Duhovnost – a ako sam precizan, to znači stanje sjedinjenja ili zrelosti ili ujedinjene svijesti sa Brahmanom/Božanskim/Istinskim – mora biti proživljena do kraja i spuštena do kraja u sam život koji vodimo. Autentična učenja to zahtijevaju od samog početka upravo kako bi se izbjeglo zamci koja je jako česta unutar duhovne evolucije, a to je povlačenje iz života nakon “iskustva” Istinskog Ja i Ujedinjenog Stanja (ne-dualne svijesti). Ako to nije učinjeno na početku, najvjerojatnije neće biti učinjeno ni nakon samog “iskustva”. Zbog toga se u Radu zahtjeva da čovjek od početka živi u životu, da se ne povlači iz života i životnih iskustava, da ne pravi lažni i imaginarni odvojeni centar – centar prepun fantazije, laži, samovolje, itd. – već da od prvih koraka ZARONI u život na svjestan i neposredan način kako bi se inercija tog načina življenja prenijela dalje poslije “iskustva” Istinskog Ja i Ujedinjenog stanja.

U Radu se od čovjeka zahtjeva od samog početka da svoj Rad živi u životu

Prva stvar s kojom se čovjek tada suočava jeste da Istinsko Ja i Ujedinjeno stanje NISU NIŠTA POSEBNO, tj. drugim riječima, to novo stanje ili novi način življenja i percepcije postaje POTPUNO OBIČNO, SVAKODNEVNO, ISKUSTVO življenja i funkcioniranja kao što je to bio i život prije toga, život u onom što volimo nazvati “ego-stanje” ili “lažna osobnost”. U njemu NEMA NIŠTA POSEBNO osim činjenice da je DRUGAČIJE od ego/ja orijentacije samo ka sebi – tj. u Radu to nazivamo sa nekoliko termina; lažno ja, lažna osobnost, pridavanje značaja sebi (egoizam), itd. Istinsko Ja ili ono što pod tim nazivamo – to samo liči na neko “ja” – ono je cjelovitiji osjećaj sebe, svjesni cjelovitiji osjećaj u kojem znamo da ono što doživljavamo u sebi nije stvarno/postojano ili drugim riječima, prolazno je i nije naše, nismo mi (kao što započinje početna praksa Rada) te naša ličnost i sve njene karakteristike bivaju doživljene kao maske, uloge, procesi, navike, automatska uvjerenja i vjerovanja, itd. i sve više se prestaje vjerovati u nju, kao i prihvaćati sve njene procese kao sebe; prestaje se vjerovati u uvjerenja i vjerovanja kao stvarne, emocije se vide kao jedno od najjačih vezivnih faktora utemeljene na lažnim i nestvarnim vjerovanjima, uvjerenjima, idejama, konceptima, značajima, itd. Ovdje mnogi ustuknu prije no što uvide ili razumiju da emocije koje smo osjećali u uspavanom stanju NISU EMOCIJE, već vitalne kretnje, ili drugim riječima, ŽIVOTINJSKE vitalne kretnje/emocije. Tu otpada glorifikacija bilo kojih emocija koje smo u tom prethodnom stanju, da tako kažem, ili u prethodnom životu glorificirali – ljubav, požrtvovanost, ljubav prema djeci i partneru, osjećaj sreće i radosti, osjećaj smisla i besmisla – temelj emocijama nestaje jer se sve temelji na lažnim značajima koje smo dali stvarima, drugima, i slično. Na kraju, to što smo osjećali kao emocije NISU EMOCIJE, već vitalne kretnje u nama, a ne emocije (većina ovo još nije shvatila tako da mnogi mogu biti zbunjeni sa ovim što sam rekao). No, to suočavanje sa gubitkom emocija izazva jako trenje i ako se pažljivo radilo na sebi, to suočavanje započinje na prvim koracima unutar Rada zato što se čovjek suočava sa Idejama Rada, proučavanjem sebe i svoje mehaničnosti/nesvjesnosti, itd.

