Kraj pitanja je Odgovor ili Realizacija Istine

Svako pitanje vodi do kraja pitanja. Ali svi očekujemo da je kraj pitanja u stvari odgovor. Očekujemo neki smislen, rječit odgovor na vječna pitanja pa čak i na pitanja koja se tiču samo-ispitivanja, ispitivanja svoje stvarnosti i onda ćemo, po našoj „logici“, saznati kakvo je „to što jeste“ i znat ćemo kakav je svijet „takav kakav jeste“. To su u biti zamke uma. Znanje o kojem se govori nije znanje ili poznavanje stvari kako to naš um poima, kako očekuje, kako tumači ili kako je navikao „da zna“. Čak i ako kažemo da je odgovor u tišini, umirenosti uma, tada ćemo jurcati za tišinom ili umirenosti i smatrat ćemo to odgovorom.
Odgovor ne postoji na način kako to očekujemo. Ja sam mislio da kada spoznam šta je Istina da će to biti neki odgovor. Tipa, „ti si to i to“. A onda, kako je takav odgovor izostajao, želio sam da najdirektnije moguće VIDIM istinu, kao recimo što vidim bilo šta oko sebe ili u sebi. I to je izostalo. Onda sam se vratio nekoliko koraka nazad i počeo ispitivati ono što prihvaćamo „zdravo za gotovo“. Vidim li ja ili imam li neki rječit odgovor na pitanje kako znam da sam čovjek? Ljudsko biće? Muškarac? Taj i taj lik?
Ja znam da sam čovjek, recimo to tako zarad ovog primjera, ali ne mogu da vidim su silu, to stanje, niti na bilo koji način osjetim neki jasan centar ili točku osjećaja čovječnosti. Isto je sa bilo čim u meni. Znam da sam, ali ne mogu ni na jedan jedini način dokazati da jesam osim Znanja da Jesam. Što god da sam istraživao, bušio za odgovorima, dokazima, ili bilo kakvim „tvrdim“ saznanjem u smislu saznanja kojeg imam o objektima oko sebe, stvarima oko sebe, nailazio sam na isto. U koju god srž sam se zaputio „odgovor“ je bio isti. Svaki odgovor je raslojio, razdvojio, isjeckao stvarnost onog što sam ispitivao. Ako vidim neku stvar i pitam se „šta je to?“, u smislu da ne prihvaćam ideje i pretpostavke koje sam znao o toj stvari, tzv. stvarnost te stvari se raslojavala, sjeckala, raspadala i ostajalo je isto. Isto je bilo i kada sam išao u sebe, recimo to tako. Jer na kraju razumijete da nikakvo „sebe“ ne postoji. I to je nešto najčudnije što možete čuti od nekoga, spoznati, ili ponavljati kao papiga bez da razumijete. To ne znači da nema navika, misli, emocija, procesa, reakcija, i svega onog što ste „imali“ dok ste imali „sebe“ ili bili „sebe“. To je tu i dalje, i kreće se samo od sebe. Reagira, tumači, daje uvjerenja, izbacuje mišljenja kao stroj za izbacivanje teniskih loptica. Uvidi koji se imaju u početku postaju sve čvršći i jasniji.

Postoji ta temeljna svijest o sebi ili svijest o „sebi“, ali nema nikakvog „sebe“ kojeg bi mogli biti svjesni, osim znanja da ste svjesni i osjećaja da vi jeste.

