Gluma – Glumac

Kategorije
Svi članci

Gledam, prije nekog vremena, neki film kasno navečer. I onako nonšalantno zaključim za nekog lika da je „dobar glumac“. Kako sam to vrijeme malo pojačao određenu praksu čujem u sebi kako izgovaram „dobar glumac“ i svijest (obraćanje pažnje) koja je u tom trenutku, zbog pojačane prakse, obraćala pažnju na ono što misao, emocija i fizičko rade/tumače – njihova uvjerenja, vjerovanja, koncepte i slično – „upali“ se izbaci me iz te misli. U meni se stvori pitanje, „kako misliš da je on dobar glumac?“, „šta je to ‘dobar glumac’?“.
Prekinuh gledati film i obratih pažnju na uvjerenja i vjerovanja, koncepte i ideje koje su povezane sa tim komentarom „dobar glumac“. Možda je taj lik odigrao ulogu koja mi se zbog nečega (nebitno sada) svidjela i to je moj um protumačio kao „dobar glumac“. Kako sam dalje gledao film primijetih da sve više i više obraćam pažnju na to kako tko glumi u tom filmu a ne na sam film, kao i na svoje reakcije koje se dešavaju dok gledam njihovu glumu.
Ono što sam prije nazivao „dobra gluma“ zamijeni se sa „sviđa mi se uloga koju igra neki lik“ ili „moja slika/ideja/koncept voli da gleda tu vrstu glume“ ili „ne sviđa mi se ta uloga lika u tom filmu“ i slično. Bilo mi je simpatično dalje gledati filmove jer više nisam mogao reći da je netko „dobar glumac“. Nakon nekog vremena počeo sam da tražim „dobre glumce“. Ne ono što netko kaže o nekom glumcu ili koju ocjenu ima ili je li dobio oskara i slično. Naravno, primijetio sam neke glumce na koje nikada prije toga nisam obraćao pažnju. Pratio sam kako glume i koje reakcije izazivaju, pratio sam nekoliko različitih žanrova u kojima su glumili kako bih vidio njihovu interpretaciju neke uloge ili lika u filmu, ili njihovu promjenu iz filma u film i slično.
Jasno, sve što sam mogao reći jeste da mi se sviđa njihova uloga ili način na koji su igrali neke uloge, ali ne i konstatirati „dobar glumac“.
Od toga je prošlo neko vrijeme i kad god bi moj mehanički um rekao „dobar glumac“ ili dao bilo koji komentar na film kritička svijest bi se upalila i promatrala, ne samo tog glumca već i moju mehaničku ličnost – misli, emocije, procese, uvjerenja, itd.
Nakon nekog vremena sjedim u gradu na kavi i promatram oko sebe dok u isto vrijeme promatram i svoja unutarnja raspoloženja, misli, emocije, vjerovanja, itd. Nekad mi je to teško jer me to povuče u unutarnju budnost a u njoj nema aktivnog promatranja, ali većinu vremena mogu da se vratim u svjesnost – promatranje u dva pravca – i gledam svijet oko sebe i svoje reakcije. U jednom trenutku, dok sam pio kavu, primijetim nekog klinca koji, pošteno govoreći, zajebava mamu. Vrišti, baca se na pod, i slično dok žena/mama nema pojma šta da napravi. I u meni se desi komentar: „DOBAR GLUMAC“. Ali ovaj put to nije komentirala moja ličnost već ja, svjesni dio. Na trenutak sam bio iznenađen, ali ne zadugo. Pratio sam klinca neko vrijeme i prosto nisam mogao da se otrgnem utisku „dobrog glumca“. Mnogo boljeg glumca od bilo kojeg glumca kojeg sam gledao u nekom filmu.

Znao sam zašto je to svjesni dio rekao. Jer i sam sam „dobar glumac“ baš kao i svatko od vas tko čita ovaj tekst. Baš kao svaki čovjek oko nas, iako to ne znaju.

