O SVEMU I SVAČEMU, BITNOM I NEBITNOM, VREMENU KOJI DOLAZI ALI I ONOM KOJI ODLAZI I VAMA, MANJE-VIŠE VAMA
„Jer, mnogo je pozvanih, ali malo izabranih“ – Matej 22:14
Sve o čemu govorimo, pišemo, razmišljamo uvijek je pod djelovanjem različitih elemenata koji su aktivni i tom trenutku – čak i onih pasivnih koje ne vidimo i mislimo da nisu aktivni, a to je zato što ne razumijemo međudjelovanje aktivnog, pasivnog i neutralnog. To međudjelovanje uvijek je aktivno, ali jako često izvan ljudske sposobnosti percepcije. Kada to znamo prepoznajemo da svaka od tih temeljnih sila – kako god ih nazvali – koje su odgovorne za stvaranje, održavanje i razaranje, tada možemo znati to što sam napisao na početku pasusa i to nam pruža određeni uvid, određenu plastičnost svijesti, ali i umova. A ta plastičnost, ta fleksibilnost prijeko je potrebna za bilo kakav Rad na sebi, Evoluciju.
Plastičnost ne smijemo miješati sa prilagodljivošću iz straha i nemoći. No, i to ovisi o nizu faktora.
Strah od Znanja – što je Viđenje s jedne strane – često blokira ili vodi u nekom svom smjeru kojeg većina prati upravo zbog straha, s tim da ne želim sada ulaziti u sve faktore straha, a mnogo je faktora.
Kada radimo s ljudima, kada nudimo mogućnost, otvaramo mogućnost, stvaramo je u smislu da nudimo, dajemo, prenosimo, tumačimo, i slično, Znanja koja se svrstavaju u „Duhovna Znanja“ – a ova kategorija ovisi također o mnogo faktora – uvijek prilazimo sa svojim stavovima, bez obzira koliko smo pažljivi i pazimo na to. To su naše karakteristike koje djeluju, i aktivne i pasivne, ali djelovanje je i kroz neutralne ili neutralizirajuće faktore kojima smo također određeni, definirani, koliko god da se mijenjamo i sami napredujemo. Ako smo stekli dovoljnu širinu, fleksibilnost – koja čak može ličiti i na krutost – sposobnost da s više različitih uglova nešto tumačimo, znamo, doživimo, onda će se to prenijeti i na ono što prenosimo drugima. Ono čemu lično težimo utjecat će i na nas kao i na naš rad s drugima. Kada počnemo pomalo razumijevati – onoliko koliko nam naša trenutno razvijena sposobnost dopušta – vidimo puno, jako puno stvari koje su svima dostupne za viđenje, naravno, ali nisu svi dostupni tim stvarima. Jasno, ako težimo da nas shvate – ne zbog lične želje ili ličnih interesa, iako ne smijemo da zaboravimo da lični interesi i želje uvijek slijede naš pravac, utječu na njega i moramo biti jako pažljivi u odnosu na njih – prilagođavamo se, tumačimo na prilagođen način u skladu s umom koji je ispred nas, sviješću koja je ispred nas, kvalitetama i karakteristikama koje su ispred nas, i svim mogućim i nemogućim faktorima za koje pretpostavljamo znanje (kroz učenje, ideje učenja, teoriju, filozofiju, iskustvo) i za koje znamo.
I jako često, gotovo previše često, želimo odustati. Jednostavno reći „Doviđenja i Hvala na svim ribama“, kako to kaže Daglas Adams u Autostoperskom vodiču kroz Galaksiju.
U jednoj mjeri, to je naš lični egoizam, naši zaostatci koji nisu očišćeni. U drugoj mjeri, to je djelovanje različitih sila, faktora, utjecaja, trenutačnih uvjeta, otpora, vitalnih utjecaja bez svijesti i smjera, astronomije, astrologije itd. U trećoj mjeri, to je što nam treba sve više i više energije za naš lični rad koji, ne samo da se nastavlja, već nas mijenja, utječe na nas, lomi svaki atom prijašnjeg Rada, urušava sve teorije i filozofije, iskustva i inteligenciju koju smo prije stekli, nekim Radom, vjerojatno. I što je najljepše, razumijevanje nam govori da u svemu ovom nisu samo te „tri mjere“ koje spomenuh, već ih ima mnogo više.