Emocije koje smo osjećali u uspavanom stanju NISU EMOCIJE (istinske, stvarne emocije), već vitalne kretnje, ili drugim riječima, ŽIVOTINJSKE vitalne kretnje/emocije

U većini slučajeva najveće trenje sa emocijama imaju žene i mnoge padnu na tom ispitu. Drugo trenje za žene, a često i muškarce, jeste seksualnost i MNOGI padnu na tome ili se njihov Rad odgađa do trenutka kada su spremni ili sazrjeli da se suoče sa uvidima koje Rad donosi u njihov život. Treće trenje, naročito za žene, i možda jače po snazi jesu emocije u odnosu na djecu. Prvo se javlja jak strah od gubitka emocija prema djeci (ili partnerima u nekim slučajevima) jer – ako nastave da Rade na sebi te emocije počinju da se mijenjaju – imaju osjećaj da emocije koje su prije osjećale nestaju. No, ako nastave dalje tada uviđaju da u stvari nikada nisu ni imale stvarne emocije prema djeci, već životinjske emocije koje su pod pritiskom nesvjesne prirode, mehaničke, nesvjesne i predstavljaju pritisak prirode kako bi se sama vrsta zaštitila. Nakon što prođu kroz tu krizu odumiranja ili nestanka nestvarnih emocija pojavljuje se novi način doživljavanja, gledanja, percepcije, osjećaja koji je stvarniji, temeljitiji, snažniji nego onaj prije, ali ovaj put slobodan od mogućih manipulacija koje su prije doživljavale, slobodan od emotivnih oscilacija koje su prije imale u odnosu na djecu, slobodan od viška različitih “ja” koja su pratila te nekadašnje emocije, itd. Njihov odnos prema djeci ili partneru postaje zreliji, stabilniji, gube klasične emotivne oscilacije i ucijene, postaju stvarnije u ODNOSU na njih – djecu, partnere, roditelje, prijatelje, itd. – tj. postaju ZRELE ili postižu pred-zrelost koja nastupa kada prijeđu u novo stanje, Istinsko Ja i Ujedinjenu Svijest.
Da bi žena ili muškarac prešli ili dobili mogućnost prelaska u Zrelo stanje, što je za sada za većinu samo mašta, oni moraju da se suoče sa ženkom i mužjakom, tj. da ih žrtvuju zarad daljnjeg napretka. Drugim riječima, moraju da odrastu, sazriju, odbace te dječje poglede na svijet, odnose, partnere, emocije i slično. To je jako teško. Većina ne uspije u tome. U duhovnosti se taj neuspjeh opravdava pronalaskom “srodne duše”, “karmičkog partnera”, “rada na odnosu”, što je samo jedan vid opravdanja i odbojnik kako do tog sazrijevanja nikada ne bi došlo.
Najjače zamke nam dolaze na emotivnom nivou, značajima kojeg smo dali određenim iskustvima ili životnim situacijama, značajima u odnosu na druge, itd. Davanjem značaja drugima, mijenjanjem “košulje” ali ne i sebe ispod iste, ne prelazi se ta prepreka. Odnos, kojeg mnogi idealiziraju unutar sna nije uopće ono što oni zamišljaju. S druge strane, dva usnula ne mogu imati odnos. Za učenje odnosa potreban vam je zreo ili budan partner, a takvi najmanje žele odnos sa bilo kim tko je uspavan, pa čak ni sa onima koji su budni, jer oni u sebi više nemaju potrebu za odnosima. Odnos je u biti nedostatak istinskog sebe. Sve dok postoji želja za tim znak je da čovjek nema sebe, nije budan, nije zreo. Kada sazrije ta ideja jako brzo otpada. Istinsko Ja i Ujedinjeno stanje NEMAJU odnos sa bilo čim ili s bilo kim.

Čovjek u SNU ne može imati ODNOS – već samo VEZU. Odnos mogu imati samo dva svjesna ili budna bića

