Rad sa mislima i uvjerenjima

Kategorije
Svi članci

Imamo tisuće uvjerenja, ili tisuće nekih slabih, malo jačih i jakih stavova, neću ništa reći o dubokim vjerovanjima, koja se pretvaraju u sudbinu i onda se čovjek pita zašto mu se nešto dešava. Mnoga uvjerenja su za većinu ispod praga njihove svakodnevne svijesti. Oni ih ne primjećuju. Baš kao što i misli koje mislimo skoro pa ne primjećujemo, iako ćemo rado reći kako smo „svjesni“ svojih misli. To nije istina. Sjećanje na misao nije svjesnost misli. Kada bi čovjek bio svjestan misli, bio bi svjestan i stavova koje ima o nečemu. Kada bi bio svjestan stavova postao bi svjestan uvjerenja koja čine ono što on naziva „sobom“. A kada bi bio svjestan uvjerenja, duboka vjerovanja bi mu bila očigledna. Svijest sa sobom donosi mogućnost gospodarenja sa sistemom za kojeg govorimo da smo „mi“, da smo „ja“. Uskoro bi postao svjestan da se njegovo „ja“ gradi od niza aspekata koji su nesvjesni i mehanički i teško da bi to „ja“ mogao nazvati „sobom“ jer bi znao da je to iluzija, zabluda koju čovječanstvo ne vidi i za koju ne zna. Uskoro bi postao svjestan i suptilne okoline te djelovanja te okoline na ono što naziva „sobom“, pa čak i istovjetnost okoline i „sebe“. Kako bi postao svjestan toga otvarala bi mu se svijest za viđenje ili osjećanje atmosferskih utjecaja, iza toga svijest o kozmičkim utjecajima, itd. U početku bi prvo primjećivao reakcije u atmosferi, okolini, ljudima i životinjama i pomoću tih reakcija bi počeo razumijevati kozmičke utjecaje. Poznavanjem položaja i djelovanja planeta, mjeseca i sunca mogao bi prepoznati i na vrijeme znati kako da se pripremi za predstojeće kozmičke utjecaje te bi imao sposobnost da ih izbjegne ili umanji ili se od njih zaštiti. Ujedno to je drevna astrologija, a ne ovo što imamo danas. To je bio razlog zašto je ona stvorena.
Ali prije no što dobije sve te sposobnosti, kao Dar Svijesti, potrebno je da postane svjestan unutarnjeg aparata tijela i uma te njihovih reakcija. Da osvijesti ono za što automatski govori da je „svjestan“, što bi značilo da počinje da vidi svoju nesvjesnost. Nesvjesnost tijela, uma, reakcija, emocija, misli, seksualnosti, itd. Saznao bi da ako nema prisustva svijesti u aparatu koji je čovjek ne može očekivati da postane Gospodar, da ne može očekivati da stekne bilo šta, osim nekim slučajem za koji misli da je „sudbina“.

Sjećanje na misao nije svjesnost misli.

Svjesnost misli i uvjerenja koju razvija ukazala bi mu na niz tokova unutar njega koji karakteriziraju njegov karakter ili osobnost. Te kvalitete, pozitivne i negativne, čine osobnost ili tzv. lažno sopstvo, lažnu ličnost ili lažno „ja“ u njemu. Razumio bi zašto to nazivamo „lažnim“ i razumio bi da on nije prisutan u sebi, da je on mašina, automat, robot, leš koji je pod svim utjecajima, ali najmanje pod svjesnim utjecajima. Prvi korak je postati svjestan misli i uvjerenja. Skoro svaka misao koja je određena konstrukcija govori o uvjerenju koji se skriva iza nje. Time, viđenjem misli i načina na koji komentira u sebi, razmišlja, pretpostavlja, otkriva i uvjerenja koja uređuju te vrste misli. Kažemo da „njegove misli nisu njegove misli“ i trenutak kada to počne uviđati jeste početak razbuđivanja. Buđenje je još uvijek daleko, ali na trenutke on postaje svjestan aparata kojeg je do nedavno nazivao „sobom“. On počinje da gubi, da tako kažem, mišljenje i uvjerenje koje mu je govorilo da je on kontrolor svog života, da je on to što vidi ili percipira, da je on taj karakter ili osobnost, primjećuje kako slika o sebi nastaje i kako mu uređuje život i zna zašto se to naziva „lažna ličnost“, zna da to nije on već društvo ugrađeno u njega i zna da je rob okoline i drugih oko sebe, a time i svega što se okolini i drugima sviđa, ne sviđa, vole, ne vole, žele, ne žele, teže, ne teže, itd.

