Savjet koji vam mogu dati NE ČITAJTE ovo. I ovo nije onaj trik da čitate. Mislim bukvalno. Ovo je kao više kao dnevnik ili pritisak da to izbacim iz sebe.
Tko je taj koji želi doći u Srž i uvidjeti, prvo, da nikakvo ja ne postoji, nikakva osoba za koju je sebe smatrao, ne postoji. Da je ona iluzija. A onda, drugo, da nikakvo biće ne postoji. I da je ono iluzija. Da se ono čini od djelovanja vezivnih sila, guna i da ono samo nije stvarno u smislu postojano ili vječno? Obično zamišljaju da to znači konačno nestajanje, konačna smrt poslije koje više nema inkarnacija. To je pretpostavka kao što je i sama reinkarnacija pretpostavka. Jer tu pretpostavku osnažuje krivo shvaćena ideja o vječnosti bića ili duše. Što je nova pretpostavka, a nekad uvjerenje a ponekad i duboko vjerovanje. Sve to održava nepostojano ja ili osobnost s ciljem samo-održavanja. A ako nekim čudom čovjek uvidi i to da to “ja” ili “osoba” nije postojana te da je samo pojavna i lažno ja, tada ono zauzima ideju o vječnosti bića, vječnosti “duše” koju ili gradi ili ima te putem nje održava svoje lažno ja ali ovaj put kao projekciju bića. NITI JEDNO od toga NE MOŽE se dokazati bilo kakvim ispitivanjem. U meni je nešto kao centar prazne rupe, crne rupe, u kojem nema ni mene ni boga ni univerzuma. I ništa dalje od toga nisam našao. To za mene u ovom trenutku nije šok, jer dugo godina idem prema tome, ali to bi bio šok za bilo koga tko bi uletio u ovo a da nije pripremljen za to. Opet, i sam doživljaj toga, te crne rupe, tame, ništavila, praznine je samo umni doživljaj ili tumačenje uma kao što to i ovaj um piše.
Poslije ovakvog “iskustva” bilo šta što liči na neki smislen Rad je teško. Smisao Rada u tom trenutku prestaje da postoji. Kao i smisao održavanja bilo kakve slike o sebi (ego-ja-osoba) ili ideje o vječnosti bića ili Atman-Brahman srži. Zabluda je pomisliti da to samo od sebe nestaje nakon takvog “iskustva”. Ne. Ne nestaje. Lično sam mislio da će to samo od sebe nestati ali nije, niti će. Opet, u izražaju koji i dalje postoji smisao održavanja osobnosti ili bića potpuno je besmisleno. Osim održavanja svijesti o svijesti ili svjesnosti ili Budnog Stanja slobodnog od identifikacije sa osobom, tijelom, životom. Ali saznanje o tome da ja nisam to budno biće donosi slobodu i od budnosti. Budnost je tu, sama od sebe, i za sebe bez ikakvog čovjeka, osobe ili budnog ljudskog bića. Ona je prosto sama po sebi Budnost kao SLOJ, kao treće stanje svijesti bez onog koji je to treće stanje svijesti.
Sve što u tom trenutku doživljavam jeste da ono što sam smatrao centrom sebe doživljava KAO neko urušavanje, uništavanje, zato i to poistovjećujem sa onim što nazivamo “crnom rupom”. Jasno, ne znam je li to to već samo to TAKO nazivam. Ta “crna rupa” jede sve, ništa joj ne može pobjeći. Jasno, svakodnevno iskustvo čovjeka, života, bivanja, budnosti je tu, također samo od sebe i ja mu ne mogu ništa. Osim da pustim tome nečemu, toj “crnoj rupi” da se hrani njime, a hranjenje njime je uništenje. Osjećaj je jako čudan. Čak je pomalo i tjelesan. Kao da se ćelije urušavaju i nešto iz čega ne mogu da pobjegnu i nestaju. Povremeno to izazove tjelesni strah, ne paniku, već kao lagana bojazan tijela i osjećaj kao da ga guram u nepovratnu smrt. Meni je to nerazumljivo. Jasno, kao i svi drugi koji su ovo prošli ili prolaze, ne znam ništa o tome što je IZA te “crne rupe”. To je nepoznato, ali ne nepoznato kako to um tumači i ufurava se u “nepoznato”. Jer njegovo nepoznato je poželjno jer to je on na kraju, zato to i nazivam njegovom projekcijom. Kada se smjelo ispita umno-nepoznato uviđa se da je to samo projekcija koju je on uzeo i ugradio u nešto poznato, poželjno, priželjkivano.
