Dolazimo do spoznaje jedne veoma čudne, barem naizgled čudne, stvari u odnosu na čovjeka i Rad ili čovjeka i MOGUĆNOST njegove unutarnje evolucije. Iako to nije samo „unutarnja“ evolucija jer se ona odražava i na naš cijeli život.
Ako čovjek nije sposoban da nauči biti dobro-funkcionalan u životu, bolje od prosjeka, on u Radu ne može postići svoj stvarni potencijal te će i unutar Rada on pokazati svoju osrednjost ili čak i doživjeti pad ispod osrednjosti.
Taj pad se dešava jer on misli da je sada pronašao ono što će ga „spasiti“ i ulaže sve manje i manje truda umjesto da je suprotno, te od „spasitelja“, u ovom slučaju Rada, očekuje nagradu jer mu je bio „vjeran“ – vjeran kako on shvaća svoju vjernost – i time i „spasenje“. To je potpuno isti mehanizam kao u religioznim učenjima.

Spasitelj IZVAN čovjeka ne postoji

Isti taj mehanizam očekivano se ponavlja u svim aspektima čovjekova života. Od veza bilo koje vrste – očekujemo vjernost koju sami dajemo drugom – preko posla kojeg obavljamo, tj. radimo – vjerni smo firmi i „gazdi“ i to očekujemo od njega i s tim očekujemo i nagradu za vjernost, posvećenost, dijeljenje interesa, itd.; jasno u skladu sa tim što MI PODRAZUMIJEVAMO pod značenjem tih riječi – od naše generalne religioznosti, tj. one naučene i primljene od drugih, itd.
U svemu unutar našeg života ponavlja se taj osnovni mehanizam. Problem s tim mehanizmom nastaje kada čovjek pronađe Rad, kada ga Magnetski Centar dovede do Rada, a on sebe nedovoljno proučava i još manje poznaje te Radne ideje olako shvaća ili im ne daje dovoljno pažnje (što je posebna tema), vremena, truda, želje da prije svega shvati i provjeri a naposljetku razumije. On za Rad lijepi ISTI TAJ mehanizam i bez obzira što same Ideje Rada kažu da čovjek mora da razumije što govori, što znače njegove riječi, što znače njegove emocije, itd., što znače ideje i na što se odnose, itd., da ne nabrajam dalje.

Ne znam kako bih taj mehanizam nazvao. Možda mehanizam osrednjosti. Ili mehanizam “linije manjeg otpora“ ili kako već. Nebitan je i naziv na kraju krajeva. Bitno je ovo PRIMIJETITI a onda proučiti kroz što se sve u našem životu taj mehanizam provlači, preuzima nas, vodi glavnu riječ.

Čovjek podrazumijeva svoje Postojanje dok ga u stvarnosti nema

Jako je čudno napisati ovo što sam napisao. Jer uzimam postojanje čovjeka „zdravo za gotovo“. Tj. uzimam čitaoca kao nekog tko postoji. Jasno je da većina neće shvatiti što sam ovim rekao. Za to je potrebno razumjeti Rad. Razumjeti i religiju koja je nečija osnovna religija, da tako kažem. Jer Rad, bilo koji napredniji dio namjerne evolucije, nastavak je te temeljne religioznosti koju preuzimamo od drugih, tradicije, okruženja, itd.
Reći nekome da postoji, to je, kako u šali volim reći, „veoma visok duhovni napredak“. No, opet, svako život biće postoji bez obzira što on nije svjestan što to znači da postoji, što je to što postoji „u njemu“, odakle to dolazi, kamo to vodi, što to znači, itd.
U pravom smislu te riječi čovjekom koji postoji možemo samo nazvati ljude od tipa Čovjeka br. 5 pa do Čovjeka br. 7. Ostali još uvijek nemaju Stvarno Postojanje.

Svjestan sam što pišem i kako će to odzvoniti u vama, kako će se to reflektirati u vama. Jasno, sve zavisi tko me čita i na koji način čita ovo što pišem. Upravo, ako čovjek u sebi ima donekle razvijeno Prisustvo njegovo razumijevanje pročitanog bit će u skladu sa, recimo to tako, količinom supstance prisutnosti u njemu. Ovo kažem na ovaj način jer ako čovjek još uvijek ne zna da je ON to prisustvo a ne, kako to inače ljudi „znaju“, ima prisustvo on još nije došao do te razine postojanja ili te razine svijesti, kako to mnogi vole reći. Kada bismo ih pitali što je to „svijest“ čuli bismo mnoštvo potpuno beskorisnih odgovora pokupljenih iz literature ili onog što su „čuli“ od „autoriteta“ kojima se klanjaju.

