Mnogo je priča o „trenutačnim prosvjetljenim iskustvima“ ili „iznenadnim ili trenutnim transformacijama“ koje se, ako razumom probamo ispitati, odmah opravdavaju reinkarnacijom i prijašnjim, tko zna koliko tisuća godina, Radom ili Sadhanom. Kao što nedavno rekoh, ne možete ispitati masu duhovnih ideja i koncepata, osim vjerovati u njih ili imati svoja uvjerenja. A ako se čovjek želi probuditi u sebi ono što je potrebno jeste odbaciti uvjerenja i vjerovanja. To ne znači da će ona nestati, da više nećete imati nijedno uvjerenje ili vjerovanje. Dapače, mnoga od njih ostaju, no više nema identifikacije s njima, nema aktivnog učešća u vjerovanju u njih. Izvlačite SVOJU SNAGU, energiju, SVIJEST iz njih.
U skladu s ovom temom, dođe mi asocijacija o jednoj priči, nekoj Zen priči u kojoj je učenik pitao Majstora o tome što se dešava poslije smrti. Ovaj je odgovorio „ne znam“. Učenik je pitao, „kako ne znaš, pa ti si Majstor“. Zen Majstor s osmjehom odgovori, „da, jesam, ali ŽIVI Zen Majstor“.
Postoji nešto što nazivamo „intuicijom“ i većina tih znanja dolazi iz tog polja, nazovimo ga tako. Opet, koliko god intuitivno nešto znali, to ne znači da možemo, ovdje i na ovoj razini, provjeriti. Postoji niz razloga zašto intuitivni nivo spušta znanja, ali isto tako bitno je znati koliko mi „zaprljamo“ te informacije koje dolaze do nas. Mali postotak intuitivnog bljeska, velik postotak našeg tumačenja. I samim tim informacija nije čista.

I ja sam očekivao da je „prodor“ u „više regije“ nešto kao iskustvo na nekom višem nivou. Nešto kao iskustva koja imamo tokom nekog perioda kada počinjemo sa različitim praksama. Iskustva služe tome da se naš um, naša ograničena svijest i osjećaj „ja“ pripreme, da dožive nešto što nije od ograničenja koja su dominantna kod nas. To je kao kada ljudi odu na različite šamanske prakse i biljke i dožive određena viša iskustva, najčešće vitalnog svijeta, malo više razine od naše, i to se lako vidi po njihovim opisima. Što ostane od tog iskustva?
Osim uvjerenja u svoju veličinu, ništa. Sjećanje i prepričavanje. To je sve što imamo od iskustva.

Kao što rekoh, i ja sam imao uvjerenje o tome da je „prosvjetljenje“ iznenadno. To je jako čest opis među ljudima, učenicima u istočnjačkim praksama. Iznenadno prosvjetljenje ili šta već. Obično, to ne ide tako. Jasno mi je zašto tu idealizaciju i fantaziju održavaju. No činjenica je da svaki prijelaz, transformacija traži vrijeme i pripremu ljudske svijesti. Jako često, ili skoro uvijek, da zanemarim nekoliko slučajeva u povijesti o iznenadnim ili trenutačnih prosvjetljenjima (i to je samo nekoliko, ne koliko žele da vjerujemo da ih je bilo), transformacija, prijelaz, prelazak ide polako. Često se puta desi da je čovjek već prešao na novi način življenja ili postojanja a da to odmah i ne zna. Da mu treba vremena da skuži da je prešao tu stepenicu.
Prateći to što sam doživljavao kao prijelaze tih stepenica, kako sam rekao (možemo to nazvati kako želimo) skužio sam jedan jako bitan princip. A to je pripremiti svijest, pripremiti ljudski dio da izdrži to što mu prijelaz nudi ili što će biti kada prijeđe taj prijelaz.

Čak i prvi prijelaz iz „ja“ svijesti i postojanja u ne-ja svijest i postojanje može biti jako opasan za nepripremljenog čovjeka. I gotovo sam siguran da će izazvati strah. Čak i taj prijelaz je jako postepen. Može trajati godinama. Ili se može desiti da je čovjek već neko vrijeme u ne-ja događaju i postojanju a da to i ne zna. I onda, IZNENADA, skuži.

