Identifikacija je uvijek teška tema za pojednostaviti i dati odgovore koji mogu zadovoljiti potrebu razumijevanja.
Postoji niz pojašnjenja, čak bih mogao reći i definicija, ali nijedna od njih nije zadovoljavajuća kao samo iskustvo, svjesni događaj (iskustvo) trenutačnog razbuđivanja u toku nekog snažnijeg poistovjećenja. Problem je samo u tome kako se od-poistovjetiti u trenutku snažnog poistovjećenja?

Možemo reći da se identifikacija dešava kada čovjek ne može napraviti razliku između sebe i misli, emocije, procesa, instinktivne i seksualne reakcije. To je jedna od „definicija“ identifikacije.

Možemo reći da, kada se poistovjetimo sa svojim mislima i emocijama, recimo, tada smo u unutarnjoj identifikaciji, a kada smo poistovjećeni sa životom, okruženjem, stvarima, situacijama, tada smo u vanjskoj identifikaciji.

Identifikacija je izvedena iz riječi „identificare“ ili poistovjetiti se. Poistovjećenje je istovjetnost ili doživljaj uživljavanja u nešto, kao recimo, poistovjećenje s nacijom, narodom, osobama, stvarima ili, ako govorimo o unutarnjem procesu, to je uživljavanje u misao koja nam se dešava, emociju koju osjećamo, proces koji prolazimo i nemoć da razlikujemo sebe od samog procesa, misli, emocije, nagona, navike, uloge, maske itd. To je vezivanje svijesti putem emotivnog značaja kojeg smo dali ili nečemu izvan nas ili nečemu unutar nas. Postati neodjeljiv ili istovjetan misli koju mislimo, emociji koju osjećamo.
Drugačije rečeno, zaboraviti da je to proces ili asocijacija, bila to asocijacija kroz misao ili asocijacija kroz emociju; zaboraviti sebe i potpuno postati proces (misao, emocija, nagon itd.) koji nam se dešava; izgubiti se(be) unutar procesa ili stvari izvan nas.

I ovako možemo u nedogled, a opet razumijevanje opisom nećemo postići. Shvatit ćemo, naravno. Imamo umnu sposobnost za shvaćanje informacija koje dobivamo i njihovu usporedbu te time možemo shvatiti ili informativno znati što je to „identifikacija“ ili „poistovjećenje“.
Ono što sam mislio pod naslovom jest ISKUSTVENO ZNATI što je to identifikacija. Ne informativno.
Jedini način da steknemo razumijevanje identifikacije je da kada primijetimo da smo identificirani s nečim što nije prejako, kao recimo jake negativne emocije, da probamo da se od-poistovjetimo ili da se prekinemo identificirati/poistovjećivati s nekom prolaznom mišlju ili nekom blažom emocijom, bila to negativna ili pozitivna emocija.
Već ste o identifikaciji čitali uzduž i poprijeko i daljnje informacijsko upoznavanje sa svim s čim se možemo identificirati pomalo je uzaludno. Samo ponavljanje jednog te istog ili „presipanje iz šupljeg u prazno“.
Identifikaciju ne poznajemo jer nikada nismo bili svjesni u momentu kada nešto hoće da nas, recimo to tako, poistovjeti sa sobom. U tim trenutcima ostati samo-svjestan ili zadržati određeni dio svijesti odvojenim od procesa, koji god on bio, bilo bi prekinuti krug identifikacije.

Recimo, dok pišem ovaj tekst u meni postoji emotivni značaj koji me uvezuje, vezuje, poistovjećuje i to pojačava usmjerenje ka pokušaju pojašnjavanja ovog termina iz Rada i tjera moj um da radi veoma velikim brzinama s desetinama asocijacija i znanja koja sam do sada skupio. Ujedno, jedan mali dio svijesti stoji po strani i promatra taj proces poistovjećenja s ulogom koju sam preuzeo i registrira proces koji se u meni dešava.
Taj dio svijesti koji „registrira, ali ne reagira“ slobodan je od identifikacije i može slobodno da promatra što se dešava u organizmu, ali i unutar same svijesti. Taj dio, u Radu, nazivamo Promatrač ili Svjedok.

