Nekoliko riječi o – I

Teško je prihvatiti smrt svojih iluzija. Iluzija o sebi, drugima, svijetu, duhovnosti, bogu, smislu, konceptu evolucije. Smrću iluzija te stvari ne nestaju. Nestaje iluzija koju smo imali o tome. Te stvari će i dalje biti tu. I vi, i drugi, i svijet, duhovnost, bog, smisao, koncept evolucije, itd. Ali iluzije neće biti. Slobodni smo. Uvijek smo i bili ali zatvor iluzije bio je stvaran sve dok smo iluzije smatrali stvarnima. U stvari, bol i strah koji se dešava suočavanjem sa iluzijama najjači su kada se suočavamo sa sobom i svojim projekcijama (iluzijama) o sebi. I šta obično činimo? Pobjegnemo. Pobjegnemo u neku idealističku iluziju o višem, evolutivnom, božanskom, istinskom ja i svijesti, itd. Jer na taj način štitimo iluziju o sebi, ali ne i sebe. To je zabluda. Svi bismo živjeli u „sadašnjem trenutku“ jer tada smo stvarni.
Stvarno?!
Hajde da kažemo da taj „sadašnji trenutak“ postoji. Ne postoji, ali hajde da uzmemo da postoji.

Ono čega ste slobodni u tom „sadašnjem trenutku“ ste upravo vi. Nema vas u njemu.

Vi mislite da ste „vi“ u „sadašnjem trenutku“, ali to nije istina. Nema vas u njemu. Recimo, da ima „sadašnji trenutak“ ali ne i „ja“ ili „vi“ u njemu. Zato osjećate takvu slobodu. Ne zbog „sadašnjeg trenutka“ već zato što nema vas. Jer „vi i ja“ smo prošlost i projekcija prošlosti na budućnost. To je naša osobnost. Naše lažno „ja“. Ono ne postoji u sadašnjosti. Čim ste u sadašnjosti projekcijsko ili pojavno ili lažno „ja“ nestaje. I ostaje samo sadašnjost. Ostaje Ovdje i Sada. Ništa drugo. Inače, to je ispravna ideja o „sadašnjem trenutku“. Biti Ovdje i biti Sada. Ostaje Biti. A u njemu nema ni „ovdje“ ni „sada“. Biti ne zna za „ovdje“ i „sada“. Ono je Biti. A Biti je slobodno od „vas“. Nismo „mi“ Biti. Biti je u stvari „mi“ kada zaboravi na sebe. To je tzv. „ocean“ u kojem plivamo i sanjamo san o „jednom“ sa nekim, umno i konceptualno zamišljenom, oceanu. Biti je Ocean. I u njemu nema ni ovdje ni sada. Ali kada ga opisujemo, kada um fantazira o njemu, kažemo „biti ovdje i sada“. I to je kasnije degradirano u neki tzv. „sadašnji trenutak“. Zato i kažem da „sadašnji trenutak“ ne postoji jer on je projekcija neke zamišljene „rupe vremena“ u sredini između prošlosti i budućnosti. Čak i kada kažemo da je prošlost i budućnost projekcija i da je sve sada, to nema nikakve veze sa konceptom koji se vrti o „sadašnjem trenutku“. Pošto su prošlost i budućnost projekcija o kojoj to sadašnjosti pričamo? Ne postoji sadašnjost trenutka ako ste svjesni da su prošlost i budućnost projekcija. To je samo pokušaj da se vječno Sada i Ovdje pojasni kroz koncept uma. I time um projicira neki „sadašnji trenutak“ jer um voli da projicira i da onda, sasvim prirodno, juri za svojom projekcijom.
Isto to um radi i sa „Biti“. Čak i kada čuje ultimativnu ideju o „Ne-Biti“, um će projicirati tu ideju u jurcati za njom. I jasno, nikada ju neće stići jer i nije ni cilj da ju stigne, već da ispuni svoj smisao koji je projicirao u vječnom jurcanju za idealom koji ne postoji. Tj. za njega ne postoji.

Prva Smrt je smrt lažnog ja. To je prvi prag.