To je sve od tog IZNENADA.
Trenutak kada skužimo, primijetimo, saznamo da se to desilo. E to može biti IZNENADNO.
Ili kada se desi ujedinjeni događaj i postojanje. Većina to ne primijete godinama. A onda, negdje naleti na jako dobar opis nekoga tko je u tome, ne onih koji mudruju o tome a nemaju to – to nikad nisu dobri opisi, sve to je laž – i posumnja. I to istraživanje POTVRDE može trajati mjesecima, ako posumnjamo, ili godinama ako imamo jak mehanizam samo-omalovažavanja, nedostataka samo-pouzdanja ili osjećaj nedostojnosti – a manje-više, svi ih imamo. I onda IZNENADA prepoznamo, spoznamo da je to to. Jako česte su zablude oko toga. Svašta sam čuo. Prosto se smiješ kao „lud na brašno“ na to što ljudi zabriju. A to može biti lična prepreka jer to što vidiš stvori jaku razumsku blokadu, jako tumačenje koje te sprječava da skužiš to kod sebe.

Najčešće, i više nego što mislite da se dešava, prijelaz je POSTEPEN i ljudski dio – ili nekad bih to nazvao „skalarni dio“ naše i univerzalne svijesti – mora da se pripremi, inače može doći do urušavanja cijele ljudske svijesti, što rezultira odlaskom među „bijele kute“ i nastavak života u nekoj obližnjoj „sigurnoj kući“ nazvanoj, narodski rečeno, „ludnici“. I toga sam se nagledao u duhovnosti, a nekad, kod jako kliskih ljudi – onih čija je ličnost poprilično „vodenasta“, nedovoljno snažna i razvijena – dođe i do samo-ubojstva. Čak i oko toga ljudski strah je nerealan. To što čujemo za to ili se susretnemo s tim dešava se u manjem omjeru. Dešava se, da. Ali ne tako često. Postoje mehanizmi samo-zaštite. I kod većine oni jako dobro funkcioniraju.
Rekao bih da je ljudski dio svijesti taj koji se mora pripremiti za taj događaj. I on polako shvaća i on IZNENADA shvati ili razumije da se to već desilo. I da je to u stvari to iza tih priča o „iznenadnim prosvjetljenjima“.
Jer što god pričali o tome, kako to izgleda i što je to, filteri ljudske svijesti i pojedinačnog, ograničenog „ja“ to preuzimaju i tumače. I time, koliko god bilo shvatljivo, čovjek ne razumije što je to. Čak i ako bismo protumačili svaki milimetar puta ili mape čovjek to ne može razumjeti s nižim, da tako kažem, stanjem ili ograničenim „ja“. On može zamišljati, može se umisliti kao što većina umisli, ali ne i razumjeti.
Nekad treba da prođe dosta vremena prije no što spoznate – vaš um, vaša svijest – da ste prešli prag ili taj stepenik i da ste već dugo u tom novom, recimo tako, postojanju. Da se desio taj neki, kako ga nazivamo, događaj. Kao recimo spomenuti Ne-Ja događaj. Da ste u drugačijem Postojanju od ograničenog „ja“ postojanja. Zato spominjem taj izraz „skalarna svijest“ jer to mi je jedno od boljih pojašnjenja i jasno ukazuje zašto odmah ne uvidimo da se desio taj događaj.

Drugi, i ne manje bitan, razlog je priprema, prilagodba. Ne prilagodba novom, nazovimo ga tako, stanju svijesti (jer to NIJE stanje, to se samo tako naziva i jako je loš naziv, zato nazivam to „DOGAĐAJEM“ ili „POSTOJANJEM“), već našem STAROM stanju svijesti, našoj zaostalom nepromijenjenom stanju. Zabluda je ako mislite da to jednostavno nestane. Ni to ne može nestati iznenada. Sve što ste o tome čuli je laž, idealizacija, manipulacija, pričica onih koji to nemaju niti su prošli itd.
Čak i ta priča „o smrti prije smrti“ nije iznenadan događaj. To je također postepeno. Ono što je IZNENADA jeste vaš trenutak kada shvatite da se to desilo, kada to dođe do vaše svijesti. To je to IZNENADA u svemu tome.

Priprema naše ljudske svijesti je jako bitna. I tome nekad služe iskustva koja doživljavamo, ili ono što u Radu nazivamo „biti u povišenijem stanju svijesti“.