Ono što je zanimljivo u svemu tome, manje-više zanimljivo, jeste da sve što se uzme kao „istina“, „istina“ bilo čega, i pusti se Tome da to „ispita“ uskoro biva prepoznato kao neistina. Neistina u odnosu na KRAJNJU, ULTIMATIVNU ISTINU. Ta centralna „crna rupa“ to apsorbira u sebe i uskoro to ostane kao projekcija, zamisao, ideja, koncept, uvjerenje, duboko vjerovanje, ali ne i kao Stvarnost. Sasvim je nebitno što ono što ta „praznina“ ispituje, nemam bolju riječ, može biti sasvim stvarno za ljudsko iskustvo, postojanje, život. Ono u odnosu na Istinu NIJE stvarno. To je u početku svojevrsni problem. Jer više ne možete „razgovarati“ sa bilo kim o bilo čemu. Jer to „iskustvo“ zauzima cijeli prostor vašeg zamišljenog postojanja. Dokle god u vama postoji Postojanje koje osjećate kao sebe, a malo ljudi oko nas to zna i osjeća (ne računam trenutke u kojima imate uvid u to), ono je stvarno, postojeće, vječno. I onda, odjednom, uvidite da postoji nešto prazno, ništavno, tamno, nešto kao „oko“ u sredini iskustva ili doživljaja Postojanja. Nešto što ga vidi i zna. I to vam privuče svu pažnju. Šta je to, ne tko je to, već „šta je to?“ što gleda, vidi, zna? Ovdje dolazi jedna druga zabluda. Vidim li ja to „oko praznine“ ili je to samo tumačenje uma, neka vrsta renderovane slike, predstave o tome? Um to tumači kao svoje viđenje. A to mu dolazi kroz memoriju ili sjećanje. Kada oduzmem ili odbacim to na taj način, dolazi do nekog brzo-poteznog ulaska-izlaska u to „oko praznine ili ništavila“. Jasno uviđam da „vidjeti“ to nije moguće. Jer to je srž Vida ili SamVid – direktni vid. Kada ga u sebi tražim umovi projiciraju tu „centar-prazninu“ i moram proći kroz tu projekciju odbacujući je. Tada se ponovo javlja taj „osjećaj“ uvlačenja u „crnu rupu“ i kako to održavam taj „osjećaj“ proširuje se na umove, ideje, tijelo, svijet, univerzum. „Crna rupa“ je prikaz, dvodimenzionalni prikaz ne-dimenzija. Tako da je i to pojašnjenje ili nazivanje tim imenom samo „nazivanje tim imenom“ i ništa više. Nebitno je. Sasvim je pogrešno. Ali nemam bolju riječ za to.
Pitanja poput „šta sam ja“, „tko sam ja“ u svemu tome, „šta je stvarnost“, „šta je bog“, „šta je Apsolut“ i sva slična metafizička pitanja, prosto izazivaju smijeh. Smiješna su do suludosti. Ponekad imam osjećaj da bi „tresnuo“ (ne bukvalno) nekog posred nosa kada bi me to u tom trenutku pitao. Ono što se vraća, samo od sebe, jeste prosta svakodnevna percepcija i povremeni dodatak na tu percepciju koji je ovo što pokušavam opisati.
Neko vrijeme sam se trudio da probam da prodrem IZA tog „oka praznine“ ili te „vidiče praznine“, KAO da sam pokušavao da uđem u tu „crnu rupu“ gdje počinje iskustvo i završava se istovremeno. I ono što sam doživljavao jeste da sam prosto izguran nazad u ovu realnost, ovu percepciju koju svakodnevno imam. Kao kada, recimo da nam jednog dana uspije da probamo ući u kozmičku Crnu Rupu (ovo dalje je pretpostavka), i krećemo se ka njoj, ulazimo u nju i ona nas razvlači kao svjetlost, kao žvakaču gumu, i nekako uspijemo ući u nju zadržavajući nešto kao samo-svijest i taman kada pomislimo da ćemo vidjeti horizont događaja vratimo se ponovo, ili prođemo kroz nju i ponovo uđemo u poznati kozmos. Tako mi je to izgledalo i izgleda. Možda je suludo to što pokušavam, ali nekako nemam dojam da je to kraj, no još mi nijednom nije uspjelo da uđem i prođem ka horizontu događaja, šta god da on bio ili ne-bio. U tom centru moje unutarnje „crne rupe“ nema nikoga, ničega, ništa, mene, boga, bića, i tijelo i vital to doživljavaju kao neku vrstu bola i ne-bola, zato to nazivam „čudan osjećaj“ i on je prije „osjećaja“ u ćelijama. Kao da umirem zauvijek. Nestajem. Gasim se. Sve je bila laž. Ja, vi, svijet, univerzum, bog, bol, radost, zadovoljstvo, učenje, Rad, prosvjetljenje, probuđenje, itd.