Količina supstance Postojanja ili Svijesti proporcionalna je njegovoj razini prisutnosti ali i ovo traži dugačko pojašnjenje jer ljudi ne razumiju na što se ovo odnosi.

Netko može imati česte izlete u povišenu pažnju, svjesnost i slično, može jako često da se prisjeća i trudi se da bude svjestan a da još uvijek nije doživio transformaciju centra ili osjećaja „ja“. Za to su „krive“, da tako kažem, prakse koje radi i nedostatak ispravnog pojašnjenja; mišljenje da „on“ kao ličnost radi te prakse a naročito svjesnost i pažnju; još uvijek nije zreo i ima pogrešne motive i ciljeve; nema nikakav cilj i misli da će mu se cilj sam od sebe pokazati (doći će negdje sam od sebe jer je: izabran, poseban, radi što mu se kaže, slijedi, itd.); nedovoljno dobro razumije ideje učenja; itd.
Ono čemu svjedočimo unutar današnje duhovnosti bilo kojeg tipa jeste potpuno površno objašnjavanje filozofije, teorije i prakse; pogrešno tumačenje istih; nedovoljan broj ljudi koji razumiju u mogu da prenesu ispravno učenje; nedovoljno razumijevanje što je prijeko potreban temelj bilo čijeg napretka ili evolucije; osrednjost; površnost; nedovoljan interes; nedostatak autentičnih autoriteta; itd.

Kada govorimo o duhovnom putu bez obzira na tip puta ili njegov način podrazumijevamo proučavanje i predanost tom putu, tom načinu. A to ne znači sljedbeništvo ni vjerništvo današnjeg kvaliteta. Kažemo da očekujemo učeništvo. Jako čudna riječ u današnje vrijeme.

Temelj učenika je UČITI. Biti otvoren da čuje, primi, provjeri ili upotrijebi u svom životu to što mu je dano, ali i da PROUČAVA određeni materijal nebitno koje vrste i radi praksu koja mu je dana ali ne kao vjernik ili sljedbenik već kao čovjek „koji visi sa litice i zubima se drži za grančicu“, tj. kao da mu život ovisi o tome jer i ovisi.

No, iako se to ponavlja gotovo u svim učenjima i religijama čovjek ne DOŽIVLJAVA ovo rečeno na dobar način. Potpun. A da bi to doživio na taj način on mora da je predan učenju, razumije ga, ispitao ga je, primijenio na sebi i životu, i razumije što to znači, tj. razumije što i zašto nešto radi.

Sve ovo ukazuje na činjenicu sa početka teksta.
Ako čovjek nije dobro funkcionalan u životu on to neće moći biti ni u duhovnosti. Drugim riječima, ako je čovjek osrednji u životu, radi od danas do sutra, njegovi odnosi su kao svi osrednji odnosi drugih oko njega, način na koji radi je način „minimalne entropije“, ne postoji trud i napor, ne postoji borba za sebe i svoj život, nema nimalo drugačiji smisao od smisla koje većina osrednjih oko njega ima, nema ni cilj ni motivaciju, očekuje da netko umjesto njega nešto odradi, itd., on će UPRAVO TAKAV biti i u duhovnosti.
A, ruku na srce, to je većina u bilo kojeg obliku duhovnosti.

Kako je to rekao moj Majstor (citat po sjećanju), „duhovnost bi trebala biti kruna ljudskog života“ ili ti njegov najkreativniji dio njega, njegov najinteligentniji izraz, njegova suština postojanja probuđena i izražena ali to ona nije. „Ako o duhovnosti sudimo po prosječnom duhovnom tragaocu bit ćemo jako razočarani“. To je nešto što nijedan inteligentan, svakodnevno integriran čovjek neće ni pomisliti da radi.

Duhovnost je KRUNA ljudske potpunosti

Gurđijev je često govorio da „ako je čovjek sposoban da bilo šta u životu radi dobro on ga može naučiti Radu“ (citat po sjećanju).
Ovo je jako zanimljiva konstatacija. S njom se slažu svi koji nešto znaju, svi koji su autentični autoriteti na ovom polju.