To ne znači da se prijelaz desio, već da imate te trenutke kada ste budniji, prisutniji, i oni traju neko vrijeme, pa se vratite nazad u svakodnevni način funkcioniranja. Sve to služi pripremi svijesti prije no što ona shvati da se prijelaz desio. Neću da ulazim u duhovne manipulacije, zablude i slično koje vladaju tom scenom ili pijacom. To je u skladu s nivoom njihovog bića, nivoom klinca, djeteta gdje su zaglavili i nisu dalje sazrjeli. Nezreli su. Zato žele vjerovati u te pričice, bajke.

Priprema naše svijesti je jako bitna jer nije cilj brutalno ubojstvo „niže svijesti“ od neke tamo „više svijesti“. Ona mora BITI INTEGRIRANA, upijena u novo postojanje. Ona mora dati svoje iskustvo, svoje znanje, svoje duboke utiske toj „višoj svijesti“, da tako kažem čisto radi jasnoće ovoga o čemu govorim.

Iskustvo koje ste stekli kao čovjek, razumijevanje koje ste stekli, mora biti integrirano u novo Postojanje.

Inače bi taj čovjek, to biće novog nivoa postojanja, bilo idiot. A i to je jako čest slučaj u duhovnosti. Imate dosta ljudi veoma visoke svijesti, kako se to kaže, a da su FUNKCIONALNI IDIOTI. Neupotrebljivi. Desio im se prijelaz, ali ni prije toga nisu bili nešto previše pametni. I prije toga su bili teške neznalice i idioti.
Taj prijelaz, ako je iznenadan, može uništiti ljudski dio svijesti. To se često dešava u magijsko-okultnim praksama. U duhovnim također postoji, ali nije tako često. Jer u magijsko-okultnim praksama vi ste sam svoj bog. I na kraju, nakon pucanja, taj „bog“ odjednom je „idiot“ jer nije bilo ničeg višeg s čim je taj čovjek došao u kontakt što bi preuzelo taj šok koji se dešava u trenutku kada shvatite da ste prešli stepenicu ili na tu novu razinu postojanja. To se dešava također i u monaškim uvjetima, unutar manastira. A nekad je potrebno vrijeme da se taj čovjek liječi, kako bi mogao podnijeti to što se desilo. Obično, te stvari se kriju kao što „zmija krije noge“. Jer ljudi se prepadnu toga, ne razumiju o čemu se radi i onda idu projekcije, priče, prosudbe, uvjerenja, vjerovanja itd. I to je, jako često, kraj evolucije. Toliko to može biti gadno i zbog toga se krije.
Kada, recimo, vidite tu ogromnu, nepreglednu, prazninu u centru sebe. Tom dijelu gdje ste prije doživljavali svoje „ograničeno ja“. Odjednom ga tu nema, i koliko god ga tražili ne možete ga naći. Na njegovom mjestu je praznina, tama, nema ničega. I primijetite da to nije neka točkica u vama, već je to ogromna rupa koja guta svaki dio sebstva na kojeg ste navikli. To je strašno. Užasno iskustvo ako niste pripremljeni za njega. Jasno, um to ne može zamisliti. Koliko god zamišljali neku „crninu“ ili „tamu“ u centru sebe, pitanje je tko je to ili što to u vama to zamišlja? Tu u centru NEMA NIČEGA. A tama, praznina, crnilo – kako to zamišljamo – je NEŠTO. Za zamišljanje tame ili praznine potreban je PROSTOR. Što je to onda što zamišlja tu prazninu ili odsustvo ili tamu u centru? To ste vi, to je vaše „ja“.

Kada kažemo da u centru nema više ničega to nije zamišljanje praznine, tame, nekog crnila ili nekog odsustva vas. To VI zamišljate. Kada je to stvarno, vi to NE MOŽETE VIDJETI.

To nije kao da okrenete neke „unutarnje oči“ i pogledate u to. Ne, to je skoro pa ćelijski osjećaj.
Recimo, kada zamišljate prazninu nesvjesnog stanja u kojem ste bili prethodne noći dok ste spavali. Svi to imate i znate. Svi poznajete to prisjećanje. Vaš um stvara PREDSTAVU nesvjesnog stanja svijesti. I možete lako osjetiti da je to zamišljanje koje se dešava predstavom uma. No nekako znate taj OSJEĆAJ nesvjesnog u dubokom snu. Ali nejasno, zamagljeno i onda se um umiješa i „nacrta vam“. Praznina, Ništavilo u centru, NIJE takvo kakvim ga um zamišlja. To je zamišljanje.