Jedna od zabluda jest da je Promatrač ili Svjedok nešto kao entitet, jer se, opet i ponovno, poistovjećujemo s njim.

Zbog istog tog poistovjećenja mnogi misle da je svijest koja promatra ili svjedoči neka vrsta novog identiteta ili entiteta unutar nas. Upravo, to je proces poistovjećenja koji se odvija sam od sebe unutar nedovoljno zrele svijesti.
Da bih pojasnio sve u detalj – koliko mi moje umijeće dozvoljava – morao bih krenuti od „kulina bana“ ili, ni manje ni više, od početka stvaranja univerzuma. Što je pomalo ludo jer nitko od nas tome nije svjedočio. No, proces je više-manje poznat i pojašnjen kroz niz učenja, kozmologije, procesa stvaranja kreacije itd.
No mogu reći nešto ukratko što donekle pojašnjava poistovjećenje. Da bi došlo do stvaranja bilo čega, čak i u životu, moramo da želimo – vitalno ili emotivno stanje/um – da to stvorimo, izrazimo, iskažemo. Da bi se to desilo moramo imati pojačani značaj koji dajemo toj određenoj stvari ili ideji. Da bi ta stvar ili ideja imala pojačani značaj, vrijednost, ona mora dobiti i energiju i svijest istovremeno. Svijest je ta koja u sebi sadrži ideju kao mentalnu sliku, dok je energija koja ide ka toj ideji i „želi“ da je izrazi ta koja nas povezuje s idejom i poistovjećuje svijest.

Tamo gdje je svijest tu je i energija, a tamo gdje je energija tu je i svijest. Upravo, ovo je temeljni zakon kreiranja, ali i poistovjećenja ili identifikacije.

Ono što vidimo, tj. možemo vidjeti u tom trenutku, možemo pojasniti kao da „nam je stalo“ do toga da nešto iz sebe izrazimo. Ali da bi se desilo to „stalo nam je“, moramo već biti identificirani. Unutar nas mora da se desi povezivanje ili istovjetnost ili uživljavanje u tu ideju.

Uživiti se u neku ideju koju želimo izraziti, nebitno na koji način, znači da smo mentalno i emotivno POSTALI ta ideja. MI SMO u tom trenutku TA IDEJA.

Unutar nas u tom momentu ne postoji niti jedan, recimo tako, postotak slobodne svijesti koja bi primijetila da je došlo do poistovjećenja ili uživljavanja.

Teoretski možemo pojasniti bilo što. Praktično to odraditi, to je malo teže.
No, ako želimo bilo što postići u Radu moramo shvatiti, za početak – umno procesirati informaciju – da bez de-identifikacije ili od-poistovjećenja nema mogućnosti Rada. Sve dok smo mi to s čim želimo raditi Rad nije moguć.
Ako želimo osmotriti kako nas određena misao vezuje za sebe moramo biti slobodni od vezivanja s tom mišlju. Isto je s bilo čim drugim.
Postoje razni načini kako da „dođemo sebi“ i obično volim da počnem s nečim izvan čovjeka. Svatko može lako primijetiti kako se identificira. Volim upravo iskoristiti određenu introspekciju ili prisjećanje ili čak i analizu u nekoj mjeri.

