Prijevod iz knjige Psihološki komentari na Učenje Gurdjieffa i Ouspenskog, Knjiga druga, Maurice Nicoll (prevela Grupa Integralne transformacije)

KOMENTAR O HRANI UTISAKA

Mi živimo od utisaka. Utisci su najvažnija hrana od sve hrane koja ulazi u ljudsku mašinu. Na svojim licima imamo tri organa za hranjenje – oči, nos i usta. Potrebno je osvrnuti se na ovo i razmisliti što to znači. Ove tri vrste hrane daju tijelu energiju, ali najvažnija je hrana utisaka. Nije važno što depresivna osoba jede svojim ustima niti kakav zrak udiše – to je neće izliječiti dok ne primi ono pismo koje čeka, u kojem piše da je položila ispit, da je netko voli ili da je dobila sudski spor. A pismo nije zrak, niti fizička hrana: to je niz tragova tinte na papiru koji joj prenose određeno značenje koje mijenja njeno stanje. Ovo je jedna od stvari koju moramo razumjeti o hrani utisaka. Na primjer, ono što čujete da netko kaže o vama može vas deprimirati ili uzdići; a kada vidite da se na ploči penje broj dodijeljen konju na kojeg ste se kladili, prijeći ćete iz depresije u radost.

Mislite li da živimo uglavnom u svijetu utisaka i ovisimo o njima? Ono što čujemo, čitamo, ili vidimo, tvori utiske – a također i ono što mislimo u sebi. Naš stvarni život je ovaj svijet utisaka i način na koji ih primamo i na njih reagiramo, a upravo u tom osjetljivom svijetu utisaka, koji nas neprestano zaokuplja i brine, moramo naučiti živjeti na ispravan način. Jedan telegram može potpuno promijeniti doživljaj budućnosti. Telegram nije ni hrana iz zraka niti fizička hrana poput goveđeg odreska, već sasvim drugačija vrsta hrane koju Rad naziva utiscima. Kada vam se osoba nasmiješi, to je utisak i može zagrijati vaše srce i cijelo biće, međutim, kada se namršti, može se osjetiti suprotan učinak. Utisci su psihološki, a ipak, Rad kaže da imaju određenu materijalnost, finiju materijalnost od materijalnosti zraka ili odreska.