U toj smrti razumijete da vi kao to „ja“ za koje ste mislili da ste, ne postoji. Nije nikada ni postojao. On je bio projekcija za koju se Biti vezalo. Smrću te projekcije umiru i druge ideje, koncepti, projekcije koje su vezane za nju. Smrću tih projekcija umiru sve projekcije pojedinačnog „ja“ ili lažnog „ja“ ili osobe. Umire i kontrola i želja da kontrolirate, umire i svaka projekcija o dostizanju nečega kako biste bili bolji jer „biti bolji“ je projekcija lažnog „ja“. Šta da bude bolje kada to lažno „ja“ ne postoji? Tko to treba biti bolji? U zašto bi uopće bilo „bolje“?
Ne možete biti „bolje“ ili „evolucije“ sve dok vi postojite. Jer to „vi“ ne može da evoluira i ne može da napreduje i ne može „biti bolje/savršenije“.

Umiranjem lažnog „ja“ umiru iluzije koje su sa njim vezane.

Ali, iako kažemo da lažno „ja“ umire, nestaje, transformira se, to ne znači da će ono nestati. Desit će se nešto kao „nestajanje ili smrt“ ali mnogo kasnije, na drugom pragu. Ali da bi se to desilo, da biste stigli na taj „drugi prag“ morate se vratiti u život i živjeti ga u krajnjoj mogućnosti kako bi se svaki djelić „vas“ izazvao i izašao van ispred svijesti koja ostaje smrću ili nestajanjem lažnog „ja“. Svaka ideje o „nekom sebi“ mora da izađe i da se suoči sa Stvarnim ili onim što još nazivamo Istinsko Ja. Nije to nikakvo ja, ali se osjeća kao „ja“. U stvari, najjači bol i strah izaziva trenutak kada shvatite da nikakvo „ja“ ne postoji. Postoji imenovanje nečeg kao „ja“, osjećaj da ste to „vi“, ali to nije istina, to je iluzija, san, kozmički koncept da tako kažem.
Iako, obično, prolazak kroz „dolinu smrti“ ide polako, korak po korak, jer brzi prolazak najčešće znači i fizičku smrt, taj prolazak „dolinom smrti“ ne znači da nema bola, straha, osjećaja nemoći. Ali baš kao što je i naše „ja“ samo projekcija tako je taj bol nestvaran. No, u snu, dok spavamo sve se čini stvarnim tako i to. No, ono što izaziva jak strah nije to što osjećamo bol i patnju, strah, nemoć već je pojavljivanje, prvo shvaćanja a onda i djelomičnog razumijevanja, da vi, vi kao vi, ono najdublje vi koje osjećate, ili „ja“, NE POSTOJI. NIKADA GA NIJE NI BILO. Ta iluzija izaziva najviše straha, nemoći, bola i rezultira satima, danima a nekad i godinama jako čestog suočavanja sa saznanjem da NE POSTOJITE. Nema nikakvog „vas“, „mene“, „drugih“. Postoje tijela koja se kreću, postoje neke osobine koje se izražavaju, postoje neke matrice koje kao stroj ponavljaju programe koji su u njih ugrađeni a onda postoji i ova matrica koja kao stroj ponavlja ono što je u nju ugrađeno. Ali to još nije neki problem. Problem je kada uvidite da čak i taj stroj niste vi, ni ta matrica niste vi, kao i ovaj osjećaj da „vi ili ja jesmo“ nije naš, nismo mi. On je tu, sam od sebe, Ovdje i Sada jer samo to i postoji u njemu s naglaskom da to Biti ne zna za nikakvo Ovdje i Sada, Biti prosto JESTE to ovdje i sada. Jer nema šta drugo da bude. Ono je vječno „ovdje i sada“. I to su spustili nekoliko stepenica niže i pretvorili u „proizvod“ na spiritualnom tržištu.