Ako smo iskreni i otvoreni prema sebi, mijenjamo se. Htjeli to ili ne. Ako smo otvoreni ka svom cilju mijenjamo se. Ako dopuštamo Stvarnom Sebe ili Istinskom u nama ili Božanskoj Prisutnosti u nama da djeluje i utječe na nas, otvaramo se prema njoj, iskreni smo i u odnosu na nju i nas same, tada nas sve više i više ta Prisutnost mijenja, transformira, utječe na nas i, iako nije „zapovjedna“, njeno djelovanje za nas je „Zapovijed“. To je Ljubav u jednom aspektu. To je Volja u drugom aspektu. To je Kreativnost u trećem aspektu. To je Cjelina u nekom četvrtom aspektu. I ima tih aspekata podosta. Mi se sve više i više, rekao bih, „definiramo“ u odnosu na to, iako „definirati“ nije baš dobra riječ. Možda „prilagođavamo“, ali ni to nije dobra riječ. Možda „podređujemo“, „pokoravamo“ i, iako zvuči Starozavjetno, razumijemo je izvan te često optužujuće, cinične, ismijavajuće riječi. I sam se nasmijem svom ismijavanju te riječi koje sam prije Razumijevanja radio iliti rabio, koristio.
I moramo se suočiti s jako puno stvari. Jako puno milih stvari koje su nas prije definirale, određivale, čak i vodile. Pa iako osjećamo neku vrstu „sjete“ u tom što jasno znamo da ćemo napraviti, odbacivanju dragih i milih stvari, odbacit ćemo ih ako je takva Zapovijed jer ćemo se Pokoriti.
Sve puca u nama. Što je Pritisak Sile snažniji, što je Zapovijed jasnija, što je Utjecaj Božanskog direktniji, to se više Pokoravamo. Mogu reći i Predajemo, i neću pogriješiti. Pokora i Predaja nisu jeftine. I plaćamo tu cijenu sobom, svim onim sobom za koje smo toliko eona bili vezani. I kod onih „izabranih“ iz citata iz Biblije, gore na početku, vidimo isti taj osmjeh na licu kao kod sebe. Moćan je to osmjeh. U njemu je puno stvari. I bola i patnje i radosti i ljubavi i razumijevanja i bojazni i hrabrosti i sjete i sentimentalnosti itd. I svi znamo što je taj osmjeh. Ja sam ga gledao kod svojih Majstora, a sada ga oni (učenici) gledaju kod mene. Taj „osmijeh“ nekad bude kao osmjeh „kamikaze“ prije zalijetanja u nosač aviona, neki brod ili, prosto, u neku stijenu. Zar je i bitno u što?
No, to su različiti osmijesi.
Ono što vidimo kod sebe a tiče se gore spomenutog citata – jer sve upute su istovremeno i vanjske i unutarnje i materijalne i umne i psihičke i duhovne i s tim u vezi mogu biti primijenjene na svaki dio ili kroz različite kombinacije – jeste da se ništa naše – lično ili praksom stečeno/razotkriveno – ne pita za mišljenje.
Čak i u Radu – Rad ne puca ovako visoko – ovo je činjenica kao i citat s početka. Simpatično mi je gledati koliko dimenzija ima ova činjenica, koliko kombinacija, koliko formi i oblika i to gledam istovremeno i onda biram koju vama da napišem, a i „vi“ ste u meni istovremeni – mental/um je čudo kada je budniji – koja više odgovara, koja više nudi, koja izaziva ili provocira, trebam li biti ugodan ili neugodan, što na „vas“ djeluje u tom trenutku itd.
I puno stvari htjedoh reći ovim tekstom i vidim da se širi jako daleko, duboko, široko. I moram ga malo suziti. To je ljepota svijesti i igranja u njoj. Ali i „bojazan“, jer „kako da napišeš tolike tomove knjiga za tako kratak život“. A onda se osmjehneš jer znaš da ne moraš. Ljepota, kažem.
