O Postignuću I

Kategorije
Svi članci

Sve dok se ne otkrije unutarnji izvor tišine, umirenosti, svijesti o sebi, um koji se kreće zarobljava nesazrjelu svijest. Možemo davati milion primjera svijesti, svjesnosti, pamćenja sebe i čovjek može imati trenutačna iskustva toga o čemu govorimo, ali dok on sam ne sazrije kao svijestšto znači dok sama svijest ne uvidi da je ona jedina stvarnost, jedini temelj sve pojavne realnosti (jer se sve pojavljuje unutar nje – što ne znači da to ne postoji) – on će tražiti i pokušavati naći nešto što je u suprotnosti sa onim što ga muči, zbog čega pati, zbog čega je smušen, zaboravan, nemoćan, itd. Tražit će savršenu sliku o sebi kroz koju će postati to što zamišlja da ta slika o njemu znači.
To je u biti suština duhovnosti i religije.
Zato kažemo da onaj koji je pronašao više ne može biti duhovan i religiozan iako sve što on radi jeste duhovno i religiozno ali izvan konteksta vjerovanja i koncepta duhovnosti i religije.

Osjećaj Biti – svjesnost o svijesti/postojanju – počinje da sazrijeva i sve više i više čovjek razumije da ništa osim toga nije stvarno.

Tu postoje neke prepreke ovisno o tradiciji/načinu kroz koji je čovjek došao do tog stanja. Svaka tradicija/način vodi do tog stanja i ono što se razlikuje od načina do načina jeste naziv i imenovanje tog stanja. Ali ako je razumio čovjek odbacuje ideje imenovanja. Više to neće nazvati “biti u božjem prisustvu”, “biti sjedinjen sa bogom/brahmanom”, “spoznati sopstvo”, “sjedinjenje atme i brahmana”, i slično. Ti nazivi, imenovanja, su bitna onima koji nisu Ostvarili, ili onima čije je Ostvarenje polovično.

Čak i riječ umiren, miran, smiren, postojan, ljubavan, i slično postaju suvišne jer narušavaju to “stanje” u kojem se našao.

Riječi samo opisuju to stanje, u skladu sa tradicijom/načinom kojim se došlo do tog “stanja”. Netko će reći “istinsko ja”, netko će to nazvati “istinskom prirodom”, netko “pronalaskom Krista”, “otkrivenjem Boga u sebi”, itd., nebitno je. Svaki taj naziv postaje prepreka iako to naizgled ne izgleda tako.

To jeste, takvo kakvo jeste. I to je naziv koji ima znače samo za onog koji ima to iskustvo. Za nekog drugog, to može značiti bilo šta, kao što i znači. Čak i reći “ja jesam” ili “ja nisam” u skladu sa tradicijom kojom se došlo do toga označava uznemirenje tog stanja, ili prepreku koja ga ponovo vezuje za koncept koji je izgovorio. A jako često označava i samo ideju o tome, ali ne i postignuće.
To je kao kada biste svaki čas u komunikaciji sa nekim govorili “ja jesam, bla bla bla” pa kolega s kojim pričate također kaže “ja jesam, bla bla bla”. To je takva vrsta idiota. To govori da nije postignuto ali je odrađena vrhunska prepreka sugestijom i samo-hipnozom. (Čak im znam i izrazi lica dok to govore, ja takav izraz imam kada sjedim na wc-u, mislim, znate šta se radi u wc-u, zar ne?) Ili kada biste govorili “dobar dan, ja sam čovjek”. Inače, takva mjesta gdje to većina govori obično se nazivaju “ludnicama”. Još je gora situacija sa samo-sugestijom i fantazijom kod onih koji svaki čas govore “ja nisam”. Ista vrsta luđaka, samo na suprotnoj strani. Ni jedni ni drugi ništa nisu razumjeli. To su “ja jesam/nisam idioti” a Internet je prepun tih idiota.

Mogu reći da je i prepreka OSJEĆATI to, jer čim se to još uvijek osjeća postoji um koji tumači to “stanje”. Ali osjećaj je bliži od uma koji opisuje i tumači. Postoji onaj koji osjeća, on je prepreka. Postoji ja koje ne-mentalno “kaže”: “ja osjećam da ja jesam/bog jeste/praznina jeste“, itd.