Pravi pakao nastaje s suočavanjem ili trenutcima kada, prvo počnete pretpostavljati – jer je previše znakova koji ukazuju na to – da ne postojite. A onda kreće pravi „pakao“ suočavanja sa tim. Postoji nešto što je BITI, što je Ovdje i Sada, ili To Što Jeste, ali to ne znači da vi postojite u tome, niti da ste to vi. Javlja se tuga, bol, strah, kao da su vam oduzeli nešto, kao da su vam uzeli nešto najvrijednije što ste imali.
V A S (J A)

I jako je bitno ostati u tome. Samo ne projicirajte to. Ako projicirate i ne osjećate to, tj. još niste došli do toga, ne igrajte se ovim. Jer ćete uništiti mogućnost dolaska do ovog. Ovo je kao ne-stvarnost ili ne-postojanje koje se dešava između dva udaha, prilikom preokretanja daha. Ako projicirate to tada nikada do toga nećete doći, već ćete juriti za svojom projekcijom. Morate doživjeti, najdirektnije što je moguće, taj trenutak ne-postojanja između udaha i izdaha, tu „rupu“, prazninu, trenutak preokretanja daha. Isto je i sa ovim.
Mnogi su zbog filozofije koju je um prihvatio o ovome zauvijek promašili mogućnost da dođu do stvarnog događaja. Um ih je zavrtio i vrti ih u projekciji o ovome, imaju niz filozofija o tome ali sve to je samo zamišljanje njihovog „lažnog sopstva“ o njegovom nepostojanju. To nije njihovo iskustvo, događaj, doživljaj. Ali oni sami to moraju shvatiti i vratiti se na početak. Dok još imaju prilike.

Javlja vam se tuga, bol, patnja, reakcija, strah, nekad i neke jače reakcije kada počnete na trenutke shvaćati ili razumijevati da vi MOŽDA ne postojite. Ovdje još uvijek govorim o prvom pragu. Ne o drugom. Drugi je strašniji od ovoga. Ostajat ćete bez daha, i to bukvalno (iako je to iluzija i projekcija to je instinktivna reakcija na ono što počinjete shvaćati i jako je bitno znati da to nije stvarno već vaš um izazva tu reakciju), kao da nemate zraka, kada da ćete momentalno umrijeti – jer ne postojite. To naš um povezuje sa smrću ali to nema nikakve veze sa smrću tijela. Niti tijelo umire jer to „ja“ ili „vi“ umire. Tijelo sasvim lijepo može da živi bez vas. Što ćete na kraju i da otkrijete. Vi mu niste potrebni za život. Životna Sila da, ali ne i „vi“, to lažno „vi“ ili „ja“. Na kraju, Životna Sila niste vi. Ona je zaglavila sa iluzijom o vama. Ona je prosto Univerzalna Životna Sila u ovom mesu. Ništa više. Nema nikakve veze sa mnom. Ja sam priljepak na to sve, kao lažno „ja“ ili „vi“.
Kad se sve to počne javljati u vama, jako je bitno znati da to nije stvarno i da je to reakcija tijela i uma. Te ostati sa tim. Biti tu. Ništa više. Biti tu i znati i gledati u to što se dešava. Stabilno, sa puštanjem procesa da se odvija i dođe do kraja – ako kraj postoji – ostati prisutan ili svjestan i pustiti da se dešava. Što god da nastaje kao reakcija na taj proces pustiti ju i ne vezati se sa za nju, no to je lako reći. No, umjesto neke „duhovne“ ideje o vezivanju bolje je naučiti da to promatrate i bivate svjesni toga i nevezivanje ili ne-identifikacija će sama od sebe da se desi jer znate da to niste vi i nije vaše. Bit će raznih reakcija, naravno emotivnih. Jer je emocija to što vezuje i taj proces čini snažnim. I ona izazva te reakcije, stah od smrti, strah od toga da ne postojite, nemoć, itd. Ali je jako bitno da znate da je to sam proces i ne poistovjećujete se sa njim koliko god da je to moguće. To je bitno zbog konflikata koji mogu da se dese, a desit će se. Ti konflikti izazivaju bolesti i nesreće. Zato je jako bitno znati da je to proces koji će završiti i da on ne znači ono što vaš um projicira da znači. Znati da je to proces i da će se on završiti i da on nije stvaran te ostati prisutan, to će smanjiti konflikte na najmanju mjeru.