Nivo ljudske duhovnosti i religije je na nivou bajki koje pričamo djeci pred spavanje. Mitovi, legende i bajke. Svi su princeze i prinčevi koji čekaju da im narator životne bajke da smisao.

Nezrelom djetetu ne možemo ništa stvarno dati ili prenijeti jer to će iskriviti u skladu sa svojom dječjom psihologijom.

„Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao sam kao dijete, rasuđivao sam kao dijete. Kad sam postao zrelim čovjekom, odbacio sam što je djetinje.“ – Korinćanima 13:11

Jasno, svi mislimo da smo „zreli ljudi“.
Zreo čovjek je čovjek koji je nanovo rođen. Tj. čovjek koji je spoznao svoju prirodu. Ili čovjek koji je transformiran iz ličnog „ja“ (dijete) u ne-ja ili Istinsko „Ja“ Postojanje (Zreo čovjek). Drugim riječima, to je Budan čovjek. Čovjek 5.

Iako kažemo da je Rad ezoteričan (čuvajte se ove riječi jer je često koriste na pogrešan način; ezoteričan znači UNUTARNJI, a kada se to odnosi na čovjeka to znači UNUTARNJI ČOVJEK, BUDAN ČOVJEK) i da je čak i Čovjek 4 ezoteričan to uvjetno kažemo. On još nije na toj razini. Zato Rad često nazivamo „pristupni put“. Jer Put u punom smislu te riječi nastaje tek na nivou Čovjeka 5. Budnog Čovjeka.
Iako svi vole reći da „su na putu“ to nije slučaj. Da bi netko bio na Putu ON MORA DA POSTOJI. I opet se vraćam na početak.

Za čovjeka možemo reći da POSTOJI samo pod uvjetom da je on SVJESTAN SVOG POSTOJANJA i da je to TEMELJNO postojanje njega.

Današnji čovjek NE POSTOJI. On ima bljeskove „višeg postojanja“ u rijetkim trenutcima ali kao NEZAVISNO, POSTOJANO (zanimljiva riječ), SLOBODNO POSTOJANJE on ne postoji.
Upravo, da postoji na ovaj način od bi bio EZOTERIČNI ČOVJEK, tj. ČOVJEK ROĐEN IZNUTRA/UNUTRA. To bi bio Novi Čovjek Rada i Kršćanstva. To bi bio čovjek rođen od Duha. To bi značilo, po Kršćanstvu, da u NJEMU ŽIVI KRIST. Ili kako to vele reći mladi i novokomponovani „kršćani“: „pronašao je Isusa u sebi“.
Ovo „pronašao je Isusa u sebi“ u šali pojašnjavamo na slijedeći način. „Ako pronađeš Isusa u sebi onda te je neki Hesus naguzio.“ (Vjerojatno ste u nekom Meksičkom zatvoru). Ovim želimo pokazati što je to današnje „kršćanstvo“.
Rad kaže da čovjek može POSTATI KRŠĆANIN ali da to još nije. I upravo, ako ćemo Rad tumačiti na taj način, pristupni put je put postanka Kršćaninom. Novi Čovjek, Budan Čovjek, Čovjek br. 5 se smatra Kršćaninom jer on je „pronašao KRISTA u sebi“.
Današnje „kršćanstvo“ je kult čovjeka Isusa, ali ne i Krista. Zato i „pronalaze“ Isusa u sebi. Čak i ako pažljivo pročitate Bibliju ovo ćete sami zaključiti.

„Ja više ne živim, nego Krist živi u meni. Tako svoj život u ovome zemaljskom tijelu živim pouzdajući se u Sina Božjega, koji me je volio i koji je samog sebe za mene predao.
Nisam od onih koji preziru tu Božju milost. Jer da smo se mogli spasiti izvršavanjem Zakona, Krist bi za nas uzalud umro.“ – Galaćanima 2:20-21

Nastavak je jako zanimljiv (sljedeći stih). No, ovo nije tumačenje Biblije. Tako da je dovoljno za ovaj tekst.
Kada je, Kršćanski rečeno, Krist taj koji živi u vama, rečeno je da više vi ne živite svoj život. Ali što to znači?
Pa to je ono što sam na početku napisao. Čovjek ne postoji, nema ga. To je Svjesno Postojanje. Istinsko Ja. Ne-ja Postojanje. Biće. Itd.
To znači Novi Čovjek, ponovo Rođen. Jasno, ovo podrazumijeva da ste prešli iz ja-ego centra u ne-ja ili ne-ego centar. To je cilj većine duhovnih škola. Sljedeći cilj je putem Krista biti Jedno ili Ujedinjen sa Bogom ili Ocem. Vi, kao ličnost i kao lično „ja“ ne možete biti jedno ili ujedinjeni ili u ne-dualnom postojanju.
Ovo mogu provući kroz sva učenja koja poznajem, bila ona zapadna verzija istočnjačkih učenja (Kršćanstvo je, kako god da se okrene, Istočno učenje jer dolazi sa geografskog istoka). „Istok“ ujedno ima još jedno ezoterično tumačenje.