Jedna, tko zna koja po redu, sada zamka za muškarce, jeste njihov lični značaj. Tj. prikriveni mužjak koji teži tome da bude alfa-mužjak, a to skriva željom za Radom ili uopćeno duhovnošću. Taj lažni cilj ili, prije svega, pogrešan motiv je blokator njegova daljnja rasta i razvoja i time transformacije.
Naš ego ili ja-osjećaj nije loš i pogrešan, kako to žele pokazati neki duhovnjaci, već je njegova samo-orijentacija ono što uzrokuje neuspjehe i stajanje na mjestu. Sam ego teži tome da se spozna, teži tome da se ujedini i jasno je da u svojoj težnji da se izgradi i na drugoj strani, strani duhovnosti a ne samo materijalnosti, on zadržava i prethodne želje, samovolju i slično.  Ako se to na vrijeme ne prepozna, biva prepreka koja se teško nadilazi. Ego ili ja osjećaj teži sebe ujediniti sa nečim za što misli da je njegova bolja verzija, suptilnija, snažnija, temeljnija verzija i to je jedan od načina na koji “zov” istinske prirode dolazi kroz nas. Jasno, transformacijom ja-osjećaj ili ego-želja-samovolja bivaju transformirane, jer u Istinsko Ja ne možete ući sa tim osjećajem, tj. sa egom. Ono što se priča na duhovnoj pijaci su bajke onih sa veoma jakim egom i veoma jakom samovoljom koja ne dopušta rješavanje istog, već ga maskira duhovnim težnjama i ciljevima. Ego ili lažna osobnost je ta koja želi napredak, ali ono što ne shvaća na vrijeme jeste da taj napredak znači njeno uništenje/ukidanje. Zabluda je misliti da kada čovjek uđe, da tako kažem, u Istinsko i Ujedinjeno stanje ego nestaje. Ne, on i dalje ostaje kao posrednik između Istinskog i vanjskog, između vas i svijeta. Ali ovaj put on je zreo, riješen dječjih i samovoljnih impulsa, željica i želja, riješen značaja koji je sam sebi prije davao.

Ono što se dešava u Istinskom Ja jeste gubitak samo-središta.

U središtu sebe, dok smo bili u tzv. lažnom ja ili pojavnom ja, leži samo ja;  u istinskom stanju leži Istinsko Ja;  a u središtu sebe leži praznina. Ta praznina koja je ujedno centar sebe-svijesti ili Istinskog Ja je ono što nazivamo Brahman, Svijest slobodna od karakteristika, Božansko, Istinito, Najviša Svijest, itd. Čovjek je ujedinjen sa onim što nazivamo Bog kroz Njegov aspekt, Božansko ili autentičnu svijest ili Istinsko ili Univerzalnu Svijest, itd., kako već želite to nazvati.
Kada se usmjerimo ka centru ne nalazimo ništa, tj. nalazimo odsustvo sebe. Zato u Istinskom Ja kažemo da je to sve samo ne “ja-osjećaj”. To je samo naziv. Ono što pripada nama ili da kažem to tako, ono što smo mi, jeste svijest koja je svjesna ovog centra. Kod nekih istaknutih i autentično budnih ljudi našao sam primjer “krafne” koji se koristio u opisu ovoga. Centar krafne je praznina, a obod je svijest koja smo mi kada smo u Istinskom Stanju ili u Ujedinjenom stanju.
Ono što je jako zanimljivo jeste da sve što smo o tome mislili dok smo maštali kako će to izgledati NIJE ISTINITO.
Kao što sam već rekao, biti u tom stanju je sasvim običan, svakodnevni osjećaj. No, retrospektivno vidimo da se desila promjena i da to ne sliči onom što smo prije bili dok smo bili orijentirani oko samovolje ili lažne ličnosti ili pojavnog ja (lično ja/ego). Ujedno da spomenem, ego je moderni izraz koji je duhovnost preuzela od moderne psihologije – Jung, Frojd i ekipa – a sama drevna duhovnost nema, niti je koristila ovaj izraz u svojim pojašnjenjima. Hindu “ahamkara” ne označava ego, već pojedinačni osjećaj “ja”, što je ekvivalent modernom psihološkom nazivu “ego”. U starim spisima nećete naići na ovaj izraz, već na izraze poput osobnog-ja, pojavnog-ja, iluzornog-ja, odvojenog-ja, itd.
Jako često u pojašnjenjima na grupi ili u individualnom razgovoru sa učenicima kažem da je otkriće Istinskog ja slično tome kao da ste otkrili da ste čovjek. Znate da ste čovjek, nesvjesno to osjećate i to je sasvim obično, svakodnevno osjećanje. Samo kroz retrospektivu uviđate da je došlo do promjene. Nikakvo specijalno “ja jesam” se ne osjeća. Ako se to osjeća onda je samo riječ o bljesku iskustva, povremenim iskustvima, ali ne i stalnom osjećaju Istinskog Ja.