Recimo, svi se identificiramo s narodom i nacijom. Sasvim logično. Mislim, meni nije logično, ali većini jeste. Rekli su nam da pripadamo tom i tom narodu, toj i toj naciji, religiji, mjestu ili području na kojem smo rođeni. I vremenom to postaje dio našeg identiteta. Zanimljivo je primijetiti da identitet i identifikacija, iako su u definiciji odvojeni, ne mogu biti odvojeni. Jer jedno o drugom ovise.
Recimo, moji roditelji su Srbi i rođen sam u Hrvatskoj gdje sam proveo mladost i stekao osnovne identifikacije s mentalitetom koji je tada bio u gradu u kojem sam živio u Hrvatskoj. Mogu reći da je moj materinji jezik Hrvatski. Moj mentalitet je Hrvatski, ali narodnost je Srpska i pripadnost vjeri je Pravoslavna.
Sada, kada probam da se vratim što dalje u prošlost dolazim do par saznanja. Prvo, ja nisam znao da sam Srbin, a još manje da sam Pravoslavac do skoro 18-te godine. Što sam tada bio? Tko sam tada bio?
Ideja nacionalnog, narodnog i vjerskog identiteta, a time i identifikacija s tim nije postojala, barem ne u meni. Dobro, mogu reći da sam bio muškarac. Mogu reći da sam bio Karlovčanin. Jer s tim sam bio identificiran. No, što sam bio prije toga? Što sam bio s tri godine, recimo?
Ništa.(?)
U meni nije bilo identifikacije u tom periodu, osim osnovne instinktivne identifikacije s tijelom. Moj osjećaj mene bio je ono što sam otkrio kada sam spoznao Istinsko Ja ili bezličnu svijest i osjećaj iza ličnosti. Toga se sjećam.
Znači, sve moje identifikacije nastale su negdje poslije te godine. Uzmimo za trenutak to kao istinu. Znači, nijedna druga identifikacija osim s tijelom nije postojala?
Jest, postojala je, samo nije tako doživljena. Recimo, nesvjesna identifikacija s roditeljima, okruženjem, bakom, bratićem ili onim s čim se dijete identificira u svom okruženju kroz instinkt i osnovne emocije, kroz tjelesnu svijesti ili ugodu i neugodu. Upotrijebit ćemo riječ „svjesnost“ u svakodnevnom izrazu. Nisam ih bio svjestan. Nisam svjesno izabrao te identifikacije. Nisam „sam sa sobom“ popričao i rekao si „da je to moje i da sam ja to“ i identificirao se s tim.
No što sam bio prije no što sam postao Srbin, Hrvatskog mentaliteta? (sve ovo mi je danas jako smiješno, ali zarad „akademskog“ istraživanja moram proći)

Što sam bio prije naroda i nacije, prije vjerskog identiteta?

