Kada počnemo shvaćati što znači „integrirati“ nešto, što znači „integralni put“ ili „učenje“ i zašto je to vrijedno i potrebno, započinjemo proces cjelovitog rasta i razvoja i napuštamo proces nebalansiranog rasta i razvoja – koji uvjetno tako nazivam – jer uviđamo da, iako taj nebalansirani način daje brze rezultate u određenom pravcu – ekstatičnost, osjećaj napretka, nagle skokove u svijesti i iskustvu, energetsko-vitalne prodore i slično – njihova upotrebna vrijednost, osim osnaživanja ličnosti i ličnog „ja“, izostaje.
Svi smo doživjeli nagla povišenja svijesti, energetske skokove i naboje, vitalni osjećaj životnosti koji miješamo s osjećajem „postojanja“ – često nazvani „ja jesam“ – čak i tjelesni osjećaj proširenja i slobode – tjelesna svijest može doživjeti taj osjećaj dok tjelesni um i supstanca ponovno ne vrate svoje prvotno stanje – a onda, manje-više, nagli pad. Taj nagli pad se jako često završi depresijom, tugom, osjećajem nemoći, zarobljenosti, tupošću i inertnošću, nedostatkom i one obične, svakodnevne energije, osjećajem da nam je mozak zamrznut ili pomućen kao nekom izmaglicom itd.
I što onda činimo?
Ponovno jurcamo za istim iskustvom kroz ponavljanje prakse koja nas je dovela do toga – a jako rijetko praksa dovede do toga osim ako nije povezana s posebnim oblicima krije i pranajame, što onda postaje ovisnost i opsjednutost jer iza toga mogu stajati određene vitalne inteligencije i sile koje daju taj osjećaj kako bi zadovoljile svoje potrebe itd. – te ganjamo ista iskustva, postajemo ovisni o njima jer pored toga što nam daju taj izuzetni osjećaj euforije, napuhanosti energijom i samovrijednošću, trenutna zadovoljstva vitalnog „ja“ kroz nabijenost vitala (životna i emocionalna energija i svijest) i iskustva koja sam opisao, ona ne mijenjaju skoro ništa u našem svakodnevnom funkcioniranju, našoj svakodnevnoj energiji izvan praksi, kao ni u našoj svakodnevnoj svijesti. Drugim riječima NE DOVODE do promjene.
Ono što sliči promjeni jest pojavljivanje potrebe da se osjećamo na taj način, da imamo ta iskustva, i to su se tumači kao duhovnost ili kao duhovni napredak. No to nije ni jedno ni drugo.

Prvo, jer nije ni bila uključena duhovna svijest, već naš svakodnevni osjećaj sebe, koji je kroz praksu dodatno napuhan i kroz značaj dodatno ojačan.
Drugo, to je vitalni dio u nama koji je povezan s vitalnom ravni – reći ću „oko nas“, ali to nije dovoljno dobar termin – te kroz tu povezanost i orijentiranost naše funkcionalne svijesti – uvjetno to nazivam sviješću – dolazi do dodatne energizacije, ili točnije rečeno, energetske nadopune iz vitalne ravni i razine – re-energizacija ili energetska reaktivacija. To nam daje osjećaj vitalnosti ili životnosti, osjećaj vitalne proširenosti i nabrijanosti (euforije povezane sa projekcijom i fantazijom), i određeni dijelovi naše psihe povezani s vitalnim „ja“, njegovom sviješću i energijom, prosto rečeno, podivljaju (nabriju se), a onda to primaju tjelesna svijest i energija, jer su otvoreni vitalnom umu i svijesti, te se odrazi i na njih dajući nam osjećaj euforičnosti, osjećaj da možemo proći kroz zid. Recimo, to bismo mogli nazvati podivljalom energijom ili shakti bez kontrole svijesti ili puruše/shive te vremenom postajemo ovisnici o tom vitalnom/energetskom naboju.
Treće, nad tom energijom nemamo kontrolu te osjećaj da nas ona nosi, što se i dešava, tumačimo kao slobodu, proširenost, oslobođenje, jer probija granice koje ćemo jako brzo ponovno vratiti, ili točnije rečeno, u koje ćemo se ne svojom voljom, znanjem i umijećem ubrzo strovaliti. To stanje možemo doživjeti i bez prakse gdje god da je uključen pojačan vitalni značaj, želja koja se ostvaruje, ono što nas nosi recimo kao neki poseban tip ili žanr glazbe, alkohol, narkotici itd.

