R.I.P – Sretno u “vječnim lovištima”

Kategorije
Svi članci

Jednog dana, nakon tko zna koliko godina, shvatimo da je sve ono što je rečeno za čovjeka, mašinu ili nesvjesnog čovjeka, u stvari istina. To ne možemo vidjeti sve dok u nama ne sazrije nešto što ima sposobnost viđenja i zaključivanja izvan svakodnevne osobnosti i uma. Taj uvid, koliko god o njemu prije toga čitali ili čuli, obično nosi sa sobom dodatno gorivo sazrijevanja – tugu, besmisao svega, osjećaj obmane i laži koji u početku boli, itd. – i naposlijetku on donosi i ono najvrijednije „gorivo“, da tako kažem. Kapitulaciju svih nadanja, očekivanja, projekcija i prihvaćanje realnosti takvom kakva jeste, bez našeg dodatnog farbanja ili projekcija koje smo do tada imali. Prihvaćamo sve ono protiv čega smo se borili, nadali se, mislili da će biti drugačije, projicirali, u smislu da možda nije tako i da možda ima nade. I kako se kaže, „nada zadnja umire“. Kada ona „umre“ kucnemo se sa SVOJOM stvarnošću. To je smrt projekcija o „dobrom“, o „smislu“, o „čovjeku“, o „ima nade“, itd. Problem je što kod većine ostane ona suprotna strana koja preuzme smrt „pozitivne“ strane i zavlada sa „razočaranim čovjekom“. No, ako je čovjek išta odradio na sebi, ta „negativna strana“ u njemu više nije nimalo stvarnija od one „pozitivne strane“ koja je, naizgled, umrla sa čistijim viđenjem.
Ljudi, uvijek, traže ono što nemaju. Prosvjetljenje, buđenje, smisao, pravdu, istinu na svim razinama, ali istinu koja odgovara njihovim projekcijama i samo to je istina, bez obzira postoji li istina o „toj istini“. Tako dođemo do onog dijela Rada koji govori o čovjeku i koji svaki put nanovo vidimo ali u dubljem, širem, istinitijem aspektu. Čovjek spava, sanja o sebi i svijetu, nesvjestan je, itd. Ukratko, njega nema. On je imaginacija. I to najjača imaginacija od svih imaginacija. Imaginacija o čovjeku je u stvari presvlaka, veo, premaz preko činjenice da smo u stvari intelektualna životinja i ništa više od toga. Sve „više od toga“ je svjestan i namjeran rad i razvoj. A taj rad, razvoj i rast traže da se suočimo sa prvim idejama Rada koje, ukratko, kažu da čovjeka nema. Nema ni stvarne osobe, stvarnog čovjeka, stvarne svijesti u mesu.
Znam sam koliko je teško prihvatiti takvo što. Ja sam, generalno rečeno, pozitivna osoba. Iako se to ne da zaključiti kada čitate ono što pišem. Ali, ako me poznajete, onda to možete vidjeti, saznati. Jer iza sve te „strašne“ pojave Bhaerave u stvari stoji pozitivna osoba. Nisam rekao da sam ja osoba, već govorim o osobi koju svi imamo i s kojom smo svi, manje ili više, poistovjećeni. No, ono što sam ja stvarno iza toga nema nikakve veze ni sa pozitivnim ni sa negativnim. Ali za ono životno, obično-životno, svakodnevno i nesvjesno, ili ukratko, za OSOBU (koja ne postoji u biti, ali svi mislimo da postoji), rekao bih da je pozitivna osoba (dobra, naivna, pomalo glupava u povjerenju prema ljudima, emotivna, željna da bude prihvaćena i da prihvaća kao i sve osobe oko njega, susretljiva, itd.) Jasno, nema „pozitivne osobe“ do kraja, ili u cjelini. Svaka osoba ima u sebi „tamnu stranu“ i one se smjenjuju. Nekad je „bog“ jedna stana, nekad druga, a nekad mješavina tih straha. No ništa od toga nije moje, nisam ja, niste vi. To je naš san o nama. I on je san o sebi, iluzija o sebi, lažno u nama koje god razine to bilo.
I ono što je zanimljivo i ono što je u stvari ovaj tekstić trebao da bude jeste to da koliko god da se daje, pokazuje, tumači i usmjerava, čovjek u snu ne vidi „mjesec“, već „prst koji ukazuje na mjesec“. Prst nije bitan (i to svi ponavljaju kao papige), već je bitan smisao onog na što taj prst ukazuje. A to je mjesec (parabola iz Zen-a). Prije no što postanemo „brutalniji“ ili direktniji u izražaju, to smo morali postati unutar sebe, prema sebi ili prema toj osobi za koju smo mislili da smo. Ne može naša vanjština biti drugačija od onog što smatramo unutarnjim. Mislim može, kao kod većine ljudi, ali to se osjeća kao neiskreno i brzo se provali. Ali ako smo prema sebi bili oštri, jasni, brutalni, istiniti, uskoro ćemo to biti i prema van. Jasno, ono što ljudi ne znaju jeste da je ta oštrina/brutalnost/istinitost prema van uvijek pod određenom kontrolom svijesti i time ona nikada nije takva kakva je iznutra, prema sebi, gdje je desetinama puta jača i brutalnija. Ono što smo „ostvarili“ ili Spoznali kontrolira taj vanjski izražaj. Koliko god brutalni bili postoji nešto u nama, svima nama, što je izvan bilo kakvog izražaja, a opet je izražaj. To je ono što je istinski gospodar i on se brine o tome koliko ćemo i kako ćemo izraziti tu, prijeko potrebnu, brutalnost/istinitost/iskrenost/oštrinu, itd.