Ponekad mi se oči napune suzama, ne znam zašto. Prosto kao neka reakcija. Nije to žalost, niti radost, niti strah, niti nemoć, iako osjećam nemoć. Sam sam. Nema nikoga niti ičega što mi može pomoći, dati pomoć, dati odgovor jer ona – gospođa „Crna Rupa“ – sve to pojede, uništi, sahrani, podrigne i zaboravi. Nadao sam se da griješim. Mislio sam da ne vidim čisto, jasno, direktno ili šta ja znam kako već. Onda sam tražio odgovore, čupao, čeprkao, išao čak i da radim sa Jed-om kako bih uvidio da griješim. Da ipak ima nešto što ja ne vidim, nešto što ne razumijem. Nešto što bih mogao pripisati svojoj pogrešnoj percepciji – jer moja ličnost, tj. njen temeljni mehanizam ili osobina bila je nedostatak samopouzdanja, osjećaj manje vrijednosti, osjećaj nedostatka vrijednosti mene kao ljudskog bića u cjelini (i ovo što opisujem vjerojatno je ostatak tog osjećaja ili osobine – iako više nemam taj osjećaj, no ličnost to zadržava sve dok sam živ kao svoj temelj – ovo je teško pojasniti nekome tko nije prošao Rad). Mislio sam da mogu „vidjeti“ iza ili proći kroz horizont događaja. Zato sam pokušavao naći nekoga tko je ŽIV i ima ŽIVO znanje o tome i sve što sam našao jeste ISTI JEBENI OPIS TOGA i, osim Aurobinda, kod nikog nisam našao da je otišao ili prošao IZA. A i sam Aurobndo je došao do istog, i tek nakon tri godine življenja u tom „iskustvu“ dobio je, da tako kažem, znanje o Nad-umu.
Pokušavao sam održavati projekciju Istine-Boga, ali to je bila samo moja projekcija. To što sam osjećao kao „boga“ je bilo moje biće ili Atman-Brahman koncept. I u njemu, u tome što sam osjećao kao „sve je Bog ili Istina ili Postojanje ili Atman-Brahman (ja-bog)“ bila je samo još jedna projekcija. To je izazvalo bol. Jer Bog je za mene bio netko tko me je trebao potvrditi na kraju. Znate ono, prosvijetliš se i Bog ti kaže kao vjerna projekcija guru-koncepta „dobro došao sine, čekao sam te“ i slična sranja. I to potvrdi tvoju projekciju o tebi i njemu. I na kraju doživiš da je taj „bog“ u stvari tvoje vlastito biće koje projicira DOŽIVLJAJ boga, a ne stvarnog Boga. Shvatiš da si potvrdu tražio samo od Nepoznatog Sebe, ali i dalje sebe. To je rušenje, uništenje i sebe ili bića i boga. Jasno, nitko ne zna što je to što je iza svega, što nazivamo Istinom, Bogom, Nepoznatim, Apsolutom, Brahmanom ili kako već. Jer čim vidiš boga to ne može biti bog. To je tvoja projekcija. Čim vidiš sebe to ne može biti sebe, to je tvoja projekcija. Istovremeno, to je bol, i patnja, i radost, i tuga, i nemoć, i moć, itd. Pitaš se „kako da nastavim da živim sa svim ovim kada znam da je sve to ne-stvarno, ništa nema značaj i vrijednost, nitko ne postoji ni kao osoba, ni kao čovjek, ni kao biće?“; „kako da radim, živim, zarađujem kada sve što je to povezivalo u neki smislen čin umrlo ili umire?“; „kako da imam bilo kakav odnos sa bilo čim ili kim kada to nije stvarno?“; „kako dalje da radim na sebi kada je i to laž?“; itd.
Čak sam se i pitao da ako sam u pravu, ako je ovo istina, kako to da sve ovo, svijet, drugi i slično i dalje postoje? Očekivao sam da ću se probuditi iz projekcije kao iz sna, bukvalno, i da će ona sama od sebe da nestane, kao kada zagasite video igricu i odete u grad na kavu. I to sam tražio kod drugih za koje sam znao da su budni, kako bih vidio šta oni misle i kažu, tj. tražio sam potvrdu. Čeprkao po knjigama, tražio, pitao, čitao tone njihovih zapisa u potrazi za bilo čim što bih mogao naći a da opisuje sve ovo. I, ponovo, isto. Svi govore slično, možda kroz neke svoje koncepte i vjerovanja, ali sve to je isto.
