SLOBODA; BORBA ZA SEBE; ZATVOR; SLOBODA IZBORA I SLOBODNA VOLJA; UPUTE UČENJA

Ovaj naslov (nešto sasvim lično) ću koristiti kada opuštenije pišem, kada ne ciljam na nešto konkretno, dotičem mnoge teme i slično. Tako da će ovaj naslov biti u nastavcima.

Sve autentične duhovne tradicije u sebi kriju tajne, možemo tako reći, kako netko tko teži evoluciji treba da se suoči sa onim u sebi i onim izvan sebe. Te tajne mogu se slobodno prevesti kao načini, savjeti, tehnike u najgorem slučaju. Tehnike su poput rituala jedan od najnižih načina djelovanja unutar duhovne evolucije. Ritual je niži od tehnike, a tehnika, jako često, postaje prepreka. Mnogi ljudi u duhovnosti imaju dojam da su pobjegli od rutine i ritualnosti religije. No, to je zabluda. Svakodnevna praksa sa tehnikama, naročito bez prisustva svijesti, potpuno je istovjetna za ritualnošću religije i njenim obredima. Isto je i sa mantrama, raznim pranayamama, asanama, itd. No, kako to kažu neki duhovni spisi, parafraziram, „sve to služi onima koji još uvijek nisu zreli“. Tako da ne možemo osuditi ni rituale, ni tehnike, ni krute obrede, kruta unutarnja uvjerenja koja graniče sa praznovjerjem, itd. A svatko od nas u sebi ima dio koji je ovisan o ritualu, dio koji je ovisan o tehnikama i načinima, krutim savjetima ali i dio koji, kod većine, tek treba da sazrije a to je svijest koja ima određene sposobnosti izvan tehnike i rituala, krutog uvjerenja i vjerovanja, obreda, slijepih autoriteta – čak i oni koji se zaklinju da su protiv autoriteta u stvari su za njih i nalaze se pod njihovim djelovanjem, a ovo traži inteligenciju da bi se razumjelo.

Sva autentična učenja imaju višeslojnost, više slojeva ili razina učenja i svatko ulazi u sloj ili razinu koja odgovara njegovoj razini bića

Kako rekoh. Svako učenje u sebi krije tajne ili načine pomoću kojih se suočava sa onim što je ispod naše kože i onim što je izvan naše kože. Jer koža, za većinu nas, je realna ali iluzorna granica u koju vjerujemo i njome ograničavamo ne samo svoje fizičko postojanje već i psihičko i duhovno postojanje. Nedavno napisao nešto o zabludi slobode i tome koliko mi u stvari ne znamo ništa o toj riječi koju skoro svakodnevno spominjemo i njenom značenju. Ne definicijama, jer definicije su samo košulje za intelektualnu informacijsku radoznalost ali ne i stvarno znanje. Znanje o Slobodi je, kako često kažem, jako skupo i počinje onim od čega većina ne želi da krene, a to je spoznaji zatvora u kojem se nalazimo, kako unutarnjeg tako i vanjskog. Sloboda ne postoji. Ne onako kako je mi zamišljamo. Nitko od nas nije slobodan. Čak i ako živi u tzv. „demokratskim zemljama“ – takvo što ne postoji osim u dogovorenoj simulaciji umnog zatvora – čovjek nema slobodu kako je zamišlja. Ima slobodu definiranu granicama, zakonima, policijom, vladom, društvom, okolinom, roditeljima i porodicom, prijateljima, ljubavnicima i partnerima, vezama. A to NIJE sloboda. Čak i ako se smatramo “duhovnima”, “vjernicima”, ili čim već TO SAMO JASNO govori o tome da NISMO SLOBODNI.