Za Istinu uopće nije bitno tko je osoba ili tijelo kroz koje se ona izražava, šta koristi kako bi ukazala na Sebe ili Istinu/Boga/Apsolut/Svijest. Osoba i ne postoji, da se razumijemo, i Istina to zna te nam svaki put to pokazuje, ali smo slijepi za nju. Treba puno godina i Rada kako bismo počeli uviđati o čemu se radi.
No u svijetu sna, istina nije bitna. Bitna je „istina sna“, ne Istina. Čak i kada ta „istina sna“ govori o „Istini“ to nije Istina, već prilagođeni film, bajka, priča o „istini“ koju „istina sna“ želi za istinu. To je čovjek. Pravda, istina, pravednost, vrijednost, itd., sve to „istina sna“ želi da ima i da bude vrijedna toga, ali to nikada neće moći biti jer to nije stvarno, nije istina. To je san, iluzija, maska preko (persona), program, ili kako god to želite nazvati.
Čak i kada se ispred nas nađe netko kroz koga progovara Istina, nismo spremni da je prihvatimo i radimo za nju, već ćemo istraživati tog nekog tko je ispred nas. I uložit ćemo godine i godine u „provaljivanje“ je li to onaj za kojeg se predstavlja ili nije, iako ćemo uvijek za sebe reći kako smo „iskreni duhovni tragatelj“ – nekad se pitam za čim to tragamo?? – no, postupci kazuju drugačije. Jasno, to ne vidimo, jer smo, kao što sam rekao, U SNU, spavamo, pod vlasti smo iluzije, laži i obmane koja je ogromnih razina.
Umjesto da pogledamo u smjeru u kojem nam prst pokazuje, mi gledamo u prst i pokušavamo dokazati stvarnost „prsta“. I jedino što nam je bitno jeste je li taj „prst“ stvaran ili ne, ali ne i ono na što on ukazuje. Put ka Istini, Istinu, Bit, Rad, itd. Znam to jer i sam to doživljavam kao i osoba/čovjek/majstor kojem je ovaj tekst posvećen. Nitko ne želi istinu, ali žele da znaju tko je taj „prevarant“ kao i oni sami, i sve će učiniti da dokažu da je on prevarant, baš kao i oni sami, samo s tom razlikom da je njihov lični prevarant upravo ta projekcija koju projiciraju na „prevaranta“ kojeg žele razotkriti. To je bolest uma, osobe, ličnosti. Bolest lažnog „ja“.

U biti, uopće nije bitno tko je to, tko je ta „osoba“ koja ukazuje na put, istinu, rad, smisao i slično. Nikada nije ni bilo bitno. Jer on sam je za sebe rekao da nije stvaran. Baš kao i većina nas koji radimo s ljudima. Ali ljudi ne razumiju šta govorimo kad kažemo da „nismo stvarni“, a jezik koji je samo simbol onog na što ukazujemo, miješaju za stvarnost onog ka čemu ukazujemo.

