U duhovnosti se jako malo govori o preprekama unutarnjeg napretka. Često sam se pitao zašto je to tako? Onda sam shvatio da postoji jaka tendencija bježanja od onog što imamo u sebi, i u tu svrhu, duhovni biznis je „stvorio sisteme“ (nije ih stvorio, već samo modificirao već poznate i stare sisteme) „brze promjene“ sve u cilju zarađivanja, samo promidžbe, ili mogu to reći na drugi način, dubljeg sna korisnika.
Iako jako često čujemo poruke poput „prihvati to“, „suoči se sa tim“ i slično, to su samo poruke vitalnom površinskom umu (emotivnom površinskom umu) koji iz toga crpi trenutačnu vitalnu snagu da se izvuče iz „močvare“ u koju je upao, ali ta snaga veoma brzo nestaje i pretvara se u novo, još dublje negativno stanje i tada tražimo novu „vitalnu dozu optimizma“ s ciljem novog ili još boljeg bježanja od nižeg vitala (nižih, svakodnevnih kontradiktornih emocija) i njegovih sila. Kroz ovo dolazimo do zaključka da cilj nije razrješenje – jer nema razrješenja bez ulaska u uzrok problema – već je cilj „biti bolje“, „pregurati još jedan dan“, „osjećati se dobro i pozitivno“, „prosvijetliti se i pobjeći od iluzije ovog svijeta“ ili drugim riječima na ovo zadnje „pobjeći od onog sebe s kojim ne možemo učiniti ništa i koje nam pokazuje gdje smo zapeli“.
Nijedan autentičan sistem ne bježi od „mjesta gdje smo zapeli“. Dapače, on nas namjerno i ciljano gura u njega. To je razlog zašto nijedan autentičan sistem koji danas postoji ne može biti privlačan i nije privlačan. Cilj je ući, suočiti se sa tim što je problem, što je uzrok problema i to ne možemo postići za dva dana kursa na Maldivima. Dapače, kurs od godinu dana u Indijskom ili Meksičkom ili Sibirskom zatvoru bi, recimo to tako, mogao pomoći pod uvjetom da u njima imate onog koji će vas gurnuti u suočavanje i da ste vi sami spremni da se suočite sa uzrokom svih svojih problema.
Moderna ili, točnije rečeno, neo-advaita i ne-gyana, nude izlaz iz ovog pakla uvidom da ste nitko i ništa, da je sve praznina, da je sve to Maya ili iluzija i upravo to je danas jako popularan sistem jer kroz njega na poprilično „siguran“ i „brz“ način bježite od onog što je stvarni problem, a to je „sebe“ ili „ja“ jer bez njega nema ni problema.

Prvi uzrok bilo kojeg bježanja jeste duboka vitalna/emotivna identifikacija kroz koju pokušavamo da nađemo način, sistem, trik uz čiju ćemo pomoć pobjeći od negativnog raspoloženja/emocija u što brže mogućem roku.

Naša neznalačka i nesvjesna svijest, mogu reći i površinska svijest, operira na samoj površini sveukupne svijesti. Ona je pod djelovanjem okoline, drugih, autoriteta, trenutačnih vijesti, čulnih informacija, ali i pod djelovanjem poprilične nesvjesne podsvijesti a to su naučeni programi, uvjerenja, vjerovanja koja imamo od ranog djetinjstva, već ustaljenih negativnih emocija/raspoloženja i reakcija od kojih bježimo i od kojih se skrivamo, s kojim ne želimo da se suočimo ili da uvidimo njihov osnovni uzrok a to je identifikacija sa tijelom i slikom o sebi – ulogama koje igramo, projekcijom idealnog „ja“ ili osobnosti, projekcijom budućnosti, oslanjanjem na prošlost i memoriju kroz koju se provlače naše osnovne vrijednosti, značaji, značenja, emocije koje smo dobili ili ugradili u sebe u ranom djetinjstvu.

Ono što je teško shvatiti, jer nemamo to iskustvo, jeste da ono što je problem ne može riješiti niti jedan jedini problem jer to je uzrok problema.