Preostalo vrijeme u na terasi kafića iskoristih upravo da vidim „dobre glumce“ na djelu, usred filma za kojeg većina ne zna da je film. Kao što, pretpostavljam, znate da kada nešto gledate oko sebe, tražite primjer, promatrate „univerzum“ napravi „zavjeru“ da vidite to što tražite da vidite. Gledao sam „dobre glumce“ na djelu. Sa svih strana. Parove, roditelje, filozofe, mudrace, proroke, „obične“ radnike, itd. Uvijek biram kafanu koja ima raznovrsnu glumačku postavu. Seksipilnu damu na šanku koja nezainteresirano gleda telefon i, drugim okom, šara po okolini ne bili vidjela „dobrog glumca“ za svoju ulogu. Mladića koji mjerka „damu na šanku“. Konobara čija gluma prosto frca od razdražljivosti i očaja. Lika koji glumi „dobrog gazdu“ dok zbraja cifre sa stolova, itd.
Jasno, Rad ne postoji ako ne obratite pažnju i na sebe. Tj. svoju glumu. Znam da sam glumac. Već duže vrijeme u životu to znam, ali ovo je bilo nešto novije. Za mene je rad sa drugim ljudima samo gluma. Glumim majstora, mentora, učitelja, mudraca, proroka, itd. dok radim sa ljudima. Jedina razlika je u tome što oni misle da sam ja to što glumim a ja znam da to nema nikakve veze sa mnom. Jasno, ono što još osjećam, iako je i to gluma, jeste da sam ja učenik, koji samo igra ulogu koja se od njega traži unutar Rada, grupe, porodice, veze, posla, itd.
Nekad su te uloge baš dobro odigrane, ono dam se njima u tom trenutku. A onda se, kada se igra završi, svjetla pozornice se ugase, osmjehnem se predstavi i ulozi koju sam odigrao. Nekad svjesno, namjerno igram ulogu. Recimo kada zainteresirano pričam sa nekim tko još uvijek ne zna da je glumac i da igra u filmu kojeg naziva „njegov život“. Neki ljudi prosto nisu spremni da čuju da su samo „glumci“ sa nekoliko uloga unutar toga što nazivaju „svojim životom“.
U trenutku kada obraćam pažnju na glumce oko sebe i njihove uloge istovremeno gledam i ulogu koju ja moram da odigram. Slušam svoju „staru“ (majku) kako nešto priča i zastupa neke stavove i izaberem stil glume, ulogu koju želim taj trenutak da odigram. Nekada to bude jako simpatično, tj. izbacujem je iz uloga koje igra a da ona to ne zna. „Stara“ mi je odlična glumica. Ima raznovrsne uloge koje igra na pozornici „svog života“ i nekad joj pružim to zadovoljstvo da odigram glumu „dobrog sina“. Veoma rijetko, ali nekad mi se da igrati ta uloga. Iako često moram da igram ulogu „učitelja“ ispred nje ili ispred „Starog“ (oca). Tako su stvarni u svojim ulogama. A ja sam prosto sam glumac koji igra određenu ulogu ispred njih. Mislim da i oni, a ja sigurno, znaju da „moj život“ skoro da više nema doticaja ja njihovim životom. Sumnjam da si to priznaju, ali negdje iza svega to znaju.
Nekad moram ispred klinaca od sestre da odigram ulogu „opasnog i strašnog ujaka“. To mi je zanimljivo. A nekad moram prekinuti uloge koje sestra i moji roditelji igraju ispred tih klinaca. Nekad to bude brutalno, ono „natrljam im nos“, a nekada blago, onako kao roditelj koji ih razumije. Klinci su mi posebna igra. Provedem sa njima nekih pola sata u raznim ulogama i promatram, gledam šta sve u sebi već imaju i što je sve već definiralo njihove naredne uloge.