Ali to znanje da ste svjesni i osjećaj da vi jeste nije ni malo kruto, čvrsto, strukturom jasno kako smo to navikli u svakodnevnom životu ili životu u nesvjesnom stanju ili neznanju ili iluziji. Krut um se toga boji. Zbog toga zalazi u ideje, koncepte, učenja, filozofije, mudrovanja. O ovom, onom, biću, ne-biću, ja ili ne-ja i slično. Zaboravlja, ili bolje reći ne zna jer on može imati filozofiju, ali ne i Znanje, da koliko god on to stavljao u neke forme, smislene ili besmislene, ta forma i dalje služi samo tome da se uvidi unutarnje ništavilo – samo način da se to tako iskaže ovisan o tradiciji ili konceptu koji je bio prirodan za pojedinca.
Bljeskovi onog što često u neznanju nazivamo „čista svijest“, ispitajte taj termin i on će uskoro pasti kao i svi ostali termini, postaju sve češći, jasniji, temeljitiji. Zabluda je pomisao da ste vi osvojili to stanje svijesti o sebi (sebi kao nečemu što je svjesno, budno, postojano, jeste), da ste vi stekli to stanje. Zato se uvijek govori u terminima odbacivanja ili negacije.

Ispravnije bi bilo reći da se TO stanje samo od sebe razotkriva.

Prostor kuće je uvijek bio prostor kuće ali on se razotkriva izbacivanjem namještaja, viška koji vam više ne treba. Uskoro, kako izbacivanje daje rezultate, prostor sam od sebe prikaže, uvidi, pokaže i vi ga postajete svjesni, no postati svjestan prostornosti kuće nije dostignuće ili postignuće, već je prosto razotkrivanje, spoznavanje ili spoznaja.
Kako se iz svijesti izbacuje višak, beskorisno, ono što smo skupljali kako bismo imali „sebe“, uskoro se svijest sama od sebe razotkriva, postajemo svjesni da smo svjesni i da je to sve što jesmo i da znamo da jesmo. Nismo ništa osvojili, zadobili, dobili, ostvarili, iako možemo govoriti u tim terminima, već smo postali svjesni toga, spoznali to i uviđamo to kao svoj istinski temelj.
Recimo u jednom trenutku razumijemo šta znači ideja „da je sav svijet u nama“, to nam prosto postane jasno. To ne znači da svijet izvan nas ne postoji, jer ne možemo ni na jedan način dokazati – imati direktno iskustvo svijeta izvan nas – niti osporiti takvo što.

To samo znači da ako nema ove svijesti koja je svjesna nema ni svijeta ZA MENE.

Tada počinje shvaćanje šta znači „sav svijet je u meni“; „izvan mene ništa ne postoji“; „svijet je odraz moje svijesti“; itd. To postaje toliko očito da ništa drugo ne može da zasjeni taj uvid, u početku, ili to Znanje na kraju.
Postepeno, kako težimo biti sve prisutniji, svjesniji, ili drugim riječima, Stvarniji uviđamo istinitost tvrdnje da smo mi svjedoci svijeta, svjedoci pojavnog. Naše najdublje stanje je svjedočenje i Znanje o svjedoku. Jasno, prvi problem jeste to da nikakav Svjedok ne postoji kao identitet, entitet ili nešto slično. I mnogi zaglave u tome. Reći „ja sam svjedok“ ne znači ništa osim nešto opisati.

Čim se ta ideja pojavi i ispitate je, uviđate da nema ničega takvog kao svjedoka. Postoji svjedočenje, svijest svjedočenja, ali nema nikakvog identiteta ili „ja“ u svjedočenju. Svjedočenje je tu, samo od sebe, prisutno, svjesno, umireno, temeljito i to je sve. Svijest, svjedočenje i svjedočeno postaje jedno te isto.