Naša ličnost, koju ne poznajemo, je sam problem a naša identifikacija sa njom daje nam osjećaj „ja“ kroz koncept „ja sam taj i taj ili to i to“. Sve iza „ja sam“ je problem. Čak i to „ja sam“ je problem ali o njemu u ovom trenutku ne možemo govoriti.
Sve dok čovjek nema konkretno iskustvo da njegova ličnost, sa svim njenim osobinama, NIJE STVARNA već je IMAGINARNA bilo kakvo rješenje nije moguće. Moguća je promjena krajnosti unutar emocija ili unutar formativnog aparata – to je svakodnevni način razmišljanja, poimanja, percipiranja – ali promjena krajnosti nije rješenje problema jer se i dalje zadržavamo u uzroku problema, a to je naša ličnost i njena projekcija koju zovemo „slika o sebi“.
Jasno, neo-advaita i ne-gyana, naizgled, nude rješenje problema. A to je „vi niste osoba“, „niste ‘ja’“, „sve to je iluzija“, itd. ali kada se na tu divnu afirmaciju uključe emocije, to ostaje samo domena veoma loše filozofije, ili narodski rečeno, mudrovanja i ništa više. Jer kada vitalni um preuzme kontrolu na intelektom koji je prepun ideja neo-advaite sve te ideje ispare poput fatamorgane i mi se nađemo u „živom pijesku“ usred vrele pustinje ili vlažne močvare.

Da ovo ne bude kritika neo-advaite scene i njihove projekcije „sve je praznina“ i „svi smo jedno“ – jer to nije to što većina misli da znači – mogu reći da svaki sistem, nebitno koji, ovisi o motivaciji i cilju onog koji se nalazi u tome sistemu ili učenju. Nema loših starih učenja, ali ima pogrešno motiviranih ljudi u njima, kako kao učitelji tako i kao učenici.

Osnovni problem svakog čovjeka u snu/neznanju jeste vezanost za ono što nazivamo snom. A suština tog sna je upravo naša ličnost i naše „ja“ koje je temelj te ličnosti.

Vjerovanje da je ono što se u nama pojavljuje – čini stvarnim, stalno mijenja, tumači sve od igle do lokomotive, kontradiktorno je, stalno promjenjivo, itd. – stvarno suština je sna/neznanja ili uzroka našeg problema. Kada na to padnu ideje raznih učenja, kako religioznih tako i tzv. duhovnih, taj problem ili uzrok problema postaje sve gori i gori. Ideje postaju kao narkotik kojeg stalno moramo mijenjati jer postajemo sve ovisniji i ovisniji i postepeno prethodni narkotik više ne djeluje. Otuda poplava „duhovnih sistema i knjiga“ na duhovnom tržištu. Svaki novi sistem i knjiga nude sve brže i brže rješenje naših osnovnih problema, ali vješto izbjegava bilo koju priču o stvarnom uzroku problema. Čak i kada govori o tome kako je naša osobnost iluzorna, kao je svijet iluzija, kako smo svi Brahman ili tko zna šta to je samo hrana za bolesnu ličnost/egoizam koja je već odavno mrtva i upravlja našim životom.

Uspjeh tih brzopoteznih sistema je upravo u nemirnom, nesvjesnom vitalu jer sav ljudski problem je u stvari emotivne prirode. Otuda i sav istinski Rad je u stvari na Emotivnoj prirodi čovjeka. Intelekt je tu samo pomoć, kao kod Advaita sistema ili Gyana sistema, ali samo pomoć i ništa više. Jasno, svaki um može da uđe u prosvjetljenje da to tako kažem, ostavljajući problematične umove da se bore sami sa sobom, čekajući smrt koja će odbaciti svu nižu prirodu i riješiti problem koji Intelektualni um – jer to je temelji um Advaita i Gyana sistema – nije sposoban riješiti. Obrazloženja te nesposobnosti Intelektualnog prosvjetljenja – sada i ovo vam treba pojasniti: to je ulazak u polovičnu istinu putem intelektualnog uma i zato to nazivamo Intelektualno prosvjetljenje – opravdana su izrazima „karma“, „samskara“, „maya“, „kreirani“, „kreirano“, „uloga“, „iluzija“, „san“, itd.
Nijedan istinski sistem to tako ne pojašnjava, jer ta učenja su nastala kao derivati istinskih sistema, kao njihova degradacija.

Svaki autentični sistem radi na sva tri uma ili sva tri dijela ljudske prirode i to ISTOVREMENO.
Svjesnost ili Znanje mora da se OSJETI i da se ŽIVI.

