Biti svjestan nečega u sebi ne znači identificirati se s tim. Ne znači zakačiti se za to, tu osobinu, tu karakteristiku ili mehanizam, već znači svjesno i s odlučnošću, voljnošću, ZNATI da se ta osobina, karakteristika, mehanizam pojavljuju kao reakcija naše mehaničke prirode, nesvjesne prirode te da to NISMO MI, NITI PRIPADA NAMA.
Česta greška je FOKUS ili, bolje rečeno, FIKSACIJA na osobinu, mehanizam, karakteristiku, emociju, način na koji doživljavamo nešto u sebi bila to emotivna, mentalna, lična, psihološka ili ponašajna reakcija.

Fiksacija znači usmjerenje pažnje, vezanost ili usredotočenost na određeni objekt, ideju ili obrazac i pojavljuje se kada pojedinac ne može uspješno razriješiti konflikt ili obrazac zbog prekomjernog zadovoljenja ili, suprotno, zbog ekstremne frustracije. To je mentalna i emotivna blokada pri suočavanju s problemom ili pokušajem rješenja problema. Često se manifestira kao nemogućnost da se objekt, situacija, problem sagledaju na novi, kreativni način, izvan okvira uobičajene ili ranije naučene funkcije, uloge ili načina suočavanja. To je kognitivna zabluda, rigidna ideja ili filter/program kroz koji identitet interpretira stvarnost, bila ona vanjska ili unutarnja. Fiksirana i nesvjesna točka gledišta koja zamjenjuje izravnu, objektivniju percepciju i uvjetuje mehaničke, nesvjesne reakcije, tupost, nervozu, osjećaj blokiranosti, nemoći suočavanja ili čak putem fiksacije izbjegavanja suočavanja s nečim unutar sebe ili izvan sebe. Sa stanovišta unutarnje evolucije, fiksacija na prošle navike ljudske mehaničke i nesvjesne prirode pruža veoma snažan otpor promjeni i evoluciji.
Fiksacija lako vodi u snažan konflikt, a konfliktne unutarnje situacije često vode u osjećaj zaglavljenosti, nemoći, straha, izbjegavanja suočavanja, opravdavanja, ali i snažne odbojnike koji onemogućuju viđenje samog problema te prebacivanje odgovornosti na druge ljude, okolnosti, okolinu, sudbinu i slično.
Mogu reći da je sve u ljudskoj psihologiji, iako je mašina, povezano i da podupire, izaziva, razrješava jedno drugo.

Iako se od pojedinca traži da postane svjestan, pažljiv u odnosu na sebe i primjećuje svoje mehanizme, osobine, karakteristike, koncepte, emocije, reakcije itd. od njega se nije tražilo da se na to fiksira. Ta ideja izražena je uputom da se ne analizira, ne tumači, ne prosuđuje niti da se bilo što mijenja u odnosu na ono što se promatra, nego da se postane svjestan toga, ne identificira se s tim, da se spozna da to što promatra nije on sam, da pažljivo i dugotrajno proučava to što promatra ili, generalno rečeno, da proučava sebe kako bi postao svjestan svega ostalog povezanog s nekom osobinom, svojom psihologijom, svojom slikom o sebi, svojim projekcijama itd. te mu se ponovno i snažno naglašava da se ne identificira, da se odvoji, da bude svjestan bez bilo kakve analize, tumačenja, prosudbe ili bez jako česte greške koju čine svi, bili u Radu ili ne, a to je popravljanje, mijenjanje, pokušaj da se to površinskim, mehaničkim, formativnim umom (tzv. našom svakodnevnom sviješću; gotovim, mehaničkim, asocijativnim razmišljanjem) razriješi.

Da je ljudski um sposoban da razriješi ili bilo što učini povodom neke osobine ili mehanizma ne bi ni završio tu gdje je završio.

Kao što sam napisao. Ovu grešku čine SVI. Bili oni početnici u Duhovnom Radu ili čak i dugogodišnji učenici. Ne želim trenutno ulaziti u razloge za to, a i ima ih nekoliko i svi su poražavajući.

Jedan od razloga je to što učenje nije do kraja shvaćeno, ili nije ispravno shvaćeno.

Površinski se razumije, ako se uopće išta razumije, već se samo ima dojam znanja putem informacija koje su upamćene, što nije ni Znanje ni Razumijevanje. Rad nije osnovna ili srednja škola ili fakultet gdje bubate napamet ideje i teoriju već PRATIČAN ŽIVOT u kojem se točka unutarnjeg osjećaja sebe premješta iz nesvjesne i mehaničke psihologije u svjesnu i živu prisutnost ili Pamćenje sebe ili Svjesnost.

Jedan od ciljeva svjesnosti sebe je upravo to premještanje točke percepcije, ali i osjećaja i svijesti o sebi, a kada se ta točka osnaži ili, kako to kažemo, u nekoj mjeri kristalizira pod djelovanjem Ideja i uputa Učenja, tada čovjek dobiva mogućnost da nešto i učini sa svim onim što je donedavno smatrao sobom, ako se i ima što učiniti s tim.

