Kada radimo na Afirmiranju nečega – sebe, određene kvalitete, određenog načina života, druge osobe, i slično – ono što se događa je sljedeće. Prvo, u par dana ili par puta kada ponovimo praksu sve kao da ide „po loju“. Lako je, teče, lako se usmjerimo, osjetimo afirmativne osjećaje i emocije, lako stvorimo misli i osjete u vezi onog što afirmiramo. A onda, nakon dan ili dva, ili nakon dvije ili tri prakse, kreću otpori. Otpor je jednostavno ono što nastaje kao reakcija na određenu aktivnost ili akciju kao težnja našeg sistema da se vrati u svoju osnovnu ravnotežu. Ta ravnoteža je različita od čovjeka do čovjeka. Moja ravnoteža nije ista kao vaša, osim u samoj postavci RAVENOTEŽE, tj. samog zakona Ravnoteže/Balansa. Ravnoteža se vraća putem određenog faktora ili aspekta u nama koji ima ulogu da izbalansira naše suprotne težnje, aktivnosti, reakcije, itd. To može biti djelovanje bilo kojeg uma – intelekta, vitala/emocije ili tjelesnog/fizičkog uma. Ravnoteža između intelekta i emocije je tjelesni um. Ravnoteža između tijela i instinkta je seksualni um. Ali može biti različitih kombinacija u skladu sa čovjekom, situacijom, itd. Drugim riječima, ako previše umujem ili emotivno fantaziram fizički um/fizička stvarnost će se potruditi da me vrati u ravnotežu, i slično.

Kada Afirmiramo ili Podržavamo nešto, ulažemo mentalnu i emotivnu snagu/energiju u to mi pravimo potencijal.

Taj potencijal po Zakonu Ravnoteže želi da se izjednači i tim pojavljuje se reakcije na potencijal koji stvaramo. Ta reakcija je Otpor. Otpor može podržati bili koji dio u nama, ojačati ga i putem njega djelovati na našu Afirmaciju. Ono što činimo, najčešće i najnesvjesnije, jeste da se opiremo otporu, da se borimo protiv njega, da imamo dodatne reakcije na njega, ljutnju, razdražljivost, nervozu, itd. Pošto je otpor izazvao ove reakcije energija tih reakcija ide Otporu. Otpor jača i uskoro se sva naša praksa završava jer smo svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, stali na stranu otpora.
Afirmirati nešto ne znači „uprijeti ko sivonja u zid“. Afirmacija je prirodno stanje budnog čovjeka.

To je duboki osjećaj Psihičkog Bića ili Duše koja podržava, odražava, vjeruje, osjeća zahvalnost, osjeća jedinstveno i jednost sa Prirodom i Kreacijom, itd.

To za većinu ljudi NIJE PRIRODAN osjećaj. Zato većina pokušava da NAMETNE nešto slično ili putem nižih emocija ili putem projekcije ili nasilno umjesto da RAZUMIJE. Samo razumijevanje, da dam neki primjer, osjeća se kao što razumijete da ste ljudsko biće. Bilo kada, bilo gdje, u bilo kojem stanju VI RAZUMIJETE da ste ljudsko biće. To prosto znate. Na isti način ZNA se i RAZUMIJE se Afirmacija.

Da se vratim na Otpor.

Otpor služi da nas vrati u naše PRIRODNO STANJE u kojem provodimo većinu svog ljudskog vremena.

Drugim riječima, ako smo generalno negativni otpor nas vraća u našu generalnu negativnost. Ako smo prirodno lijeni, otpor nas vraća u naše prirodno stanje lijenosti, neaktivnosti, osjećaja nedostatka energije. Ako smo prirodno prijemčivi za fizičko a ne za ostalo, otpor nas vraća u prirodnu prijemčivost za fizičko i isključuje bilo šta drugo.
To su neke greške koje nastaju nerazumijevanjem.

Čim se borimo protiv Otpora mi ga osnažujemo. Borba protiv bilo čega je osnaživanje onog protiv čega se borimo. Zašto?