Kada sam sam nemam uloga. Gledam asocijacije na neke uloge koje sam igrao, glumu koju sam odradio i uviđam povezanost glumaca i uloga u onom što volimo nazvati „objektivni život“. Ništa tu „objektivno“ nije, ali hajde da se igramo. Sve je samo gluma i ništa više.

Nekad moram da odigram ulogu strašnog majstora ili mentora. Moram da odigram ljutnju, razočarenje, dam oštru kritiku, ili kažem „good job“. Dobro, priznajem, rijetko to kažem. Ali dobro zvuči. Obično kažem nešto u stilu, „kako to do sada nisi vidio“, ili „to je prosto, jednostavno ne kužim kako si se zapleo/la u to“ ili nešto slično. To je uloga kada mi se ne da da igram neku drugu ulogu, ili ne vidim smisao odigravanja te uloge jer prosto nisu otvoreni da vide, spoznaju u tom trenutku. Nekad se sjetim uloge svog bivšeg Majstora i njegovih riječi koje mi je upućivao s vremena na vrijeme kada neke stvari prosto nisam htio da shvatim, „polako, vidjet ćeš kada budeš radio sa drugima“, „opusti ništa nije onakvo kakvi misliš da jeste“ i slično. Pa se nasmijem. Bio je u pravu za sve što je rekao. Tada sam još idealizirao Rad, pa sam u tim idealizacijama imao česta razočarenja, isfuravanja, zamjeranja i slično. I sada, mogao bih reći da vrednujem Rad, ne idealiziram ga više, ali više nema ta očekivanja koja sam imao od ljudi u Radu. Sjećam se kad mi je rekao da od ljudi ne očekujem ništa. NIŠTA. Ni trun razumijevanja i onda kada se desi da nešto razumiju bit ću iznenađen. Da, baš tako. Budem iznenađen. Jako rijetko, da se razumijemo, ali desi se.
Nekad kad mi je pun klinca glume i uloge koju igram izazivam ljude da odu, napuste ovaj Rad, idu svojim putem. Dam im neke trikove i kažem to je to, sada svi van, tamo su vrata.
Ne odu. Nisam iznenađen. Jer ovakvo što nigdje više ne mogu da nađu. Baš kao što je i meni Sah rekao da takav Rad, koji je on vodio, nigdje neću naći. I nisam. Morao sam napraviti Rad koji ima dodira sa njegovim ali nije isti. Moj je. Moj način. „Razočaran“ sam što nema učenika. Ne ljudi, ne sljedbenika, ne vjernika i slično. Njih ima puno. Nema učenika. Danas ljudi više skoro pa da nisu spremni ni za obični, slabiji Rad a kamoli za neki oštriji, jači Rad. Svake godine je sve gore. To primjećujem i u drugim grupama Rada, drugim učenjima. No, nebitno, to nije tema.

Gluma i glumci, to je tema.

Da biste vidjeli glumu i glumce, prije svega, morate vidjeti svoju glumu i uloge. To dolazi u trenutku kada prepoznate da vi niste uloga koju igrate. Bilo koja uloga koju igrate. Jer sve su uloge, koliko god bili identificirani sa njima. Da ih sada ne nabrajam. SVE SU ULOGE a vi ste glumac koji ne zna da je glumac. Baš kao što ja sada glumim autora koji piše tekst o glumi, ali to znam, tako je svaki dio vašeg života JEDNA ULOGA u NIZU uloga u kojima glumite da ste vi taj koji mislite da jeste. Jedina je razlika u tome znate li da ste glumac ili ne znate?

Minut ili dva ove ideje nije znanje o tome da ste glumac. To je i dalje uloga u kojoj ste dobili ideju koja vam se sviđa i odigravate je. Znati da ste glumac je znati da vi niste to ime i prezime, to tijelo, ta ličnost/ego, da ovo nije „stvaran život“ već samo pozornica i ništa više. To je biti svjestan iza svih predstava, glume, uloga koje igrate ili onih kojima svjedočite. Jer istovremeno kako igrate svoje uloge svjedočite tuđim ulogama.