Kada kažem da u centru nema ničeg znači NEMA NIČEG. Nema ni zamišljanja praznine, tame, odsustva. I moj um voli da „opisuje“ to, crta, slika, daje prijedloge kako to izgleda. Ali JASNO ZNAM da sve te predstave koje on ima NISU to što u centru postoji. To nije ni ona „praznina neispunjenja“ koju mnogi osjećaju u grudima. To su ljudske emocije. Ovo nije ni emocija ni iskustvo ni raspoloženje ni mentalno zamišljanje.

To je kao RUPA na papiru. U toj „rupi na papiru“ NEMA NIČEGA. Papir može znati, kao što to vaša ljudska svijest može znati – ili točnije, da budem precizan, Spoznajni dio Svijesti to zna – da u centru tog papira NEMA NIČEGA. Zato to i nazivamo „crnom rupom“ u centru sebe.

To ne NESTVORENO, NEPOSTOJANO. Um ili svijest NE MOŽE zamisliti NEPOSTOJANJE ili NESTVORENO. No, može ZNATI da je to u njenom centru, da se nešto probušilo. Ali ne može to vidjeti, ne može pogledati u to.

Elem, da se vratim nazad.
To je jako rijetko iznenadno. Iznenadno je naše SHVAĆANJE ili NAŠA SPOZNAJA toga, trenutak kada IZNENADA to realiziramo, razumijemo. I onda, nakon toga, ide također prilagodba koja može trajati neko vrijeme i najčešće traje neko vrijeme. Morate preživjeti. Ako vas nešto Više preuzima, recimo to tako, tome „višem“ nije cilj da vas uništi. Dapače, želi vaše iskustvo, vaše razumijevanje, vašu cjelinu u sebi.
I to preuzimanje od onog što nazivamo, neću ići dalje od ovog, Istinskog Ja ili Svijesti je lagano, sporo, oprezno, postepeno. Koliko god navikli na njega uvijek u „nižem“, onom ljudskom, izaziva ČUDAN OSJEĆAJ. Znate što je to, znate o čemu se radi i VOLJNO se morate prepustiti tome. To je bukvalno ono što se kaže da te preuzima „božanska volja“. Osjećate to tako. Jasno, ovdje ne govorim o religioznim fantazijama ili duhovnim fantazijama „božje volje“. Nemate pojma što je to. Imate fantaziju, uvjerenje, mišljenja, vjerovanja. Ako mislite da to želite, lažete se. Ja to nikad nisam želio. To nije ono što sam zamišljao. Ni ne sliči tome.
Isto je i sa događajem kada vas preuzima Ujedinjeno Postojanje ili Ne-dualni događaj. To je užasno. Iako se odobrovoljeno tome predajete. Ako ste religiozni u tom trenutku, ako imate tu pozadini, TO JE ODLIČNO. Imate funkcionalan odbojnik, u smislu, pozitivan odbojnik. Ako tome kažete da je to Bog, odlično. Vaša predaja će imati manje šokova. Ovo je kao kapitulacija. Bezuvjetna kapitulacija. Ne možete od TOGA NEČEG što je prazno, NEPOSTOJANJA tražiti neke ustupke. To nešto je oprezno s vama, srećom, ali nije ugodan osjećaj. Pored emotivnog osjećaja, da razdvojimo, koji se javlja jer osjećate da nestajete, imate i OSJET, koji nije nimalo ugodan. To je kao da ćelije ZNAJU ŠTO IM SE DEŠAVA ako vi ne znate. I one vam to prenose OSJETOM, neugodom.
Znam da ovo može izazvati strah kod vas. Ali daj da već jednom razjasnimo sve te pričice koje se prodaju na duhovnoj pijaci. Sve to je smeće, sranje. Ništa od toga nije tako. Sve je to fina i ugodna laža i paralaža.
Ako tome možete dati karakteristiku „BOG“, „vaše VIŠE BIĆE“, „KOZMIČKA SVIJEST“ – to je ODLIČNO.
Imate funkcionalni odbojnik.
To znači da vam pomaže u prilagodbi.

Ima još nešto. Nazivam to nekad na ovaj način.