Definicije su košuljice za intelektualnu informacijsku radoznalost ali nisu stvarno Znanje

Ograničeni smo tijelom i njegovim načinom funkcioniranja koji ovisi – nije slobodno – o nizu faktora, poput disanja, plinova za disanje, hranom, žeđi, seksualnošću, instinktivnim funkcijama, itd. Ograničeni smo i psihologijom: navikama, karakterom, emocijama, vjerovanjima, uvjerenjima, konceptima o sebi i životu i funkcioniranju to dvoga, stavovima, itd. Ni svijest, kojom se dičimo, nije slobodna. Ograničena je psihologijom, tjelesnošću, vjerovanjima koja podržava, granicama koje podržava, odvojenošću od svijeta, drugih, prirode, inteligencije oko sebe (imanentnog božanskog), inteligencije univerzuma, transcendentnog, itd.
„Upoznaj sebe“ time zadobiva mnogo širi kontekst koji uključuje i „upoznaj svoj zatvor“ jer „sebe“ je zatvor u kojem si ti zatvoren. A onda, kako sazrijevamo, upoznajemo i to „ja“ koje je srž zatvora, njegov čuvar, njegova porota i sud, policija i vojska, itd. I zrenjem dolazimo do sljedećeg uvida koji postavlja pitanje: „tko ili što traži slobodu?“

Upoznaj Sebe, kako to kaže drevna uputa ujedno znači i Upoznaj zatvor i zatvorenika koji jesi

I kada uvidimo „tko ili što“ traži slobodu, govori o njoj, diči se zatvorom kojeg naziva slobodom, itd., bivamo nokautirani spoznajom. To što traži slobodu srž je zatvora, bit je ropstva. A „upoznati svoj zatvor“ ili „upoznati sebe“ znači puno toga a traži još više od toga.
Najopasniji, po sebe, je zatvorenik koji misli da je slobodan. Rob koji misli da je slobodan.  Jer on nema ni slobodu kojom se tako diči, ni inteligenciju da uvidi da nije slobodan, a sva pamet koju je stekao služi robovanju i zatvoru u kojem se nalazi.
Da bi bilo što napravio, tj. dobio mogućnost da napravi, čak i da „upozna sebe“ čovjek mora da ima trunku, zrno svijesti – ili kako to drevne ezoterične tradicije nazivaju „grumen zlata“. I to zrno svijesti – sjeme koje treba biti posađeno na dobru zemlju – mora odlučiti da se suoči sa – ili upozna – mjestom na kojem se nalazi kako oko svog tijela tako i unutar svog tijela. Mjesto oko tijela nam je donekle i poznato ali mjesto koje zauzimamo unutar tijela, unutar psihe i, još bolje, unutar svijesti nije nam poznato jer ista ta svijest koja nije zrela ne razumije da je ona zatvorena, da je ona rob, da ona ne može skoro ništa da učini, da njome upravljaju svi osim nje, čak i u altruističkim slučajevima, čak i kada je, naizgled, dobra, poštena, pravedna, itd. Kažem „naizgled“ jer to nije istina. Slatka iluzija robova koji sanjaju „o slobodi“.

Sve kvalitete koje sebi pripisujemo samo su laži u nizu laži i iluzija u koje vjerujemo

Čak i nakon ovo nekoliko redaka, „o slobodi“ – tako šturo pojašnjenje – ništa nisam rekao a još manje o sljedećoj iluziji. Iluziji „slobodne volje“ i „slobode izbora“ na koju se svi, manje-više, tako žestoko pozivamo u svakom trenutku. Krenuli vi od proučavanja „slobode“ ili od priučavanja „slobode izbora“ ili pak „slobodne volje“ i doći ćete do spoznaje svog troga i ta spoznaja će biti istovjetna u sva tri slučaja. Jer svima je zajednička jedna osovina, a to je „sloboda“.

SLOBOD(a)(na):
volja,
izbor.

Možda treba da redefiniramo ideju „slobode“ i kažemo da možemo biti slobodni „od“ i slobodni „za“, ali to je već visok duhovni stadij koji je jako rijedak na ovoj planeti.
Rad to definira tako što kaže da bismo se oslobodili određenih zakona koji djeluju na nas – kozmičkih, društvenih, partnerskih, državnih, itd. – moramo potpasati pod drugačiji red zakona ili red zakona više razine. Drugim riječima, da bismo se oslobodili zakona koji djeluju na ovoj ravni – ravni Zemlje; ne Zemlja nije ravna ploča, ali je ravan – moramo duhovnim radom i evolucijom potpasti pod viši red zakona, svijeta iznad nas ili, možemo reći, ravni iznad naše ravni. Time da bismo bili slobodni „od“ moramo postati slobodni „za“.