To je kao da nas je netko ili nešto naglo ispunilo dodatnom energijom, učinilo energetsku reaktivaciju, a onda nas isto tako netko drugi ili isti taj vratio nazad u naše svakodnevno stanje. Ni u prvom ni u drugom slučaju nije bilo naše volje, osim u slučaju praksi, želje koja je ovisna o euforiji – zajednički naziv svega toga.
Vremenom energetska reaktivacija traži sve jači i jači impuls, tehniku, kriju, pranajamu, kako bismo se osjećali posebno življima, nadopunjeni energijom, i ta nadopunjenost sve kraće i kraće traje, no za razliku od njih, „dolina“ ili inercija, tupost, depresija, iritacija kao rezultat, i slično, počinju sve duže i duže trajati.
Što se tada dešava?
Logično je. Tražimo stimulans kao što narkoman traži povećanje dnevne doze narkotika.
Tražimo nove stimulanse, nove tehnike, jače pranajame i krije, nove radionice i slično, samo da bismo osjetili onaj uzlet svijesti i energije – u stvari energije, jer svijest tu nije ni bilo – novi euforični uspon.

Svojevremeno su se na našim prostorima pojavljivale raznorazne radionice brzog „prosvjetljenja“, tzv. „nove duhovne tehnologije“ koje su upravo ciljale na ovo. I neke od njih sam prošao da vidim što je to. Objašnjenja koja su se davala u „dolinama“ sličila su na sva druga objašnjenja koja sam čuo bilo gdje da sam bio. Kao i kod nju-ejdža, i te „tehnologije“ su svaki čas nudile novo iskustvo, produbljivanje, nove tehnike i slično, a efekti su bili slični kao i kod praksi pranajame, krije i hatha joge, kao i pojašnjenja zašto to ne traje dugo, zašto nije trajno, zašto „padamo“ nazad, i to ne u svakodnevnu stabilnu funkcionalnu svijest, već i niže, i onda je potrebno određeno vrijeme da život i tijelo (energija i njegova inteligencija) to dovedu u svakodnevni balans.
Proboji, kako se to voli nazivati, su dobri, ali i opasni, naročito kada ne razumijemo proces iza njih. I posljedice mogu biti gadne i teške za balansiranje, što može dovesti do raznih tjelesnih i psihičkih poremećaja.

Dobro je ako shvatimo da ne postoji „brz napredak“.

Da evolucija nije samo proboj u energetsku reaktivaciju ili, kao posljedica toga, proboj u nekom ograničenom dijelu svijesti – upitno je koji dio svijesti jer imamo niz razina koje ne osjećamo i koje, recimo to tako, učestvuju u cjelovitijem „osjećaju“ svijesti.
Ono što zaboravljamo jest da je svakodnevna svijest ili naša psihologija i ličnost direktna karma ili posljedica naše razine bića, a ono što radimo s tim probojima, bili oni energetski ili proboji svijesti, jest da aktiviramo samo jedan dio, naglasimo ga ili preuveličamo njegovu vrijednost u odnosu na cjelinu, što na kraju dovodi do veoma jakog disbalansa koji traži veoma dugo vraćanje u balans i obično nosi neugodna iskustva, bilo tjelesna, bilo psihička, bilo na povratku identiteta ličnog „ja“ kao i samog osjećaja sebe.
Nema integralnog pristupa, nema integracije – iako se o tome jako puno priča – zanemaruju se jako bitni dijelovi dok se prenaglašavaju neki drugi koji odgovaraju našoj idealizaciji sebe i idealizaciji nečeg što smo nazvali „duhovnost“.

Duhovnost je duboki, intimni osjećaj povezanosti s kozmičkom inteligencijom koju neki nazivaju Vjerom – ne vjerovanjem – ili Božanskim, te osjećaj i znanje da je to JEDNA svijest – ne dvije – koja je odvojena individualnim bićem zarad njegove evolucije, ali i mnogo šire od toga, te da naš život, koliko onaj vanjski toliko i onaj unutarnji direktno ovisi o toj Inteligenciji – i u odnosu na nju –  koja je cjelina Svijesti i Energije, cjelina Svijesti i Shakti, Puruše i Prakrti, Inteligencije i manifestacije itd.