Prosto je, Afirmacije JE PRIRODNO STANJE DUŠE ili Energije koju ona izražava/manifestira prema manifestaciji. Time, čim njegujemo ili previše obraćamo pažnju prema Otporu, sudjelujemo u njemu, podržavamo ga – a podržavamo ga čim je naš cilj i naš motiv da se borimo protiv Otpora – ka Otporu od Duše, hajde da to tako kažem, ide AFIRMATIVNA ENERGIJA ili podrška i to ka čemu ide Afirmativna energija jača i preuzima glavnu ulogu u našem životu.
Zbog toga sam na temi na Forumu rekao da Afirmacija uključuje Negaciju. Drugim riječima, negacija znači da onom što pokušava da preuzme vašu svijest, vaš um, vaše emocije oduzmete snagu – da tome negirate stvarnost. Ovo je najteži dio svake prakse. Jer čulna stvarnost i stvarnost našeg uma skoro pa uvijek potvrđuje stvarnost onom što želimo negirati. Negirati nešto, za nas, ne znači zauzeti stav da to ne postoji i manijački se držati za taj stav. Dapače, negacija znači nešto sasvim drugo. Negacija bez poznavanja šta je to stvarnost skoro pa nije moguća. Drugim riječima, ako negiram nešto u sebi ja to u sebi i potvrđujem.

Čim sam se postavio u stav negacije nečega ja potvrđujem stvarnost toga što negiram, time energija ne ide u Afirmaciju onog čemu težim ili želim, već ide u ono što negiram.

Rad na sebi traži strahovitu lukavost, zato se onaj koji Radi na sebi često naziva i Lukavim Čovjekom. Jasno, svatko od vas će imati svoju verziju tumačenja riječi „lukav“. U ovom slučaju, to je pozitivna Lukavost, da je tako okarakteriziram.
Negirati nešto u Rad ne znači negirati postojanje nečega i boriti se protiv toga. Već znači izabrati dublju realnost, stvarnost i usprkos otporu nježno, svjesno, afirmativno, ljubavno, prihvaćajući, podržavajući, itd., održavati sebe u stvarnosti koju smo izabrali bez bježanja, potiskivanja, ignoriranja, podržavanja, davanja stvarnosti Otporu. Pod „sobom“ mislim na svjesni dio u nama.

Primjer.
Radim na nečemu, na nekom dijelu sebe, na određenoj fizičkoj realnosti nečega. Podržavam to što želim da bude, to što želim da je stvarno u mom iskustvu života i mene samog. Recimo, imao sam jaku reakciju na nekog prijatelja. Uvrijedio me je, povrijedio me je, izrekao neke laži u vezi mene. Moj generalni osjećaj je uvrijeđenost, ljutnja, želja da mu vratim, želja da i ja njega povrijedim, itd. No, ne želim da učestvujem u tim reakcijama mojih emocija i moje povrijeđenosti već izabiram dublju, širu, suptilniju realnost. Shvaćam da je to krug u kojem se vrtim već niz godina i samo se mijenjaju objekti moje uvrijeđenosti ali uvrijeđenost, ljutnja, i slično su stalno tu. Ne želim više da osjećam te emocije jer mi one čine da se osjećam loše, da ne mogu izaći iz kruga reakcija i ništa dobro mi ne donose. Prirodno je da se borim protiv njih. Da ih negiram, da ih potiskujem, da „skrećem pogled“ ili ignoriram njihovo postojanje, itd. Ali znam da to „što je prirodno“ često nema nikakve veze sa prirodom već je uobičajeno, čak ne i normalno.
Ako sebi govorim „ne nije on kriv“, „to je karma“, „to je zrcaljenje stvarnosti“, „svi smo mi jedno“ i slične duhovne nebuloze, znam da to neće pomoći jer nije nikad ni pomoglo, ali dobro zvuči mom duhovnom egu. Moram tome prići na drugi način. Način koji daje rezultat a ne način koji zadovoljava moj duhovni ego i duhovnu osobnost. Moram da razumijem.
On nije povrijedio mene, već moju ulogu, moju identifikaciju, moju nesvjesnost, moju tzv. osobnost ili ego. Ako dopustim mojoj drugoj lažnoj osobnosti, tj. duhovnoj osobnosti ili egu, da igra staru-novu igru ponovo sam na počeku. Puštam da to što osjećam bude tu, ne bježim od toga što osjećam, ne bježim od toga što sam povrijeđen i uvrijeđen već pokušavam da ostanem svjestan u tome, da ostanem prisutan u tome.

Samo Prisustvo i Svjesnost NE UKLJUČUJE te emocije koje osjećam, one su okolo Svjesnosti, Prisustva.

