerenja i vjerovanja koja u biti nisu moja, već sam ih primio i povjerovao u njihovu stvarnost. Ali ako znam da ja nisam to uvjerenje ili duboko vjerovanje ili te misli koje mi se u „glavi“ roje, mogu li one utjecati na mene? Mogu li one oblikovati moj izražaj? Mogu li one biti uzročne nekoj posljedici?

Kada par puta dnevno odradim praksu odvajanja od misli, sa jasnim znanjem i osjećajem da ja nisam ta misao koja se dešava, ta praksa me postepeno vraća meni, tj. oslobađa svijest koja je identificirana sa procesom mišljenja. Bez svjesnosti sebe ova praksa je uzaludna, beskorisna. U njoj ne treba blokirati misli, jer to nije cilj. Ne treba se truditi „prestati misliti“ jer i to je beskorisno jer potiče iz pogrešne ideje da „ja mislim“ a onda potiče iz vjerovanja i identifikacije sa „misliocem“. Misao treba vidjeti kao automatsku reakciju uma, asocijaciju koja se dešava unutar uma, što je sasvim prirodno za um. Time, ne blokirati ih, ne bježati od njih, ne potiskivati, i slično. Vidjeti misao kao to što ona jeste, prosta misao bez ikakvog značenja, stvarnosti, vrijednosti, značaja, itd. Pustiti je da prođe kroz um i svijest svjedočenja sa saznanjem i jasnoćom da „ja nisam ta misao“ ili sa mentalnom konstatacijom „ta misao nije istinita, stvarna“. Može se desiti bilo koja misao, jedna ili konstrukcija misli kao neka konstatacija. Nebitno je šta od toga se desi, jer isto radite. Ali bit je da ste svjesni sebe, svjesni da ste odvojeni od ideje mislioca ili same misli ili misaone konstrukcije. Te da kada misao prođe zadržite tu svijest o sebi. Nije bitno koliko ona traje. Nije bitno hoćete li raditi vježbu dva minuta ili pet minuta.

Bitan je kvalitet vježbe. Kvaliteta na koji način ste odradili vježbu.

Kasnije ćete ići dublje u uvjerenja iza određene misli ili konstrukcija misli, vjerovanja, i slično. Za sada ne dirate niti emocije niti vjerovanja niti uvjerenja. Može se javiti znanje o uvjerenju ili znanje o emociji koja daje gorivo toj misli, ali i to diskreditirajte. To nas za sada ne interesira. Ne vjerujte tom „znalcu“ u sebi, tom „liku“ kojem je odjednom jako stalo da vidi emocije ili uvjerenja u pozadini misli. Jer da mu je stalo ne biste sada radili ovu praksu. On je prevara sistema, osobnosti i sav njegov cilj je da vas skloni od proste prakse promatranja i odvajanja od misli. Da je on istinit vi ne biste bili poistovjećeni sa uvjerenjima, vjerovanjima, mislima, itd. Time, to je maska laži.
Jedino što je bitno jeste praksa koju radite. Promatranje i odvajanje od misli i oduzimanje stvarnosti i istinitosti mislima i mišljenju. Ništa više. Kasnije ćete raditi ostalo, a onda tog „lika“ koji sada želi da sve razriješi u jednom potezu, neće biti. Nestat će. Ili će htjeti nešto drugo.
Par puta dnevno, po par minuta i ne pretjerujte sa minutažom, jer i to je zavaravanje. Dva ili tri minuta, ne više od pet minuta prakse i to je to. Ono što vam se može desiti, i desit će vam se ako pošteno radite praksu jeste da se ta ideja ili praksa sama od sebe pojavi u nekim trenutcima dana, u nekim trenutcima kada ste poistovjećeni sa mišljenjem, itd. To je odlično. To znači da ona zauzima svoje mjesto. Da daje rezultat. Koliko god tumačenje „znalca“ u vama bilo šta tumačilo i to izgledalo kao istinito, diskreirajte ga. Vidite to tumačenje, svo njegovo znanje bez straha, bez grča, bez brzanja. Vidite što kaže, odvojite se i recite tom skotu „ti nisi istina, ti nisi stvaran“. A onda osjetite sebe kao svijest koja tome svjedoči. I to je sve. Zadržite par trenutaka tu svijest o sebi, budite u njoj, bez da blokirate bilo koji proces misli ako se desi. Primijetit ćete da nekad čak ne trebate izgovoriti bilo šta već da svijest sama od sebe ima saznanje da to što vidi kao misao nije istina. I to je odlično. Mentalno ponavljanje služi da započne proces. I da ga održi kada je to potrebno. Ništa više. Bit je svijest koja zna da misao nije istina i nije stvarna i da ona nije vi – ta svijest. To je sve. Druga bitna stvar je ostati trenutak ili dva u svjesnosti da ste svjesni sebe. Bez pretjeranog forsiranja, kasnije ćete vidjeti i zašto. Forsiranje nije istinito, nije stvarno, to je lažni centar u vama. Ali nebitno za sada, čisto da vam kažem zbog radoznalosti.