I tu imate burne reakcije. Jako burne. Dobro, pretjerujem. Ne preburne, ali su reakcije. Reakcije u smislu „sve ovo je sranje“, „sve je bila samo prokleta laž“, „duhovnost je priča ili bajka s kojom su opravdali svoj strah od uništenja, dali si novu iluziju, itd.“, „prosvjetljenje je sranje nad sranjima, ultimativno sranje“, „Istina je u stvari otkrivanje Ultimativne Laži“, itd. I sve to je dio odumiranja. Sada to znam.
Ponekad moram napisati neki tekst o nečemu iz Rada, procesa razbuđivanja i slično. I jako je teško. Prvo kome da to napišem kada taj kome to pišem ne postoji, nije stvaran i ako to ne-stvarno uzme to da radi samo će ojačati ne-stvarno? Ali svijest je čudo. Prosto ti zatvori Vid, i baci te u srž toga što želiš da napišeš i napišeš to. Niti jednom ne vidiš besmisao toga sve dok pišeš i pojašnjavaš, usmjeravaš, daješ instrukcije. Kao da stavi neku pregradu između te Praznine i nekog univerzalnog smisla evolucije, Rada ili čega li već. Samo, ne smijem da čitam to. Mislim, smijem, ali mi je to odjednom smiješno jer tada vidim da nema nikoga tko to može da razumije i da taj neki koji bi to mogao razumjeti ne traži da mu netko napiše bilo šta jer razumije. Onda vidim učenike, ljude koji ovo čitaju i vidim i sjetim se sebe kada sam i ja to gutao i radio i primjenjivao misleći da ću naći smisao smisla. I znam da je to stepenica koja se mora preći, barem se tako misli. Tada razumijem šta je transcendencija, a šta je transformacija i da transcendencija PROBIJA opne, ali to iza OPNE i dalje postoji kao izražaj, postojanje, bivanje, univerzum, smisao, itd. I sada, s tom transcendencijom kao temeljem, transformacija izgleda sasvim drugačije. Odjednom kao da znaš zašto je to bitno. Ne zbog tebe, naravno. Ti si samo, hajmo tako reći, alat za to i to poprilično alat bez kojeg se može.
Kada obitavam, kako dobra riječ-zabluda, u tome na rubu te Praznine, te „crne rupe“, kada se održavam tu jer dalje ne mogu da prođem, mijenja se percepcija naravno. I mislio sam da ono što percipiram nestaje, ili će nestati, ili ću se probuditi kao iz neke noćne more. A onda sam skužio da istovremeno ta ista percepcija, kao i ono što percipiram, nestaje i nastaje; i odražava se i nikad nije postojala. Sve i dalje postoji – tijelo, um, emocije i slično, ali sve kao da se i dalje urušava (za mene) – i na to mjesto urušavanja ili mjesto odakle izvire sama percepcija dolazi nešto svjesno, budno, no slojevi postojanja, svijeta, drugih, itd. i dalje su tu. Samo ih ja više ne doživljavam stvarnima. Opet, sve zavisi kroz koji um se u tom trenutku vrši dominantna percepcija. Ako je i viši emotivni uključen tada osjećam Bivanje iza drugih, a to Bivanje je ja kao Bivanje ili Bivanje kao ja. Drugim riječima, iza tih očiju koje me gledaju, iza tog tijela, duboko u tami za koju taj netko ne zna, vidim sebe, vidim moje „ja“. A ako je dominantna percepcija kroz svijest tada vidim da tamo nema ničega, nikoga, i da je to samo ljuštura koja hoda. Obično i dosta često je da su obje percepcije uključene. Suludo je bilo misliti da će ljudsko nestati, a tako sam mislio. Ono je i dalje tu, i dalje percipira, i dalje osjeća i može se poistovjetiti sa drugim ljudima, životinjama i slično. Iako vidim da se mnogo lakše poistovjeti sa životinjama nego sa ljudima i to mi je bilo čudno. Čudno u smislu „zašto je to tako?“. Tada sam shvatio da to nema veze sa njima kao njima, već sa njihovim umom. Životinje i djeca su slobodni od tog prepredenog uma ili osobe. I ta sloboda od te osobe ili uma, ta čista refleksija postojanja na tijelu – imaju dva bivanja; „od tijela“ i „od bivanja“ slobodnog od tijela i uma. Oni nemaju um u smislu osobe, osobnosti. Oni su čisto tjelesno bivanje i bivanje izvan tijela i ka tome postoji otvorenost, davanje, prihvaćanje, itd. I tu osjećam nešto kao „sažaljenje“ ili kako bi to duhovno zvučalo, „suosjećanje“. I to suosjećanje ili sažaljenje (što nije jedno te isto, ali hajd za sada) mi je kao neka samo-refleksija, neka instinktivna refleksija u smislu „iskorišteni su“, „prevareni su“, i slično. No, kada to pogledam sa ruba „crne rupe“ i saznanja vidim da nema tko da bude iskorišten niti nema za šta da bude iskorišten. Ali to je taj ostatak ljudske percepcije o kojoj govorim.