Čovjek. Prosto rečeno.
Ne dijete, jer nisam znao da sam dijete. Imao sam sva obilježja ljudskog potomka ili vrste (točnije, te vrste životinje, ako ćemo akademski, jer čovjek je životinjska vrsta).
Nisam bio Srbin, nisam bio Pravoslavac, nisam bio Kršćanin, ni Karlovčanin itd. Ništa od toga.
Kasnije sam se identificirao s tim – ne zadugo, ali sam se ipak identificirao.
Kako sam samo volio zezati određene ljude opterećene nacijom, narodom, vjerom u nekim situacijama. Obično bi mi rekli da su Srbi, Hrvati, Bošnjaci i očekivali da čuju od mene „što sam ja“. Odgovarao sam im: „čovjek“. Tada bih dobio pomalo šaljiv ili ciničan odgovor „pa i ja sam čovjek“. I tada bi mi „sjeli na volej“. Obično bih rekao: „pa ne možeš biti čovjek ako si Hrvat, Srbin, Bošnjak, što si od svega toga?“. I tada bi krenula zbunjola, razna pravdanja, mudrovanja i slično. Otišli bi poprilično zbunjeni.
Ovo govori jako puno. Imamo ogroman NIZ IDENTIFIKACIJA koje su kontradiktorne i to ne primjećujemo. Jasno je da u identifikaciji i lepezi svakojakog poistovjećenja možemo biti poistovjećeni ili uživljeni u bilo šta i brojčano i po kvaliteti. I to govori o tome da spavamo, da nismo svjesni, da nas nema izvan identifikacije.
Ako ste ljudsko biće, i to znate i osjećate, kako to da onda tvrdite da ste od neke nacije, naroda, vjere, nogometnog kluba itd.? Vi ste onda podijeljena ličnost – nisam psiholog, samo slobodno zaključujem. Vi ne znate tko ste. Povezujete se s bilo čim što vam odgovara ili su vam rekli da treba da vam odgovara u tom trenutku. Izgubljeni ste u poistovjećivanju.
Sada, biti svjestan da ste čovjek, ljudsko biće i TO ZNATI i OSJEĆATI i NE ZABORAVITI, to značilo bi da ste se razbudili od identifikacije s narodom, nacijom, klubom, zastavom, pričom kojom ste programirani. Kad god se desi automatska identifikacija s bilo čim OSIM s čovjekom, sjetite se da ste čovjek i odbacite te ostale, naknadne – jer su to naknadne – identifikacije. Ostanite svjesni da ste čovjek – ne muškarac, ne žena, ne neka opće prihvaćena psihička bolest današnjice – i nemojte se identificirati ni s narodom, ni s nacijom, ni s vjerom, ali ni kubom, zastavom, himnom itd.
Pogledajte oko sebe u tom trenutku. Tko je to oko vas? Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Židovi ili su to također ljudi? Možda ljudi koji spavaju i identificiraju se s tim nazivima, narodima, nacijama, vjerama itd., ali osnovno i ono što su oni zaboravili jest da su LJUDSKA BIĆA, LJUDI, ČOVJEK.
Uložite napor da vas ne povuče emotivni značaj koji ste dali narodu, naciji, vjerskom identitetu. Probajte da vas ne povuče klub za koji navijate. Zastava ispod koje stojite. Himna koju slušate.
Prvo, vidjet ćete koliko je to teško.
Drugo, vidjet ćete da spavate, a spavati i biti poistovjećen sa snom kojeg sanjate je identifikacija, poistovjećenje, uživljavanje, istovjetnost.
Treće, vidjet ćete značaj ideje iz Rada „probuditi se“.
Četvrto, probajte ponovno ne zaspati iliti uživiti se, poistovjetiti se, identificirati se, postati istovjetan misli, uvjerenju, vjerovanju koje pokušava da vas ponovo preuzme.
Peto, ako ste u gomili – recimo na nogometnom takmičenju ili pod zastavom stranke ili naroda – pogledajte oko sebe i vidjet ćete zašto kažemo da je „identifikacija jedino zlo koje postoji na ovoj planeti“.

Ako ste čovjek, kako možete biti bilo što drugo osim čovjekom? Onda niste čovjek, niste ljudsko biće. To bi bilo kao da se ja, kao (recimo da sam identificiran s tim) Srbin, u nekim okolnostima izjasnim Hrvatom ili Bošnjakom ili Židovom ili, ne daj bože, Bosancem (moja omiljena identifikacija jer u Bosni više nema Bosanaca, samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci – šteta).
Prvo, to će vam odmah izazvati nelagodu. Drugima koji vas znaju postat će kontradiktorno i reći će da lažete. Zanimljivo, zar ne? Ali im ne padne na pamet njihova kontradiktornost i laganje kada kažu da su neki od naroda i čovjek recimo. Jako zanimljivo.

Vratimo se našoj temi.
Ovo je bio običan i svakodnevan primjer kojem jako često možete svjedočiti kako kod drugih tako i kod sebe. Bilo koje opravdavanje ove kontradiktornosti i laganja ili smatranje da možete biti što god zamislite da jeste je ili neki psihički problem ili prosto spavate „kao klada“. Svako opravdanje je upravo samo opravdavanje, ali ne i istina. Pokušaj racionalizacije koji vam baš i ne ide, ali možete se slobodno lagati do mile volje, a to svi cijelo vrijeme i radimo.
Zato se razbuđivanje nekad, ili čak i često (samo ne znam jeste li to prepoznali), naziva „spoznaja istine“, „realizacija istina“, „ispitivanje istine“.  Bolest identifikacije je ogromna i za sada joj se ne nadzire kraj a ni granica.