Samo-spoznaja ili Probuđenje nije nikakvo nad-naravno, specijalno osjećanje, već sasvim prirodno, svakodnevno, obično osjećanje ali drugačije od svega što ste prije osjećali pod osjećajem kojeg ste nazivali “SOBOM/JA”

Ujedinjeno stanje se ne osjeća onako kako ga (smo ga) zamišljamo u praksi ili tehnici meditacije. Sada, retrospektivno, mogu reći da je svo zamišljanje ili meditacija na sjedinjenje sa Brahmanom, Istinskim, Sviješću samo PREPREKA za dostizanje tog stanja. A opet, i ono ima svoju svrhu. Drugim riječima, koliko je prepreka, toliko je pomoć. Svo zamišljanje koje smo imali o tome kako izgleda ujedinjeno, ne-dualno stanje, samo je zamišljanje ALI NE I STVARNOST toga kada se to stanje STVARNO DOŽIVI ili DOGODI. Ispravnije je reći “dogodi”, jer se ono samo od sebe dogodi. Ne možete doživjeti svojom voljom to stanje, jer vaša volja ili samovolja je prepreka za to stanje. S druge strane, ako ga niste doživjeli ne poznajete to stanje tako da ga ne možete ni zamisliti, a time sve što ste zamišljali nema nikakve veze s njim.
Osjećaj života i postojanja koji su temelj tog stanja, temelj Istinskog Ja, SLIČNI su osjećaju života i postojanja kojeg osjećamo kroz tijelo i tjelesni osjećaj, ali ne i isti. Ponajmanje tom stanju možete reći “ja” jer mu nikako ne pristaje. Svaka ideja “ja” u njemu otpada. Otpadanjem ideje “ja” ili ličnog osjećaja-ja dešava se preplavljivanje životnošću i postojanjem koje je tu cijelo vrijeme i uvijek je bilo tu čak i dok niste znali za njega. To je ona priča u duhovnosti, koja je samo priča za usnule, da je svaki čovjek, svako živo biće već prosvjetljeno. Da, jeste, samo što to znaju pojedinci, a većina mašta o tome. A to je velika razlika. Jer riječ je o upotrebnoj vrijednosti tog stanja.
Upotrebna vrijednost tog stanja otkriva se tek nakon što se desi to stanje, jer sada s tim stanjem morate ponovo proživjeti cijeli svoj život, sva iskušenja, sva trenja, emocije koje nisu otpale, odnose koji su ostali neosviješteni, itd. Drugim riječima, morate živjeti Istinsko ja i Ujedinjeno stanje unutar života sve dok ono ne sazrije do kraja. Ono nije kraj, kako mnogi govore. Ono je početak novog života. Ono je kao novo odrastanje i ponovno učenje življenja. Jer sve što ste znali o sebi, drugima i životu otpada – to je pripadalo snu, životu koji je samo imitirao život. To znači ponovo sve proći do nove “punoljetnosti”, ali ovaj put kroz Istinsko ja i Ujedinjeno stanje. Nakon što se proživi to stanje, ako se namjerava ići dalje (jer to nije kraj), nastavlja se unutarnja evolucija i transformacija.

Postoji još jedna zabluda transformacije.
Ličnost se NIKADA neće transformirati u nešto drugo.

Kao i većina, i ja sam zamišljao da transformacija označava transformaciju ličnosti. U stvari to je transformacija ja-svijesti, ne ličnosti. Ličnost se može djelomično promijeniti, izmijeniti, neke stvari će otpasti, a neke neće. Nakon te transformacije imat ćete istu ličnost kao i prije nje, ali imat ćete nešto što u Radu nazivamo “gospodar”, tj. Istinsko Ja i Ujedinjeno stanje koji bivaju kontrolni faktor, iliti Gospodar u odnosu na ličnost, ego i život.
Iako kažemo da je Ujedinjeno stanje i Istinsko stanje ne-ja ili ne-ego, to ne znači da ego ili osjećaj-ja nestaje. Samo prestaju biti temelj našeg života, osjećaja sebe. Oni su tada alati koje koristimo sa svim svojim savršenostima i nesavršenostima, ali su i dalje tu. I dalje ćete morati s njima raditi, ako vidite svrhu; jer mnogi ne vide daljnju svrhu da rade s njima nakon tog događaja.
Sada, o tome što radite kada ste u tom stanju ne mogu pričati jer ne vidim svrhu da pričam o tome, zato što većina nije ni blizu tog stanja, a svaka mašta i zamišljanje je kasnija prepreka.
Rad na sebi, onaj koji ste radili prije toga, se nastavlja, ali na drugačiji način. Moj bivši Majstor je znao reći da to tada više nije “rad na sebi” već “igra na sebi”. Djelomično se slažem s tim, pod uvjetom da se pojasni što znači “igra”.