Ako pomislite da ste vi taj glumac, bojim se da ste samo uzeli još jednu ulogu u kojoj glumite ulogu koja je KAO svjesna da je ona glumac. Ne, vi niste glumac. Ali sam vas tako nazvao. U stvari, nisam uopće mislio na vas. Vi ste uloga koja nije svjesna da je uloga, a ne glumac.

Postoji jedna, u nizu, ideja u duhovnosti da smo mi Shiva Nataraja koji pleše i održava univerzum svojim plesom. Pa, to nije istina, kao i većina stvari u duhovnosti. Mi smo proizvod te njegove igre. Nismo čak ni igra, a ponajmanje On. To mi samo govori da većina nije ništa shvatila ali samo glume shvaćanje u ulozi duhovnosti u koju su ubačeni bez da znaju o čemu se radi.
U stvari, postoji samo jedan jedini glumac. The Glumac. Onaj. Glumac sa velikim slovom „G“. Mr. G. (Ne nije Gurđijev, iako je i on bio glumac). Ono Mister Glumac. Jedan i Jedini. Ako ste to shvatili, ne onako kako sve u svom životu shvaćate, onda znate o čemu govorim. Jer kada to razumijete, kada vam se upali taj živac Razumijevanja znate da nema reinkarnacije, nema karme, ovog ili onog, nema Boga, nema vas, nema Bića, itd. Postoji samo The One ili ti Mister Glumac. Možete ga nazvati Svijest, Jedna Svijest, nebitno jer ga se to ne dotiče, jer čim ste ga tako nazvali i mislite da je to Svijest znam da ne znate. Svijest je samo drugo ime za ideju Boga (ne govorite to vjernicima jer još uvijek to ne kontaju iako kažu da kontaju pa ih lako zezamo). Isto kao što je ime Bog samo simbol i ništa više. Ali dobro, znam možda „vaša“ uloga zahtjeva da igrate ulogu vjernika, to je ok.

Kada, naravno razumijete, tada uviđate, ili da kažem VIDITE glumca iako je on nevidljiv. Tj. ZNATE, jer to je istinski Vid, da je on iza svake uloge koja se odigrava, iza svakog lika u ovoj predstavi i da kada kažem za one budne da su „glumci“ znate da to nije istina, ali je dio istine, polovična istina. Teško ćete biti ozbiljni u odnosima kada ovo spoznate. U početku ćete teško igrati uloge. Recimo, hajde probajte.

Probajte SVJESNO ODIGRATI ULOGU, ali BAŠ BAŠ SVJESNO. Ne ono „svjesno“ kako živite život. Već BAŠ svjesno.

I onda mi napišite jeste li uspjeli.
Ako uspijete, napišite kako ste uspjeli da i drugi saznaju. Znam na koji način možete uspjeti, ali ne želim da vam spojlam „film“.
Toliko dobro morate odigrati ulogu da onaj preko puta ne posumnja.
Druga praksa je da probate biti svjesni da svi oko vas, zajedno sa vama, samo igraju ulogu. Prepoznati koju ulogu igraju, zašto je igraju, koju vi ulogu igrate i zašto je igrate. To je osnova. Probajte si uzeti par minuta dnevno i osvijestiti ulogu koju trenutku igrate ili one uloge koji drugi oko vas igraju. Ne nemojte probati biti svjesni glumca jer to je nemoguće. Glumac ne postoji kako zamišljate da postoji. Čim probate vidjeti glumca u sebi vidjet ćete prividno stvoreni „entitet“ glumca, a to nije glumac.

Glumac je taj koji zna i vidi, a ne ono što zna i vidi (zato i kažem da to niste vi/ja). Zato se usmjerite na ulogu i znanje da glumite i osmotrite te uloge koje glumite. A onda probajte SVJESNO odglumiti ULOGU.