Kada je neki čovjek poistovjećen s nekim pretjeranim psihičkim poremećajem – ako ga psihologija priznaje kao poremećaj – kažemo za njega da je psihički bolestan, duševno bolestan. On ne raspoznaje stvarnost od imaginacije, realnost od zamišljanja, poremećaj od sebe. On nema kontrolu nad tim poremećajem. On je psihički poremećen, bolestan, u zabludi ili deluziji.
Mene samo zanima što je s ostalima koji sve to imaju u svim drugim situacijama, ali imaju donekle kontrolu nad tim i zašto sve ostale ne smatramo također psihičkim bolesnicima? Reći ćemo da on shvaća razliku „dobra i zla“ iliti razlikuje „stvarno od nestvarnog“. Stvarno?
Kad kažemo da smo Srbin i Čovjek shvaćamo razliku i razlikujemo „stvarno od nestvarnoga“? Da, imamo opravdanje. Imamo racionalizaciju. Pa to ima svaki pošteni psihički bolesnik!!!

Kada ste svjesni da je ono što se dešava u vama prosto funkcija, kao recimo misao i emocija, ali ne i vi; ili proces koji se dešava, ali ne i vi, kažemo da niste poistovjećeni s tim, niste identificirani ili uživljeni u to. Postoji svijest o procesu i proces. Postojite vi kao svjesna svijest ili, mogu reći uvjetno, „ja“ koje je svjesno misli i emocije ili procesa koji se dešava unutar vas (mene samo interesira kojeg vas, čega „vas“?). Kada nema „vas“ koje je svjesno, već postoji samo misao ili emocija ili proces – niste odvojeni od toga – identificirani ste. Uživljeni ste i jedno ste isto s tom mišlju ili emocijom ili procesom. Ono što pravi dodatnu iluziju ili čak i deluziju je MEMORIJA. Sposobnost prisjećanja daje vam dojam da se bili svjesni jer sada možete da se sjetite da ste imali neku emociju i da vas, odvojenog od te emocije, nije bilo. Zbog toga ćete reći „da ste svjesni“. To je zabluda ili deluzija. Ovo je pored iluzije još jedan jako problematičan problem – kao da problem može ne biti problematičan, zar ne? Smiješno.

No, kao što rekoh, od ove silne teorije ili „presipanja šupljeg u prazno“ nema ništa. Bit je primijetiti ovo sam za sebe, i to ne samo primijetiti već biti toga svjestan.

Znači, prosto pitanje:
Kako znam da sam poistovjećen?
Kako znam da nisam poistovjećen?

I držanje tog pitanja ili čak oba naizmjenično, JAKO DUGI niz dana, mjeseci, a možda i godina.
Pitajte se često tokom dana ova pitanja i probajte pronaći odgovor. Ali ne u smislu misli i definicija, već u smislu dubokog okusa razlike između „identificirati se“ i „ne-identificirati se“, „biti uživljen“ i „biti ne-uživljen“.
Ovo se naziva kontemplacijom.

Sljedeća dobra pitanja su:
Što je to što je identificirano u meni?
Kako se dešava (na koji način) ova identifikacija u kojoj se sada nalazim?
Kako da budem ili postanem ne-identificiran s ovim?
Kako da znam da nisam identificiran s ovim (izaberite nešto od lepeze trenutačnih identifikacija koje se dešavaju)?
Gdje se dešava identifikacija? Odgovor „u meni“ ne znači ništa. Drugim riječima, niti jedan odgovor osim dubokih uvida koji su uvijek bez-rječiti, ne dolazi u obzir. Cilj je SPOZNATI cjelinom sebe što je to identifikacija i što znači ne biti identificiran.
Može li misao biti identificirana?
Je li centar identifikacije u emociji? Na koji način? I probajte to vidjeti.
Kako da znam da sam poistovjećen s tijelom?
Kako da znam da nisam poistovjećen s tijelom?
Isto ovo pitanje vrijedi za emocije, misli, procese, osjete.

