Unutarnja stvarnost čovjeka ne postoji

Kategorije
Svi članci

„Lakše je pripisati svoje stanje događajima u svijetu nego priznati da svjetski uvjeti odražavaju vaš osjećaj. No vječna istina jest da vanjsko odražava unutarnje.
Kako iznutra, tako izvana (Kako gore, tako dolje; kako dolje, tako gore; kako iznutra, tako izvana; kako izvana, tako iznutra, „Princip Korespondencije“, drugi od Sedam Principa Hermesa Trismegistusa.“ – Neville

Sa našom stvarnošću uvijek su upravljali oni koji su znali kako onda radi, kako stvarnost oko nas funkcionira. Većina ljudi nije nikada bila niti će ikada biti zainteresirana za način na koji stvarnost radi. Time misle da ono što doživljavaju kao svijet oko sebe nije ono što je pod njihovom sposobnošću upravljanja. Jasno, bilo koje znanje o upravljanju sa stvarnošću ili svijetom oko nas nije moguće usvojiti na nivou citata iza knjige ili na nivou intelektualnog raspravljanja sa neistomišljenicima. Da bi bilo koje znanje imalo svoju stvarnu osnovu, dobar temelj, čovjek mora početi obraćati pažnju na sebe i ono što naziva „svojom“ psihologijom. „Naša“ psihologija nije odvojena od kolektivne „psihologije“ ili svijesti. Ne postoji nešto što se zove „kolektivna svijest“ i „naša svijest“ – to je jedno te isto. Ali nemoć da se to uvidi dolazi iz nepoznavanja sebe i iz onog što nazivamo „sila neznanja“ ili Neznanje.

Niti jednu jedinu stvar unutar „svoje“ psihologije ne možemo odvojiti od kolektivne svijesti.

Iluzorna odvojenost pojedinca samo je iluzorna i nije nimalo stvarna, a da bi to uvidio, pojedinac mora upoznati sebe, upoznati rad svoje mašine, tj. rad tjelesne i psihološke mašine. Svi sve dijelimo, no kako smo u dubokom snu ne primjećujemo da svi oko nas imaju iste stvari koje i mi imamo. Iluzija odvojenosti s druge strane, temeljena na tjelesnoj odvojenosti, hrani taj iluzorni osjećaj da smo mi zasebna jedinka, jedinica, mašina i da drugi „nisu kao ja“. Iako sva učenja koja imaju neku vrijednost a da nisu „presipanje iz šupljeg u prazno“ govore o ovome, čovjek prosto nije zreo da to uvidi.

Zrelost nastupa onog trenutka kada shvatimo da ništa u nama nije naše i da sve što smatramo „našim“ u stvari je kolektivno, ubačeno je u nas.

Da ova razina postojanja ne dopušta niz pod-razina ne bi bilo moguće da imamo ljude različitih nivoa svijesti. Ono što moramo shvatiti da su svi ljudi u snu ljudi jednog nivoa svijesti, a to je San. Oni spavaju. I u snu vjeruju da su posebni, odvojeni, pojedinci, autentični, duhovni, religiozni, naučnici, itd.

Probuditi se iz sna je upravo probuditi se iz sna o pojedinačnosti, posebnosti, autentičnosti, duhovnosti, religioznosti, ili bilo čega drugog što trenutno sanjamo kao „o sebi“.

To je trenutak buđenja iz ono što mnogi nazivaju „ego“ ili lažna osobnost.
Ideja „ega“ ili lažne osobnosti jeste upravo to da je ona posebna, odvojena, autentična, ima svoja prava, itd. I time lažna osobnost je zatvor veoma moćne i sposobne svijesti koja zna kako da upravlja stvarnošću.

Svi dijelimo istu stvarnost i jeste li se ikada zapitali zašto je to tako? Zašto i na koji način mi dijelimo istu stvarnost?

Zašto je ovo materijalni svijet koji je krut i ne promjenjiv?

Onda o njemu ne znate ništa. Ovo nije krut i nepromjenjiv materijalni svijet. Stvar ispred nas jeste kruta, ali sve što ona znači dolazi iz svijesti i podsvijesti čovjeka. Televizor je potpuno beskoristan ako nema čovjeka koji će ga daljinskim upravljačem prvo upaliti a onda izabirati programe koje će gledati, a koji odgovaraju njegovim vjerovanjima i uvjerenjima, željama i očekivanjima, programiranju koje je u njegovoj „glavi“. Televizor sam po sebi nema nikakvo značenje niti značaj osim ako ispred njega stoji čovjek pun značenja i značaja.
Isto je sa svakom materijalnom stvari oko nas. Kamen je prosto kamen i ništa više. Nema značaj i nema značenje. Nema vrijednost i nema ni prošlost ni budućnost. Sve dok ispred njega se ne nađe ono što ima sve te potencijale a to je čovjek.