I upravo o ovome ovisi integracija svih dijelova nas, bili oni životni, vitalni, umni, vanjski ili unutarnji, viši ili niži, te se oko toga, recimo to tako, vrši integracija, a s tim i integralna transformacija i transcendencija.
Dio unutar nas koji je sposoban to napraviti naziva se Psihičko Biće ili, predstavnik Duše u manifestaciji. Psihičko je svjesno Izvora s kojim je povezano i kroz njega se Izvor izražava. No mi nismo svjesni Psihičkog, osim ako to evolucijom i praksom nismo postali.
Ovdje dolazimo do problema jezika, ali i različitosti puteva ili učenja. Neka učenja govore u odnosu na ljudsko, ličnost, psihologiju; dok druga govore u odnosu da su osvijestili da nisu to (ličnost, ljudsko, psihologija, ja) i poistovjetili sebe sa svjesnošću ili Pamćenjem Sebe ili sviješću o sebi. Opisi će shodno tome biti različiti. I, jasno, neznanje ove činjenice izazvat će sukob između te dvije grupe ljudi ili ta dva tipa učenja dok, ustvari, obje grupe ili učenja pričaju o jednom te istom. No u tome vidimo koliko je netko razvijen. Ako netko ne zna za ovu razliku u pristupima evolucije ili ako nije sposoban da uskladi u sebi ove razlike puteva, to govori da još uvijek nema razumijevanja u njemu i da nije spreman za dublju integraciju ili nije dovoljno fleksibilan u sebi kako bi mogao objediniti obje strane. Jer svi imamo i jednu i drugu stranu.
Ima još jako bitnih razlika, ali dok se ova ne razumije besmisleno je govoriti o njima.

Integracija, riječ koju ovdje koristim, a koju mnogi koriste s tko zna kojim značenjem, može dati poprilično opasno nerazumijevanje jer ona traži jako puno stvari koje se moraju uključiti.
Recimo, proboji u energetskoj reaktivaciji i svijesti ne spadaju pod integraciju. No integracija može imati te proboje – naizgled kontradiktorno i traži malo dubljeg razmišljanja. Ali ono što je kod nje bitno jest upravo to što riječ govori.

Integrirati različite dijelove u jednu svijest u sebi. To nije moguće ako, recimo to tako, Psihičko Biće nije budno u čovjeku.

I sada imamo novi problem. Psihičko Biće je UVIJEK budno. Ono ne može da zaspe kao ljudska svijest. Duša je uvijek Budna. No, ako pod dušom podrazumijevamo vitalno biće, ili vitalno-emotivni dio u nama, onda ne govorimo o istom.
Bez svjesnog dijela u nama, dijela koji ne pripada ličnosti i nije od ličnosti, integrirati nešto poprilično je nemoguće. To je dio koji može integrirati dijelove u jednu cjelinu i to je određeni vid ujedinjenja unutar čovjeka, ili drugim riječima, ucjelovljenja u čovjeku.
No, da bi se uzelo u obzir ovo što sam napisao, čovjek se prvo mora uvjeriti da u njemu ništa nije ujedinjeno, ništa s ničim nije povezano osim kroz mehaniku koju je nametnula priroda a njegova evolucija ovisi o reorganizaciji dijelova i povezivanju tih dijelova u svjesno biće. Također, prije svega toga, on mora shvatiti da ON NIJE svjesno biće, da NIJE jedno, da NIJE budan. Bez ovog uvida, mogao bih reći, da je sve ostalo „mlaćenje prazne slame“.
Recimo, primjer bi mogao biti integracija novog znanja, onog što ste učili u svoj svakodnevni život tako da to ne bude prisjećanje i memorija, već znanje koje imate u svakom trenutku koje je djelotvorno, upotrebljivo, praktično. Ili učenje nove sposobnosti koja kroz praksu postaje dio vas, i to neotuđivi dio vas koji ne možete više zaboraviti. Ili, još bolji primjer je jezik. Učite svoj jezik, jezik kojim govorite i koji koristite od malena. U početku je to bilo učenje, pamćenje i prisjećanje. Sada je to prirodno, dio vas. Ne razmišljate o njemu. Jezik je duboko integriran unutar uma i simbole koristite kao slova, što znači da je motorički dio koji je povezan s vidom i čitanjem razvijen do automatizma te vi sada ove simbole, koje nazivamo „slovima“, veoma brzo spajate u riječi i rečenice i shvaćate što piše.