Svaki rob voli svoje iluzije i upravo zato što vjeruje da su one stvarne, da su one činjenice o njemu, on je rob i rob će ostati

No, ovo nije tema o slobodi. Samo sam je usput spomenuo. Iako je ona temelj svega a time i duhovne evolucije. I u svakom cilju možemo pronaći „ideju slobode“ ako imamo imalo inteligencije. Jer svaki cilj u sebi sadrži samu ideju slobode, srž slobode. Koji god cilj da imamo osnovno je da moramo imati slobodu da ga postignemo ili ne postignemo. Da, sloboda ima dva kraja, dva polariteta i u oba je i dalje sloboda. A to je ono što se zove Zakon Klatna. Ili Zakon Dualnosti.

Svi duhovni zakoni, kozmički zakoni, ljudski zakoni duboko su isprepleteni i izgledaju izdaleka kao čvor kojim smo zavezani

Kako napisah u početku. Sve duhovne tradicije, autentične duhovne tradicije – ovo često napišem jer smatram da je to jako rijetko i oko većine vas te tradicije više ne postoje – u sebi kriju tajne. Jedno vrijeme sam bio „baš alergičan“ na ove riječi, poput „tajna“, „misterije“, „mistično“, i slično. Sada ih prosto obožavam. Da, reći ću ponovo. Postoje TAJNE jer koliko god imali dojam da poznajemo nešto na kraju otkrijemo da smo svi „blažene budale“ po pitanju i tajni i misterija i mističnog. A ovo kažem za one koji stvarno nešto i shvaćaju, nešto razumiju.
Sve te tajne, na svom početku, u svojoj biti oslanjaju se na slobodu. Tišina uma nije moguća ako nemate slobodu da je odaberete. Unutarnji mir nije moguć ako nemate slobodu da ga odaberete. A onda slobodu da ga postignete, ostvarite, itd. Shvaćate?

Istina o svemu, a time i nama, bode nas u oči kao ružin trn u grmu ruža u kojem ležimo ali umjesto da to vidimo i učinimo nešto po tom pitanju naučili smo suprotno. Naučili smo kako da napravimo “kapi za oči” koje podržavaju naše sljepilo i, naravno, osvježava vlažnost, trnovima izbodenih, očiju

Isto je sa svim. Vezama, porodicom, društvom, itd. No ne mogu ići tako duboko jer ovo je ogromna tema. I morat ćete svoje uvide sami za sebe razviti. Ne služiti se „tuđim očima“. „Tuđe oči“ pomažu slijepcu koji traži slobodu od sljepoće u početku, ali na kraju on mora spoznati da ima slobodu da progleda, da je njegova sljepoća samo izbor koji mu je nametnut a on ga prihvatio i sada vjeruje u nju.
Obično, kada pričamo o radu, praksi, itd., mi nesvjesno govorimo o zatvoru u kojem se nalazimo ali svijest, to malo što imamo, ta trunčica svijesti, nema pojma o čemu govorimo. I jako često, ta trunčica te, uvjetno nazvane „svijesti“ jako brzo nas vrati u dobro poznati zatvor u kojem, jelte, uživamo. Ne znam kako se naziva taj sindrom ali on je jako dobro poznat i to poznat po svojoj krajnosti. Svaki zatvorenik koji je proveo u zatvoru određeni niz godina, naročito jako dugi niz godina, kada izađe van iz njega ne zna, ne smije, ne može da živi život u koji je vraćen i većina se u jako kratkom roku vrate u zatvor. Neki čak počine neko kriminalno djelo da bi se što prije vratili u poznatu sredinu. Zatvor.

Smiješno zar ne?
To i vi radite.
Samo to ne vidite.
Nazivate drugim imenom.
Opravdavate.
Govorite da je to „vaš izbor“, „vaša sloboda“ i vi ste to „svjesno i odgovorno“ izabrali.
Pa dobro, laganje je fina navika i veoma ugodna, ali na putu evolucije ona nema svoje mjesto a ni upotrebnu vrijednost.