Shvaća da ukoliko želi biti slobodan mora biti slobodan od okoline i drugih, ali da bi bio slobodan od okoline i drugih mora biti slobodan od programa, sila i zakona koji su u njega ugrađeni i nazivaju se „njime“ „njegovim“, „njegovom ličnošću“. Mora se osloboditi „drugih i okoline“ u sebi i to ne može više smatrati „sobom“ ili „njegovim“.

Da bi to postigao uči kako da onom što misli i osjeća kaže da „to nije njegovo“, da „to nije (njegovo) ja“. Uči da vidi i zna da je to mehaničko, automatsko i nije njegovo. Jedino čemu smije dati stvarnost sebe jeste ono što je sama percepcija ili pažnja, promatranje, svjesnost. Samo tome smije dati vrijednost i značaj i za to se počinje boriti. Time Rad postaje Borba ZA sebe. Naizgled, to je borba protiv, ali Rad ne vjeruje u „borbu protiv“, iako se jasno odvaja i negira to od čega se odvaja; to nisam ja. Ja sam to, taj koji vidi, zna, promatra, svjestan je.
On se bori za sebe, svjesno sebe i uči kako da bude to svjesno sebe te uči kako da ga izrazi. Ali na jednom mjestu ne mogu biti dvojica ili dva. Iako mu se može u početku učiniti da je u isto vrijeme i on i mehanizam, oni nisu na jednom mjestu, to je iluzija i ne poznavanje razina. Ako proba da bude svjesniji, intenzivnije svjesniji od pukog promatranja, primjećuje da se mehanizam povlači. No, ono što ga može u početku zbunjivati jeste da, iako je intenzivno u promatranju, neki mehanizmi, neke emocije i dalje postoje. To je zato što još uvijek ne razumije da on nije jedan um već tri uma ujedinjena u jedan um. I da jedan um može promatrati i promatra drugi um. No, kako uči da bude svjestan sa dva uma, tako primjećuje kako svjesnost, ako je prisutna, postepeno izbacuje određene reakcije i one kao da ne mogu da uđu u prostor u kojem je on kao svjesnost. To nekad nazivamo „spuštanje svjesnosti u umove“. Ali o tome nekom drugom prilikom.
Svjesnost misli i uvjerenja je drugi korak u Radu – Rad može krenuti sa bilo kojeg dijela i na kraju ipak dovesti svu cjelinu Rada. Obično me pitaju zašto često krećem sa tim, a ne sa nečim drugim iz Rada? To je prosto zato što u nekoj mjeri možemo kontrolirati um, intelekt – misli, razmišljanje, znanje, itd. Prethodna vježba koju sam ovdje opisao, naravno šturo i bez puno detalja, govorila je o pažnji ili promatranju misli i odvajanju od misli na neko određeno vrijeme u toku dana. Nastavak te vježbe je i dalje povezan sa prvom vježbom, promatranja misli, ali ovaj put nije naglasak na asocijativnim mislima već više ne misaonim konstrukcijama, unutarnjem govoru, razmišljaju, misaonom komentiranju, misaonim konceptima i slično. Viđenjem, na kratko, tih misaonih konstrukcija možemo prepoznati određena uvjerenja. Trenutno nam nije cilj da bilo šta činimo sa tim uvjerenjima. Da ih mijenjamo, da utječemo na njih, da izmišljamo nova, ili da idemo tražiti duboka vjerovanja.

Prije bilo kakvog ozbiljnijeg Rada sa tim moramo vidjeti i znati (prepoznati i znati za njih) uvjerenja koja imamo. Zapisati ih.