U kojem god pravcu da pogledate – ka svjedočenom, ka svjedoku ili uvidite sam proces svijesti svjedočenja – uviđate da je to jedno te isto. Jer više nema „stvari“ koje zaklanjaju pogled. Drugim riječima, više ne imenujete (iako se imenovanje automatski događa), nemate vjerovanja (iako se vjerovanje samo do sebe dešava), nema misli o bilo čemu što se nalazi unutar te svijesti (iako se misli same od sebe dešavaju), itd., i uviđate povezanost, jedno-te-istost ili istovjetnost i svjedoka i svjedočenja i svijesti o svjedočenju (procesa svjedočenja). Sve to je jedna jedina svijest ili nešto, a to „nešto“ nazivamo svijest. I shvaćate da je i reći „svijest“ samo još jedna prepreka i prestajete to nazivati „sviješću“. Nemate pojma šta je to, ni tko je to, ni o čemu se radi, niti koji je smisao ili besmisao svega toga, a nešto vas više ni ne zanima o čemu se radi. Postoji samo to prosto Nešto i sve što ste do sada znali o tome, čuli, pričali odjednom nema smisla. Šupljikavo je, prazno, ništavno.
Mnogi ostaju o tom stanju spoznate pasivnosti. Mogao bih reći životare do kraja tjelesne smrti. To znači dok se centrifuga „karme“ ne odvije do kraja. Ona se odvija, ali to je kao što neki predmet ima svoju „sudbinu“ koja ovisi o nizu faktora i sama od sebe teče, tako je i sa „vama“. Ono iza ne možete vidjeti, ne znate šta je to, no to se dobro osjeća, zna. O tome nitko ništa ne zna niti može znati. Ukoliko netko nešto „zna“ riječ je o projekciji, mudrovanju, filozofiji, skupljanju „prosvjetljenih“ poena i slično.

Znanje na kraju postaje vječno Ne-znanje.

To nije isto kao neznanje o nečemu u svijetu u kojem živimo. Zato to pišemo na ovaj način. Ne-Znanje. Ali to Ne-Znanje ovisi samo o dijelu koji je Spoznat, Znan. Tj. o dijelu koji Zna da on Jeste. Zna i Osjeća da Postoji – Postojanje, Bivanje, itd. To iza je Ne-Znanje jer osjećamo da u „tome iza“ nema nikakvog Znanja, niti nekoga tko Zna. Ne-Znanje. Ne-Biće. Ne-Svijest, itd.
U isto vrijeme ste Znanje i Ne-Znanje. I pojavljuje se nešto novo. To novo je nestanak kontradikcije, da to tako kažem, između Znanja i Ne-Znanja. To dvoje postaje Jedno.
Korak prije toga je spoznaja da se čak i onaj koji Zna ili svijest o tome da Svijest Jeste pojavljuje i nestaje te time ona ne može biti vječna, istinita, stvarna. To su koraci. Prvo vam je to bilo stvarno, postojano, istinito a onda, kako zamah ispitivanja ide dalje, i to se uništava, raslojava, odbacuje.

Ne-Znanje postaje vaša nova Istinska Stvarnost.

U biti, to je ono što se zove Realizacija Istine ili, manipulativna riječ „prosvjetljenje“. No, to je također ono što zovemo „probuditi se“. Više ne spavate i ne sanjate svijet, sebe, druge. Probudili ste se, Istina je došla i probudila Svijest i ona joj je, reflektivno, odgovorila. Spoznala je samu sebe. Jasno, ako ste pratili mogli ste shvatiti da to ne možemo nazvati niti jednim jedinim imenom kojim to nazivamo dok spavamo. „Spoznao sam sebe“, „prosvjetljen sam“, „probuđen sam“. Iako to možemo govoriti drugima, ako se to od nas traži, ali sami znamo da to nije istina. No, kako smo i dalje tu gdje smo i bili – tijelom i umom prisutni; ne, svijet nije nestao – koristimo jezik i percepciju koju smo i prije toga koristili. Ali duboko i plitko u Sebi (Svijesti) više ne potvrđujemo tu stvarnost kao stvarnost. Kao šuplja posuda smo koja živi dok glina traje i koja će na kraju da se vrati u svoje osnovne elemente od kojih je i nastala – prah prahu, zemlja zemlji, ličnost mjesecu, osjećaj Ja Jesam suncu, itd. Došli ste do srži, iako reći tome „srž“ je smiješno u tom trenutku jer to je samo imenovanje nečega do čega ste „stigli“ i dalje ne možete. Ima raznih ezoteričnih teorija o tome „dalje“, ali za sada to nije bitno jer hrani lažnu ličnost (ego).