Što god da nastaje kao reakcija na taj proces pustiti ju i ne vezati se sa za nju

Kako vam se javlja, u početku, pretpostavka da vi ne postojite kao taj „ja“ ili „osoba“ koja ste do tada bili, počet ćete to viđati i oko sebe. Vidjet ćete da nitko nije stvaran, da svi umišljaju neko sebe ili „ja“, da su to mašine, emotivno nabijeni značaji i vrijednosti, da je strah iza svih „drugih“, da sve pogoni isti strah od nestajanja, nemoć, projekcije, pretpostavke i uvjerenja ili vjerovanja koja imaju a temelj svih vjerovanja, uvjerenja i projekcija je ideje ili projekcija o „ja“ ili „sebi“. I to će vam se vratiti kao bumerang. Što više vidite u njima to ćete više vidjeti i u „sebi“ a što više vidite u „sebi“ više ćete vidjeti u „njima“. Ali proces uvijek ideje postepeno, polako, sam od sebe kada mu dopustite. I nikada nije toliko jak da vas ubije, u smislu fizičke smrti. Vjerujete procesu. Predajte se tome Nepoznatom što osvaja teren. Što je manje vas to je više njega. Što je više Nepoznatog to je manje vas. Ali proces je postepen. I, jako bitno, prestanite imenovati.
Nekad se pitam bi li bilo bolje da je trenutačan, ono kao kada otkidate flaster sa rane? Pretpostavljam da to nije opcija. I da je potrebno da se završi sa masom stvari prije no što se „flaster“ do kraja ne otkine. Znam i zašto, imam uvid o tome, ali je jako dugo za objašnjenje jer bih morao odgovoriti na mnoštvo pitanja i pretpostavki, povezati mnoštvo stvari koje nisu povezane, itd. A ne planiram to napraviti. Jer vam to ne bi pomoglo, tim je beskorisno. To je samo pojašnjenje za um i time nove fantazije.

Biti sa tim, ovdje i sada, bez projekcije, bez duhovnosti, bez „boga“, sam i zuriti u smrtno – želite li znati što je teško i što većina NIKADA ne učini? E pa to je ovo.

Ostati, Biti tu i pustiti da se proces odvije do kraja, pod uvjetom da je proces autentičan. A to ne možete znati sve do kraja procesa. Tek kada se on završi tada ćete znati je li on bio autentičan ili ne.

Postoji to BITI, samo od sebe  i Ono je SADA I OVDJE ali samo kao pojašnjenje, Ono ne zna da je ono „ovdje i sada“ i zato odbacite projekcije o bilo kakvom „sadašnjem trenutku“, mindfulness-u, u sličnim nebulozama jer to je „za pičkice“ koje se boje umrijeti i spoznati da ne postoje. Zato i ganjaju sve to. U stvari, odjebite i takve likove. Pustite lutke, u kazalištu lutaka, da se igraju jedna sa drugom, ako ste došli do ovog trenutka vi napuštate kazalište lutaka. Idete van. I više ništa neće biti isto a opet sve će i dalje nastaviti da bude takvim kakvo je i prije bilo, samo neće biti vas. Biti će BITI bez vas. Ali samo ako prođete proces. Vjerujete mi, ja sam najmanje želio da ga prođem. Proces je strašan dok ne prođe. A kada prođe vidite da ste se plašili sjene na zidu. Jer ništa nije bilo stvarno, čak ni proces, ali to ne znate dok proces ne prođe. Zato se i tako grozničavo držimo za iluziju obale u oceanu bez obala.