A onda nekoliko razbuđujućih pitanja:

Što sam ja kada sam identificiran bilo čime? (Ne „tko“, već „što“).
Što sam ja kada nisam poistovjećen s tijelom, emocijom, mišlju, osjetom? (Odgovor „svijest“ ili „ja“ nije odgovor, to je laganje).
Kako da se održim nepoistovjećenim s bilo čim unutar sebe?
Što trebam imati da bi mi pomoglo ostati ne-identificiran s bilo čim u sebi? („Svjesnost“ nije odgovor, osim pod uvjetom da ste svjesni, a tada ćete znati da „svjesno“ kao odgovor nije odgovor).
Kako da znam da sam svjestan i kako da znam da održavam svjesnost?
Kako da budem svjestan i kako da održavam svjesnost?

Imamo nešto što zovemo „ispitivanje istine“:
To znači da ispitate logičnost određene izjave koju ste rekli. Kao u primjeru s bagrom sa Balkana koji sam opisao.
Ispitati Istinu znači dovesti određenu tvrdnju pod lupu uma i nevezano, tj. što objektivnije ispitati tvrdnju i njenu istinitost.
Obično u tom „poslu“ nam pomaže ono što je temeljitije od tvrdnje koju ispitujemo i to nam ukazuje da tvrdnja koju smo izjavili nije istinita. Recimo, kao u primjeru Srbin-Čovjek, Hrvat-Čovjek, Bošnjak-Čovjek. Što je temeljitije od toga i zašto?
Kada bi se rodili prije 2000 godina biste li bili Srbin, Hrvat, Bošnjak ili Čovjek? Što je temeljnije od ovih identiteta?

Time, ono što je temeljno i NEPROMJENJIVO, ili možemo reći, nepromjenjivije, je ISTINITO, a ostalo nije istinito ili istina.

Ovdje se morate čuvati ljudske nesvjesne racionalizacije koja se dešava kada ispitujete nešto i to može ugroziti vaš identitet ili osjećaj identiteta. Morate se truditi biti što iskreniji u odnosu na to što ispitujete. Pod svaku cijenu.
A onda, kada ste ispitali, ovo morate primijeniti u životu. Istinu koju ste spoznali morate živjeti. Uložiti maksimalan napor da to što vam je ispitivanje dalo kao odgovor ostane živo, da se toga prisjetite, znate i ponovno ne upadnete u san neistine koju ste ispitali.

Da biste imali bilo koji karakteristiku potrebno je prvo da budete ljudsko biće. Time, identitet koji je stvaran je ljudsko biće, ostalo je maska koju preko sebe prebacujete iz raznih razloga, nesvjesno naravno.
Isto je kada ispitujete bilo što unutar sebe. Osnova je da morate postojati i biti, koliko toliko, svjesni. Sve ostalo nadodaje se kao maska na masku preko osnovne svijesti i osjećaja da postojite, i time te zbog toga, to nije istina o vama.
Zaključiti ovakvo što nije teško. Ne treba puno pameti za ovo, iako je i ovakva pamet danas rijetka. Ono što je bitno jest zadržati ovo saznanje, skidati slojeve preko njega, otpuštati ih i odbacivati te uvijek i na svakom mjestu težiti izraziti se iz osnovne istine o sebi.

Svijest i Postojanje je osnovna ljudskog bića. To je njegovo „što“. To je svaki čovjek u svojoj prirodi. To je kreativni dio u nama, suština nas, dio koji je povezan s višim i kroz taj dio ide ono što nazivamo „duhovnost“. Sve ostalo je sve ostalo, ali ne i stvarna ljudska priroda.

Uzgred da kažem da je i „biti duhovan“ laž i maska preko prirode. Identifikacija s onim što „duhovnost“ nudi kao i identitet „duhovnjaka“. To je osnova tzv. „duhovnog ega“. Stoga, sve što smo na sebe nalijepili pod krinkom „duhovno“ samo je još jedan dodatni sloj na laž koji moramo otpustiti. Ali prije toga moramo ga prepoznati i ispitati njegovu istinitost.

Sljedeći tekst, povezan sa ovim:
Prekid Identifikacije i “kako se izraziti izvan identifikacije”?.