Stvar je u tome što sebe (osobnost, identitet, tjelesnost, ja-osjećaj) više ne doživljavate stvarnim.

Tj. sve što ste bili prije toga, što nije umrlo kako mnogi zamišljaju, niste vi i to jako dobro znate. To ne znači da ne možete ili više nećete biti nesvjesni i time, čim ste nesvjesni, to će da izađe van. Hoćete, bit ćete nesvjesni i to će izaći van. Zato i kažem da se Rad nastavlja dalje.. Bilo bi to divno kada bi sva cjelina postala, kako mnogi misle, prosvijetljena. To nije istina. Prosvijetliti svu cjelinu ljudskog bića? Pa, mogu reći da neki to imaju za cilj, kao i ja sam, ali teško da ćemo naići nekog tko je u tome uspio. No, neki su bili jako blizu tom uspjehu. Mislim da će to ostati našim nasljednicima u amanet i da mi u stvari samo probijamo put ka tome ili put koji će oni naslijediti i nastaviti, ako uopće i bude prilike da se takvo što nastavi u budućnosti. To je jako upitno.

Sada, nakon tko zna koliko godina Rada, svejedno mi je je li riječ o dualnom ili ne-dualnom načinu Rada zato što su mi oba poznata i oba radim. Ja ne vidim razliku između njih jer oba puta pričaju jednu te istu priču; razlika je samo u konceptu koji je nekom bliži, a nekom dalji. Govorili mi o ne-dualnom iskustvu Bog/Čovjek ili Istina/Čovjek ili govorili to kroz dualni način ja-Bog/Istina, sasvim je svejedno jer to je jedno te isto. Ne-dualni put nema koncepte Boga kao religija i zato taj put ne govori o Ujedinjenom stanju, već Ne-dualnom stanju. Dok religiozni ili put koji koristi ideju Boga ne govori o Ne-dualnom već Ujedinjenom stanju u kojem je ja-svijest obod, a centar je Bog. Jasno, na dualnom putu Bog i mi ne mogu biti jedno te isto i nisu jedno te isto. Drugim riječima, mi nismo Bog. Na ne-dualnom putu ideja Boga ne postoji. Ali često se desi zamka da netko tko samo zamišlja da je na ne-dualnom putu zabrlja ili se zezne sa tim konceptom i kaže “ja sam bog”. Čak ni Bog ne može biti mi (a i on PONAJMANJE zna da je Bog; Bog koji zna da je Bog nije Bog), iako ćemo u ne-dualnom reći da nismo mi Bog, već je Bog ja. Što je sasvim drugi par opanaka. No, Bog na ne-dualnom putu kao koncept u religiji ne postoji. Zamjena za tu riječ “Bog” je Istina, Najviša Svijest, Brahman, Apsolut – iako ovo Apsolut moramo uzeti jako oprezno zato što često puta “apsolut” označava cjelinu izražaja univerzuma, a ne Stvaraoca kreacije, kao recimo Boga. Na ne-dualnom putu od početka se odvajamo od ličnosti i time je doživljavamo kao sebe, dok se na dualnom putu radi iz ličnosti. To su neke od razlika koje se tiču samo koncepta puta, ali ne i srži ili esencije puta – oba puta doživljavaju isto. Ima još razlika, ali “nema dovoljno papira za pisanje”.

Rekli vi da je Bog vaš centar i to izrazili kao Ujedinjeno ili rekli vi da su svijest i centar svijesti jedno te isto i to nazvali ne-dualna svijest, sasvim je svejedno, osim u konceptu i pojašnjenju u skladu sa tim konceptima.