Pokušati potisnuti tog koji osjeća također je prepreka. Ono što se treba razumjeti jeste da je i taj koji osjeća samo pojava unutar te svijesti, time on je nestvaran/pojavan/prolazan i ne davati tome neke pretjerane važnosti, pretjeranog značaja.
I to postaje “tehnika” za dalje, ako ovo razumijete.
To je početna praksa u Radu – iako gruba u početku i jako često ljudi ne znaju zašto je rade, osim da treba da je rade ako su u Radu – koja postaje sve suptilnija i suptilnija sve dok postoji bilo šta što se kači na taj osjećaj, na to “stanje”.

Dio tog načina, ili ti “tehnike”, jeste i znati da je to Jedina Istina koja postoji.

Nema druge istine do te istine. To je vječna, nepromjenjiva, nespoznatljiva istina jer ništa o njoj ne možete znati osim znati da je to ona. Sve što se pojavi unutar te svijesti, da koristim taj ustaljeni naziv, prepreka je. Misao o praznini, o bogu, o sopstvu, o brahmanu, o istini, o bilo čemu postaje prepreka. Zato često puta kažemo da i “bog mora umrijeti u vama” ili da “ako sretnete Buddhu ubij te ga”.  Jasno, osjećaju ne možete pobjeći, ali i ne trebate bježati.

Potrebno je svjesno doživjeti taj osjećaj, ući u njega bez očekivanja i osjećati ga ali svjesno kao i bilo šta drugo čega ste prije toga bili svjesni.

Reći ćemo, ostanite svjesni da ste svjesni. Ništa više. Svjesni tog osjećaja i znanja o postojanju/bivanju. Sve dok to ne nestane. Tek tada ste Oslobođeni.
Kao što svjesnošću problema, emocije, koncepta ili bilo čega drugog prodirete IZA toga čega ste svjesni, na isti način tim načinom prodirete iza svijenosti/znanja da jeste/biti. Svaka ideja koje se probudi u tom “stanju” postaje prepreka jer će se um vezati za nju i težiti da je ostvari/zadobije.

Ovo razumijevanje što ste i tko ste, neću reći spoznaja jer je oko te riječi stvorena duhovna močvara svega i svačeg, ili drugim riječima Realizacija temelj je s kojim ulazite u svijet u kojem se nalazite. To je biti budan u svijetu, u životu, kako izvana tako i iznutra.

S tim novim stanjem ili Novim Sebe sada trebate da se suočite sa svim procesima i programima koji će se pojaviti kao reakcija na svijet oko vas. Morate tome dati snagu, ne pojavama i reakcijama na pojave. To je teško. To bi se moglo nazvati Velikom Pobjedom ili Vrhunskim/Vrhovnim Djelom, što u biti i Rad znači. To je Realizacija uz čiju pomoć se sada radi transformacija. Transcendencija koja ulazi u život i transformira sjeme svih procesa u vama. To je rad na totalnom, konačnom Oslobođenju. Zato često kažem ne miješajte Probuditi se, Biti Budan sa Oslobođenjem. Ako ste se probudili usred sna, to ne znači da ste ga se oslobodili. To samo znači da ste budni u snu ali san i dalje postoji i dalje vas drže sile sna. San bez snova, u ovom primjeru, bilo bi Oslobođenje. To bi sličilo na nesvjesno stanje iako u ovom slučaju to nazivamo malo drugačije: ne-svjesno stanje. Ne-ja je biti slobodan od ega. Ne-biće je biti slobodan od sopstva, jer i sopstvo je ropstvo. Ali o tome sada nije riječ.

Biti svjestan/znati da jeste/postojite ili jednostavnije rečeno “Biti” je ono što radite i učite Pamćenjem Sebe, Svjesnošću Sebe.

To je, kako to nazivamo, imitacija Biti/Budnosti. Jer još uvijek to nije vaše stanje. To mora postati vaša nova priroda, sve što ste mislili da jeste mora biti istopljeno tim Pamćenjem ili Sviješću o sebi. Tada se dešava ono što nazivamo transformacija. Transformacija je uvijek u onom koji teži transformaciji, ne u procesima koji se dešava zbog sna onog koji je duhovan ili religiozan.
Drugim riječima, kada se govori o transformaciji izvan zablude duhovne i religiozne scene – a te zablude se goleme – ona je transformacija vašeg osjećaja vas samih. Posljedično tome dešava se određena transformacija vjerovanja, uvjerenja, koncepata, ideja o sebi, umu, osobi, svijetu, emocijama, itd.
Ne postoji transformacija kroz sliku o sebi, u ovom slučaju, sliku o sebi koju ste stekli Radom ili nekim drugim pravcem u duhovnosti. To je nova slika o sebi, ne promjena, ne budnost, ne transformacija.