Integracija postoji na svim nivoima postojanja.

No o tome mnogi nisu razmišljali i jako mi je smiješno kada ne mogu da objasne primjer integracije izvan neke popularno prihvaćene definicije.

Integracija ne znači davanje značaja jednom dijelu kojeg idealiziramo u svojoj slici o sebi i kojeg prenaglašavamo u odnosu na druge dijelove koji nam se ne sviđaju ili koje ne možemo kontrolirati, već cjelini koja čini nas same. Zanimljivo je primijetiti da čak i kada smo nesvjesni, kada neki dio pojačano u nama radi i izaziva disbalans, to je i dalje „integrirano“ sa svim drugim dijelovima – ovdje ne govorim o posebnim praksama koje radite pa napravite disbalans, već o svakodnevnom funkcioniranju. I ovo mnogima izmiče iz vida jer im fali dublja filozofija i teorija kako bi ovo shvatili. Ta mehanička integracija (imitacija stvarne integracije) ili mogu reći, nesvjesna integracija – uvjetno nazvana tim imenom – to nije integracija koja vodi evoluciji. Čak i kao nesvjesni dio prirode, mašina koja funkcionira ovako kako funkcionira u sebi sadrži odraz više prirode, kao mogućnosti, a time i imitaciju integracije koja bi bila neka vrsta objedinjenosti oko tijela i ega s ciljem preživljavanja i funkcioniranja.

Svi naši dijelovi su cjelina, ali nesvjesna cjelina, i objedinjeni su našom razinom bića.

Prenaglasiti neki od njih zbog projekcije o tome što morate i trebate biti znači izbaciti mašinu iz balansiranog stanja ili postojanja, što naposlijetku traži od iste te mašine da sama sebe vrati u balansirano postojanje ili stanje funkcioniranja.

Jedno vrijeme mi je bilo jako simpatično gurati ljude u povišena stanja svijesti. Nekad sam to radio razgovorom, nekad voljnim djelovanjem, nekad energijom, a nekad da bih ušao u njihov osjećaj postojanja i pojačao ga. I bilo je zanimljivo kako svakodnevna mašina ne može da prati to iskustvo. Recimo, mnogi nisu uopće mogli govoriti nekoliko minuta ili čak pola sata ili sat. Svijest koja je bila u povišenom stanju nije mogla da koristi govor kao način svog izražaja ili su imali potrebu pasivnosti, povlačenja i uživanja u tom stanju. Sada, postoji niz pojašnjenja zašto je tako, ali ono jedno o kojem govori ovaj tekst tiče se upravo integracije. Ta svijest nije integrirana u svakodnevno funkcioniranje mašine ili biologije. Trebalo im je neko vrijeme da se usklade, vrate u balans, ali onda se dešavalo nešto drugo, iskustvo im je bilo u „magli“. Sjećali su ga se, ali ono nije bilo aktivno unutar njih, nije bilo upotrebljivo. Isto to se dešava kada ste u povišenom stanju svijesti, izvađeni ili odstranjeni od svakodnevne psihologije i ličnosti, pa sve što ste smatrali bitnim, vrijednim ili sobom kao da je sada u „magli“, „izmaglici“. I upravo to je pojašnjenje zašto neke škole i učenja govore da je svijet iluzija, ili zašto materijalisti ne mogu da dožive bilo što suptilnije ili više u sebi kao stvarno jer su vezani stanjem u kojem se nalaze, a ono drugo, iza ili iznad tog stanja im je kao „magla“ ili kao „praznina“ ili „ništa“ u njima. Otuda imate raznorazna tumačenja ljudi s prenaglašenim intelektualnim dijelom da unutar njih nema ništa, da je sve prazno, da poslije smrti nema ničeg i da nestajemo itd. Ili predodžbe ateista da je sve o religiji fantazija ili mašta, i slično.
Svako više iskustvo koje nam se desi – ovo je najčešće najtočniji opis – ne može ostati jer nije u mogućnosti da se integrira sa svakodnevnom funkcionalnom sviješću ili, naravno, obrnuto. I jedno i drugo je istina u zavisnosti od smjera tumačenja.

Integracija je kada se to iskustvo i naše svakodnevno funkcioniranje i svakodnevna psihologija (psiha) ucjelove, a da bi se to desilo mora doći do transformacije ili pojave dublje inteligencije ili svijesti u nama koja ima sposobnost oboje ucjeloviti u funkcionalnu cjelinu.