Na kraju, svi osjećamo isto. Čak i ne-dualni “osjećaj” je isti.
Mogu opisati taj osjećaj, kao i osjećaj Ujedinjenog stanja, ali ne vidim svrhu jer će se opis uzeti stvarnim, a to je samo opis. A onda to što se uzme stvarnim postaje prepreka.
Sada ne mogu ni zamisliti kako izgleda odvojeni način življenja, iako ga se sjećam, i moj osjećaj je da je ovaj ujedinjeni osjećaj JEDINI KOJI ZNAM. Kada razgovaramo reći ću tom osjećaju “ja” zarad komunikacije, a kada se usmjerim na to ne osjećam nikakvo “ja” ili nešto lično u njemu. Ono što je svakodnevno stvarno jeste miješanje ta dva osjećaja u zavisnosti od toga gdje mi percepcija ide, zavisno od okolnosti u kojima se nađem, i slično. Oni se stalno izmjenjuju. Kada sam pasivniji, više slušam, promatram, svjedočim nečemu, osjećaj Ujedinjenog stanja/Ne-dualni osjećaj se sam od sebe pojavljuje. Prosto je tu, kao da izroni sam od sebe bez moje želje ili intencije. (Kada moj um misli o meni, istinskom ja, centru i slično, ja ne osjećam da je TO drugačije od “mene”, tj. svijesti i osjećaja kojeg sada “definiram” kao “sebe”.) Ako se usmjerim na nešto ispred sebe u razgovoru, ili dublje uđem u promatranje neke pojave, situacije i slično, on kao da lagano uđe u zamagljenje, kao da je negdje tamo u pozadini i čeka. Ali čim se vratim nazad “do sebe”, kako se to kaže, on se ponovo raširi.
Sada mi je jasna simbolika kobre jer upravo to sliči prikazu kobre u napadu ili obrani. Mogao bih ga tako opisati ili nacrtati. Klobuk kobre koji se širi upravo je u predjelu Višeg Emotivnog Centra ili Psihičkog Bića (sebe, duša, bivanje), a to je gornji dio leđa i grudi. Pošto on nije ispred u prednjem dijelu grudi, već je iza ka leđima, prikaz Kobre i njenog raširenog klobuka upravo sliči tom osjećaju. Glava je iznad i kao britka svijest promatra, procjenjuje, razlučuje, a niže u visini grudi ka leđima je taj osjećaj Istinskog ja i kroz njega Ujedinjenog Stanja ili ne-dualne svijesti.
Neko vrijeme mi je bilo čudno zašto se kobra daje kao simbol i mislio sam da je to neka istočnjačka nebuloza. Kasnije, kada mi se to desilo – znači, nije bila moja volja – vidio sam zašto je to opis ili prikaz tog stanja.
Svatko tko je, da tako kažem, iniciran (ukazano mu je što je to, kako se osjeća i gdje se osjeća) u osjećaj Psihičkog Bića, može ovo da prepozna, sada kada sam to pojasnio. I bit će zanimljivo primijetiti to. Ovo nema nikakve veze sa kojekakvim mističnim/duhovnim zmijama ili kundalini. Iako ljudi koji najviše pričaju o kundalini u biti nemaju blage veze što je to. Prana/energija koja se osjeća NIJE kundalini. To je prosto energija ili prana i ništa više. Na kraju, Kundalini nije uopće energija koju smo navikli da osjećamo i ona označava nešto sasvim drugo. Ali ovo nije tema o kundalini, zar ne?

Ujedinjeno ili Ne-dualno stanje se osjeća, ali se ne zna ništa o tome. Vi jednostavno znate da ste jedno sa Božanskim ili ste, rečeno ne-dualnim iskustvom, jedno te isto sa Univerzalnom Sviješću i nemate nikakav specifični osjećaj toga, osim ako zanemarimo da je cijeli taj osjećaj u stvari specifičan ili bolje reći DRUGAČIJI.  No on vremenom postaje potpuno običan i svakodnevan. Ništa specijalno, ništa posebno, niste ništa bolji od drugih, nema neke posebnosti i slično. Ako osjećate posebnost, onda je riječ o trenutačnim ekstazama, iskustvima tog stanja, ali ne i stabilnim i konstantnim stanjem Ujedinjenja ili Ne-dualne svijesti. Svojevrstan šok je kada u početku shvatite da vi niste ono što ste mislili da jeste i da to što osjećate kao centar sebe niste vi – vi kao osjećaj na koji ste navikli. Kasnije se javlja određeno poistovjećenje sa tim osjećajem, ali što dublje idete u njega i ono otpada, jer poistovjećenje ovisi o pojavnom ili iluzornom “ja”. Kako to “ja” otpada, tako otpada i poistovjećenje sa tim stanjem. Zato kažemo da je to prosto DRUGAČIJE stanje svijesti.

Vi jednostavno znate da ste jedno sa Božanskim ili ste, rečeno ne-dualnim iskustvom, jedno te isto sa Univerzalnom Sviješću i nemate nikakav specifični osjećaj toga

U Radu ćemo reći da je to nova oktava (novi način manifestacije bića koje je sada probuđeno) svijest-bivanja.

Istinsko ja i njegovo proširenje ovisi o otpadanju ega ili ličnog “ja”.