Rad je, na neki način, čistilište – ali i raj s druge strane
Mjesto u kojeg tako teško ulazite jer je dalek mnogima i mnogi nisu „izabrani“ od strane Rada, a onda kada se taman malo prilagodiš, „oči“ ti prorade i vidiš, postane ti jasno da, iako puno nudi, puno traži i puno čisti. Zato rekoh „čistilište“. I što ideš više (ili dalje) od Rada – o da, Put počinje u Radu u jednom trenutku, ali daljnji tok Puta ne mora se oslanjati, kao što se i ne oslanja, na Rad – to „čistilište“ biva sve brutalnije, britkije. I shvatiš da je to „čistilište“, iako često shvaćeno na pogrešan način, pod pogrešnim, možda i previše „biblijskim“ tumačenjima-terminima (ove moderne religije), ono je, s druge strane, to što te „šilji“ kao što smo u djetinjstvu šiljili strijele ili obične olovke, ako se sjećate, a vjerujem da se sjećate.
Svaki dan se divim i Radu i onom što je njegov nastavak, njihovoj inteligenciji i ljudskoj gluposti. Svaki dan. Pa onda to sve brzo primijenim na sebi kako bi se dodatno „zašiljio“. I što je ovaj život – i moj i vaš i ljudski – sve kompliciraniji i razorniji – ovih dana veoma očigledno – to se više osmjehujem, ali i divim. I koliko mi razina bića dozvoljava, mogu da vidim smjer kretanja – ne vjerujem onome što vidim baš previše osim što mi je zanimljivo i obično povezano s onim što radim, tako da istovremeno tome i vjerujem (zanimljiva kontradikcija, zar ne?) – i kako to Više djeluje – a sve više i više djeluje ako ste otvoreni ka Tome, Njoj (znam da će rijetki na ovom profilu ovo shvatiti, samo oni koji to osjećaju i jesu dio toga – a bit će mnogo onih koji će glumiti jer žele biti dio iste te ekipe) – (u pičku materinu, samo da vidim koja crtica je na redu pa da se povežem) – (ok, povezao sam) – to bolje vidimo, ali i nas više određuje, definira, usmjerava, djeluje na nas i MIJENJA NAS.
E ono što je zanimljivo u tome je to što ni mi ne znamo što je to u što će nas promijeniti niti u što nas mijenja. Vidimo u nekoj mjeri, vidimo da djeluje i često neočekivano primijetimo da je promijenilo nešto što, ni najmanje, nismo očekivali. I često puta, jako često, gotovo da je urnebesno smiješno, moramo pobiti sami sebe. Ne ubiti, ne mislim na to, već pobijanje naše krute tvorevine, mišljenja, stava, prilaska, prijašnjeg kretanja, odabira, onog što smo naučili. Zna biti jako smiješno, gotovo zabavno, tako da „gutanje knedle“ kojem svjedočite u sebi bude svojevrstan znak te „zabavnosti“. Ta Snaga koja se trenutno spušta, Sila, Prisustvo, koliko god nam bilo ugodno – ono „napokon je krenulo i ide, dolazi, mijenja“ – donosi i puno neugode. Znamo, što je najbolje u svemu, da ćemo tu nelagodu „objeručke“ prihvatiti i otvoriti joj se. Kako bi to Sufiji rekli, možda Rumi ili Kabir (hajd ih znaj) „kako možeš Ljubljenom/Voljenom reći NE?“ (Sufiji jako često izražavaju Psihičko kroz sebe i govore tim jezikom, pa to na našoj razini izgleda „ljubavno“. To je Duša njihove duše.)
„Kako možeš Ljubljenom/Voljenom reći NE?“ – Izvor: neki lik u haljini nazvan Sufi-sta
I kroz to (sve gore uzeto u obzir) sasvim drugačije shvaćamo – izvan našeg sviđanja i nesviđanja ili očekivanja – početni citat. Shvaćamo da je mnogo pozvanih u duhovnost, Rad, Evoluciju, ali da je malo izabranih. Čak i pod prijetnjom da ovo „izabrani“ shvate sasvim drugačije od autora ovog teksta – što je očekivano. Na isti način, u nama, mnogo je pozvanih, ali malo je izabranih. Čakštaviše (indijska gramatička boginja) jako je poželjno da je tako. Kako univerzalno, tako i pojedinačno. A ovaj, gore napisani citat, ima, bože moj, jako puno varijacija. Pomalo bojažljivo gledam u te varijacije jer me „bojazan“ da, ne samo da skrati tekst, već i da ga izbriše od silnih tih varijacija ili da se ja, što je možda najbezbolnije, pogubim u tome. No, vidim da se ne gubim, dapače, tako sam jasan u sebi. Bolno jasan, ne za mene, već za moje vjerne pratioce, učenike, lajkače i poštovaoce mog djela (nije moje „djelo“, ali za potrebe teksta reći ćemo tako). Ali ništa se neće odraziti na vas, ne bojte se, na površini.