„Bog/Istina vam se skriva“ i traži da aktivno tražite gdje se sakrio.

Ne znam kako bih to opisao. Morate vas se nekako motivirati. Imate taj trenutak sažimanja, isprepletenosti, nečeg Višeg što ulazi u vas i ISPUNJAVA vas. Divan trenutak. A onda sve to nestane. Kao da da se nikada nije desilo. I onda vi kao manijak tražite to. Nije to nestalo, samo se smaknulo iz vašeg „vidnog polja“ ili polja svijesti. I onda vas „kopka crv“. I taj „crv koji vas kopka“ natjera vas da idete još dublje, da kopate još dublje. I onda opet, neki novi proboj, novi osjećaj, sličan, ali nije isti kao prijašnji. I to je dio PRILAGODBE. Dobrovoljne kapitulacije. To su vam oni opisi Sufija o tome „kako se Ljubljeni/Bog/Istina sakriva“ i Sufija pati za Njim. Traži ga. Žudi za Njegovim dodirom. Odlično su to opisivali kroz pjesme, qawwali-ije.

Vi se morate kao ljudsko DOBROVOLJNO PREDATI, kako se to kaže i kako mnogi fantaziraju o tome, BOŽJOJ VOLJI. Povjerenje, Vjera, funkcionalni odbojnik, Bog, Istina, Više Biće, Univerzalna Svijest, Kozmička svijest, sve to su dobri pomoćnici u tom prijelazu.

Lično, volim to očistiti od svega toga i brutalno to doživjeti kao NIŠTA koje me preuzima, kao NEPOSTOJANJE koje me guta, jede, uništava. A nekad si to predstavim ili pustim i EMOTIVNI, ili točnije, PSIHIČKI osjećaj. To je to što sam u gornjem pasusu opisao. Volim oba, a onda volim i da pustim to na ćelijski OSJET, točnije FIZIČKU SVIJEST. Da osjetim kako ona to doživljava.

Sve to je potrebno kako bismo se prilagodili. Kao kada ronimo (nemam iskustvo ronjenja u velike dubine) i imamo one dubinske prilagodbe ili kada izranjamo iz velike dubine. Inače to može da uruši granice svijesti.
Jako puno slušam o „urušavanju granica svijesti“. Fenomenalno!
Jako mi je smiješno, sve te pričice duhovnjaka o tome. Da je to tako, ne bismo imali mnoštvo fantazije koju imamo na toj duhovnoj pijaci. Svijet bi se brzo mijenjao da je to istina.

Granice imaju svrhu. Jasno je da je potrebno ukidati te granice i proširivati svoju svijest. Ali za to vam treba nešto što može da izdrži urušavanje granica. I to traži vrijeme, prilagodbu.

No kada se naviknete na ovo što nekad nazivam „urušavanje ljudskog“, kada imate povjerenja prema tome, ide malo brže. Ulijećete, igrate se, prepuštate se tome. Ali čak i u tom prepuštanju postoji određeni dio svijesti koji kontrolira što se dešava, i jako je bitan. Inače ćete napraviti kaos oko sebe. Morate imati taj dio disciplinirate ljudske svijesti koji ZNA gdje se nalazi. On je djelomično instinktivan i djelomično vitalan i razuman. Mislim, znam da vozim 120 niz Iriški Brijeg. I znam da je ograničenje 50. I znam da su sve opcije otvorene u tom trenutku. I prilazak i izlijetanje u provaliju. I ako je meni kao toj proširenoj svijesti svejedno, ljudskom NE SMIJE BITI SVEJEDNO. Iako znam da se o tome brine nešto Više od mene kao čovjeka, i imam povjerenje prema tome i znam da mi se ništa ne može desiti u tom trenutku, opet mora biti određeni LJUDSKI oprez. Onaj disciplinirani glas razuma u glavi koji ti kaže, „alo idiote“. I onda se malo smirite, malo se dovedete „u red“. Meni je izazovno vidjeti u što se pretvara percepcija, refleksi, svijest u tom trenutku. Kada sam proširen do ogromnih širina percepcije i u isto vrijeme fokusiran u točku ispred sebe i znam, instinktivno i, možda, intuitivno znam što će svaki vozač ispred mene napraviti. To je fascinantno kako to radi. Brutalno. I naravno, volim biti sam u autu. Tu je korisna ta disciplinirana ljudska svijest.
Ovo znaju oni koji vole adrenalinske sportove. To je taj osjećaj koji osjećaju i koji ih stalno „zove“.
Ovdje je to isto. (Nadam se da netko iz Srbije zna za taj dio o kojem pričam i on će znati kako izgleda ta cesta spuštanja niz Iriški Brijeg).