Istu tu vježbu možete raditi i manje, recimo u toku neke aktivnosti, razgovora, posla, gledanja oko sebe dok pijete kavu u omiljenom kafiću, naravno u Bosni i Srbiji, jer ostali mudruju. Pola minute, minut, deset ili dvadeset sekundi. Nebitno. Bitno je da stvarno to želite odraditi, da iza toga stoji stvarana zainteresiranost i znanje zašto to radite. Kada vidite roj misli koji vas napada da upadnete u riječ nekom prijatelju, odmaknite se od tog roja misli (ali nemojte da vaš prijatelj to primijeti) i diskreirajte identifikaciju i misli koje se pojavljuju zadržavajući osjećaj sebe i svjesnost o sebi. Ostanite u svjesnom promatranju tog čovjeka ispred vas koji priča i doživite ga svjesno ali i pripazite da vas mentalni proces ili mišljenje ponovo ne uhvati u svoju nevidljivu zamku. Vidjet ćete da postoji nešto drugo što mnogo jače i intenzivnije doživljava stvarnost od tumača stvarnosti, tj. misli. A i prijatelj će vam biti zahvalan jer će imati osjećaj da ga slušate, da ste prisutni i slušate.

Na čatu na telegramu, koji je u sklopu ovog sajta, ovih dana je bila riječ o ispitivanju entiteta „ja“ ili osobe.
„Situacija, kako je predstavljamo, jeste da u organizmu postoji organizam i entitet čije se misli, osjećaji i postupci nazivaju ‘osoba’.
Stoga, ono što sugeriramo jeste da nas entitet posjeduje (da smo entitetom zaposjednuti/poistovjećeni).
Čak i ako je ovaj pojam ostao neosporavan, postavlja se pitanje: ‘Odakle dolazi entitet (osoba)?‘“

Drugim riječima odakle dolazi to da smo mi ta osoba za koju mislimo da jesmo?
Mnogi misle da urušavanje osobe znači i urušavanje osjećaja postojanja, osjećaja da postojimo. I mnogi „osobu“ poistovjećuju sa osjećajem postojanja, ili bivanja. To dvoje nisu isto.
Postoje dva dijela, da tako kažem, osjećaja da postojimo. Jedan dolazi iz tijela drugi dolazi iz samog Postojanja. S prvim smo se trebali poistovjetiti i poistovjetili smo se s njim te nam tijelo daje osjećaj da postojimo, ali taj osjećaj je lažan. To je tzv. „lažno ja“ ili ga možemo nazvati i „tjelesno ja“. U nama se ta dva osjećaja miješaju, a osoba je ono između njih, ali više je ovisna o tjelesnom osjećaju postojanja. Jer osoba je uvijek u odnosu na tijelo i okolinu, tj. fizičku ili materijalnu ravan. Osoba je vid nesvjesne komunikacije nesvjesnog postojanja, da to tako kažem, kroz tijelo sa okolinom. Osoba je povezana sa tjelesnim osjećajem ja ili postojanja. Ona je određeni zamišljeni entitet koji je povezan sa tijelom i okolinom te imenovanjem tijela kao pojedinca, individue. Ne volim ovu riječ „individua“ jer individue ne postoje. Postoje pojedinci. Individualnost je probuđeno biće. Nitko drugi nema individualnost. Ali, kao i u svemu i tu je riječ o „pogrešnom jeziku“.

Skup misli, emocija, tjelesnih reakcija, instinkta, seksualnosti, uvjerenja, vjerovanja, itd., oko imaginarnog centara koji je opet zbog tijela i osjećaja odvojenosti daje nam dojam da smo mi osoba, da smo mi to ime i prezime.

Drugi dodatak tome jeste slika koju određena „osoba“ ima o sebi. Ta slika ili idealizacija sebe – i to samo određenom dijela sebe, ne cjelokupnog sebe – daje nam dojam da smo mi kao osoba stvarni, da postojimo, da je osobnost istinita, realna.
Kada tražimo to osobu u sebi, kada istražujemo njeno postojanje, ne možemo naći ništa što se tiče te osobe. Imamo male uvide da osoba nije stvarna, ali to ne znači da nešto u nama nije stvarno. Mnogi tu zaglave jer poistovjećuju osjećaj Postojanja odvojenog od tijela kao Stvarnost i Osobu.
Sviđanje i nesviđanje, uvjerenja, vjerovanja, osjet ugode i neugode i slično koji se nalaze oko imaginarnog „sebe“, stvorenog i lažnog sebe, naučenog i umjetnog sebstva, daje nam dojam da smo to mi. No, bez svjesnosti sebe nije moguće vidjeti da osoba nije stvarna, da je ona stvoreni, umjetni entitet koji stoji kao oklop oko osjećaja Bivanja ili Postojanja. Zbog poistovjećenosti sa procesima i tijela te umnog tumačenja o odvojenosti od okoline, osoba se čini stvarnom. Ista stvar je i sa egom.