Oni koji su mi blizu možda se sjete da sam im jednom rekao da je „najopasnije za njih ako mi prestanemo da brinemo“, tj. počne nam pucati pertla za njima, tj. postanemo budno ravnodušni.
Dok prijetimo, vrištimo, galamimo, zahtijevamo, ustvari brinemo, i to je naš izraz ljubavi koji možda ne izgleda pretjerano „ljubavno“ u tom trenutku. Na površini, kao što rekoh, neće se primijetiti razlika. Dapače, veoma volimo da glumimo – možda je to izraz prethodnog glumačkog života ili afiniteta koji se nije do kraja izrazio ili možda budućeg – ali ta gluma tamo gdje je bitna – a to su suptilne ravni u nama i oko nas – ne postoji. Ono što GENERALNO primjećujem jeste upravo to, da Božansko „sve više i više boli kita“ (prije nastavka čitanja teksta obavezno kliknite na priloženi link: https://www.youtube.com/watch?v=8zpcuMa64cA). Jasno, ovo je rečeno veoma subjektivno. A opet, ne boli ga kita. Jer šalje kao ludo utjecaj, snagu, moć, djelovanje, itd., ali „božansko ko božansko“ baš kao i planeta Zemlja, nema problem sa nekoliko miliona ili milijardi mrava koje vulkanom, potresom ili ratom uništi. Mi imamo problem jer u sebi imamo Psihičko – o blago Anđelima i Herufimima i svim ostalim višim likovima od nas koji nemaju Psihičko – koje je još uvijek povezano sa višim vitalnim – ono što nazivate jako finim, ljudskim, uzvišenim emocijama – i to „naskače na naše koke a nije pijetao“.
Jer „mnogo je zvanih, ali malo izabranih“.
Zašto nema više „izabranih“, prosto se prirodno nameće pitanje? A odgovor je također veoma prost i prirodan. Jer ne žele. Jer željeti to znači trpjeti trenje, napor, patiti kako to Rad kaže. Svjesno i s namjerom Patiti. A to je i u Kršćanstvu isto, samo što moderni „kršćani koji primaju Isusa“ to ne razumiju niti im to tumače jer kako bi manipulirali s onima koji primaju „Isusa“? Ni u Duhovnosti nije bolja slika i prilika.
Čim čovjek krene u unutarnju Evoluciju mnogo sila i zakona se okrenu protiv njega.
Gotovo većina, i on to, zbog vlastite hipnoze i sugestibilnosti, ne vidi, ne primjećuje, a ponajmanje, tako tumači. Gledam to svaki dan. A načina na koji te sile i zakoni djeluju toliko je mnogo i toliko su lukavi i suptilni da me ni ne čudi da, čovjek takav kakav jeste – sav mehaničan i uspavan – koji uđe u Rad ili Duhovnost, to prosto ne može da primijeti. Treba mu jako puno godina prakse i to dobre prakse da počne zamjećivati to djelovanje. A opet, ne smije postati arogantan i pomisliti da je uhvatio „boga za jaja“.
I tih izazova, nazovimo ih tako, ovih dana, ali i narednih bit će sve više i više, i to veoma LIČNIH izazova. E sada, morate biti jako pažljivi s ovim što sam napisao „ličnih“ jer morali bi znati kako to ja doživljavam, a ne vi. A za mene je „lično“ ogromno i ima mnoštvo faktora, aspekata, dijelova, utjecaja itd. Pa, mogu samo reći, sretno s pokušajem tumačenja.
I sve to, za one koji stvarno Evoluiraju, nije prepreka već podsticaj, naravno.