Oko mene (mene kao svjesnosti) i ja (ja kao svjesnost) se nalazim u oceanu tog negativnog osjećaja, projekcije, ljutnje, bola, agresivnosti koja se budi, itd., ali ostajem svjestan, prisutan i ne bježim od toga, ne ignoriram to, ne hranim to dalje, ne odbacujem, ne pravim se da to ne postoji, ne glumim lika „ispunjenog ljubavlju i jednosti sa svojim ‘neprijateljem’“ – to je samo gluma mog duhovnog ega jer da je to istina ovakve reakcije se ne bi ni desile, ja bih bio to što moj duhovni ego projicira. Čim postoje te reakcije, takvo zadržavanje u njima i slično to je znak da ja nisam takav kakvim se zamišljam.
Ne bježim od njih, ali održavam sebe u svjesnom, prisutnom stanju. Puštam naboj koji je stvoren tim emocijama da se prazni bez da učestvujem u njemu. Tj. ne podržavam ga, ne dam da me misli povuku, emocije da me povuku i slično. Održavam samo ono što ja jesam, a to je svjesnost sebe, prisustvo sebe, bivanje.

Drugim riječima, AFIRMIRAM ONO ŠTO ŽELIM DA BUDE AFIRMIRANO, PODRŽANO, OSNAŽENO, STVARNO.

A s druge strane, bestrasnim promatranjem negiram ono što se predstavlja kao moja stvarnost u meni – moje nesvjesne reakcije, asocijacije, ljutnju, bol, strah, agresivnost, itd. Nisam pobjegao od toga, nisam to negirao kao da ne postoji, nisam to ignorirao, itd. Dapače, puštam da moja nesvjesnost, moja ličnost, moje tijelo izražavaju u meni ono što smatraju kao „opravdanu“ reakciju, „stvarnost“, itd. Ali ja ne prihvaćam i ne hranim tu stvarnost već hranim/afirmiram stvarnost za koju ja želim da bude stvarnost. Kada te reakcije u meni, oslabe u nekoj mjeri dodajem im novi boost. Tj. sada namećem svoju izabranu stvarnost. Proširujem svoj osjećaj sebe – osjećaj bivanja, prisutnosti, svjesnosti, ljubavnosti, itd. – ka toj osobi koja me je povrijedila i osjećam to isto u njoj. Njeno bivanje, njenu prisutnost, njenu svjesnost, ljubavnost ili voljenje, dobrotu, božanstvenost, itd. Osjećam sve to prema toj osobi kao i to da je i ta osoba takva. Divljanje mojih emocija i reakcije se ponovo budi i ponovo pokušava da zauzme moj prostor. Ali ja sam već zauzeo većinu njihovog teritorija bez borbe sa njima već odabirom stvarnosti koju želim afirmirati.
Ovo će jako često izazvati ponovo jake reakcije, bunt naše osobnosti/ega, vulkan negativnih emocija, itd. Zato je jako bitno da čovjek zna ZAŠTO afirmira nešto, šta želi da bude njegova stvarnost, šta odabira da on bude ili da jeste.
Puštam te filmove u vidu reakcija da se pojavljuju i ne borim se protiv njih, ne podražavam otpor kako stari tako ni novi već i dalje zadržavam ono što afirmiram u sebi ili afirmativno sebe. Pojačavam ono što osjećam prema tom čovjeku, njegovu novu sliku u sebi, novu stvarnost. Volim, svjestan sam, postojan sam, osjećam bivanje i sebe i njega kao jedno te isto bivanje a nas obojicu kao sjene u ovom svijetu, kao uloge, kao maske, kao glumce, kao nesvjesni izražaj – drugim riječima, naše tjelesno-umno postojanje je kao sjena našeg bića ili odora i maska kroz koju glumimo našu ulogu ili čak kao i iluzija ili nestvarnost.

Zadržavam to što osjećam i samo tome dajem snagu.