Drugim riječima, morate Znati tko ste ili još bolje rečeno, što ste; morate to osjećati i morate to izraziti, živjeti u ovom životu. Znači, intelekt, emocija i tijelo. Znati da ste Čista Svijest bez karakteristika izražena riječima, koliko je to moguće, u Znam da Jesam/Postojim mora da se Osjeća i mora da se izrazi tijelom, ćelijama unutar života.

Svijest nema nikakve veze ni sa jednim umom, osim što ulazi u njih. Ali ona je izvan njih, ona ih okružuje, ona je izvor svega a time i umova.

Znam ili znati da ste ta svijest, direktnim iskustvom je intelekt. Osjećati da SVIJEST JESTE (Ja Jesam Svijesti/Postojanja/Bivanja a ne „ja jesam“ tijela i osobnosti) je emotivni um, i živjeti na taj način, percipirati na taj način, suočiti sa svim što se pojavi unutar vas ili oko vas je tjelesni ili fizički um – koji opet ima svoju podjelu, ali to sada nije bitno.

Sve dok se ne vidi kontradiktornost svakodnevne ličnosti – intelekta, emocije, tjelesnih reakcija – sve dok se ne uvidi kontradiktornost vitala/emocije, sve dok se u nama ne pojavi točka svjesnosti koja je sposobna ostati izvan utjecaja umova i njegove prirode, ostati izvan utjecaja okoline i svijeta, nijedan sistem NE DAJE rezultat.
Ono što je duhovno u današnje vrijeme je ono što nikada, ali baš nikada nije bilo duhovno. To je naša ličnost. To nije Rad na sebi, jer pomoći ličnosti ne možete raditi na ličnosti. To je prepravljanje slike o sebi, a ne Rad na sebi. Slika o sebi, ili idealizirana ličnost i „ja“ trebaju da se osvijeste, da se osvijeste projekcije koje ona ima, kako unutarnje prema nama, tako i vanjske prema drugima i svijetu i treba da se vidi nestvarnost tih projekcija koje se temelj na vjerovanjima, uvjerenjima, konceptima, konsenzusima, idejama koje su prerađene i nemaju više snagu koja je potrebna za promjenu.

Dugo vremena nisam mogao shvatiti kako to da se Znanje gubi, tj. kako da to znanje učenja može da se uništi. Nije mi bilo jasno kako je to moguće. Kako to da pogrešna i česta upotreba znanja i informacija učenja može da se uništi. Ili zašto su Autentični Sistemi skriveni ljudima.
A onda, kada sam počeo raditi sa ljudima, imao sam prilike vidjeti to uživo. Kasnije, kada sam skužio o čemu se radi obratio sam pažnju na to i pogledao oko sebe u religioznu i duhovnu scenu. I tada mi je to postalo očigledno. Da, znanje može da se uništi i izgubi. I ono se uništava i gubi upravo pogrešnom upotrebom, svakodnevnom upotrebom, pogrešnim shvaćanjem i dijeljenjem tog shvaćanja, svakodnevnom upotrebom, itd. To je u biti ubojstvo učenja ili znanja. Čim se Učenje podijeli sa masom ono je ubijeno. Zato je Kršćanstvo umrlo oko 350 godine poslije nove ere, zato je Budizam umro nakon 500 godina, zato je Islam umro poslije nekih 500 godina iako je trajao duže od Kršćanstva, itd.