U biti imam samo dvije mogućnosti, ne znam kako bih to drugačije nazvao. Barem u ovom trenutku, možda kasnije bude nešto drugo. Postojim kao Postojanje ili Svjesno Bivanje u izraženom i ne postojim kao ne-postojanje u Istini, Neizraženom. U jednom sam Punoća Bivanja, Svjesna, Biće a u drugom sa ne-bivanje, ne-biće. Ovo „ja sam“ kao dio rečenice je samo mehanika pisanja i ništa više. Ne mogu reći ni za prvo ni za drugo da sam to ja, da je to moje ili ubaciti bilo kakvu drugu zamjenicu ili glagol. Postoji Bivanje kao izražaj i Ne-Bivanje ili Ne-biće kao izvan izražaja. A onda, preko tog svega, kao neki sloj ide sve ostalo što liči na neki film, igrokaz, prikaz, pojavu. Mislio sam da će to nestati jednom kada se dođe do kraja – kraj je projekcija uma – i možda još nije kraj, lako moguće jer negdje osjećam da je ovo samo novi početak ne znam čega, ali to je i dalje tu. I ja, i osoba, i osobnost, sviđanje i ne-sviđanje, i instinktivne reakcije-akcije, tijelo, umovi, procesi i slično. Mijenja se, naravno. Čim vidim to na ovaj drugi način to se mijenja, samo od sebe. Ja to ne znam promijeniti. Samo unesem svjesnost u to ili doživim to kroz „oko-praznine“ i to se mijenja. Nekad sporije, nekad brže, neke stvari su nedodirljive, tj. ne mijenjaju se, neke prosto nestanu. Ono što je specifično jeste da u jednom trenutku nemate razumijevanje nekih ljudskih postupaka, stvari, načina života. Neimanje razumijevanje u smislu da ne kužite kako oni to ne vide ili vam nije jasno kako to postoji kada to nije stvarno, ili vam nije jasno kako čovjek ne može da osjeti suludost nekih postupaka i slično. Izgubili se shvaćanje, razumijevanje tih stvari. Recimo, ne možete razumjeti kako netko može da povrijedi mladu ili malu životinju, dijete – ovo je primjer – kada je to nevino, čisto, bez ostatka to što je u tom trenutku. Ne razumijete. Shvaćate zašto to možda čini. Nije da nemate intelekt. Dapače, imate veoma razvijen intelekt, shvaćanje, povezivanje, nova znanja, sposobnost uspoređivanja, razumijevanja, razuma, itd. Shvaćate zašto on to MOŽDA čini i shvatljivo vam je ALI NE RAZUMIJETE. I ne možete da razumijete koliko god se trudili da razumijete. Pokušavao sam. To je kao da vam je taj dio odrezan, odstranjen, nikad ga niste imali. Ali sjećate se negdje u nekoj izmaglici da ste to nekad imali, možda čak se i nekad ponašali na isti način.
Sve što ste kao ljudsko i dalje postoji. Radi svoj posao. Želje, sviđanja, ne-sviđanja, voljenja, ne-voljenja, instinktivni procesi, tijelo, različita „ja“ se smjenjuju i kao i kod svih drugih vidite trenutke kada ste tu, prisutni i kada niste prisutni, svjesni. I dalje imate nesvjesno i svjesno, podsvjesno i sve ostalo i dalje sve to radi kako je radilo, ali sada više nema ideje o vama kao nekome, nečemu, biću, entitetu koji živi u ovom tijelu, ima ove umove, ima život. No, ovdje većinom dolazi masa zabluda i zabuna, idealizacija, projekcija, itd. Zato što je to teško opisati. Lakše mi je to opisati nekome tko je prošao neki vid Rada na sebi. Jer lako mogu povezati to sa njegovim iskustvima i pojasniti mu to. Ali opisati nekome tko nema nikakav temelj ili ima za temelj duhovnost koja je čista laž i projekcija, bilo šta smisleno opisati postaje nemoguće. Zato izgleda kontradiktorno, a nije.