Sada već osjećam da se moje reakcije lokaliziraju, tj. više ne zauzimaju moju cijelu pojavu ili cjelinu već se lokaliziraju samo u stomaku (vitalne emocije) – odakle i izviru. Vidim ih, promatram ih, osjećam tu lokalizaciju. I idem u nju. Ulazim u nju, u taj dio gdje još postoje. Ulazim u taj dio sa onim što afirmativno osjećam da ja jesam, da taj drugi čovjek jeste, sa stvarnošću za koju želim da bude moja stvarna stvarnost. Smještam čak i tog drugog u taj prostor kako bi moje reakcije imale boljeg materijala za svoju reaktivnost ali i dalje održavam ono što sam odabrao da bude moja stvarnost i što jeste moja stvarnost jer ja jesam svoja stvarnost. Zagrlim ga u mislima, obgrlim ga emocijama i svojom sviješću. Osjećam da sam to ja, da je on ja, da nema ni mene kao osobe ni njega kao osobe. Već samo jedna jedina stvarnost koja je bivanje, afirmacija, svjesnost, itd. I to držim sve dok i najmanja reakcija u meni ne nestane.
Obično, tu je kraj – najčešće za tu praksu. Kasnije se ponovo mogu javiti reakcije ali ćete primijetiti da su one manje, kraće, slabije, itd.
Vidim ih kao zaostalo reagiranje stare osobnosti/ega. I čim se pojave ponovo, na brzinu, odradim ovu praksu – u skraćenoj ili dužoj verziji. Zavisi o njihove snage ili toga je li moja svijest ponovo ide ka identifikaciji sa tim reakcijama. U svakom trenutku, kada se pojavi bilo koja neželjena reakcije ka tom čovjeku ili ka prošlom dešavanju PONOVO afirmiram ono što jesam ili želim da bude moja stvarnost kako unutarnja tako i vanjska.
Susret sa tom osobom/čovjek će pokazati jesam li odradio ili nisam. Jesam li se ponovo zavarao ili sam odradio svoj „posao“.

Kao što sam rekao, afirmirati nešto ne znači boriti se protiv nečega. Već mudro, lukavo zeznuti, prevariti, odraditi ono što sam namjerio da odradim ili što ste namjerili da odradite. To nije ni pobjeći od otpora ili negativnog. To znači NEGIRATI TO KAO STVARNOST i AFIRMIRATI stvarnost koju vi postavljate kao stvarnost, ne vaše mehaničnost, nesvjesnost, osobnost. Vjerovati u to da je istina, i vjerovati do te mjere dok to ne postane vaša istina. Vjerovati znači RADITI NA TOME, uložiti energiju, vrijeme, snagu, svijest u to. Ne možete raditi na onome što ste vi kao priroda. Već samo na onome što se izražava unutar vas i preuzima kroz identifikaciju vašu svijest da vi imate vjerovanje ili uvjerenja da ste to vi. Ali čim to percipirate to je znak da to nije vi i ne može biti vi jer sebe, stvarno sebe ne možete percipirati, niti vidjeti, niti osjetiti. To možete samo biti.

Afirmacija uključuje negaciju, baš kao što negacija uključuje u sebe i afirmaciju. Čim podržavamo negativno, otpor, čak i borbom protiv toga mi AFIRMIRAMO to protiv čega se borimo.

Sve u ovom univerzumu ima svoju trojnu, ne dvojnu, prirodu. Mi mislimo da je univerzum dualan jer ne vidimo dalje od toga. Ali on je trojstven. Treću silu ne vidimo i zato mislimo da je on dvojan jer vidimo samo dvije sile, aktivnu i pasivnu, pozitivnu i negativnu, akciju i reakciju, itd. Ali to nije istina. Kada bi on bio dualna ili dvojan NIŠTA ne bismo mogli napraviti. To je jedna od velikih zabluda duhovnosti.

Treća sila je nevidljiva osim ako znamo kako da je vidimo i pronađemo.

Onaj ili oni koji znaju kako da rade sa Trećom Silom znaju kako da mijenjaju bilo šta.