Da se vratim na naslov teme.
Naša užurbanost i težnja da pobjegnemo od problema, traženje brzopoteznih načina, nespremnost da se uhvatimo u koštac sa uzrokom problema, tj. nama samima, dovodi do toga da varimo učenja i sisteme veoma velikom brzinom, i to pogrešno varimo. Na taj način, recimo to tako, određena uputa umire jako brzo i postaje neupotrebljiva.
Površinski vital ili emotivna težnja da se što prije izvučemo iz problema ne može da radi na sebi, jer ona nije ni stvorena da radi na sebi. Ona je stvorena zarad brze procjene tjelesne ili fizičke stvarnosti i očuvanja tijela. Ako obratite pažnju površinski vital ili emocija jako brzo procjenjuju fizičku realnosti kroz površinske emocije upozoravaju instinktivni dio u nama da obrati pažnju na očuvanje tjelesnog života. I to su naše emocije. One nas vezuju za svijet pojava, svijet fizičkog i tako definiraju nas kao ličnosti. Intelektualni um je tu poprilično naivan i nemoćan jer emocije su jače i brže od intelekta.
U svakom autentičnom sistemu se uči kako da se odvojimo od tih procesa, reakcija, emocija. Uči se da prepoznamo što stoji iza njih, kakva vjerovanja i uvjerenja i učimo da ne vjerujemo više tim vjerovanjima i uvjerenjima koliko god da nam se oni činili stvarnim. Usmjeravamo se na ono što je stalno, nepokretno, uvijek tu a to je svjesnost ili dublji emotivni dio koji je izražen idejom o „ja jesam“ ili Srcem. Kroz tu ideju i taj dio emotivnog uma ulazimo u, hajde da tako kažem, kontakt sa Dušom ili Psihičkim Umom koji je UVIJEK okrenut ka Istini, i samo Istini bez obzira na kretnje površinske prirode i njene težnje i želje. Kroz Intelektualni dio koji je povezan sa Svjesnošću učimo da uđemo u kontakt sa onim što nazivamo Viši Um a on se očituje u pojavi Promatrača ili Svjedoka koji je nedodirnut pokretima površinske prirode i uvijek svjedoči. Spajanjem ta dva uma, njihovim ujedinjenjem učimo da oni preuzmu naš život i našu prirodu. A to vodi transformaciji ili promjeni života, dovodi Stvarno u život i svakodnevnim životom trudimo se da to Stvarno ima ODNOS sa STVARNIM oko nas.

Bez strpljenja, jasnoće, cilja, dugotrajnog trpljenja ili Tapasa ili drugim riječima Svjesne patnje, dovođenja ili Psihičkog ispred ili Svjesnog ispred (ideja o Istinskom Ja), osjećaja Sjedinjenosti sa Izvorom ili kako se to još naziva Ujedinjenog Stanja Svijesti – koje je samo korak, ali ne i cilj – bez shvaćanja i razumijevanja da kretnja ljudske prirode nije naše stvarno „Ja“ ili Sopstvo to nije moguće.

U tom procesu ne postoji „što prije-što brže“ jer je to prečica do ludila ili uništenja. Rad nije nešto što nadodajemo našem životu. To je nešto što postaje naš temelj, naša priroda sve dok ne dođe vrijeme i da se Rad odbaci, jer i on je samo dio putovanja, ne i cilj. Putem njega se izvlačimo, koristimo ga kao „konopac iznad provalije“ ili „čamac da pređemo obalu“ i kada pređemo obalu ne nosimo čamac na glavi slaveći njegovu veličanstvenost već ga ostavljamo na obali i nastavljamo slobodno da idemo gdje želimo ili gdje nas Sila – Kozmička Priroda – vodi, ili to mogu reći i drugačije, religiozno, gdje nas Njegova/Božanska/Istinska (Praznina, Punina, Istina, Bog, Brahman, Krist, Parashakti, Parashiva, Parabhaerava, Nirvana, itd.) Volja želi da vodi. Iako ne koristimo te nazive, napisao sam ih zarad vas.
Prije no što se Stvarni Put može pojaviti u našem životu, moramo da se za njega pripremimo. A to je upravo Rad. Rad ima svoja tri nivoa pripreme, da to tako kažem. Najosnovnije dijelovi Rad su priprema za Put. I tek kada njih prođemo spremni smo da stanemo na Put.

Put započinje na Budnom Čovjeku. Prije toga ne postoji put. Samo Budan čovjek prepoznaje Put i daje se Putu. To je religiozna ideja predaji Božjoj Volji ili Volji Sile i Svijesti.

Tada znamo o čemu se radi i zašto smo to što smo, i to je tko što mi mislimo da mi jesmo. Šta je to stvarno Ja Jesam, šta je to Svijest koju Osjećamo i Znamo i ličnost nastavlja da nestaje, osjećaj „ja“ se transformira u nešto sasvim drugo. Slično ali drugačije. I dalje osjećamo „ja“ ali to više nije naše „ja“ jer nikada i nije bilo naše. Ostvarujemo cilj Gyane i Advaide, Bhakti ili vjerskog učenja, ali i cilj karama yoge i sličnih sistema jer težimo da cjelina bude cjelina znajući šta je ta Cjelina.