Odoh jako široko. Da se vratim na početak.
Ček je’l moram (imam li slobodu) da ponovim početnu rečenicu treći put ili mogu bez nje?

Hajd da probam bez nje pa da imam dojam da sam slobodan, kao što to imamo u trenutku kada izaberemo nešto suprotno i mislimo da je to naša sloboda. Uh, ne smijem dalje. Već me čudno gledaju jer umirem od smijeha, sve sa slušalicama na ušima i pjesmom „dirty deeds done dirt cheap“ ili ti „prljave rabote za male pare“.

Kako sada da započnem iznova (slobodno naravno) temu o kojoj sam želio pričati i napisao nekoliko strana u drugoj temi a da ne ponovim početnu rečenicu?
Skupa je sloboda, jako skupa.

Ok, nastavi da spavaš i misliš da imaš slobodu.
Ja znam da je nemam.

Tajne koje spominjem tiču se načina kako čovjek treba da se suoči sa onim što je izvan ali i unutar njega. I koliko god nam učenja govorila o tome, majstori čupali kosu sa glave (oni koji je imaju) od ponavljanja jednog te istog, zatvorenoj ptičici koja sanja o slobodi, to ne ulazi u kavez a još manje u njen zauzeti mozak ljubavnim aferama, zaradi, vezama, partnerima, sigurnosti.. uh, neću dalje.

Najslađi su mi slijepci koji vjeruju u ljubav, partnerske odnose, srodne duše, karmičke veze i ostale zamke za budale.
Znam da ste i vi jedan od njih.
Zato vas i volim.
Ma jok. Samo se šalim.
Ljubav je skupa!
I ne zaslužuje ju svatko.
Ako mi ne vjerujete brzo do kupatila i pogledajte se u ogledalo.
Vi ste taj o kojem govorim da je ne zaslužuje.

Rad kaže, kao da druga učenja to ne govore (čuj to), da sve dok smo poistovjećeni sa sobom, dok nismo sebe podijelili na dvoje, sloboda a time i bilo kakva unutarnja evolucija – sloboda da krenemo na taj put, iako to nije sloboda ali hajde da se lažemo, fino je, ugodno, predivno kao laž da te partner voli, recimo. Da si poželjna kao ženkica i da si ti zaslužna za to. Da si sposoban muškarac.. prosvjetljen, recimo..
Ok.. nazad Bhaerava, ne zajebavaj ptičice u kavezu koje sanjaju slobodu, ljubav, sigurnost…

… nastavak na tekst prije crtice (-), nije moguća.
Rad će vam reći da morate podijeliti sebe na dva, dvoje. Stranu koja promatra i proučava sebe i stranu koju promatrate i proučavate. A onda ide niz uputa koje, ruku na srce (mislim na dude, kada ovo kažem), ionako niti neće poslušati. Znam, prošao sam taj dio i još uvijek prolazim te dijelove jer uvijek su tu negdje u prikrajku i vrebaju neopreznu budalu.
Svaka ta uputa ima svoju vrijednost koju „ptičica koja sanja da je slobodna“ ne razumije, ne vrednuje, ne percipira sve dok se nivo zatvora u kojem se nalazi ne pojača, poveća, zatvor postane snažniji. A onda ide grčeviti i panični pokušaj da se radna ideja sprovede u djelo i omanemo, naravno.

Jedna od tih radnih ideja jeste „da ne uzimamo ništa previše ozbiljno“.

Uh, to nije radna ideja. Ali što oni znaju, slobodno nastavi i naći će oni to negdje u nekom tekstu u nekom tamo radu na sebi – u teretani, solariju, bordelu…
Dobro, šalim se.
Valjda imam tu slobodu, zar ne?
Je’l da da da?

Radna ideja kaže, uozbiljit ću se, da „svemu što percipiramo u sebi oduzmemo sebe“. Dobro ne kaže točno tako ali tako zvuči kada se razumije. On kaže da tome što promatramo u sebi kažemo da „to nismo mi“, „to nije moje“, „to nisam ja“ – nešto kao „neti-neti“ princip u gyani i advaeti.