Fokus i fiksacija na mehaničnost, karakteristike, navike, osobine, emocije, tjelesne navike, mentalne navike itd. NIJE CILJ niti se u Radu podržava, ali ima svoju svrhu kada se razumije koja je svrha toga. Cilj nije biti dodatno zarobljen onim čega ste postali svjesni, već je cilj iskoristiti to da biste bili svjesni, kao osnovni korak, a onda, da biste se odvojili od toga, da biste to proučili, da biste povukli svoj pristanak iz tih osobina – prestali ih smatrati sobom, laički/površno rečeno – te vremenom i Radom redefinirali, da tako kažem, svoj životom stvoreni identitet (iako to nije identitet, ali zbog lakšeg shvaćanja tako ću napisati) u stvarni, istinski i svjesni osjećaj sebe kojeg nazivamo Psihičko Biće, Istinsko Ja ili Istinska Priroda.
Ono ima svoje osobine ili kvalitete. U duhovnosti to je pobrkano s vrlinama, ali vrline ne odgovaraju kvalitetama Bića.

Psihičko Biće je stvarna Osoba u nama, ne Osobnost koju sada imamo i njene karakteristike su Kvalitete koje on stječe evolucijom.

Osobnost je povezana sa stečenom ličnošću i centralnim osjećajem odvojenosti koji definira osjećaj „ja“ ili ono što nazivamo u Radu „lažno ja“.
Osoba u pravom smislu te riječi, iako tu riječ svakodnevno koristimo u pogrešnom značenju i smjeru, označava kvalitete Psihičkog ili Istinskog Bića u čovjeku koje je prekriveno ličnošću i sadašnjom psihologijom kao mrtvačkim pokrovom koji krade svu energiju života od čovjeka i usmjerava je u sebe, a ne u ono stvarno i živo u njemu.

Ne želim ići u širinu.
Ovo je dovoljno da se preispita način na koji promatrate sebe i način na koji pristupate ovom osnovnom aspektu učenja o de-identifikaciji, samo-promatranju, svjesnosti.

Ljudska stvarana borba je na mjestu identifikacije, ne mjestu gdje gubi sebe zarad osobina stečene osobnosti.

A sve što sada čovjek jeste kao osobnost stečeno je kroz život, odgoj, roditelje, okolinu, autoritete, interese, reakcije na život itd. i to nije stvarno ono što vi jeste.
Svjesnost osobina i reakcija ne služi omalovažavanju sebe, samokritici, fiksaciji ili fokusu na to zarad imaginarne mogućnosti razrješenja jer to nije moguće osobnošću niti pažnjom koju sada imate – makar imali super-tajne mantre, molitve, tehnike. Sve to je izmišljeno i pogrešno preneseno.

Samo STVARNO u vama može evoluirati i time kažem da vaša osobnost NE MOŽE evoluirati.

Ona se može malo poboljšati ili se neke osobine mogu malo promijeniti, zamijeniti nasilno ili razumijevanjem, ali ne mogu evoluirati.
Ono što je STVARNO u vama povezano je, u početku, sa svjesnošću sebe ili Pamćenjem sebe i kroz to dolazite u kontakt sa Psihičkim ili Istinskim Bićem, rekao bih „u sebi“, ali ne mogu jer to nije istina. Kroz to Istinsko ili Psihičko odvija se vaša evolucija. To je Duša o kojoj svi govore, ali nitko joj ne svjedoči jer su emotivni dio u sebi zamijenili s dušom, no to nije Duša ili Psihičko Biće.

Doći u kontakt s Dušom znači biti Budan u životu.

A Rad je NAČIN da se dođe u kontat sa Psihičkim ili Istinskim ili Dušom i NIJE CILJ SAM PO SEBI, kako to mnogima postane. On je ALAT. I to većina zaboravlja.
Onda se prosto pitam što su još zaboravili, a bitnije je od toga?!?!

Kroz Psihičko ili Dušu ste u DIREKTNOM kontaktu s onim što nazivamo Bogom ili Božanskim.

I kroz to započinje ono što većina misli da već sada živi, a to je Duhovnost. Sve ostalo je magijsko ili okultno, pa mislili vi da je to religija, vjera ili što već, sasvim nebitno.

Kroz Psihičko postajete svjesni JEDINSTVA s Božanskim. Ili kroz Svijest iznad ulazite u istu tu svjesnost jedinstva. A najbolje je, i prijeko potrebno, kroz oba, što je jako rijetko, i Rad cilja na to.

Preispitajte način na koji prilazite sebi, svjedočenju sebe, promatranju sebe jer to je TEMELJ, a pogrešan temelj gradi pogrešnu kuću. Ili, što bismo rekli, pogrešnu kristalizaciju koja je tako česta u svim oblicima tzv. duhovnosti i Rada.

Bhaerava