Kada je budnost prisutna vi pamtite sebe i svjesni ste, tj. promatrate, i vanjsko i unutarnje. Ali to je prirodno. U Pamćenju sebe to nije prirodno, to je napor.

Jako dugo Pamćenje neće sadržavati promatranje, jer je ono napor. Tako da ćete imati dva procesa. Pamćenje Sebe i Promatranje. Mogu vam točno reći i zašto je to tako, ali mnogo je bolje da sami otkrijete.
Zato govorimo da je Pamćenje Sebe jedno, a promatranje drugo i da morate raditi oboje.
Kada je Pamćenje sebe spontano, prirodno govorimo o budnom stanju a u njemu ili dio njega je i promatranje unutarnjeg i vanjskog. S tim da tu postoji jedna mala tajna koju ne želim da govorim, već je morate sami otkriti.

Sve ideje koje se javljaju u toj dubokoj, nepokretnoj, postojanoj svijesti su prepreka. To je ono što još nije odbačeno kao neistinito. Nebitno koje su to ideje. Morate ih ispitati. Morate ući u njih i vidjeti njihov uzrok.

Mogu vam točno reći što je uzrok i o čemu se zapravo radi ali postat ćete facebook mudrac, no nećete postići to. Jer ćete znati. A znanje je jedna od najvećih prepreka u budnosti, u težnji za Realizacijom. Rad je proces odbacivanja znanja, naročito kada razumijete što je to “znanje” kojem se cijeli svijet kiti. Vidjet ćete jedan od stupova golemog sna u kojem se svijet nalazi, goleme iluzije svijeta koja se smatra stvarnim i autentičnim dok je u stvari to golema laž.

Sve što se pojavi u trenutku kada Pamtite sebe, PREPREKA JE.
SVE!

Na taj način vrši se i ono što Rad naziva kristalizacija. Pamćenje plus Promatranje te napor da se ostane u promatranju ili Pamćenju. Kristalizacija je jako povezana sa transformacijom ili ti promjenom temeljnog osjećaja sebe. Na kraju, nakon što se desi Probuđenje, nemate gdje da se vratite osim u svoj svakodnevni život. A tu nema probuđenja. Nema niti jedne jedine kvalitete probuđenja. Ali ima Budnosti. No, to ne znači da će osobnost i ograničeno ja nestati. Neće, jer ako niste s njima radili dočekat će vas pa ćete ili morati s njima raditi, da ne budete probuđena budaletina ili idiot kao većina “gurua” oko vas, pod uvjetom da su se stvarno probudili a većina koja govore da jesu nisu; ili ćete morati prihvatiti svoje smeće i živjeti s njima do kraja života. A to je poprilična gnjavaža.

Slično doživljavate i kada meditirate.
Dostignete dublje stanje meditacije a onda se vratite nazad i nakon par minuta svo smeće sebe je opet tu. Nije nestalo koliko god duboka bila meditacija, koje god da ste stanje ili razinu dosegli u njoj. Ako niste radili na svom izražaju, umu, osobnosti ta gospođa ili gospodin Legija će vas dočekati. Izaći izvan uma, transcendentirati, znači vratiti se naposlijetku nazad na smetlište na kojem ste zauzeli asanu za meditaciju.

Jedno bez drugog – transcendencija bez transformacije, kao i obrnuto – nije ono što čovjek u Radu traži. On teži oboma. Za mene je to jedina Rad koji vrijedi da se radi.

Ostalo što teži samo jednom mi je potpuno nevažno, beznačajno. Ako ne mogu upotrijebiti ono što sam postao, da tako kažem, ne smatram to vrijednim. Ako sam u mašti, u snu, bio kralj a vraćam se u stvarnost beskućnika ispod mosta, kakvo je to onda postignuće?
Lažno. Unutra kralj, vani prosjak.
Za mene to je beznačajno. Bezvrijedno.

Jasno, to je za mene, ne mora biti i za vas.
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Skip to content