Evo još jednog primjera.
Recimo da želim da odradim neki posao. Recimo, pokosim veliku njivu trave, operem tonu suđa, okopam vrt, iscijepam drva, itd. Nije bitno koji posao. U sebi osjećam otpor. Osjećam da ću nešto izgubiti, propustiti, i slično ako sada ustanem i odradim taj posao. A odrađivanje tog posla znači nekoliko sati istog.
Osjećam otpor, osjećam nezadovoljstvo, osjećam da se budi ono „ostavit ću to za sutra“, itd. Ne bježim od toga. Prihvaćam postojanje toga u ovom trenutku. Puštam da mi „to“ da sve razloge zbog kojih je „ono“ u pravu i zbog čega bih trebao poslušati „taj glas“ u sebi. Ne činim ništa protiv njega.
Povlačim se lagano u sebe, postajem svjesniji, prisutniji, promatram to što je ispred mene ali i osjećam da sam ja taj koji to promatra, koji to percipira, taj u kojem se to dešava – tj. zadržavam svoju aktivnu stranu, svjesnu stranu u tome IZA površinske reakcije, ili svijesti o sebi. Ne bojim se toga, ne bježim od toga – jer time pokazujem da je to stvarno ili stvarnost – već puštam da se te reakcije u meni izraze, da se iskažu, da misle da su one stvarne. Ali ne zaboravljam posao koji trebam da odradim i koji želim da odradim.
Osjećam da mi je tijelo teško, da je u otporu, da emocije pomažu tom otporu, da misli učestvuju u njemu. Ali JA TO OSJEĆAM time ja nisam to što osjećam već sam taj u kojem se to dešava. Zbog toga mogu tome da pustim prostor u kojem se to dešava bez osjećaja ugroženosti, itd.
Ono što aktivno radim jeste da podržavam, afirmiram posao i namjeru da završim taj posao koliko god on trajao. Održavam namjeru u sebi kao sebe, tj. ja i ta namjera smo jedno te isto. Ja sam namjera, namjera je ja. Duboko poistovjećujem tu namjeru sa sviješću o sebi. Tj. AFIRMIRAM namjeru. Osjećam da reakcije polako prelaze u drugi plan, da namjera prelazi u aktivni plan ili prvi plan. I kada osjetim da je namjera, ja i namjera, postala dovoljno snažna, dala mi energiju – koju ponekad mogu osjetiti i kao laganu euforiju, lagani adrenalin, zadovoljstvo, radosnost, itd. – prosto ustajem i odrađujem taj posao.
Tokom posla se pojave mala „ja“ koja gunđaju, ljute se, govore mi šta sam sve propustio i slično. Znam da fantaziraju, znam da „mudruju“, znam da su to samo mala „ja“ u meni koja još nisu integrirana u mene/svijest o meni. Ne borim se sa njima, ne tučem se, ne prijetim im, ne dajem im suprotne razloge i dokaze ili nešto slično tome. Puštam ih da borave u tom prostoru mene znajući da sam ja taj koji je gospodar ne oni. Zbog toga smijem da ih pustim da budu ali ih negiram – ne prihvaćam njihovu stvarnost, njihova uvjeravanja, vjerovanja, tumačenja – i ostajem u svojoj svijesti o sebi i namjeri koju sam postavio, aktivnoj namjeri i svijesti. Vidim ih, registriram ih ALI NE REAGIRAM NA NJIH, već prosto odbacim njihovu stvarnost ako su slaba, a ako su jača onda obratim pažnju na sebe i njihovo prisustvo u sebi i obuhvatim ih Sobom/Sviješću i sebi i namjerom koju sam postavio i PROSTO držim to Sebe i namjeru i puštam „to“ – te reakcije tih malih „ja“ – da rade što žele bez podržavanja, borbe protiv njih, osnaživanja njihovih ideja, itd., i jasno, dalje radim svoj posao.

Postoji još načina rada sa ovim. Ali ako niste ovo savladali onda svi ti načini će dati neki mali rezultat ali ne i dobar rezultat. Iznijet ću ih ovih dana, kada stignem, ali ovo što sam napisao je jako bitno.
Drugo, ovo nije nešto što radite danas i sutra i nakon toga zaboravite. Rad na sebi je dugotrajan. Ako ovo radite dva ili tri puta i odustanete, pokleknete pod pritiskom onog što ste prirodno vi, ljudsko vi, tj. osoba/ego, prolazne emocije i slično, nećete uspjeti u ovom.
Ovo možete upotrijebiti na bilo čemu, bilo kada, bilo gdje. Većina ne može da radi sa ovim jer nisu ni napravili osnovu, temelj za ovo. A to je svijest o sebi. Ne ona u kojoj duhovnost govori već ona stvarna svijest o sebi. Zato umjesto autentične Afirmacije duhovnost govori o pozitivnom i borbi protiv negativnog. Jer ovo ne znaju i ne umiju da odrade zbog toga što nemaju temelj u osnovnoj praksi, ili svijesti o sebi i znanju o tome.

Kao što rekoh, opisat ću vam još neke načine koji se koriste u religiji i duhovnosti ali, naravno, najčešće pogrešno jer ljudi ne razumiju ni religiju ni duhovnost.
Ovaj tekst je napisan za Sajt kao produžetak teme na Forumu. Tako da ću te nove tekstove o Afirmaciji, najvjerojatnije, pisati tamo.

Probajte prvo raditi sa nekim malim stvarima. Ako uletite u rad sa nekim teškim osjećanjem, jakom neugodnom situacijom i nemate iskustvo u radu sa malim stvarima, teško da ćete uspjeti bilo šta odraditi. Zato polako i sa malim stvarima/situacijama.

Uživajte u radu sa Afirmacijom
Bhaerava