Kako se to otpadanje dalje nastavlja i dostiže ono što mistična literatura naziva ne-ja ili ne-ego, tako taj osjećaj postaje stalniji, univerzalniji, prisutniji. Nakon nekog vremena u njegovom centru se osjeća odsustvo sebe, odsustvo “ja” i to što je odsutno je božanski centar, centar univerzalne svijesti bez karakteristika, praznina, crna rupa, i, da tako kažem, kroz to se osjeća Ujedinjenje ili Ne-dualnost. I dalje postoji svijest oboda koju osjećate kao sebe, novo sebe, istinsko sebe i centar koji je prazan, kao rupa u krafni, kao crna rupa koja sve guta, nepoznato, praznina, ništavilo, što je u stvari Božansko – ne Bog/Istina, ali pripada tome.

Dobra simbolika toga je izgled Galaksije. Vi (budna svjesna svijest)  ste cijela Galaksija kao svijest, a centar “vas” je Crna rupa ili Nepoznato, Praznina, Ništavilo, jako gravitaciono središte. Kada se ka tome usmjerite, to guta svu svijest ili manifestaciju, i to jako dobro osjećate, a tijelo čak ponekad osjeća kao da će nastupiti njegova smrt. Zato se, između ostalog, kod većine javlja strah od smrti kada na trenutke osjete to “iskustvo” u meditaciji ili dok održavaju Pamćenje Sebe. I većina odmah pobjegne od toga, kao što sam i ja bježao u početku. Osjećaj je jako gadan, dosta strašan i čini vam se da ste sekundu ili milimetar do smrti. Rijetko tko se tome prepusti u početku kada se to počne dešavati. Vjerujem da su mnogi koji ozbiljnije idu ka sebi to osjetili, a ovo što opisujem vam može izgledati kao to.
U izražaju (tijelu, svijesti u tijelu, djelovanju, razgovoru), kada ste, recimo to tako, u centru toga, vi djelujete kao ogromna crna rupa ispred čovjeka. Ljudi su istom trenutku jako privučeni time, ali i uplašeni. To u njima budi adrenalinski šok ili odgovor. Samo netko tko je blizu toga smije se tome prepustiti, a takvih je jako malo. No, sada nije bitan opis toga i kako to izgleda onima koji nisu u tom stanju. Nema koristi od toga.

U Radu se od čovjeka traži da svjesno živi život, koliko je to moguće, i da ulaže napor u tom pravcu. Ovo je razlog za to. Nakon što se Istinsko ja počne pojavljivati, a za njim i Ujedinjeno stanje ili Ne-dualna svijest, potrebno je to spustiti u život – mnoge škole i učenja to ne traže i ne idu dalje od ujedinjenog/ne-dualnog stanja. Pobjeći od života sa tim iskustvom znači zadržati se u tom iskustvu, a to je samo prijelazno iskustvo za dalje – kraj još nije blizu. To još nije kraj ljudskog puta ka potpunom Oslobođenju. Probuditi se uopće ne znači uspjeti Osloboditi se. To je prvi korak. Rad na Oslobođenju se i dalje nastavlja, mnogo intenzivnije nego prije toga, a on zahtjeva povratak u život, u svakodnevicu te življenje Istinskog i Ujedinjenog Stanja kako bi ono sazrjelo i otpalo, kao što je otpalo i lično-ja ili ego/samovolja svijest/energija. Proučavanje se i dalje nastavlja i odbacuje se sve ono što nije otpalo i što je zaostalo, a upravo svakodnevni život pruža mogućnost da se to pojavi i osvijesti. Na vrhu Himalaja nemate te izazove i to se neće pojaviti te ćete imati samo iluziju da je završeno. Ali u životu, na životnoj pijaci, će sve to biti izazvano, a kroz to se mora proći zajedno sa tim Istinskim i Ujedinjenim ili Ne-dualnim stanjem.

O ovome bi se mogla napisati knjiga. Naročito o zamkama na putu ka ovom i zamkama u koje većina upada. Meni je jako pomogla uputa koju sam dobio na početku putovanja. Mogao bih je reći ovako:

Sve što doživiš, vidiš, znaš, primjećuješ, percipiraš, iskusiš, osjetilima znaš, svo znanje, iskustvo, memorija, osjećaji, osjeti (u biti sve što percipiraš na bilo koji način) – sva uvjerenja, vjerovanja, ideje, koncepti – NIJE ISTINA i NISI TI, i time to odmah odbaci. Sebe ne možeš percipirati bilo kojim čulom ili sviješću. Sebe ZNAŠ, ali ne percipiraš.