Materijalna stvarnost NIJE kruta i nema nikakvo značenje i značaj osim što u njoj živi čovjek sa svim značajem i značenjem i koji misli da je materijalna stvarnost kruta i ne promjenjiva.

Ovo je očigledna laž i zabluda. Da je to istina ništa s ovom materijalnom stvarnošću ne bismo mogli napraviti.
Materijalnu stvarnost oko nas čini nevidljivi svijet ljudske svijesti i psihologije i čini ju takvom kakva ona jeste. Taj nevidljivi svijet jeste svijest koja je uspavana i psihologija koja je programirana i u svom ludilu pravi pakao u ovom svijetu.

Zanimljivo je da vi niste dužni da odražavate svijest i svijet kolektivnih uvjerenje, vjerovanja, stvarnosti.

No, to jako fino zvuči. I za većinu ljudi to je sve. Fino ćemo se nafiksati idejama, kao recimo ovim o kojima pišem, i ništa nećemo napraviti. Jer nije teško promijeniti materiju, ali je teško promijeniti psihologiju koja smo mi.
Psihologija koju imamo nije sposobna da promijeni samu sebe. Da bi ona mogla biti promijenjena u nju mora doći utjecaj izvana, tj. izvan nje. Taj utjecaj ne dolazi kroz programiranu stvarnost iste te psihologije, već mora biti slobodna od programiranja psihologije koju imamo. Drugim riječima, sve što dolazi do nas dolazi u skladu sa našim unutarnjim programiranjem, našim očekivanjima, značenjima, značajem, sviđanjem ili nesviđanjem, itd., i zbog toga nema mogućnost da nas promijeni ili da to promijeni naš unutarnji i vanjski svijet osim u nekim malim sitnicama, kao na primjer, ponekad stvoriti parking mjesto. Čak i to bi bio dobar početak, kada bismo to mogli shvatiti na ispravan način. No, ono što se desi jeste da laž preuzme odgovornost za „uspjeh“ i uskoro smo ponovo uspavani i vraćeni nazad u „svoju“ materijalnu stvarnost sa svim unutarnjim vjerovanjima i uvjerenjima.

Da bi se bilo šta promijenilo u našem životu, da bi to što nazivamo „božanska moć“ mogla da uđe u naš život i izmijeni ga moramo da se probudimo iz sna o sebi i svijetu. A to je, gospodo, strahovit Rad na sebi.
Duhovnost nudi, barem ona koja još uvijek postoji i autentična je, niz alata kako promjene sebe – svoje psihologije – tako i promjene materijalne paradigme. Ako mislite da pričam o popularnom „kreiranju“, pogrešno mislite. Ovo nadilazi te nebuloze.

Da bi čovjek bilo šta kreirao on prvo mora da promijeni kreatora. Kreator koji je „od svijeta“ ne može promijeniti bilo šta drugačije od onog što on jeste i onog što svijet jeste.

Promijeniti bilo šta u našem životu nije moguće jer naš život ima „našu“ psihologiju koja točno odgovara „našem“ životu a tu ne postoji nikakva promjena.

Ovaj svijet je zatvor. Ne zato što je materija zatvor, već je zatvor naša psihologija. Postoje tri nivoa zatvora. Prvi je materijalni ili fizički zatvor – tijelo, održavanje tijela, zakoni materije i fizike, itd. Drugi je psihološki zatvor – to su naše navike, vjerovanja, uvjerenja, psihologija koju imamo, unutarnja krutost, emocije, itd. I treći zatvor je duhovni zatvor – to je osjećaj odvojenosti, osjećaj pojedinačnosti, osjećaj da mi nismo kozmička stvarnost manifestirana u ovom tijelu i umu, itd.
Svaki od ovih zatvora strogo ovisi o ostalim zatvorima ili ograničenjima. No, najgori i najjači zatvor je duhovni zatvor. Duhovni zatvor ne ovisi o tome priznajemo li mi „duhovnu stvarnost“, vjerujemo li u nju, citiramo li poznate ili nepoznate gurue, već o tome jesmo li razriješili okove tog zatvora ili nismo.
Okovi mogu biti razoreni samo dubokim uvidom u njihovu prirodu, dubokim uvidom u Znanje ili Svijest i uništavanjem svega onog što su nas naučili oni koji spavaju isto kao i mi. Uvidom u prirodu Svijesti uviđamo da psihologija koju imamo nije naša stvarnost, nije ono što moramo da pratimo, vjerujemo u to, slijedimo pravila toga. Isto tako taj uvid ruši i materijalnu krutost jer shvaćamo šta je to materija. Određeni materijalni zakoni ostaju, i to nije upitno, ali sve ostalo se briše jer shvaćamo kako ona „radi“, tj. kako ona i na koji način funkcionira.