Pasivno „stanje“ probuđenja je najčešće. Jer se više ne vidi smisao da se bilo šta drugo radi, živi, biva, itd. Ali aktivno „stanje“ probuđenja je nešto sasvim drugo. Jako rijetko oko nas, jer većina odbacuje tu ideju kao iluziju. To su stare tradicije joge, tantre, gjane, vedante, itd. No, unutar izvornog Tantričkog Učenja, aktivno stanje se ne odbacuje jer to učenje je Afirmativno ili Afirmativna Advaeta. Spoznaja Istine najčešće daje ne-dualnu pasivnost, da se tako izrazim. Ali unutar Tantričkog učenja pasivna ne-dualnost se ne priznaje, već se vidi kao staro-vedantistička manipulacija. Ili drugim riječima, degradirano, uništeno staro učenja koje danas više nema nikakvog smisla ili vrijednosti i vodi polu-istini ali ne i cjelovitoj Istini. Ali ne želim vas s tim zamarati.
Aktivno biti Budan znači živjeti Istinu koju ste spoznali, nastaviti dalje Raditi na sebi, živjeti Ujedinjeno Stanje i Istinsko Stanje (ja), izražavati ga (se), živjeti kroz njega kao što smo živjeli kroz Neznanje, san iluziju. Tada smo vjerovali da je to istina, a sada znamo da nije. I znamo, Realizirali smo Istinu. Sada živimo kao ta Istina ili da budem precizan, tada ta Istina živi kao ovo tijelo, um, život. Ono što nam ostaje jeste odbacivanje zaostataka, procesa, ideja, koncepata, itd. koji su ostali – a uvijek ostaje – kristalizacija te Istina-Svijesti u ovom tijelu i životu. I to ne radi nas samih – kojih nas??? – već Istine radi. Netko će reći Boga radi. Da, i tako se može reći, iako na ovom putu ili kroz ovaj način koji opisujem više to ne nazivamo Bog. Previše pogrešnih ideja, koncepata i slično. Već prosto Istinom. Iako je naziv „Istina“ u stvari naziv „Bog“, naziv „Brahman“, naziv „Parabrahman“ ili tko zna već koji naziv. Možemo ga nazvati i „Katica iz Šišljavića“ (selo/mjesto između Zagreba i Karlovca) sasvim nebitno.
Iako je temeljna stvarnost koju smo spoznali Ne-Dualna živimo je sasvim Dualno. I ovo je nešto što većina modernih „advaita“ ne razumiju. Prosto zato što je moderna advaita ili gjana zaglavljivanje u Istini kroz um ili intelekt a to nosi svoje nedostatke, tj. ograničenja. Zbog toga su ti ljudi arogantni, umišljeni, intelektualno suhi, itd. Ništa bolje nije ni sa tzv. „bhaktama“ ili vjernicima. Oni su emotivno/energetski nabijeni ali u fantaziji koja, ako se čovjek probudi kroz neočišćen emotivno um, postaje pretjerana, fanatična, i slično. Imamo suho Znanje bez moći djelovanja ili djelovanje (vjernici) bez Znanja. Odlična kombinacija za Četvrti Svjetski. To je probuditi se kroz jedan um. Ali nebitno u ovom trenutku. Osnove Gurđijeva i Aurobinda, slobodno čitajte te autore/Majstore.

O da, sve dok ste živi imate ćete i dalje i um i emocije i procese i misli i osjećaj ograničenog „ja“, itd.

Laž je da to nestaje. To prelazi u drugi plan, da ako ima sreće ili mučnog Rada. Ako ne, pa imat ćete probuđene idiote. A takva je većina koja Realizira Istinu. Znam da idealizirate to „stanje“ jer su vam napunili glavu sa tim glupostima. Ali to nije istina. Bilo koja idealizacija je samo idealizacija i nije istina. Znate onaj tekst koji je svojevremeno kružio duh. zajednicom: „kako izgleda probuđen čovjek/osoba“. Zanimljivo ludilo koje je mogla napisati samo luda osoba koja ništa od toga nije doživjela već se načitala i načula gluposti i umislila da zna o čemu se radi. Ali znam koliko je ljudi palo na taj tekst.