Često čujete kako je potrebno Strpljenje. Hajde da se toga uhvatim. Biti strpljiv, svjestan sebe i znati da to što se pojavilo ispred nas ili unutar nas nije stvarno, nije postojano, nije istinito. Ostati iza toga i promatrati to, osjećati svjesnost sebe i promatrati u isto vrijeme.
Jer to što je došlo u površinsku svijest nestaje nakon nekog vremena – nekad traje kraće, nekada duže. Mi smo svjesni da to nije naše, nismo mi, od pokreta je sveopće prirode i po Zakonu to prolazi ili to jednostavnije rečeno „i to će proći“. Kako ostajemo iza, svjesni, prisutni (osjećaj da jesmo i svijest da jesmo), te svjedočimo onom što je ispred nas bez da se identificiramo sa sadržajem, reakcijama, emocijama, mislima tako se u nama razvija ili kristalizira Svijest koja ulazi u sve ljudske dijelove ili umove. To je jako spor proces, dugotrajan proces i prvo čega se treba riješiti jeste upravo naslov ove teme – „što prije-što brže“.
Ličnost nema Strpljenje jer je to Dar Više Prirode, ili drugim riječima, domena Višeg Ja u čovjeku. I kroz Strpljenje to Više Ja, Istinsko ja, dovodimo u život i u umove. To Istinsko Ja pročišćuje umove od niže prirode kako transformacijom tako i odbacivanjem onog što se ne može transformirati.
U Radu ćemo tu Svjesnost nazvati prosto Svjesnost ili Svjedok, u Kršćanstvu to je Svjesnost Krista u nama, u Budizmu to je Svjesnost Praznine, u Tantri to je Svjesnost Šive ili Šakti ili Brahmana (zavisi koji Tantrički sistem je u pitanju), u Bhakti pristupu to bi bila autentična Svjesnost Krišne – Krišna znači „tamno; crno“ što veoma sliči ideji Nirvane u Budizmu – (pod tim ne mislim na ovaj moderni „bhakti“ pristup Prabhupade, jer je to čista prevara; potražite starije i autentične Bhakti – Devocijske – škole), itd.
Jer kako otkrivamo da naša prividna ličnost nije naša, to nismo mi, otkriva se ono odakle izvire naš osjećaj nas samih a to također nije naše. Drugim riječima, otkrivamo Istinsku Prirodu svega – i ona se može nazvati Svijest, To, Istina, Šiva, Šakti, Brahman, Krist, Krišna, itd., otuda u naizgled različite prakse u različitim sistema iako su one veoma slične, da ne kažem iste kada se razumiju.

Održavanjem u tom stanju sa znanjem da je površinska priroda promjenjiva i time nije stvarna, jer Stvarno NIJE PROMJENJIVO, postajemo Strpljivi, tj. dobivamo kvalitete Strpljivosti, Jednostavnosti, Dobrote, Čistog i direktnog Viđenja, Ljubavi, itd. Jer sve kvalitete izviru iz JEDNE SVIJESTI i u njoj nema drugih.

Otuda i ideja da smo „svi jedno“ nije istinita. Ona je zamka. Ne postoje svi. Postoji samo jedan. I ako ste svjesni jednog kao nečeg nasuprot sebe, kao recimo neke osobe ispred vas, niste u tom JEDNOM. Jedno se ne osjeća tako. U stvari, ono se uopće ni ne osjeća, Ono je BITI. Iz tog BITI izvire Znanje i Osjećaj i Življenje Toga/Jednog.
Tada znamo što znači „Bog je sa nama“, „Istina je sa nama“ iako je dio u rečenici „je sa nama“ prepreka dok se ne shvati što on znači. Kada se razumije njegovo značenje reći „Bog ili Istina je sa mnom“ postaje jako smiješno, tako da ubrzo i to zaboravljamo i možemo da se zezamo sa vama kada kažemo „ja sam Bog“ jer znamo o čemu se radi. A da to kažem, koliko je moguće, ako niste shvatili, mi nikada ne možemo biti Bog, ali Bog može biti mi. Pa kako razumijete. Ali zezancija sa tim je prosto magnetična ispred čovjeka koji spava. Zato, rekao bih da nam oprostite za tu zajebanciju, ali zašto? Ne tražimo ničiji oprost jer znamo što su drugi. Rekao bih to u Tantričkom Advaita tonu: KOJI DRUGI?????
Neću govoriti šta je dalje iza Ujedinjenog Stanja, jer je besmisleno.
Postići Ujedinjeno Stanje, a prije njega Istinsko Ja, i to je jako teško, a da Ujedinjeno Stanje umre zajedno sa Bićem i Bogom, pa to je samo malo teže od prvog.