Jasno, i ovdje će dolaziti do pojačanog djelovanja jednog ili drugog dijela, ali ne i nemoći da se dožive zajedno ili oboje istovremeno. Čovjek ima sposobnost da mijenja poziciju unutar sebe. Može da pojača vanjski, funkcionalni um ili svijest i dovede u aktivno stanje ili da ga povuče u pasivno stanje, a pojača unutarnju svijest ili je učini aktivnom, i ono što tada uči jest kako da one ne budu razdvojene, što od njega traži svojevrsnu transformaciju vanjske svijesti ili fizičke svijesti s kojom funkcioniramo u svakodnevnom životu, te je povezujemo s unutarnjom, onom intimnijom, dubljom, snažnijom.
Kroz taj proces postajemo svjesni, osvještavamo, dovodimo svijest u svoje umove – tj. u mišljenje, osjećanje i osjete; um, vital i tijelo, a onda u život – te prestaje identifikacija s procesima, kako s mislima tako i s emocijama i tjelesnim procesima – oni dalje teku svojim tokom – ili aktivno utječemo na njih u smislu da u njih unosimo svijest – što ustvari i znači osvještavanje; to nije samo postati svjestan nečeg u sebi – što dovodi do promjene kako života tako i načina reagiranja, funkcioniranja, mišljenja, osjećanja, osjeta itd.
Jedan dio se ne smatra boljim ili većim od drugog dijela, već se oba dijela (ili više njih) doživljavaju kao jedna cjelina na različitim razinama.
Mogu reći, nešto u ovom stilu, da postoje tri dijela koja se moraju ucjeloviti ili ujediniti. Često čujete tu ideju, iako je rijetko vidite u praksi: tijelo, duša i duh; tijelo, um i duša; itd.
No, u stvari se radi o našoj trenutnoj psihologiji zajedno s tijelom i životom; o unutarnjem ili dubljem Istinskom Ja (svijesti) ili Psihičkom Biću; te Božanskom koje je u njemu, oko njega i iznad njega. Tada je to cjelovito, integrirano ljudsko biće. Funkcionalno u svakodnevnom i, recimo to tako, povezano s Psihičkom ili Istinskom Sviješću, a kroz to s Božanskim ili kozmičkom Inteligencijom. I to bi bila Integracija ili Individuacija – Istinska Individualnost – ne pojedinačnost koja sada jesmo jer to se odnosi na našu tjelesnu odvojenost od drugih, kao i pretpostavku da je naša psihologija i ličnost odvojena od psihologija i ličnosti drugih, što nije slučaj.
I ovo je, generalno, različito od uobičajenog pojma i djelovanja duhovnosti i integralnog puta ili načina.
Krajnja duhovnost cilja na povlačenje iz manifestacije prosvjetljenjem ili probuđenjem, kako se to inače razumije, iako to nije to, te prestankom onog što ona naziva „inkarnacijom“ ili, uobičajenim terminom, „reinkarnacijom“. I ova ideja ima niz rupa ili nelogičnosti u sebi, ali o tome nekom drugom prilikom.

Integracija nas poziva na drugačiju filozofiju, teoriju i praksu. Rad je upravo integralni sistem i vodi do određenog nivoa te se tu završava u obliku koji je dan. Integracija ne traži, niti podržava, bježanje od onog što je teško ili traži više vremena za promjenu – iako koristim termin promjena, to nije isto što i transformacija, premda se često smatra istim – već traži da ono što smo spoznali mora biti dovedeno ovdje i sada i da kroz to izvrši transformaciju ličnosti, psihologije, našeg osjećaja „ja“, ali i života.

S tim u vezi, Integracija označava sjedinjenje i usklađivanje svih dijelova bića pod jednim svjesnim, božanskim principom, tako da nijedan dio ne ostane odvojen, proturječan ili nesvjestan.

Integracija je proces u kojem se um, vital, tijelo i duša dovode u jedinstveno, svjesno djelovanje, usklađeno s višom Istinom i Božanskom Silom/Moći, umjesto da svaki dio djeluje zasebno prema vlastitim ograničenim zakonima.
Integracija ne razvija samo um, samo srce ili samo volju, nego integrira cijelo biće u jedno svjesno postojanje i djelovanje.