Rad treba da dovede čovjeka do Novog Rođenja. Da on sam sebe rodi iz sebe. Zanimljivo rečeno kada se razumije značenje ovog.

Svatko može da se sam rodi iz sebe. Svi imaju isti potencijal ili mogućnost. To je ono što nam je dano, obećano – što u prijevodu znači naš potencijal kao živog bića.

To je ono što ćemo u Radu pitati kada govorimo o čovjeku; KOJI čovjek? Koji TIP čovjeka? Svi smo ljudi ali nismo isti tip čovjeka. A po Radu postoji 7 tipova ljudi. Sva ljudska bića pripadaju u prva tri tipa čovjeka. Svaki sljedeći je proizvod NAPORA svjesne evolucije.
Napor Svjesne Evolucije.

 Kao što čovjek mora ulagati napor da bilo šta u životu radi, uspije u tome, postane u unutarnjoj evoluciji to je najmanje dupli napor. S tim da možete imati napor, napora koliko želite a da ne stignete na cilj. Vratite se na početak teksta.

Napor bez razumijevanja, ispravnog tumačenja, provjere informacija i znanja, primjene, cilja, ispravnog motiva, pamćenja sebe ili svjesnosti koja je jasno usmjerena (ovo je osnovni nivo), razumijevanja svoje pozicije i stanja, razumijevanja ideja bilo kojeg autentičnog učenja, itd., NIJE napor koji vodi ka ovom cilju.

Cilju Novog Rađanja, Novog Čovjeka, Krista u nama, Budnosti, Ne-ja Postojanja a tako ni ka ne-dualnom ili Ujedinjenom Postojanju kao sljedećem koraku evolucije.

Nitko nije rođen sa sposobnošću učenja. Sposobnost učenja kroz Imitaciju stječemo kao dijete, jer dijete uči imitiranjem. I to je osnovni način učenja. Sve ostale korake učenja moramo naučiti. A da bi ih naučili moramo znati da ih nemamo, znati kako da ih naučimo a onda uložiti napor.
Kada je to usmjereno na Rad, Učenje, duhovnu evoluciju onda govorimo o Učeniku. A biti Učenik je veoma velik spiritualni stadij kojeg ima jako mali broj ljudi na ovoj planeti. Pripadanje, slijeđenje, vjerovanje (kao zamjena za Vjeru o kojoj skoro nitko ništa ne zna) NIJE UČENIŠTVO.
Nedavno sam napisao da su svi „osnivači“ Religija i Učenja (osnivači pod navodnicima jer najčešće oni nisu osnivači) bili autentični i nisu nikoga slijedili, pratili već su se zaputili u Nepoznato svojom stazom, najčešće kritizirajući postojeće religiozne i duhovne sisteme. Današnji njihovi sljedbenici to nemaju. Ako želi biti Učenicima moraju BITI KAO „OSNIVAČI“ NJIHOVIH RELIGIJA ILI UČENJA.
Religije i Učenja koje su široko rasprostranjene su KULTOVI ličnosti, čovjeka a ne onog za što se predstavljaju.

Ako čovjek nije netko tko teži učiti, razvijati se, dobro obavljati nešto, poznavati to što radi i s željom učestvovati u tome on to ne može postati u bilo kojoj religiji, učenju, duhovnosti. On će ostati isti. Što je žalosno. A to svaki dan vidimo oko sebe ali i u sebi, ako smo iskreni prema sebi. A to je osnova bilo kojeg učenja ili evolucije. Iskrenost prema sebi. A da bi bilo iskreni moramo biti otvoreni kako bismo čuli, vidjeli i prepoznali ono na što nas učenje usmjerava.
Osrednji čovjek, a to je velika većina, ne može ništa postići u Radu. To je čovjek koji „hoće sve za ništa“. On mora da plati ako želi postati bilo što. No, ovo je neka druga tema.