Ego, kao ni osoba, nisu stvarni. Oni su zamišljeni, lažni entiteti, lažni centri u biološkom organizmu koji imaju svoju svrhu a to je zaštita, opstanak i razvoj organizma.

Kada proučavate odakle dolazi taj entitet ili osoba morate biti odvojeni od ideje o osobi. Osobu možete doživjeti kao neku stvar, pojam, ideju u prostoru koji čini vaša svijest a koji je prostor Postojanja, Bivanja. Kada u tom prostoru izgovorim svoje ime ono nestvarno zvuči. Ne odzvanja u meni. Sve što je povezano sa tim imenom može se lako razlučiti i vidjeti o čemu se zapravo radi. Recimo, tjelesna reakcija na bol, tjelesna ugoda ili neugoda, emocija koja se kreće u prostoru postojanja (recimo tako za sada), misao koja se pojavljuje i koja stvara lažnog mislioca, itd. Čak i bez osobe, sve to se i dalje doživljava je postoji svijest o tijelu, emocijama, mislima, osjetima, senzacijama, itd. Kada sam poistovjećen i kažem „ja“ ili „ja sam misao/emocija“ u tom trenutku imam dojam da sam ja osoba koja nešto doživljava, koja misli, koja osjeća, itd. Kada obratim pažnju na to „ja“ vidim da je tu svijest koja traži „ja“ u svom prostoru ali ga ne mogu naći. Nema ga. Postoje misli, emocije, procesi, itd. ali nema osobe, nema nikakvog „ja“ osim kao imenovanja da Postojim „u tijelu“ ili „vanjskom prostoru“. Postoji Biti, Postojati, koje je svjesno i zna da ono postoji i jeste. Mehanika, automatizam, identifikacija sa tijelom i umom te procesima stavlja zamjenicu „ja“ ili „moje“ jer se to dešava unutar ovog tijela iako ako pažljivo promatrate vidjet ćete da ni to nije unutar tijela. Tijelo i viđenje tijela očima je zamka percepcije. Postoji nešto što Postoji, Biva, Jeste i u njemu se dešava osjet, misao, emocija, proces, vanjski svijet, tijelo ali nema nikakve osobe, entiteta koji nosi ime i prezime, ili o sebi misli kao o osobi, ličnosti, osobnosti. Nestankom osobe neće nestati misao, emocija, proces, tijelo, itd. Nestaje samo lažna osobnost, osoba. No, čak i ako to znamo, ako znamo da osoba ne postoji, da u stvari nema „ja“, nema „osobe“ (ne-ja; ne-sebe gjane i advaete), ne nestaju procesi, misli, emocije, itd. jer i dalje postoji osjećaj da postojite. Radom sa tim osjećajem, tj. radom sa tim da ste svjesni (znate) da vi postojite i da je to sve što vi jeste, te odvajanjem od procesa, misli, emocija, itd. ta svjesnost sebe postaje sve jača i jača, intenzivnija, šira, postojanija. Primjećujete da kada niste svjesni sebe vi ste proces, misao, emocija, imaginarna osoba. Kada ste svjesni sebe, svjesni da postojite, misao, emocija, proces, itd. se dešavaju unutar tog prostora postojanja, ali unutar percepcije kojoj ne možete naći izvor jer čula percepcije su samo čula percepcije ali ne i sama percepcija. Sve postaje unutar toga prostora Postojanja i Percepcije. I vaše tijelo, i vaš um, i drugi koji postoje oko vas. Neću ići dalje, jer kada bih išao postao bih brutalan. A znamo da svekolika duhovna scena ne voli kada sam brutalan jer ih tada negiram. Oni ovo ne znaju. Možda su čitali o ovome i vole da o tome pričaju jer im to daje osjećaj imaginarne duhovne osobe, ali nemaju znanje o ovom. Jer da imaju sva ideja o religioznosti i duhovnosti momentalno bi otpala i vidjela se kao laž jer je i osoba sama po sebi laž, iluzija, imaginacija, san.
Morate naći ili osvijestiti trenutke kada pomislite ili imate ideju o sebi kao osobi. Tada, probati vidjeti gdje ili odakle ta osoba dolazi? Šta je ta osoba? Ostati budniji u sebi, prisutniji i zapitati se „odakle dolazi osoba, entitet?“

Ne čekajte neki odgovor, jer odgovor ne postoji.