Kako rekoh. Potrebna je ta prilagodba i naše svjesno, s namjerom prepuštanje toj Božjoj Volji, ili tim drugačijim razinama Postojanja. I to što se to nekad opisuje kao IZNENADA je samo naš trenutak kada to ODJEDNOM i IZNENADA skužimo da se desilo. I to je šok. Prosto ne vjeruješ, a ponajmanje ZNAŠ kada se to desilo. I ima još nekih „simptoma“ kako se to može prepoznati i opisa koje ćemo dati, ali ih ne želim davati javno. Neke stvari trebaju ostati skrivene zarad onih koji s tim žele manipulirati. Jer ako ih sada napišem za mjesec dana će mnogi facebook duhovnjaci odjednom imati to iskustvo i koristiti te opise da dokažu svoju veličinu i onda ode sve u klinac. Zato ne želim opisati neke stvari. I ovo što sam opisao će biti iskorišteno na pogrešan način. Čim date nešto u ovaj svijet, svjetske sile koje vladaju ljudima to iskoriste i unište. Zato neke, bitne detalje, ne želim napisati. Dovoljno mi je par pitanja da vidim je li taj čovjek ovo doživio ili samo fantazira. To što se „odjednom sjeti“ i to obavezno poslije mog opisa i „odjednom to zna“ mi govori da je prevarant. To znaš ako znaš. Kada ti netko nešto opiše i ti „odjednom to znaš“ i kao „samo se nisi sjetio ili sjećao“, uh… lažnjak koji kupuje svoj status kod tebe.

Svaki prijelaz na novo Postojanje traži vrijeme prilagodbe i SKORO NIKADA nije iznenadan. Iznenadan je naš trenutak kada to realiziramo, kada shvatimo da se to desilo.

I to je čak ŠOK. A da ne pričam o tome kakav bi to bio Šok da smo svjesni kada se to desilo.
Ljudska svijest mora da se prilagodi tom događaju, toj promjeni realnosti. I, na kraju krajeva, ona se mora dobrovoljno predati, dati toj promjeni, a to je njen daljnji rast i razvoj, daljnja evolucija.

Morate proći sa tim NOVIM svoj trenutni život, ponovo ga doživjeti, revidirati sve. Ako mislite da to znači da nećete morati i dalje Raditi na sebi, varate se.

Ta nova svijest, recimo tako, to novo postojanje NEĆE mijenjati vašu površinu osim koliko je potrebno za njeno funkcioniranje. Vi to morate uraditi. I to radite kroz tu postepenu prilagodbu na novo funkcioniranje.
Postoji još jedno pogrešno vjerovanje, a to je da će vas ta nova svijest promijeniti. Ono, sve će ona umjesto vas odraditi. Još jedna duhovna zabluda. Ništa ona neće odraditi umjesto vas. Bilo bi kontraproduktivno. Ona pomaže, gura proces, ali vi DOBROVOLJNO morate raditi na aktivnoj promjeni, ako želite kompletniju transformaciju, promjenu životne percepcije, doživljaja, življenja. To je sindrom ljenčine. Sindrom onog koji nikada ništa neće napraviti u svom životu. On želi promjenu, ali da nešto učini po tom pitanju, ništa od toga. To što je bio dan ili dva na nekom kursu meditacije ili čega već ili neke ajahuaske i slično i onda očekuje da će to nešto samo od sebe da ga promijeni, ništa od toga. Malo nadrogiran, da. Možda je to i sve što traži, a onda glumi duhovnost i prodaje vam kursove kojekakvih promjena. To nije promjena, taj se nije promijenio.

Promjena traži jako puno AKTIVNOG RADA i to najviše onda kada vam se to uopće ne da.

Elem, dosta za večeras.
Nadam se da će vam ovaj tekst razjasniti neke stvari u vezi promjene, prelaska stepenica ili razina postojanja itd.

Ne padajte na priče. Razmišljajte svojom glavom, zato je i imate.
BH