Veoma snažan podsticaj koji je dopušten od Božanskog upravo zarad Evolucije. To je ono kada se pitate „zašto je Bog dopustio postojanje Vragu?“. Pa zarad nas, zarad naše evolucije. Čak i da ga nema, ne onako kako ga većina doživljava, trebalo bi ga izmisliti. Jer Gospon Vrag je prosto rečeno, Oprečna Sila u Radu. A često i Neutralizirajuća Životna Sila – ali i to ovisi o nizu faktora, jelte.
I ona, pored mnogih drugih sila i zakona, potpomaže „zvanima“ i „izabranima“. Zbog Rada na to gledam kao na određene zakone i sile i inteligenciju iza njih a ne lično kako to svaki pošteni „kršćanin“ gleda. No nemam problem da pogledam i na taj način. Zabavno je.
I pravedno je, ali potpuno.
Jer „pravednost“ nije ono što mi ljudi volimo očekivati i mislimo da znači. O, kako smo sve pogrešno protumačili. Svaki taj termin, svako značenje, svaki misao. Pa nije ni čudno da Kršćani kažu da smo „u grijehu“ i da smo „grešni“ (to znači to, promašiti smisao).
Svaka duhovna disciplina puno traži. Ne od početnika, jer nema od čega u tom čovjeku tražiti puno, te on prvo mora dokazati da je podoban – iako vlada suprotno mišljenje da svaka šuša može biti duhovna i to vam najviše pokazuju upravo te šuše (nadam se da znate što ovaj pogrdni naziv znači, a ako ne, brzo na google ili chatGPT) – i to je upravo jedno od značenja gore spomenutog citata iz Biblije. Da ne citiram sve druge citate koji podržavaju gore spomenuti i povezuju ga. Potrudite se malo, da ne budete neka „šuša“ – „govedo bez rogova“ u nekom slobodnijem, ruralnom značenju – već „izabrana šuša“. Čudo je koliko sve ovo podrazumijevamo u svakodnevnom životu a ne mislimo da je u duhovnom još gore ili još više podrazumijevano.
Oko nas je ogromna Inteligencija. Sveprisutna, moćna, snažna, djelatna, bez emocije kako je čovjek shvaća, ali pravedna i dobra. Ista ta Inteligencija je u nama i iznad nas.
I što više se njoj otvaramo, to ona više djeluje, utječe, širi utjecaj, produbljuje ga, prosuptiljuje, i traži od nas također povećanje Inteligencije – ne govorim o pameti. A Inteligencija o kojoj govorim često se naziva „Bog“ ili „Više“ ili „Svijest“ itd. Ovdje sam joj tim imenom samo oduzeo entitet, ništa više. Nekad potrebno da bolje razumijemo. I ono što nazivamo „ljudskom evolucijom“ svojevrsna je prilagodba, kao jedan od prvih koraka, toj Inteligenciji a onda suradnja s njom, a onda izražaj – dobro, neki duhovni pravci odabiru ono što mi volimo nazvati „bježaniju u nirvanu“, a i to je sasvim u redu – toga koji i dalje podrazumijeva prvotne korake. Kada to sada gledam, veoma je plastično i suptilno. Toliko da se čudim kako je ovaj „žutokljunac“, tj. „ja“, uspio to skužiti. I ta Inteligencija, čuda mi čudnog, poprilično poništava svu moju „tako dragu“ prijašnju pamet, kao što je to činila i do sada ali sada je to ovom „pametnom žutokljuncu“ baš jasno i očigledno – malo se kockice posložile pa se bolje vidi i shvaća. I u toj Inteligenciji nema, ali baš nema, ništa lično a opet veoma je lična ali na jednom malo drugačijem nivou ličnog, stvarnijem nivou. I što nas ta Inteligencija više poništava to nam više daje. Što je također jako zanimljivo. I što, jasno i nedvosmisleno, mnogi duhovni spisi govore. I kao svi ostali, i mi smo to, jašta, razumjeli. Ali sada bolje razumijemo, „nego šta“ (sarkastično klimanje glavom kao i na „jašta“).