Kad vam zubar radi zub, popravlja, brusi ili šta već i dalje je bolno, jučer sam to potvrdio, ponovo. I dalje osjećate bolove, senzacije, imate emocije, reakcije, itd. Čak vam se desi, kao meni jučer, da se toliko duboko povučete u sebe da na trenutak prestane disanje i onda se naglo samo od sebe vrati pa i vi i zubar budete u čudu i trgnete se. Smiješan trenutak. Ili zubar koji primijeti da vas boli to što radi pa hoće da napravi pauzu da se, kao, odmorite, a vi mu kažete „udri dalje, ne staj“ što izazove iznenađenje kod njega. I dalje nešto volite ili ne volite. Ali to vam više nije čudno. Čak se više ništa oko toga ne pitate. Pitanja o smislu toga nestanu. To se dešava, samo od sebe, izvan vaše kontrole, volje, smisla ili besmisla. Sve zavisi koliko je intenzivno to „iskustvo“ u tom trenutku. Ako je intenzivno onda je igranka. Tada sami sebi izgledate kao luđak. Meso otpada, ali nastavljate dalje. Ovo je pjesnički izrečeno. „Mrzim“ pjesnike. Pretjeruju u svemu.
Čak sam na trenutak zastao i zapitao „kako će vam sve ovo ličiti što pišem“, a onda sam se nasmijao. Koga briga kako će to vama izgledati?????
Pustiš muziku na uši, recimo, i nastaviš pisati. Nebitno je hoće li to itko pročitati, skužiti, željeti da čita. Bitno je izbaciti taj pritisak koji se osjeća. Ništa više. Sad mi je jasnije zašto su neki morali pisati o tome. Ne, nisu vidjeli smisao u pisanju, ali su osjećali pritisak. Iako ne znaju pritisak čega, kao ni ja sam. Osjećaš pritisak. I to je sve. I onda napišeš. I zatjeraš sve odakle je došlo i opereš auto. To je sve.
Zanimljivo je vidjeti sve što si nekad smatrao stvarnim u duhovnosti i Radu. Trenutke kada si htio da povežeš, shvaćaš, razumiješ, pohvataš konce, itd. Sve te silne duhovne „istine“ i onda dođeš do trenutka kad to vidiš kao smeće. Mislim, ima to smisao ako želite da proživite život „kako treba“ i smislu da još u vama postoji netko ili nešto što ima smisao, neko vječno biće, božanska svijest, ili kako to već zovete. A onda kada vidite da to ne postoji, da je to bila samo projekcija sopstva, ili sebe, i počnete odbacivati to, odjednom sve te „istine“ postanu šuplje. Osjećate kao da ste cijeli svoj život živjeli kao smećar koji je skupljao smeće i nalazio smisao u tom smeću i potvrdu smećara kao sebe.
Reinkarnacija, avatari, božanska bića, evolucija, karma, dharma, tantra, yoga sve to vam postaje smeće. Beskorisno je. Jasno, ne zaboravite to je iz tog „iskustva“. Jednom davno upoznao sam lika kojeg sam nazvao „roštilj majstor“. Lik je bio probuđen. I nekako sam to skužio i on je odlučio da mi pusti da to vidim kod njega i na kraju smo malo pričali. I pitao sam ga kako to da nije postao učitelj, majstor ili šta već? Oko njega su bili ljudi, to je bilo na nekom druženju uz roštilj, koji su pričali o yogi, tantri, psihologiji, duhovnosti i slično, ali on nije bio uključen u to, nije ga interesiralo. Bio je nekakav biznismen, živio na dva tri mjesta u Europi, manekenke oko njega, visoko i ugledno društvo i slično. Rekao mi je da ga to ne interesira. Kada je otkrio suštinu svega odbacio je sve. Pitao sam ga je li to znači da je napustio to stanje, ili istinu koju je otkrio. Odgovorio je da nije, da to ne može da napusti, jer to je on. Ali da ga ne interesira bilo kakva duhovnost, priča o tome, a ponajmanje da radi sa nekim. Možda, kako je rekao, nekad i negdje izabere jednog ili dva učenika i to je sve. Ali se nada, kako je rekao, da se to neće desiti. Tada sam mu u zezanciji rekao da ću jednog dana, kada odrastem, biti kao on. Samo puki „roštilj majstor“ ili se možda vratim na posao za koji sam školovan, automehaničar. Tu vidim smisao. Dizajn koji sam radio godinama me više ne interesira. Suludo je pokušavati udovoljiti onima koji misle da znaju bolje od bilo kojeg Grafičkog ili Web dizajnera. Čak i želja da se kreativno umjetnički izrazim je umrla. Radio sam to ali me više ne interesira.