Mora vam se javiti nešto kao „bijes“, ultimativna „agresivnost“ ka laži i obmani. To nije ni bijes ni agresija ali jako sliči na to i ne znamo kako bismo to opisali. To će vam dati energiju a onda kako proces prolazi to će biti zamijenjeno sa smirenošću, prihvaćanjem, bivanjem, jasnoćom, spremnošću da sve umre uključujući i vas ako niste stvarni. Taj „bijes i agresija“ transformirat će se u jasnoću, upornost, tihu vodu koja ide kamo ide usprkos preprekama ispred nje. A bit će mnogo prepreka i sve si iluzorne, jer ako je vaša pretpostavka o tome da „vi ne postojite“ istinita kakve to prepreke mogu biti stvarne? Te prepreke u stvari govore o tome da se držite „za obalu iluzije o sebi“ i ukazuju gdje da pogledate i što treba da vidite na isti način kao i sve ostalo što vidite. Kao strah, nemoć, paniku da pustite. Pustite. I prepreka nestaje, jer nije stvarna.

Ostanite prisutni, svjesni, znajući da ono što vidite nikako ne može biti „vi“. Jer tko onda gleda, tko onda vidi? Ili još bolje; Što je to što vidi i zna? To će pojačati prisutnost. I zurite u to ispred vas.

A za to je potrebna, rekao bih smjelost i hrabrost ali to je ludost u stvari, ništa vam drugo ne preostaje osim toga i time i smjelost i hrabrost su ludost a sve to je iluzija i ne postoji. To je proces koji ide sam o sebe. I svako imenovanje je prepreka ili držanje za „obalu iluzije o sebi“. Vidite do najdirektnije i pustite da se proces odvije do kraja. Ne postoji nešto ili netko tko vam može pomoći u tom trenutku. Iako tzv. „pomoć“ postoji a to je u povjerenju prema procesu ili prema onom koji je prošao taj proces i kaže vam „nastavi“, „idi dalje“, „pusti neka se odvija“, itd. No, proces morate proći. Na kraju morat ćete prihvatiti i to najstrašnije, da ćete nestati.

U stvari, cijeli proces Rada kao „učenja“ je u ovome. Postepeno nestajanje, umiranje, prestanak postojanja. Imajte povjerenja u njega. I ne koprcajte se previše, boli. Ako ste krenuli ka tome PUSTITE se TOME da vas vodi i radi na vama. Samo iluzija, nestvarno, može da umre. Ne i Istina i ne Stvarno. To je u biti Bog. Ali ga ne znate, imate samo projekcije o Njemu. U stvari, čak i ta riječ „bog“ mora da umre kao i svaka vaša najmanja projekcije o „njemu“ jer to nije Istina i nije On. To je sve projekcija vašeg lažnog „ja“ ili „osobe“. I kako vi umirete, umire i „bog“. I na kraju ćete shvatiti jednu stvar, koju PONEKI kršćani znaju, kažem PONEKI i to je jako bitno, da niste vi prošli proces već Krist u vama. Šiva u vama. Brahman u vama. I jasno, ovo „u vama“ nije stvarno. Ali samo to koristimo da to tako kažemo. Ali ako ovo iskoristite da biste kao „afirmativno“ radili s tim, dobro došli u zabludu, novu zabludu. Još goru od prve. Ovo se može koristiti ali morate znati KAKO se ovo koristi. A to jako malo ljudi, koji su ovo prošli, opisuju.
Glumiti Ne-Dualnost je ludilo i zabluda. Morate stvarno doći do nje. A proces „umiranja ja“ je stvaran proces. I ostavlja vas u Ne-Dualnom. To nije ova „ne-dualna“ papazjanija oko nas koja se toliko forsira ovih dana jer je čista laž, pretvaranje, prodavanje „muda za bubrege“. Svatko tko je ovo prošao zna to. Jer vidi. Zna šta je Ne-Dualno. Ono što taj čovjek zna jeste da su i „ne-dualno“ i „dualno“ zabluda. Ali za većinu divna samo-potvrđujuća zabluda. Ili ti, kako to popularno duhovna scena voli reći, EGO-zabluda. Našli su savršen način da sačuvaju svoje lažno „ja“ ili tzv. „ego“ i to je njihov kraj.
I da završim prethodni pasus. Krist u vama, Šiva u vama, Brahman u vama ne znači da ste vi Krist, Šiva, Brahman. Ok? Vi ste zabluda. Ništa više. A zabluda ne može biti niti Krist, niti Šiva, niti Atman, niti Brahman, itd. Pa tko shvati.
Zato kažem da je tzv. „afirmativni“ način, koji je gluma lažnog „ja“ u stvari zabluda. Pravi Afirmativni proces nema nikakve veze sa vama ili „ja“. Da bi on radio morate isprazniti sebe od „sebe“. I što ste prazniji od tog „sebe“ to je više TO ili Šiva, Brahman, Krist, Mujo, Haso ili šta već u vama.