Razmatram cjelokupno pitanje utisaka iz određenog kuta povezano s idejom koju Rad podučava: da su utisci najvažnija hrana od sve hrane. Morate razumjeti da je ovo komentar o hrani utisaka i da govorim o onoj vrsti utisaka koja nam omogućuje normalno postojanje. Izlaganje stalnim lošim vijestima, negativnom kriticizmu od strane drugih i traženju pogrešaka stvara vrstu utisaka koja nam neće dati pravu snagu za normalan život – hoću reći, za život u uobičajenim okolnostima. Svi se sjećamo kad nam je netko rekao nešto ugodno i sigurno smo svi primijetili da ponekad jedan pogled ili riječ mogu učiniti da se osjećamo mnogo bolje. U ovom delikatnom svijetu psiholoških utisaka mi smo poput nespretnih nilskih konja, kako prema sebi, tako i prema drugim ljudima. Dugo pokušavamo dobiti utiske od drugih koji će nas učiniti zadovoljnima sobom, nemajući snage suprotstaviti se pogrešnim osjećajima u sebi koji nastaju, na primjer, laskanjem, pohvalama, trenucima uspjeha itd. Kada smo u tom stanju, naš psihički život previše je osjetljiv i nepravilno utemeljen. Što je to za čime najviše žudimo, mehanički gledano? Najviše žudimo za pažnjom, a ona pripada zadovoljenju taštine. To zasigurno daje vrlo snažan poticaj, toliko snažan da će osoba, čije se psihološko postojanje u potpunosti temelji na taštini, osjećati depresiju ako se o njoj stalno ne piše u novinama ili slično. Živjeti od utisaka te vrste znači živjeti život ove najmoćnije stvari u nama koja se zove Lažna ličnost. Život koji se temelji isključivo na unutarnjem uvažavanju i vođenju računa daje vrlo nezadovoljavajuću osnovu našem postojanju, jer u potpunosti ovisi o ponašanju drugih ljudi prema nama, što znači da nemamo vlastiti centar gravitacije u sebi pa, doslovno rečeno, ne postojimo osim kao funkcije pohvala ili kritika drugih ljudi. Nevolja će nas vrlo snažno pogoditi, dok će nas uspjeh uzdići u potpuno pogrešan osjećaj sebe. U tom smo slučaju poput pasa koji toliko ovise o pohvalama ili kritici svojih gospodarica ili gospodara da, ako se okupi više ljudi koji u sebi nose takve pse, možete biti sasvim sigurni da će ti psi početi lajati jedni na druge. Naći ćete se u sobi punoj pasa koji laju, gdje svi žele privući pažnju na sebe i svi su ljubomorni jedni na druge. Mogu vas uvjeriti da je upravo tako i s većinom ljudi kada se okupe na takozvanom prijateljskom druženju. Nažalost, neki će od njih u krilu imati mačku, ili tigra, ili medvjeda, pa čak i zmiju, i tada će takvo druženje biti vrlo neugodno za svakoga tko je i najmanje osjetljiv na unutarnja stanja drugih ljudi. Ne bismo smjeli dopustiti da pas, mačka ili druge životinje primaju utiske i time određuju naše psihološko postojanje. Trebali bismo nastojati primati utiske dublje nego što to mogu te životinje u nama, životinje koje tako brižljivo nosimo u sebi. Pitanje koje se u Radu postavlja glasi: Na što unutar vas padaju utisci? Padaju li na vašeg psa koji uvijek zahtijeva pažnju i pohvalu – ili na vašu mačku koja se pretvara da je privržena ili ravnodušna, ili na vaše zmije koje cijelo vrijeme sikću? Upravo nam se iz tog razloga u Radu govori da promatramo kamo naši utisci odlaze i na koja „ja“ padaju, jer sve te životinje predstavljaju različita, još vrlo nerazvijena „ja“ u nama kojih nismo uistinu svjesni, a koja pripadaju, da tako kažemo, još neosviještenoj strani nas – tj. onoj „drugoj ličnosti“ u nama koju, zbog vlastitih iluzija o sebi, još ne primjećujemo, iako su je drugi ljudi možda već primijetili. Cilj samopromatranja jest učiniti nas svjesnijima onoga što je u nama. Nažalost, krećemo se kroz život zamišljajući da poznajemo sebe, ne shvaćajući da u nama postoji druga strana koju moramo postupno osvijestiti prije nego što možemo početi rasti. Dok živimo samo na površini sebe, nikada nećemo prodrijeti dublje u pozadinu koja nas sprječava da primamo utjecaje finije ravni, utjecaje koji, zapravo, jedini stvarno mogu pokrenuti naš rast, jer upravo ta mračna, nesvjesna strana nas samih stoji između nas i utjecaja Viših centara – tj. iscjeljujućih utjecaja koji dolaze od Bočne oktave Zrake stvaranja. Ako ne uvidimo kakve smo budale, uvijek ćemo zamišljati da nismo budale ili ćemo, ako na trenutak osjetimo da smo se ponijeli glupo, govoreći u društvenom kontekstu, odmah zacijeliti pukotinu silnim pražnjenjem ili izbojem samoopravdavanja, tako da ponovno učvrstimo svoju začuđujuće neadekvatnu predodžbu o sebi, koju ne vidimo kao neadekvatnu niti vidimo da ona zapravo nije ništa drugo doli neka vrsta strašila koje zamišljamo kao savršenog muškarca ili savršenu ženu.