Probuđenu osobu, recimo da osoba postoji, ni na koji način ne možete razlikovati od bilo koje druge osobe, recimo da druge osobe postoje.

A on, ako se razlikuje ili potencira razliku, ili je glup, ili lud, ili oboje zajedno ili se samo zajebava sa ljudima oko sebe, što je jako rijetko. Obično pripadaju jednoj od dvije ponuđene kategorije. Jer ako stvarno Zna onda Zna da nema „probuđene osobe“ ili „probuđenog čovjeka“ i da to što je to Nešto Budno unutar tog tijela i uma, nema nikakve veze sa njim. Time, on ne može biti probuđen.

To Nešto je Budno i to je to.

On je i dalje on, osoba, identitet i slično koji nije do kraja odbacio sebe već je zaglavio u podijeljenog stvarnosti.
Kada je riječ o aktivnom probuđenju Rad se dalje nastavlja. I, ponovo, naglasak nije na tom Nečemu, već na onom što je prepreka da se to Nešto do kraja izrazi kroz ovo tijelo i um. Drugim riječima, Rad, Rad, Rad; odbacivanje, odbacivanje, odbacivanje; izražaj Istine, izražaj Istine, izražaj Istine; itd.
No, ovaj put to ne radite vi.
Često čujem od ljudi kako komentiraju nešto u stilu „pa zar nikada nema kraja“ ili „očekivao sam da više neće biti napora, rada, truda, itd.“. Pa neće. Jer vas neće biti, tj. neće biti više tog koji kuka, privlači pažnju, zapomaže, žrtva je, pati i slično. Jer ako ste došli do „kraja“ ovog procesa osvijestili ste to što je žrtva, to što pati, kuka, zapomaže, želi (laže) kraj. On ne želi kraj, da razbijemo to vjerovanje, već želi kraj njegova napora, borbe, patnje i da sve ide samo od sebe „kao po loju“. To je laž koja je uzela korijenje u nama dok u stvari ona uživa u tome što govori i kako se osjeća. To je program oprečnih sila u nama s kojima smo duboko poistovjećeni – ja kao žrtva, rob, paćenik, umoran čovjek, itd.

Ispitati sve znači doći do kraja pitanja.

Odgovor ne postoji kako to očekujemo već je Odgovor to, recimo to tako, Stanje koje je srž Ispitivanja. Taj Ispitivač koji ostaje kada sva pitanja otpadnu, ta srž veoma svjesne i žive Svijesti o koja ostaje to je Odgovor. I tada živite taj Odgovor. Mogu reći i KAO taj Odgovor, neću pogriješiti. To „stanje“ ili ne-stanje Odgovora je živjeti Istinu, Znanje, Budnost, Boga, Brahmana ili „Katicu iz Šišljavića“. A kako će taj čovjek fizički izgledati ovisi o tome na koji je način ušao u to stanje. Kroz um, emociju, tijelo, ili svijest i sve umove zajedno. Velika je razlika među njima i ovisi o dominantom umu ili o svijesti koja je gospodar svim umovima a to je tada malo drugačije.

Kada Ispitujete i tražite The Odgovor ne zadovoljavajte se ni sa jednim odgovorom kojeg možete dobiti jer to nisu odgovori.

To je zavlačenje u novi krug. Odgovor koji je Stvarni Odgovor je, KAO, stanje najdubljeg i najintenzivnijeg Ispitivanje koje je sam Odgovor ili Živa Svijest Svjesna da je Svjesna. I to je vaša Priroda. To ste vi. I ništa osim toga ne može biti vaša priroda jer ništa osim toga i ne postoji u Stvarnosti već samo u pojavnosti, Neznanju. Kada dođete u, recimo to tako, „Svjesno“ Ne-Znanje došli ste do THE ODGOVORA.

Uživajte u Njemu
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Skip to content