Ovdje nije samo cilj da se vodi evidencija uvjerenja, jer će se kasnije sa njima raditi, pa je zgodno imati ih na papiru, već je također cilj saznati, u nekoj mjeri spoznati koja uvjerenjima imamo, da su i naše misaone konstrukcije proizvod uvjerenja kojih nismo svjesni i koja ne kontroliramo, te također i koliko smo poistovjećeni sa njima i koliko se smatramo „njima“, tj. koliko je osjećaj „sebe“ upravljan, kontroliran od uvjerenja te saznanje da to „ja“, to „sebe“, osoba u velikoj mjeri nastaje od uvjerenja s kojima smo poistovjećeni.
Dublje, postajemo postepeno svjesni da osoba nismo mi, da osoba nije stvarna već je iluzorna, snena, da osoba spava i sanja život, druge, „sebe“, svijet, itd.

Rad je konstruiran da od početka, od prvih vježbi, pokazuje čovjeku šta je to Budno stanje.

Iako on to često ne prepozna ni nakon par godina unutar Rada. Kasnije, kada mu se dese trenutci Budnosti on počinje prepoznavati vrijednost Rada i vrijednost i značenje vježbi koje je radio i prepoznaje da je sam Rad konstruiran sa druge razine od svakodnevne čovjekove razine, da dolazi sa više razine. Svaka vježba u Radu mu to počinje govoriti i on zna zašto je radi. Jer, jedan od ciljeva Rada, pored Budnosti je i Razumijevanje. Čovjek ne bi trebao da radi bilo šta ako to ne razumije. Jer ako ne razumije zašto nešto radi može otići u drugom pravcu, dalje od sebe, što je jako čest slučaj i onda će mu biti potreban mnogo jači i intenzivniji Rad kako bi se vratio na početno stanje s tim da mora da odbaci sva dostignuća koja je stekao jer se oslanjaju na pogrešnu kristalizaciju, što je također jako čest slučaj u Radu, naročito ako čovjek ima jaku samovolju.

No, koju god vježbu da dobije, kakav god Rad da mu se da, ako on u sebi ne vrednuje taj Rad više od „sebe“ on neće uspjeti u njemu.

Sada, vrednovanje mora biti ispravno vrednovanje. Ne sljedbeničko, ne vjerničko, ne zapisivačko. On ne smije da zapisuje ili vrednuje stvari u Radu na način sljedbenika, vjernika ili zapisivača, već učenika. Učenik ne vjeruje, ne slijedi i ne zapisuje već RADI i time to postaje njegovo znanje. On ne mora da ga zapisuje jer ga ZNA. Time je Rad, pored Rada na suštini, ujedno i Rad na Znanju. Jer Rad čini Svijest o sebi i Znanje. Suština i Znanje. Oni moraju biti u ravnoteži. Bez ravnoteže tog dvoga Rad se zaustavlja, svaki napredak čovjeka se zaustavlja te on ne može ići dalje sve dok ne dovede u ravnotežu – Znanje (umovi) i Biće (Suština, Svijest o sebi, Bivanje).

Promatranje i poznavanje (prepoznavanje) uvjerenja i misli vode nas ka dubljem nivou i bivanja i rada. Čovjek ništa ne može promijeniti u sebi ako toga prvo nije postao svjestan. Otuda se u Radu daje naglasak na promatranju, upoznavanju „sebe“, odvajanju, znanju da mi nismo to što promatramo i od čega se odvajamo, itd.
Kako je rečeno, sa uvjerenjima se u početku ništa direktno ne radi. Cilj je vidjeti, saznati, prepoznati, znati za ta uvjerenja, zapisati ih i jako dugo raditi sa tim – mislima i uvjerenjima ISTOVREMENO. Prvo, jer u Radu se stvari, tj. ideje i vježbe, NADODAVAJU jedne na druge, osim ako nije izričito suprotno naglašeno. Drugo, ne diranjem uvjerenja, iako većina to pokušava da dira, razvijaju se druge potrebne stvari. Strpljenje, borba protiv samovolje, sposobnost promatranja bez miješanja, postojanost, itd. Jer, sve te stvari u jednom trenutku su potrebne kako bi se nastavilo raditi dalje. Na kraju, sve to su osobine Budnosti. Time se potvrđuje da Rad od samog početka teži Budnosti i da dolazi sa Više Razine od razine čovjeka.
No, prije budnosti čovjek mora postati „svjesni čovjek“. On mora postati svjestan u sebi i u životu. Svjestan „sebe“ i života i uskoro uviđa istovjetnost „sebe“ i „života“. Bez svijesti o sebi ništa ne može učiniti. Može pobjeći kao neo-advaeta, kao neo-gjani ili vedantista, ali ne može ništa učiniti na ovom nivou gdje se nalazi. On nije sposoban da bilo šta napravi, nije sposoban da Čini, Djeluje. Niti će to razviti. Njegov sistem će ostati isti bez promjene pa čak i jači i moćniji ako uđe u spoznaju bez da je osvijestio „sebe“ i „svoj život“. Tada mu jedino ostaje bježanje i povlačenje, no ne i Djelovanje.