Isto tako je i sa Ujedinjenim ili Ne-dualnim znanjem/stanjem. ZNAŠ GA, ZNAŠ da si u tome, ali ga ne možeš percipirati bilo kojim čulom percepcije, kako vanjskim tako ni unutarnjim. Čak i kada um tumači to stanje, a um će stalno tumačiti to stanje, to što on tumači nije istina, nije stvarno. Stvarno se ne može doživjeti jer to JESI U TOM STANJU – a sebe ne možeš percipirati ili “znati” umom i čulnim znanjem; zato govorimo o DIREKTNOM ISKUSTVU a ne o indirektnom iskustvu kako je putem čula, znanja, informacija, umnih zaključaka, itd., baš kao što sada vi JESTE taj osjećaj ograničenog sebe ili ja sve dok ga ne počnete promatrati, a onda proces započinje.

ZNAŠ ali ne znaš čulnom percepcijom ili umnim znanjem, već NAJDIREKTNIJE što je moguće, SOBOM.

U Ne-dualnom stanju i dalje osjećate sebe kao zbir svega i svijesti o sebi, ali centar vas, centar te ne-dualne svijesti nije vi, nije vaš, niste vi kao vi. Čak ga možete biti i svjesni, ali ne možete otići iza njega. Doći ćete do tog centra, do crne rupe kao centra i to će vas povući, ali odmah će vas i izbaciti iz sebe ponovo nazad u ovu svijest o sebi, istinsku svijest i ujedinjeno stanje. Kao što otpada ego-ja ili lično-ja prije istinskog i ujedinjenog stanja, tako i ovo ujedinjeno stanje i istinsko stanje otpada prije sljedećeg stanja, a to je ne-biće “stanje” ili događaj, što je u stvari finalno oslobođenje. I o tome imamo samo fantazije koje zamišljamo iz bića o ne-biću. Baš kao što većina fantazira o otpadanju ega iz ega, dok to u stvarnosti nemaju. Sva priča o “egu” koja se potencira na duhovnoj pijaci je prosto fantazija i mudrovanje dobrog starog ega, ali ovaj put nabildanog duhovnim maštarijama. O egu pričaju iz iluzije samog ega.

Uzgred rečeno, cijeli Novi Zavjet je priča o liku, tj. Isusu, koji se RODIO (Božić) u tom stanju JEDINSTVA sa Božanskim (Ocem/Logosom), živio iz tog stanja i na kraju UMRO za to stanje, ili drugim riječima to stanje je UMRLO jer ISUS je, kao čovjek, BIO TO STANJE. Cijela ta priča govori o životu u ujedinjenom stanju i ona se odnosi, ne na one koji se danas “kunu” u njega i “upoznavaju ga” (jer Isus – umjesto imena “Isus” moglo je biti bilo koje drugo ime jer to ime označava čovjeka rođenog od žene, osobu da tako kažem – nije bitan, već KRIST kao STANJE UJEDINJENJA ili ne-dualne svijesti), se na one koji su se probudili, postali Budna Živa Bića. Smrt ka križu je smrt Ujedinjenog Stanja i “rađanje” novog stanja ne-bića.

Istinsko Ja ili stanje i Ujedinjeno stanje još se naziva Zrelo Stanje Svijesti/Čovjeka/Budnost.

I poprilično je iluzorno za većinu ljudi oko nas. Tj. jako malo ljudi je u tom Zrelom Stanju ili Budnom Stanju, šta god da pričaju i kako god da nazivaju svoj san. Prvo što svaki čovjek mora, ako želi da ide putem kako treba da se ide, jeste doći do ovog Zrelog Stanja Svijesti ili Budnosti – Istinskog Ja i Ujedinjenog ili ne-dualnog stanja.

A onda ono što je potrebno jeste ŽIVJETI iz tog stanja i testirati ga, sve ponovo proživjeti i preispitati kako bi i to stanje sazrjelo i pojavila se mogućnost da se prijeđe dalje.

Drugim riječima, svako to iskustvo dolazi samo od sebe, ne našom intencijom. Sve što mi možemo jeste samo pripremiti se za to iskustvo, što je jako bitno. A to većina želi preskočiti.

Toliko za sada,
Bhaerava