Proces je dok ga prolazite, prosto rečeno, strašan. Ali ga morate proći kada jednom počne. Što više izbjegavate, to je gore i dugotrajnije. Inače, procesu je potrebno oko dvije do tri godine da prođe, ali kod nekih zbog bježanja i skrivanja, potiskivanja i straha, nekad treba i mnogo više godina. Morate doći do dubokog prihvaćanja procesa i prepuštanja procesu uz povjerenje prema tome što radi taj proces. Te puštanje i procesu i Tome da rade svoj posao. I zaboravite na to koliko će vam godina trebati, hoćete li proći, hoćete li preživjeti, hoćete li ostati „normalni“ i slične nebuloze. To je strah koji pokušava da održi iluziju o sebi. Znam koliko je jak i velik i ne možete znati da je on iluzija sve dok proces ne prođe. A kada prođe, pitat ćete se koji vam je kurac bilo da se toliko dugo zadržavate u njemu? Zašto niste otrgnuli jebeni flaster? To je normalno. I to je bio prvi prag.
Smrt lažnog „ja“ ili osobe. A onda ide življenje toga dugi niz godina, prije no što nastupi Drugi Prag. Živite Istinsko i Ujedinjeno stanje u životu, zarad izazova i puštanja da se zaostalo očisti do kraja. A to nije moguće u pećini na vrhu Sljemena, Fruške Gore, Rtnja, Olimpa, Himalaja. Već u životu. Zato Rad počinje i završava u Životu.
Da se na trenutak vratim na, recimo to tako, nekoliko koraka nazad.

Rad vas uči da BUDETE sa tim što je ispred vas, da promatrate, ne dirate to, pustite i znate da to nije vaše, niste vi.

Naučite to da radite sa procesima ispred sebe, bili oni loš ili lijepi. Sve to niste vi. Znam da se bojite šta je to što će ostati kada uništite sve to što mislite da ste vi, da je lijepo, da je emotivno i slično. Ostat će nešto mnogo moćnije, snažnije, stvarnije. Ali to sada ne možete znati. Možete nam samo vjerovati ili uzeti da govorimo istinu bez obzira što je vi ne znate. Na kraju, imamo li razloga da vas varamo? Da varamo cijela duhovna scena bi nas voljela. A to nije slučaj. Onda?

Probuditi se, ili doći čak i u Budno stanje, NIJE jeftino. Ali možete biti duhovni, to da. No ne i probuditi se ili biti budan. Želite li vidjeli količinu obmane, zablude, laži? Onda se morate probuditi. Stvarno Probuditi. Tada ćete vidjeti. I prva zabluda koja umire jeste „vi“. A za njom sve ostale. Rekao bih „transformira“ se ali i ta riječ je postala teška zabluda, ali i „umrijeti“ i „smrt“ je zabluda. Ali to sliči na to. Zato i koristim te riječi.
Tada, kako proces ide svojim tokom, vidjet ćete da sve što o tome govorimo ili pišemo NIJE TAKO i da je još bukvalnije. I da stvarno nema nikakvog „vas“ koje preživljava i da „vas“ nikada nije ni bilo. Mogao bih to mnogo brutalnije opisati, ali tek tada bi se prepali ili biste to ugradili u svije projekcije o tome i maštali, maštali, maštali. A to i nije dobro. U tome procesu, ta „smrt“, će razotkriti o čemu se radi. I vidjet ćete, bukvalno i brutalno, da vas nema. Time, koje to „vi“ spoznajete?

Spoznajete Istinu i, da malo to promijenimo, Istina će vas se osloboditi.

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Skip to content