Sve što promatramo u sebi moramo odvojiti od onog koji to promatra.
SVE!!!

I tu je početak gubitka i onog malo grumena slobode kojoj smo prije toga težili.
Je’l baš moramo sve (svemu)?
Ne, nikako.

Samo onom što percipirate ispred svijesti koja ne prosuđuje, ne procjenjuje, ne identificira se, ne smatra bilo šta sobom osim sebe same.
Znači ne morate baš svemu.
Manje-više svemu.

I prvi koraci ka evoluciji, što znači i slobodi, upravo je sloboda da odaberemo mogućnost da se ne identificiramo sa sadržajem koji se dešava unutar naše svijesti. Da, svijesti. Ne psihologije. Ne tijela. Jer samo taj mali dio svijesti, koji može da promatra nešto, upravo je grumen „zlata“ koji ezoterično spominje. I on je, naravno, možemo tako reći, ograničeno slobodan.
I s njim započinjemo proces.

Rad započinje na ovoj način. Ali samo započinje. A onda nadodaje niz drugih zakona, pravila, disciplina. I još više nas gura u zatvor. Ne, iluzija je da nas oslobađa. Ništa nema tu moć da nas oslobodi. Zato spomenuh i religiju i duhovnost i rituale i obrede i tehnike i mantre, itd.

NIŠTA NEMA TU MOĆ DA NAS OSLOBODI!

Osim možda to malo svijesti, tog malog grumena svijesti ili „zlata“ kojeg nam je Bog, Inteligencija, Život dao.
Slobodu koja započinje borbom za to malo svijesti koja kaže „to u što gledam, zurim, promatram PROKLETO nisam ja“. Ma znate one akcione američke filmove u kojima junak nikako da riješi problem, situaciju ili šta već dok ne kaže “God damn it!“.
Pa da i mi, tj. ja, ostanem vjeran tome, ponovit ću rečenicu na sljedeći način (preveo ChatGPT, tako da imate koga da krivite ako nije dobro prevedeno jer ja, GAD DEMNT, ne mogu biti kriv sve i da hoću da budem):

“That which I’m  looking at, staring at, observing — GOD DAMN IT, that’s not me.”

I to je, recimo tako, prvi korak. To je prva slobodica i ne traje dugo, naravno. Par sekundi. Samo par sekundi ćete biti slobodni od toga što gledate a onda nećete ni primijetiti kada ćete ponovo pasti u zatvor, na dugo sati, ne minuta. A onda ispočetka.
I sasvim je nebitno za što se borite, što želite ostvariti, cijena je skupa, osim ako ovo ne shvatite na drugačiji način, što je opet određeni vid slobode.

Kako rekoh, u počeku sve shvaćamo na negativan karakter u skladu sa našom ličnosti i njenom temeljnom silom koja vlada njome, a to je sila otpora. Zato je jedna od ideja Rada upravo proučavanje otpora koji vas sprečavaju da postignete cilj. Nebitno koji: da pamtite sebe, da budete slobodni, da ne izražavate neki mehanizam ili automatizam, da je sjetite da budete svjesni, itd. I svi ti otpori, koliko god u početku izgledalo suprotno, nalaze se u nama. Našoj psihologiji, našem tijelu, našoj ograničenoj svijesti. Čak i kada, u opravdanju kažete, da je netko drugi kriv za nešto u stvari vi ste odgovorni. Neću reći, krivi. Jer ne želim i ja da sam dodatno zarobljavam kada to vi, dobrovoljo, činite sami sebi.
Ja vam želim, barem prividno, u nekim redcima teksta DATI SLOBODU, čak i tamo gdje vi ti ne vidite i ne znate ili mislite da je već imate. (Cijeli jedan Modul se bavi identitetom „krivice i pogrešnosti“ – imate izvađene dijelove iz Modula na stranici MODULI).