Kada utisci počnu padati na dublju razinu unutar nas, tada počinjemo živjeti u posve novom svijetu. Ako želite živjeti u novom svijetu, morate zaroniti dublje – morate se udaljiti od površinskog svijeta vas samih, što je svakako s jedne strane bolno, ali s druge strane izuzetno ispunjeno smislom i novim zadovoljstvom. Tada počinjete shvaćati što zapravo znači: „To nisam ja“, a to već predstavlja određeni stupanj Pamćenja sebe. Rad podučava da su nam potrebni neprestani utisci da bismo živjeli. Moramo imati utiske svih vrsta hrane, svih plodova Zemlje, jer mi smo mikrokozmos, mali svijet koji prije svega živi unutar makrokozmosa ili velikog svijeta prirode (našeg prvog velikog svijeta – tj. prvog kozmosa iznad nas, koji se u Radu naziva „Organski život“). U čudesnoj organizaciji naših čula dana nam je moć da kušamo utiske ovog velikog svijeta prirode. Dana nam je moć da osjetimo okus maslaca, džema i kruha, krušaka i jabuka, kavijara, ribe i mesa, da osjetimo mirise trave i mora. Jeste li ikada pomislili da te moći već imamo u sebi? Kušate breskvu ili jagodu i mislite da razlika okusa leži u samim plodovima. Zar ne vidite da razlika leži u vašoj moći da okus doživite na različit način, te da u sebi već imate gotov aparat koji može primiti ta dva različita utiska okusa? Razmislite o tome na trenutak, jer mnogima je teško shvatiti što se ovdje želi reći, a povrh toga teško im je uvidjeti da smo mikrokozmos uklopljen u makrokozmos i pripremljeni za to. Teško im je shvatiti da smo svojom strukturom povezani s cijelim kozmosom općenito. Teško im je vidjeti da smo rođeni u Univerzumu prema kojem možemo reagirati i koji reagira na nas ako otkrijemo kako mu uputiti ispravan zahtjev. Jedan od razloga je taj što ljudi sebe doživljavaju potpuno izoliranima, ne uviđajući da su stvoreni za život u Univerzumu i da stoga moraju biti dio Univerzuma te, na neki način, biti u skladu s njim. Imamo oči koje reagiraju na vibracije svjetlosti, uši koje reagiraju na vibracije zraka. Ukratko, stvoreni smo da primamo utiske.

Ostanimo sada unutar granica prvog kozmosa u kojem živimo – naime, Organskog života, ili Zemlje, bez koje ne bismo mogli postojati. Ona nas opskrbljuje hranom, zrakom i određenim utiscima. Trenutno govorimo o okusu koji proizlazi iz plodova prirode. Sve ovo nam je potrebno jer imamo gotov aparat. Posjedujemo izvanredno osjetljiv aparat okusa, mirisa, dodira i vida kako bismo mogli cijeniti ono što Zemlja stvara, a ova fina aparatura mora biti prikladno zadovoljena svježim proizvodima iznimno važnima za zdravlje – odnosno, onim utiscima koji padaju izravno na Instinktivni centar. Možda ćete sada uvidjeti obrazloženje. Obrazloženje je to da u sebi imamo moći kušanja i mirisanja različitih stvari iz prirode koje proizvode različite utiske, a budući da posjedujemo ove moći, poput moći razlikovanja bogatog okusa jagode od jednako bogatog okusa maline, jedna strana našega života utisaka mora biti zadovoljena proizvodima prirode, jer smo rođeni s neophodnom aparaturom za primanje utisaka iz tih različitih objekata. Smatram da je ovo obrazloženje razumno i da pripada onoj generalnoj tvrdnji u Radu prema kojoj unutar sebe imamo više nego što koristimo. Iz tog razloga, vidjet ćete da su svi znanstveni pokušaji stvaranja sintetičke hrane, prahova i slično, iz kojih nije moguće dobiti ispravne utiske okusa, potpuno pogrešni i, zapravo, nimalo znanstveni. Budući da smo stvoreni da najprije živimo unutar Organskog života na Zemlji kao male žive stanice u tom golemom organizmu, potrebno je da se hranimo njime, a ne nekom njegovom zamjenom. To čini naš prvi ili instinktivni život utisaka. Hrana je najprije utisak, a tek potom supstanca ili fizička hrana. Utisak pobuđuje apetit, dok supstanca hrane daje hranjivost. Pokušati sintetičkim putem zamijeniti supstancu hrane bez utiska okusa i užitka koji iz njega proizlazi, znači zanemariti najvažniju hranu – naime, utiske. (Volio bih da o ovome porazgovarate, jer to je vrlo važna ideja koju treba razumjeti.) Zapitajte se zašto priroda daje toliko različitih, zanimljivih okusa i mirisa u hrani. Isto tako, zapitajte se i zašto ljudi postaju fizički umorni kada dugo primaju bezukusnu hranu te koja je zapravo razlika između ukusnog i neukusnog obroka u pogledu poticanja ispravnih aktivnosti Instinktivnog centra – rada želuca, i slično.