Ne možemo mijenjati sebe, postati Gospodar, ako „sebe“ ne poznajemo.

Ako ne stvorimo Novo Sebe koje ima sposobnosti, moć Djelovanja, Bivanja, itd. Ono treba biti dovedeno ISPRED ličnosti, ispred „sebe“ i to je, kako zovemo, Novi Čovjek. Budan u Životu, Budan u Snu. To je osnovni cilj Rada.

Uvjerenja nikada nisu točna i ne odražavaju stvarnost, već imitiraju stvarnost i zarobljavaju čovjeka. Niti misli niti uvjerenja nemaju istinitost niti stvarnost. Oni su zamjena, oni su proizvod koji čovjekovu svijest zakucavaju na najniži nivo i drže je zarobljenom. Čovjek koji nije svjestan svojih uvjerenja i misli je pod kontrolom Zakona Slučaja. Ako želi da ga se oslobodi on mora dovesti pod kontrolu svoja uvjerenja koja kreiraju njegove misli, i tako dalje, sve dublje i dublje.

Vjerovanja kreiraju ono što duhovna scena naziva „karmom“.

No, nezaobilazan faktor, koji nisam spomenuo, u oba slučaja je identifikacija. Sve dok je identificiran „sobom“ i svim što to „sebe“ nosi on ne može da se oslobodi Zakona Slučaja, Zakona Karme, a o Zakonu Sudbine da i ne govorimo. Dapače, između ostalog, cilj Rada je da čovjek dođe pod Zakon Sudbine. Jer tada je njegov napredak, rast i razvoj, u nekoj mjeri osiguran. Sudbinu može imati samo ono što je stvarno u čovjeku. Nestvarno ne može da ima sudbinu. Nestvarno ne može da ima inkarnaciju koja je poželjna za nastavak njegove evolucije. Nestvarno se vrti u jednoj te istoj inkarnaciji nekoliko desetina puta – i to zavisi od niza faktora. Reinkarnacija postoji samo za Stvarnog Čovjeka. Za nestvarnog čovjeka, za nesvjesnog čovjeka, postoji vječno vrćenje ili vraćanje koje je pod različitim zakonima razine na kojoj se nalazi. To se lako može vidjeti kada čovjek postane svjestan. On počinje primjećivati vječno vraćanje i vrćenje oko sebe, počinje vidjeti ljude koji ponavljaju inkarnacije, počinje razumijevati o čemu se radi i kako da to izbjegne. No, ovo sam samo spomenuo i ne mislim nešto puno pisati o tome.
Postoji niz vježbi iza ove vježbe koje mogu ići odmah iza nje ili mogu ići malo kasnije, tj. neke vježbe mogu prije da se odrade. Kako bi stekao „želudac“ za ono što će vidjeti mora uložiti napor u ove „dosadne“ vježbe. Jer ono što će vidjeti o sebi nije nešto što će ga zadržati na „nogama“. Kada počnete viđati što ste kao čovjek, kao osoba, kao „sebe“ često puta od mučnine ne želite dalje nastaviti. Ali ako se radi korak po korak, ne žuri se, stječu se potrebne sposobnosti, stvara se temelj, tada je ta „mučnina“ manja i lakše se prolazi.

Na kraju, Rad sa Utiskom nije moguć ako niste svjesni utisaka „sebe“ i života, a naročito ako ne Pamtite Sebe.

Toliko za sada.

Uživajte u Radu,
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Skip to content