Cijena Modula (da, da, ništa nije besplatno čak ni zatvor u kojem se nalazite, ali to srećom ne znate i ne vjerujete u to a i ne želite da znate i provjerite:
ma prava sitnica
Skuplja je cijena vašeg zatvora od cijene Modula

To što promatrate, to čemu svjedočite NE SMIJETE smatrati SOBOM. A ono što SMIJETE smatrati SOBOM je SVIJEST koja promatra ili svjedoči. I to je jedino što SMIJETE smatrati sobom.
Rad, kao što rekoh, nadodaje niz zakona i pravila i nekad se netko s pravom pita da ako je težnja rada da oslobodi čovjeka zašto mu nadodaje dodatni niz zakona, pravila, discipline, itd.?
Jer zna kako funkcionira i ljudska psihologija ali i kozmički zakoni.
A što je najljepše u svemu tome i vi to podsvjesno znate. Čak i to činite s vremena na vrijeme. Ograničavate nešto zarad nekog cilja kojeg želite ostvariti, postići ili steći. Razmislite.
Podvrgavate se niz dodatnih pravila, strogih odluka i pravila zarad postizanja nečega. Nije bitno čega. Ali žrtvujete određenu ideju „slobode“ zarad postizanja cilja kojem težite. Nadodajete niz pravila koji bi trebali da vam omoguće postizanje cilja. I kroz ta pravila lišavate se „sloboda“ koje ste prije imali, onog što vas sprečava da postignete cilj.

O kada je trbušćić malo veći a dolazi odlazak na more, o kako onda razumijete “dodavanje pravila i zakona” na već postojeće pravila i zakone i tako se strastveno borite za svoj ravni trbušćić, naravno do jeseni a onda ponovo u zatvor

Upravo na isti način radi i duhovnost, ako je autentična. To radi i Rad. Dodatnim pravilima i zakonima omogućuje da se oslobodimo pravila i zakona koji su nas držali na mjestu gdje smo se nalazili i omogućava nam promjenu tog mjesta, bilo to unutarnje ili vanjsko mjesto.
Kada dodamo u sebe pravilo da se ne identificiramo sa nečim mi oslobađamo, u maloj mjeri, svoju svijest, ono što može biti slobodnije i borimo se za kristalizaciju te iste svijesti – ili drugim riječima, povećanje, povišenje, proširenje, supstancu koja čini svijest, transformaciju, itd. – njeno osnaživanje ali i promjenu točke percepcije, znači drugim riječima, promjenu mjesta na kojem se unutar sebe nalazimo. Mogu reći to drugačije, promjenu točke iz koje doživljavamo, iz koje jesmo, u kojoj najčešće svakodnevno boravimo.
Žrtvujemo naizgled slobodu, koju nemamo kako bismo u budućnosti stekli istu.

Ali što onda žrtvujemo, ako slobodu nemamo?
Žrtvujemo ILUZIJU SLOBODE, ILUZIJU slobodne volje, ILUZIJU slobode izbora. Razumijemo da NEMAMO ni slobodu, ni slobodnu volju, ni slobodu izbora. Imamo samo ILUZIJU toga.

Na isti način, kada promatranjem utvrdimo da NEMAMO NI SEBE, već da je to jedna od veoma upornih iluzija, a ne samo neka duhovna pričica tamo neke prolupane duhovnosti već je to ČINJENICA, što je onda posljedica toga?
Posljedica je težnja da steknemo sebe.
Kao što zatvorenik koji ne zna da je u zatvoru sanja da je na slobodi, kao ona ptičica u kavezu, tako i onaj koji nema sebe sanja o tome da sebe ima. Sve te iluzije počinju padati i kreće, bukvalno, borba za sebe.

To je to UNUTARNJE POLJE BITKE što u prijevodu u „Kurukšetra“ i znači.
A sad brzo nazad i “hare Kriška hare Kruška” i udri po snu i dodatnoj samohipnozi na već postojeću samohipnozu

I svi duhovni spisi govore o tome. Nije bitno kako se duhovni spis zove, koju mit, legendu, bajku ili možda činjenicu govori. Isto govore.
Dok naviku protiv koje se borimo smatramo sobom, smještamo sebe u nju, svoje „ja“ u nju (ime Boga), mi činimo „grijeh“ ili ti, zarobljavamo sami sebe dobrovoljno i to više nego što se od nas i traži ili kako smo programirani.
Upoznati sebe otuda postaje veoma važan zadatak. Upoznati sve što smo „sobom“ nazivali, „sebi“ dodavali, „sobom“ smatrali, itd. I kroz to shvaćamo da nema nikakvog „sebe“ za kojeg smo „tvrdili pazar“ toliki niz godina.
(Otuda, čisto i jednostavno pitanje-konstatacija; kako bi možete biti krivi za bilo šta, pogrešni? Kako drugi mogu biti krivi za bilo šta? Pogrešni?)