I sve ovo izgleda kao „teška depresija“ ali nije. Iza svog „mene“ stoji nešto vječno, temeljno, prazno, prazno kao duboko nesvjesno stanje, ili nešto prazno kao najdublji san kojeg ste ikada doživjeli, samo sada je primjetno i stalno je iza „mene“. Ono negira sve. I „mene“, naravno. A opet, igra se nastavlja, pozornica je i dalje tu, glumci igraju uloge, ja igram svoje uloge. Nekad se poistovjetim, a nekada vidim da su uloge. Vidim mehaniku svega ali više nisam zabrinut za to što ona postoji. Vidim da će ovo, ovaj „ja“ ili tijelo-um ja, umrijeti i to je sasvim ok. Nema previše uzbuđenja oko toga, iako mi je nije jasno „kako to misliš umrijeti?“. Kada sam bio opsjednut sa idejom smrti i preživljava li išta, išao sam da pronađem direktno iskustvo rođenja. Ne rodni list, ili nečije svjedočenje da sam se rodio. Već najdirektnije iskustvo rođenja kao što imate najdirektnije iskustvo da ste živi. I nisam ga našao. Nemam to iskustvo, kao što ga ni vi nemate. Tada sam skužio da neću imati ni to iskustvo smrti. Kad to kažem mislim na najdirektnije iskustvo smrti. Ne u smislu da možda neću skužiti da mi tijelo umire. Već govorim o direktnom iskustvu smrti. Ja koji doživljava smrt. Jer da bi to doživio morao bih doživjeti i iskustvo rođenja na isti način, a to nisam doživio. To je jako slično onom kada pokušavate svjesno da zaspete, tj. da znate taj prijelaz. Ne znate ga. On se desi. Vi nestanete prije njega. Tako da kontam da će to biti i u trenutku smrti. Neću ni znati da sam umro. Jer „ja“ nestaje prije tog iskustva. Strašno, zar ne? Pa i ne baš. Malo čudno, da.
Nekako kao da mogu potvrditi ono što su neki Probuđeni govorili. Čak i život se dešava na nečemu nepromjenjivom što ne možemo vidjeti ni dokučiti, ali možemo znati. Ja sam kao auto-presvlaka preko tog Nečega ili Ničega i ta auto-presvlaka ima svoja iskustva života auto-presvlake. A to što ona misli da iza nje ima nešto što je ona je velika zabluda i laž. Postoji presvlaka preko Nepoznatog. I to je sve. I ta presvlaka umišlja da je ona bitna, vrijedna, značajna i da ona ima vječni život. Stvarno? Ovo je u biti oslobađajuće, ne bježanje, već oslobođenje.
Postoji nešto kao susret Nepoznatog i pojavnog. I to je točka u kojoj se oni KAO susreću. To nije strogo razgraničena točka, zato je reći da je to „točka“ ludilo, onda da se ispravim. To je više kao neko miješanje prijelaza, nepostojećih granica ili nešto kao međuzona, sumračna, sjenovita zona. Iza je jasno Nepoznato, ispred je jasno Poznato. I vi ste u i jedno i drugo i nijedno od navedenog. Poznato piči samo za sebe, Nepoznato piči samo za sebe. A vi ste ta sjenovita zona. I nekako se naviknete na taj novi „pogled“. Znate, nikad više nitko ovakav se neće roditi. Nema reinkarnacije. Nema novog rađanja. A opet, vidite sedam i pol milijardi ljudi i niz milijardi živih bića u kojima vidite ISTO TO BIVANJE koje ste vi i rođeni ste. Jebote, to je iskustvo! Iza svakog oka koje sretnete VI JESTE. I smiješno je i suludo u isti trenutak. A onda uđete dublje. I više nema nikoga i ničega. Samo Praznina koja svjedoči sama sebi bez da zna da je to ona.