„Cilj integralne Joge nije samo sjedinjenje ili oslobođenje duše, nego preobrazba cjelokupne prirode.“ – Aurobindo

S tim u vezi, ona nije parcijalna realizacija/spoznaja, nego uključivanje i preoblikovanje svih dijelova bića – uma, vitala i tijela – u jedinstvu s dušom i višom sviješću.

Rad kao sistem početak je integracije, učenje principa, načina i praksi koje trebaju dovesti do spoznaje ili realizacije Istinskog Ja ili Psihičkog Bića IZA ličnosti i naše psihologije, a onda dovesti ili izraziti svijest Istinskog Ja kroz sve umove koji su prije toga dovedeni u balans, ali ih također dovesti i izraziti u životu i živjeti svjesno, izvan uobičajene mehaničnosti i nesvjesnosti, budno, integrirano. Rad je početak i bez njega nije moguća dublja Integracija. Ako nekome i padne na pamet da to što je spoznao mora spustiti u svakodnevni život, on će morati proći sve korake koje Rad zahtjeva poslije Probuđenja kako bi mogao spustiti Istinu u sve dijelove svog bića, što od njega traži daljnja evolucija.
Ono što se najčešće dešava jest da do te ideje uopće ne dolazi, što zbog takve filozofije i teorije koja prati te puteve i učenja, što zbog toga što se misli da je to kraj ili vrhunac, što zbog toga što je to – naročito poslije tog iskustva – realno, veoma teško.
Rad za razliku od drugih sistema ne govori previše o ovome – problemu koji sam iznio u prethodnom pasusu –  i za to ima svoje razloge. Ali zato cilja na to – cjelovitosti probuđenog čovjeka koji je do kraja integriran i transformiran u sljedeći nivo evolutivnog postojanja – i vodi čovjeka, korak po korak, ka ovom cilju.
Drugi sistemi sveopće duhovnosti vole jako puno teoretizirati o tome, ali jako rijetko stižu do toga jer fali jako puno uputa, dijelova koji se ne mogu i ne smiju preskočiti, a koji uopće ne sliče „duhovnim“ projekcijama većine ljudi te nisu lake za prodati na duhovnoj pijaci. Otuda, ovi najčešći, vitalni pravci dobivaju svoj zamah i pretjeranu vrijednost bez znanja o tome što oni uopće rade, na koji način rade i kamo vode. Isti je slučaj i sa tzv. tradicionalnim putevima devocije ili bhakti, joge, gjane, gnoze itd.
Ulazak u Okultno – metafizičko koje sebe naziva duhovnim, a to nije – nema veze s Duhovnošću, ali je ono što u svom neznanju volimo da kupujemo. Duhovne upute spuštaju se na okultne i magijske upute i obično završimo tamo gdje nismo planirali jer neznanje nije opravdanje. To što nismo znali ili nam nije rečeno o čemu se radi ili nas nije ni interesiralo jer smo htjeli samo ojačati osjećaj sebe i svoje vrijednosti ne znači ništa sa stanovišta evolucije. Greška se skupo plaća, a iskupljenje je rijetko, skoro onemogućeno u većini slučajeva. Čeka se nova inkarnacija pa sve ispočetka.

Morate shvatiti da ni duhovna scena nije lišena prevara, manipulacija, laži i namjerno danih zabluda, kao što toga nije lišen ni naš svakodnevni život, svijet u kojem se nalazimo. Rekao bih da su prvo spomenute mnogo opasnije po ljudsku evoluciju od drugih.
Ali najčešće to kasno shvatimo, a upozorenja koja dobivamo – i to svi mi – samo su buka u zraku i ne važe za nas jer smo mi, kako mislimo, izuzeti toga. To je jedna od jako velikih zabluda u našem životu jer zapravo nismo izuzeti bilo čega.
Autentična evolucija traži inteligenciju, a ne impulzivnost. Usput rečeno, impulzivnost nije spontanost kao što mnogi misle. To je prosto stvar podivljalog vitala i njegova impulzivnost. Spontanost je jako daleko na duhovnoj skali i veoma rijetko doživimo njeno izražavanje.

Rekao bih da je najbolje jako dobro promisliti o svemu i ne zalijetati se, jer greške koje načinimo na polju Duha opasnije su od grešaka na polju tijela i života i jako se teško ispravljaju, ako se uopće i mogu ispraviti.

Bhaerava