Već ostanite pribrani, prisebni, prisutni. Ne miješajte osobu sa prisutnošću jer dok istražujete ili ispitujete stvarnost osobe to se dešava unutar vaše prisutnosti koja nema nikakve veze sa osobom. Probajte vidjeti trenutak da se izgubite, kada prestanete biti svjesni postojanja, prisutnosti i kada se ponovo poistovjetite sa nečim, nebitno čim – mišlju, emocijom, procesom, reakcijom, itd. U tom trenutku dešava se identifikacija, recimo kao u gornjem tekstu, sa mišlju i u toj identifikaciji mislite da ste vi mislilac. To je suptilna pojava osobe.

Kada s nekim razgovarate, trenutak kada se osoba pojavljuje jeste trenutak kada nešto morate definirati u odnosu na tu zamišljenu osobu. Recimo, sviđa li vam se brokuli? Tada se pojavljuje suptilno i neprimjetno „osoba“, tj. entitet s kojim ste poistovjećeni kada niste svjesni sebe, kada ne postojite, kada niste Prisutni. Kažemo, vas nema, to lažna osoba, imaginacija, san govori. A onda primijetite kada se od-poistovjetite od osobe. Kada se recimo pitate „odakle dolazi ovaj entitet, osoba?“ vidjet ćete da u tom momentu vi više ne možete naći osobu. Nema je. Svijest je povučena iz identifikacije u svoje prirodno okruženje u kojem je ispitivačka i to je moment u kojem osoba nestaje.
Sve što trebate jeste vaše iskustvo ovog. Ništa više. Što češće imati bljeskove iskustva da osobe u biti nema. Da je to zamišljeni, imaginarni identitet, entitet. Čak i sama riječ „identitet“ govori o tome da je to zamišljeni „ja“ entitet u nama. Proučavanje i ispitivanje tog entiteta, ili čak i sjećanje na to, prisjećanje na ovo pitanje, postepeno vam daje iskustvo da osoba nije postojeća, da se ona stvara po potrebi i da samo memorija i identifikacija svijesti sa procesima daje imaginarnu osobu.
Kao što rekoh, ne tražite odgovor. Jer odgovor ne postoji. Postoji, hajde da kažem tako, stanje oslobođenosti od ideje o osobi. Što ste više u njemu, što ste duže u njemu, to vam postaje jasnije kada kažemo da „vi ne postojite“. Da ste vi san, imaginacija, ideja, idealizacija, lažno „ja“. Postoji Nešto što je Prazno ali Svjesno i Prisutno, Postojano, Jeste (Biva, Postoji) bez karakteristika, bez obilježja i slično i to je ono što ste vi kao izražaj Prirode. Ima i dalje, naravno, ali o tome sada nije riječ.
Kada kažemo da ste vi zabluda, da vi ne postojite, da nema nikakvog „ja“ ili „osobe“ da je stvarnost ili istina ne-ja govorimo o ovome. Kada se čovjek probudi od osobe, od imaginacije, govorimo o budnom čovjeku, budnom u snu ili životu. On još nije probuđen u stvarnom smislu te riječi, nije Oslobođen, ali je budan. No, bljesak ovog nije budnost. To nazivamo UVIDIMA u „ja“ ili „ja jesam“. Biti u tom stanju znači da ste razriješili iluziju osobe – te emocija, misli, procesa, itd. – i da se s tim više ne poistovjećujete. To je recimo cilj Rada. Postati svjestan ovog, pamtiti to, biti to, izraziti se time u tijelu, svijetu, itd. Između ostalog, transformirati svoj izražaj, tj. um u cjelini. Sami mali trenutci kada vam je to jasno, ili kada to imate kao memoriju, ne znači da znate sebe niti da ste budni. Ako o tome na taj način pričate, upravo to je osoba, imaginarna stvarnost u vama s kojom ste identificirani i stvarate lažnu duhovnu osobnost, u koju ćete povjerovati i dalje od toga nećete moći ići. Zato je jako bitno razlučivanje i iskrenost prema sebi. Ili ste budni ili niste budni. I to je to. Brutalna iskrenost prema sebi.

Toliko za sada.
Pridružite nam se na Telegramu:
Bhaerava.com na Telegramu.

Uživajte u samo-otkrivanju
Bhaerava

P.S.
Sve ovo, naravno, radite na svoju odgovornost. Ne mogu i nisam odgovoran za bilo šta što vam se desi zbog rada sa ovim o čemu ovdje ili na Telegramu pišem.

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Skip to content