Shvaćanjem da nemate slobodu dobivate MOGUĆNOST a mogućnost je POTENCIJAL koji može, ali i ne mora, dovesti do slobode.

Koga?
Čega?
Kakve slobode?
Slobode u odnosu na što?
Jer sloboda je uvijek u odnosu, relativna je.

Jasno, prvo se ograničeno „ja“ koje misli da je slobodno da izabere hoće li raditi na sebi ili neće, „oslobađa“ nekih sitnica koje su mu smetale, ograničavale ga – kako on to misli – i kako vaša svijest raste, kako znanje postaje činjenica, volja počinje da se skuplja i okuplja oko novog središta u vama, dolazi i trenutak kada shvaćate da NEMA nikakvog „ja“ u smislu stvarnog „ja“ već je to ono što u Radu nazivamo Lažno „ja“ koje smo zamijenili za sebe, ono stvarno sebe. Naravno, to Stvarno ne poznajete ali imate njegov okus.
Okus mu je svjesnost s kojom se odvajate, s kojom ste svjesni, pažljivi u odnosu na „sebe“ koje promatrate i proučavate. A onda, kako se vaša svijest širi, produbljuje, kristalizira počinjete jasnije primjećivati da to „ja“ u koje ste vjerovali da ste vi nije vi. Nije vaše. To je temelj iluzije o sebi, o drugima, o svijetu, o njegovim sviđanjima, voljenjima, ljubavima, slobodama, duhovnosti, itd. I ako ste došli do tog dijela već ste postali veoma brutalni prema sebi. Nemilosrdni. Postali ste Bhaerava, onaj koji radi tantričku praksu (jedno od tumačenja ovog imena) ili Bhaeravii (ako ste žena).
A što je tantrička praksa?
Ono što i tantra znači.

Disciplina, Duhovna Znanost ili praktični proces koji širi, proširuje svijest, potom je oslobađa; Ono što oslobađa od pojedinačne i lažne „individualnosti“ ili čovjeka, od vezanosti (tjelesnih, psihičkih i duhovnih) i ujedinjuje sa Kozmičkom Sviješću, Brahmanom, Božanskim, Istinskim, Izvornim. Ono što oslobađa tame i zatvora. Ono što „oslobađa svijest od tuposti, inercije, oprečnih sila, guna, itd.

A tome teže svi drugi autentični sistemi. I to je PRVI KORAK. Ne i završni. Ali dalje se ne može sve dok se taj prvi korak ne načini i postigne.
Možemo reći i ono što čovjeka Budi iz njegova unutarnjeg sna, iluzije, zatvora. Oslobađa ga budnošću, povezuje sa Kozmičkim ili Stvarnim. I možemo tada reći da je djelomična sloboda postignuta. Ne apsolutna.

Samo Jedan može imati Apsolutnu Slobodu i svi znamo, DA NE ZNAMO, NJEGOVO STVARNO IME– ima ih mnogo.
Garantiram da ni On ne zna svoje ime.

Neću spominjati razlike za sada između različitih autentičnih sistema duhovnosti jer iako im je prvotni cilj isti, daljnji koraci nisu. A kod mnogih ni prvi cilj nije isti.

Sloboda da BUDEMO to što ISTINSKI JESMO je SLOBODA „za“ u odnosu na SLOBODU „od“ onog što nismo, nije naše, zaobljeni smo. Ali tek kada spoznamo to stvarno u nama što je stvarno zarobljeno. A nije ličnost i naše Lažno „ja“.

Mislim da je dosta za danas, zar ne?

Bhaerava