Lično, nikad me nije interesiralo tko je „osoba“ prevučena preko Istine, ili Bića. Ono što me uvijek interesiralo jeste ono na što „prst“ ili „osoba“ ukazuje kao Istinu. I možda sam jedan od rijetkih koji gleda na taj način (znam da ima još takvih ljudi) te uviđam da je kod čovječanstva upravo suprotno. „Tko je taj lik/osoba/tip?“ umjesto „šta je to na što on/ona ukazuju?“.
Isto je i sa čovjekom zbog kojeg sam ovo i napisao. Sam za sebe rekao je da je nepostojeći, da je lik izmišljen za komunikaciju, da čak i njegova spoznaja ukazuje da on kao osoba nije stvaran i ne postoji. Ali oko toga se digla ogromna papazjanija. Nije bitno što on kaže, nije bitno na što on ukazuje, već je bitno dokazati tko je on, ne kao Biće ili Istina koju je spoznao, već kao osoba i tijelo. I to je jedino bitno. Ništa drugo. Na kraju, ni ne tražimo ništa drugo doli prevaranta koji je istovjetan nama. Ne, ne tražimo istinu. Jer ona nije skrivena. Tražimo tog vrhunskog prevaranta koji smo mi sami i to ne uviđamo jer projiciramo na „drugog“.
Svako od nas je taj „prevarant“ je upravo taj „prevarant“ je lažna osoba ili „ja“ koje zamjenjuje naš Istinski, reći ću to na ovaj način, Identitet ili Biće ili Ja. Samo to, „istjerivači pravde“ iliti „nevidljivi prevaranti“ ne vide. Umjesto ogledala u kupatilu, pravimo ogledalo u „drugom“ i onda dokazujemo njegovo nepostojanje, laž, neistinu.
Nekolicina ode u kupatilo i pogleda „vrhunskog prevaranta“. A to je ono što smo mi kao osoba, kao „ja“, kao ličnost. I to je jedini prevarant kojeg trebamo osvijestiti i odbaciti. Jer na taj način stječemo istinitost. A ona nam je zaštita od svih prevaranata i „prevaranata“ oko nas.

Nego, da budem malo direktniji.
Zahvaljujem svakom „prevarantu“, ali i onim istinskim prevarantima koji su mi ukazali na Put, Istinu, smisao igre. Koji su mi pokazali prstom, a ja nisam ostao usmjeren na taj prst, već sam se usmjerio na ono što su pokazivali. Onima koji su i dalje živi i onim mrtvima, koji su napustili ovaj svijet, ovu paradigmu laži i obmane. Jer vrijednije od „imena i prezimena“, „tijela i osobe“ je ono Istinsko u takvom Biću koje je odlučilo da ukaže ka Sebi/Istini i koje je iskoristilo i to tijelo, i tu osobu, i cijeli njen život kako bi slijepcima ukazalo na Istinu i Smisao Života, Buđenja i Probuđenja (Rada). Iako i sam radim taj posao, za mene je to prosto posao. Još uvijek učim i mislim da ću učiti dok posljednji izdah ne izađe iz ovog tijela. Jer savjet koji sam dobio od „prevaranta“ ili svog bivšeg Majstora je „da nikada ne umislim ili ne kažem da sam završio, jer kraj ne postoji.“ Ako kažem da sam završio, tada je sa mojim razvojem završeno. Nisam toliko lud. Tako da sam duboko zahvalan tom čovjeku (Sah-u) što mi je ukazao na to odmah prvih mjeseci kada sam ušao u Rad. Ali i ono najvrijednije što mi je pokazao jeste to što mi je ukazao na prevaru duhovne i religiozne scene, a što sam na kraju i sam uvidio. To je neprocjenjivo. Čak i to što me, kao i njega i njemu slične, mrze sasvim je razumljivo. Nitko ne voli one koji ukazuju na očiglednu laž i „prave prevarante“ koji glume „duhovne tragatelje“. Takav je i ovaj čovjek o kojem pišem.

I da skratim.
Hvala Jed McKenni, i sretna ti „vječna lovišta“, na usmjerenju ka onom što je bitno. Od mene, ali i umjesto svih tih „drekavaca“, prevaranata kojima je bilo bitnije dokazati jesi li stvaran (tijelom, imenom, osobom) ili nisi. I umjesto da uvide to na što pokazuješ gledali su samo „prst“. „Istinski su slijepi za sve što je Istinsko, ali su otvoreni za lažno“ – Sah.
Toliko o tome.

R.I.P. Jed McKenna

Bila to istina ili ne. Umro si prije smrti. UZBURKAO si ovu spiritualnu močvaru duhovne i religiozne scene. To je najbitnije.
I puno uspjeha i plodnog Rada onima koji su preuzeli tvoj posao.
Istina nikada ne može umrijeti, samo ovo tijelo i osoba umiru. 

Share this post

Skip to content