Svaki dio nas koji se otvori toj Inteligenciji, kako stvari stoje, pošto je zvan, može biti izabran. Sada, hoće li, to je upitno. Neki dijelovi nas prosto moraju biti uništeni, drugi transformirani, a neki treći ostavljeni takvim kakvi su jer se idealni za ovaj prostor i vrijeme. A, kada smo onomad krenuli, kao i svi ostali, naš pogled na tu Inteligenciju nije bio ni približno ovakav kakav je sada. Naivan kao kod sve ljudske djece u predškolskom uzrastu nevezano za godine postojanja tijela. A vjerujem, gotovo sa sigurnošću, da sada kada smo napokon, mi pojedinci, ušli u vrtić i spremni smo da crtanje, sklapanje lego kockica, otimanje za puding i dekicu za spavanje, naše razumijevanje te Inteligencije postane inteligentnije, obuhvatnije. I ono što vidimo, vireći ispod dekice u popodnevnoj drijemci, malo nam poremeti voljnost, željnost, spremnost možda, da izađemo ispod dekice i vrnemo se igri sa lego kockicama. Ali, znate kako kažu u duhovnosti da se disciplinom borimo za svoju slobodu, nekako počnete sumnjati u te sumanute izjave „vrabaca na drvetu“ i počnete sagledavati cijenu Slobode i što ona u stvari točno i znači. Da, cilj nam i jeste to nešto što riječ „sloboda“ označava, i sada kada su nam tete u vrtiću („smit tetama“ – citat s jednog vrtića) rekle što to znači nekako se više ne igramo s lego kockicama kao što smo prije igrali.
E sada, gospodo moja draga (samo žargon, bez ljutnje molim), već me poprijeko gledaju i moram da završavam ovaj, meni danas, veoma drag tekstić. I sve se pitam hoćete li skužiti što je „autor žutokljunac“ želio napisati?! Što nekako i nije problem ovog „žutokljunca“. Nisam ni namjeravao da vam otkrivanjem „pokeraških“ karata kažem što sam mislio. I u ovom tekstiću od 7 ili 8 stranica B5 formata u wordu (nemoj tko da pomisli da pišem na A4 formatu) ima puno stvari rečeno, između redova, ali i u redovima, a oslanjam se na tu živu Inteligenciju u vama da ćete provaliti, svatko za sebe, glumeći pojedinačnost i individualnost (jelte), što piše i o čemu govorim.
Sve sam u iskušenju da to razjasnim, ono kako to dolikuje duhovnosti predškolskog uzrasta jer mi u vrtiću duhovnosti mnogo bolje to razumijemo, jelte?, i možemo vam to protumačiti. I onda mi, negdje iza glave, ona Inteligencija koju spominjem – a možda je i teta iz vrtića, jer kad god okrenem glavu da pogledam to iza nje, to iza nje opet ostane iza glave – prijeti „prstom“ da „nedao Bog da mi to padne na pamet“ i stoga, kako svaki pošteni autor u vrtiću, odlučujem da ću poslušati „tetu“. Jer „ne dao mi Bog da ne poslušam“, a vama, dragi moji prijatelji i neprijatelji, moga životnog djela ili nedjela, kako bude.
Jer, kako to – valjda je to rekao onaj kojeg primaju – Krist kaže, „Puno je zvanih ali malo izabranih“ – a možete otići i pronaći ovu parabolu kod stričeka Mate u Evanđelju, pa pročitati što to točno znači. Možda vam pomogne razumjeti i ovaj tekstić.
I iako nam se ne piše bijelo, već više-manje crno, crno je bijelo za one koji su na Putu. I povjerenje prema toj Inteligenciji, toj „teti iz vrtića“, otvaranje njenoj Volji daje nam/vam puno toga, iako daje oduzimanjem (a najboljima oduzima sve). A možda je prosto došlo vrijeme da bliskima kažete „zbogom“ u kojem god obliku to „zbogom“ bilo. Bili ti bliski baš bliski ili onako, ljudski, bliski – a možete shvatiti ovo i na vanjskom i na unutarnjem, što je još bolje, preciznije.
Eto toliko za danas.
Moram u popodnevni odmor pod dekicom sve sa klimom i da virnem ispod dekice prije no što ustanem – jer „tete“ neprekidno gledaju – i odem u Karlovac na zasluženu kavicu pokraj Korane ili možda i Mrežnice, hajd ga sada znaj.
Bhaerava