*    *    *

S tim u vezi, želim ovdje istaknuti ono što Rad naziva vrhovnom hranom utisaka. Pretpostavimo da smo vođeni okusima. Čuli smo za unutarnji okus koji može napraviti razliku između dobre i loše psihološke hrane, baš kao što to može naš fizički okus kada je riječ o doslovnoj hrani.

Vrhovni fizički utisak koji možemo dati cijeloj našoj mašini jest utisak Pamćenja sebe, najfiniji okus od svih mogućih okusa, okus nečega nalik na Ja.

U Radu se navodi da trenutak Pamćenja sebe opskrbljuje svaku stanicu u tijelu onom vrstom hrane koju inače ne dobiva. Rad kaže da, kada pamtite sebe, tada dajete šok čitavom sebi. Svaka stanica prima snagu i novu energiju – odnosno, novu hranu. To se naziva Prvi svjesni šok, mjesto u kojem leži sav naš dugogodišnji rad, i to je ono što uvijek zaboravljamo dati sebi, iako smo to već sto i jedan put čuli. Umjesto da pamtimo sebe, mi se uporno prepuštamo unutarnjim raspravama, razmišljamo o svemu i svačemu ili čak pokušavamo dokučiti što Pamćenje sebe znači. Često ste čuli da, ako ne znate što znači Pamćenje sebe, trebate pokušati zaustaviti svoje misli makar na nekoliko sekundi, zaustaviti sve na kratko i biti ništa, nitko. Ako to možete učiniti, primijetit ćete da se osjećate sasvim drukčije, kao da ste upalili svjetlo. No ako mislite da je takav opis previše snažan, možemo reći i da je to kao da ste odjednom uočili gdje se nalazite, ili kao da ste iznenada došli k sebi ili, kako mi je jednom netko rekao: „Kao da sam odjednom izvadio glavu iz vode.“ Dok prolazite takvo iskustvo, možete također primijetiti da odjednom jasnije vidite sobu u kojoj se nalazite, da prozor propušta više svjetla, da jasnije čujete zvukove ili da možete čitati novine bez naočala. To znači da su stanice vašega tijela na neki način oživjele i da su bile potaknute. Primile su novu hranu koja izvire iz ovog čina Pamćenja sebe. Međutim, naša samohipnoza, neprestana identifikacija s našim potpuno beskorisnim lancima misli, snažne preokupacije koje smatramo toliko važnima, a koje naravno nikamo ne vode, zatim naše stalno unutarnje uvažavanje, vođenje računa i čitava bujica negativnih emocija, sve nam to na kraju uvelike otežava čak i sam pokušaj da pamtimo sebe.

Pod pritiskom svakodnevnog života nikada ne pamtimo sebe.

Da bismo to učinili, potrebna nam je snaga koja ne dolazi iz života, nego iz drugog smjera, kako bi nam omogućila da to pokušamo. Moramo iskoračiti iz sebe, izaći iz vlaka i autobusa mehaničkog života da bismo to mogli učiniti. Moramo iskoračiti iz gusto isprepletenog i obično neugodnog obrasca za koji uporno mislimo da je naš život, ali ne nalazimo nikakav razlog zašto bismo to trebali učiniti ili možda nemamo nikakvu ideju o tome što znači na trenutak iskoračiti iz toka našega svakodnevnog života i pokušati se izložiti utjecajima koji dolaze iz potpuno drugog smjera.