Čitao sam o onima koji to žive 24/7. Ali ih nisam sreo. Sreo sam one koji to doživljavaju kao ja. I oni su čuli za te, vjerojatno negdje na Himalajama ili zatvorenim manastirima. Čuo sam za te koji su u tome što se naziva Sahaja Samadhi. Nisam ih sreo. Možda je istina, a možda i nije. Nisam vjernik. Tako da…
Mogao bih ovo još dublje uvezati na svaki aspekt života, ali ovaj tekst nije uputa, niti savjet. To je prosto pražnjenje. Možda je bolje da ga ne čitate. Recimo u vožnji ne smijem ili jako pazim da ne uletim u ovo „iskustvo“. Tada postaje zanimljivo. Obično se uhvatim da, kada idem na Srbijansku grupu, jurcam niz Frušku Goru ili kako li se zove već taj prilaz Novom Sadu, kao manijak sa 130 na sat. I tada sam sve. I ta laser percepcija i široka percepcija, i to auto i taj vozač i ta svijest koja sve to vidi i ne vidi nikakvo biće iza toga svega, osim svijesti o samoj svjesnoj percepciji. I kao da čujem one Srbijance koji mi se sklanjaju sa puta sa dobrim i moćnim autima kao da se deru „ludi bosanac“, „idiot“. Nije da nisu pokušali da me prate, ali… Fascinantan je taj trenutak. Adrenalin, svijest, proširena stvarnost i osjećaj da svaki zavoj može biti tvoj. Tvoj u smislu nazvat će ga po tebi jednog dana sve uz mali prigodni spomenik. Nekad je se probudi viša emocija pa me zaustavi. Recimo vidim psa, ili neku životinju i stanem na kočnicu. Spustim brzinu i lagano, ko svaki pošten bosanac, spustim se niz to brdo, planinu ili šta već. (Nisam izvorno Bosanac, više sam polu-bosanac ali se rado identificiram da jesam jer najviše vremena provodim u Bosni, a i na autu su mi Bosanske registracije, jebiga).
Imam neke želje. Jasno. Recimo džip. SUV. I ne smijem ispitati tu želju. Smiješno je. Znam ako je ispitam ode ona. Nema je više. Ima nekih stvari koje nećete ispitati, svjesno i namjerno. Jer će otići. Nestati. Kada to želju stavite ispred one Gospođe, koju spomenuh, ona je brzo uništi. I onda vam više ta želja nema smisao. Zato ih ne ispitujem. Već se pravim da su stvarne želje i pokušavam da ih ostvarim. Neke stvari ne diram. Ne zato što ne smijem, dapače, „svrbi me prst“ ali ako ih dirnem to će otpasti, nestati, umrijeti. Recimo, pse, životinje, djecu, neke ljude za koje se pravim da su i dalje ljudi, situacije i pravim se da su stvarne. Pas kraj mene koji sjedi i gleda što pišem je stvaran. I jebe mi se šta ona Gospođa o tome kaže. Dijete ispred mene je stvarno, baš me briga za „crnu rupu“ koja bi to odmah pojela. Trenutak dubokog sažimanje sa tim ne diram. Iako osjećam i znam da to nije stvarno. Kažu da je to „Ljubav“ s velikim „Lj“. Ne znam. Ne vjerujem u ono što kažu. To je za mene sažimanje, bivanje koje je jedno te isto i ako je to Ljubav, onda ok. Ali to tako ne zovem jer ljubav je kurva koje je svojim zavodljivim plesom sve zarobila i to nitko ne kuži. Za mene to je Bivanje. (Dobro znam da je Bivanje Ljubav, hajd sada, šic..).
Toliko me ponekad ispuni to Bivanje, ali zanimljivo je da je ono sve ali da u njemu stoji nešto Nepoznato, Šuplje, Tamno, Crno, Ništavno, Ništa, Prazno i to je adrenalinski jasno. I osim to dvoga ničemu drugom ne mogu potvrditi stvarnost. Barem ne više. Dobro, dok ne vidim novi Rav4 ili Audi Q8 i nešto slično. Šalim se, ali i ne.
Osjećam to Bivanje kao temeljnu stvarnost postojanja i znam da je to moje biće i iako je osjećaj kao da je to Božansko to ne može biti božansko. Jer Boga, Istinu, Krajnje NITKO NE ZNA niti doživljava, ali ONO doživljava sve ostalo. Možda možemo pričati o našem doživljaju toga ali samo ako znamo da to nije to. Doživljaj toga, da ali doživljaj toga nije Istina (Bog, Apsolut, Nepoznato).
Nego davio sam dovoljno. Nestaje osjećaj pritiska.
Hvala na čitanju i bolje da ovo niste čitali, ali ako jeste na brinite zaboravit ćete to jako brzo.
Odoh da perem auto
Bhearava