Probajte iznenada vidjeti ulogu koju igrate. Ono, naglo se prisjetite ove ideje i probajte vidjeti uloge koje igrate. Osvježavajuće je. A i smiješno. Sve dok vam ne prestane biti smiješno, jer nećete moći naći bilo šta u svom životu a da nije uloga u nekom vašem vlastitom „filmu“. Tada ćete znati šta znači BORBA za sebe. Ono autentično, istinsko sebe ili svijest koja jeste.
Probajte igrati uloge, iš šale, iz zezancije ali tako da nitko ne primijeti da igrate uloge. I znajte da je to uloga koju vi odigravate kao „dobar glumac“. Vjerujete mi, bolji ste glumac od bilo kojeg glumca kojeg gledate u nekom filmu. Mnogo bolji. Vrhunski. Za oskara. Možda to sam ne znate, ali iako ne znate to ne znači da nije tako.
Kada ste dobro stabilni, emotivno stabilni, probajte vidjeti uloge i svoju glumu tokom cijelog dana, ali i glume drugih.
Kada vjeruju da je nešto istina, kada gorljivo zastupaju neki stav, kada tvrde da je istina to što zastupaju, kada pokušavaju da vas „probude“ za istinu i ulogu koju igraju. Ali pripremite se da prestanete vjerovati u uloge i glume oko vas. Jer ćete se otrijezniti. Više nećete biti opijeni. Pogledajte ove koji prihvaćaju ove mjere a onda i one koji ih ne prihvaćaju. Uloge i glumce, nesvjesni naravno. Pogledajte „ravnozemljaše“ i „okruglozemljaše“ kako igraju uloge kojih nisu svjesni, zastupaju nešto za što ONI NEMAJU dokaz iz prve ruke, gotovo izgore od promoviranja svojih stavova. Malo ih bocnite kako bi bolje igrali uloge i pažljivo gledajte. Recite im koju otrežnjavajuću i promatrajte kako se njihova uloga mijenja, kako uloga postaje uloga u ulozi koja je uloga u drugoj ulozi, itd. A najbolje od svega jeste da sebe uhvatite kada igrate ulogu, gorljivo zastupate nešto, govorite nešto što ne znate ili niste provjerili iz prve ruke, tj. kako bi se reklo najdirektnije percipirali kao što percipirate čula koja IZ DRUGE ruke saznaju o svijetu. Isto je. Samo je „vaše“.

E sve to je PLES Shive Nataraje. SVE.

I mi smo samo proizvod Njegova plesa. Ne i plesač, ne i ples. Tada ćete, ako bude milosti, znati tko je Mister Glumac, The One.
A kako onda da više vjerujete u bilo šta, zastupate bilo šta, gorljivo ginete za neke sulude ideje?
Provjerite svoje saznanje kada vozite i kada vam se netko ubaci sa strane, kada vam netko oduzme red, kada neka baba bulji u vas da je pustite da sjedne na vaše mjesto u autobusu, kada neki guru guruiše i mudruje, kada vaša mama igra ulogu mame i vi ulogo djeteta, itd. Jer sve je samo jedna gluma, uloga a i vi ste samo proizvod igre, ali ne i igrač ili igra. Oslobađajuće.

Znam, malo je onih koji će ovo odraditi jer za ovo trebaju bikovska (skoro napisah „volovska“ li Vo je kastriran tako da on nema muda) muda. Kada vam vaše dijete priđe i igra nesvjesnu ulogu hajde budite mudonja, pa odigrajte svjesno ulogu oca/majke. Ili odigrajte svjesno ulogu djeteta ispred svojih roditelja. Ili radnika ispred šefa. Ili svjesno partnera ispred svoj nesvjesnog partnera ali tako da znate da i on igra ulogu samo to ne zna.

Dovoljno.
Odigrajte svoju ulogu, „svoju“ glumu do … znate do čega.
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Skip to content