Strpljenje se uči. Nije nešto što je naše prirodno nasljedstvo. Ono je potencijal, naravno jer da nije potencijal ne bismo ga mogli postići. A ono se uči upravo žrtvovanjem lažnog „što prije-što brže“ i ono što nosi to sa sobom, površinske ličnosti ili ti lažnog sopstva ili ti tzv. „egoizma“, ne Ega, jer Ego je nešto sasvim drugo.

Uzgred rečeno, jer je jučer bio Uskrs. Uskrsnuće se dešava poslije Ujedinjenog Stanja i smrti Bića i Boga. Tako da znate što je to što slavite. Prije Uskrsnuća morate proći kroz Tamnu Noć Duše ili ti Prazninu. A to je trenutak kada ćete Bogu reći „Oče, zašto si me napustio“, da mi proste lažni Kršćani jer možda ne citiram precizno. To je trenutak prije Tamne Noći Duše. Tako da ove naše mlade jadne dušice koje svaki dan imaju „tamnu noć duše“ znaju da samo mudruju i da to nisu ni osjetile. Osjećaj Tamne Noći Duše je smrt Vjere, smrt Sebe, smrt Boga, javlja se osjećaj da je to u čemu smo vječna i duboka ništavnost bez mogućnosti da izađemo, da se toga oslobodimo. Tada ide ono što Kršćani zovu, ili Devocijski sistemi zovu, MILOST BOGA/ISTINE koja „nas“ izvlači iz tog Ništavila. I to je Gospodo USKRS.

Da, jako daleko od nas.

Krist, Biblijski Krist, je rođen u UJEDINJENOM STANJU sa ISTINSKIM JA. Mi nismo. Zato je on rođen od „Djevice Marije“ a Marija u Bibliji označava DUŠU. A DUŠA je uvijek svjesna svoje ujedinjenosti sa Bogom. A mi, jadna nam dušica, prvo moramo doći u Istinsko Ja i Ujedinjeno Stanje prije no što nam Kristov život postaje Učitelj, tj. možemo da učimo putem priče o njemu iz Biblije. Tek tada njegov život za Kršćanina postaje primjer koji slijedi jer mora proći ISTE STVARI kao on ka konačnoj smrti. Jer konačna smrt ne postoji dok se čovjek ne Probudi.
Taj Put Istinskog ja ili Ujedinjenog Stanja izražen je ovim citatom:

„Prije no što se čovjek ponovo Rodi, mora da Umre, a prije no što Umre mora da se Probudi“. – To je formula.

Bilo koja druga kombinacija znači ponovo ispočetka.

Strpljenje, Mir, Jasnoća, itd. su Darovi Svijesti ili Istinskog u nama. Zato su oni temelj u koji moramo doći na AUTENTIČAN ili ISTINSKI NAČIN ne imitacijom. Miran um nije MIR, to je umirenost ali ne i MIR. Čekanje da se nešto ostvari, ka čemu jako žudimo, NIJE STRPLJENJE. Imaju jaku želju i raditi na njoj NIJE JASNOĆA, itd.
Raditi svoju Praksu kao da ćete Raditi narednih tisuću godina, to je put do Mira, Jasnoće, Strpljenja. Spremnost da se rodite tisuće puta kako biste ostvarili svoj Cilj je kvaliteta. Težiti Istini i samo Istini je kvaliteta Istinskog Ja ili Ujedinjenog Stanja ili DUŠE ili PSIHIČKOG BIĆA bez obzira koliko vam vremena treba za to, koliko vam snage treba za to, i koliko vam truda za to treba. Biti spreman da to NIKADA ne dostignete a raditi kao da je to iza ugla – to je Rad na sebi. Sve drugo je „što prije-što brže“ a to je put do propasti ili uništenja.

Uživajte u procesu Buđenja
Bhaerava