Želim da razmislite o tome što znači kada svoju mašinu hranimo pogrešnim osjećajem „ja“, kao što svi činimo. Rečeno nam je da bi svaka stanica u tijelu dobila novi život kada bismo u Pamćenju sebe mogli dosegnuti ispravan osjećaj „ja“. Nasuprot tome, ne upućuje li ovo učenje na to da, kada se identificiramo s pogrešnim osjećajem sebe, zapravo dajemo pogrešnu snagu, pogrešnu energiju stanicama tijela? Možete li razumjeti da, ako smo jako negativni i zlonamjerni, doživljavamo sebe kroz te osjećaje u koje stavljamo osjećaj „ja“, te tako svom tijelu dajemo vrlo lošu hranu iz ovog najvišeg izvora hrane koji dolazi iz našeg psihološkog stanja, iz utisaka koji dolaze iz različitih „ja“ s kojima se identificiramo, a ne samo iz utisaka koji dolaze putem čula koja, iako imaju svoju važnost i vrijednost, pripadaju drugoj skali? Sjećam se da je Ouspensky jednom rekao da svi imamo „ja“ koja nas mogu učiniti bolesnima kada se s njima identificiramo i tako padnemo pod njihovu vlast. Međutim, možda je neophodno susresti ta „ja“ i naposljetku se s njima boriti, jer prije ili kasnije moramo se boriti protiv svega unutar nas što je protiv Rada i sklada koji on nastoji stvoriti u nama procesom percipiranja i unutarnjeg odvajanja, uviđanjem što je istina, a što nije, što ima dobru volju, a što zlu volju prema Radu.

Namjerno ostavljam ovaj tekst nedovršenim jer nisam objedinio različite aspekte. Tekst je komentar na utiske i, u svom sadašnjem obliku, najprije govori o utiscima koji dolaze kroz osjetila, a zatim o utiscima koji dolaze iz osjećaja „ja“.

Najviši utisak je osjećaj Stvarnog Ja.

On ne dolazi izvana, već je to utisak iznutra. Istovremeno, svi vanjski utisci koji ulaze, mijenjaju svoj intenzitet ovisno o tome u kojem „ja“ se nalazite dok ih primate. Ako ste u određenom stanju Pamćenja sebe, vanjski utisci mogu biti intenzivno lijepi, a ako ste pak u negativnim „ja“, ni najljepši obrok niti najdivniji dan neće vam ništa značiti. Kada određena stvar za vas nema nikakav značaj, ne primate iz nje nikakve utiske. Što više značaja nečemu pridajete, to više utisaka primate, i obrnuto. Ali sve je to pitanje dugog promatranja i razmjene mišljenja među vama. No svatko bi se trebao zapitati: Kojim utiscima hranim sebe? Ako ste iznutra negativni, u pravilu ćete upijati neugodne utiske i hraniti se njima ili, ako ste depresivni, iz novina ćete upijati samo depresivne stvari. A to će zaraziti cijelu ljudsku mašinu. Ili, ako ste uplašeni, nervozni i slično, primat ćete utiske u skladu s tim. Iz toka našeg unutarnjeg života obično dobivamo vrlo slabe unutarnje utiske ili, kako bi se reklo, ustajale utiske. Međutim, ako uložite napor, smanjujete „entropiju“ i primate utiske. Morate se zapitati što entropija znači. Ukratko, to znači stanje u kojem sve postaje izjednačeno i nema razmjene energije, pa sve postaje ustajalo. Kada ulažete napor, suprotstavljate se svojoj ustajalosti. Na primjer, kada sebi nešto uskraćujete, povećavate privlačnost toga i time se vaša entropija smanjuje. Ideja Pamćenja sebe vodi prema značajnom smanjenju entropije, jer stvara vrlo jasan osjećaj razlike između vas samih i vanjskog života. Svaka identifikacija povećava entropiju – tj. iscrpljuje nas – pa, takoreći, nema razlike između nas i života. Ako možete vidjeti život kao iluziju na ispravan način, kako podučavaju jogijski sistemi, osjetit ćete sve snažniju razliku u potencijalu između sebe i života, a to će smanjiti entropiju. Ali, ako ste uronjeni u život, sve će doći u ravnotežu i prestat ćete primati utiske izvan nužnog minimuma.