Sve dok smo mi „reaktivni aparat“ vanjske stvarnosti ništa ne možemo napraviti. Boriti se protiv „reaktivnog aparata“ ili mašine je „borba protiv vjetrenjača“. Borba mora da ima viši aspekt od sadašnjeg i na tom dijelu mora biti prva pobjeda u odnosu na naš zatvor.
Uvid u to da je naša psihologija kolektivna i da ona ovisi o vanjskim uvjetima je početak borbe za sebe. To govori o tome da čovjek više ne može da prihvaća vanjsku stvarnost kao krutu i ne promjenjivu, kolektivnu psihologiju kao stvarnu jer ona je slijed uvjerenja i vjerovanja, koncepata i ideja koje su nametnute i u koje se vjeruje ali ne i stvarne. No, stvarno postaje ono u što uvjetovana svijest vjeruje da je stvarno. Time, prvo što čovjek mora jeste osloboditi svoju svijest od uvjetovanja i vjerovanja, a to nije moguće sve dok on misli da je on lažna osobnost, tijelo, psihologija. On mora unijeti u sebi ono što ima sposobnost oslobađanja, a to je svijest o sebi ili točnije svjesnost. Svjesnost je trenutak kada se svijest oslobađa uvjetovanja tijelom, svijetom i psihologijom. Taj trenutak kratko traje. Ali svjesnost u svojoj prirodi nije uvjetovana prostorom i vremenom. Ali jeste vjerovanjem u prostor i vrijeme.

Ponavljati, kao papagaj, da vrijeme i prostor ne postoje a nemati duboki uvid u to, uvid koji će uništiti vjerovanje o prostoru i vremenu, ali neće uništiti onog koji ponavlja kao papagaj, poprilično je ludo i glupo.

Uvid u to da vrijeme i prostor ne postoje uništava vrijeme i prostor na svim razinama. Ali to ne znači da našem tijelu za njegovo kretanje nije potreban prostor i vrijeme. Ono i dalje robuje razini na kojoj prostor omogućuje kretanje a samo kretanje je vrijeme. No, svijest više nije u tom zatvoru. Ona razumije i to razumijevanje joj daje moć djelovanja, sposobnost djelovanja. No, sam taj uvid neće dati ništa ako ne bude unesen u sve razine našeg postojanja. Zbog toga, ideje kojima se čovjek fiksa ne daju rezultat jer su to ideje koje nam se sviđaju ali nemaju praktičnu vrijednost, nisu upotrebljive i to je današnja duhovnost i religija. Postali su novi zatvor i novi okov.
Filozofija je divna ali nije praktična.

Bez dodatnih nivoa razumijevanja i stečenih sposobnosti svijesti uvid u vrijeme i prostor je beskoristan. Što je i očigledno. Svi ponavljaju kao papige da vrijeme i prostor ne postoje ali dalje ostaju papige.

Drugi problem je u ovome. Tko vam definira vanjsku stvarnost ako je vi sami ne definirate? To govori o tome da smo mi „reaktivna mašina“ ali ne i da imamo sposobnost, barem ne trenutno, da djelujemo na svoju vanjsku stvarnost. Jasno, učenje o djelovanju na vanjsku stvarnost počinje unutar naše unutarnje stvarnosti, a to je percepcija koju imamo. To je naš osobni san. Biti budan znači imati sposobnost mijenjanja našeg unutarnjeg sna. I to je početak stvarne moći kod čovjeka koji se probudio.

Promijeniti unutarnju stvarnost znači da vi odlučujete šta je to vaša unutarnja stvarnost. Je li to tako? Jeste li došli do te sposobnosti?

Prvi korak u dolasku do te sposobnosti jeste prepoznati da „naša“ unutarnja stvarnost NIJE NAŠA. Ona je strogo kontrolirana izvana. Događajima, utjecajima, utiscima, opisima, tumačenjima, vjerovanjima, uvjerenjima, konceptima, konsenzusima drugih, svijeta, onih koji znaju kako se uspostavlja unutarnja stvarnost koja će točno odgovarati vanjskoj poželjnoj stvarnosti.

Vanjska stvarnost ne postoji ako joj ne odgovara točno ista unutarnja stvarnost. A kako se oblikuje unutarnja stvarnost pojedinca?

Upalite TV.
Uživajte u spoznaji kako se uspostavlja unutarnja stvarnost koja odgovara vanjskoj stvarnosti i obrnuto. A to je samo jedna mala sitnica.
Otiđite kod roditelja, popijte kavu sa njima.
Sjedite sa prijateljima, popijte kavu i sa njima.
Sjedite ispod stopala prevaranta pod nazivom „guru“ i popijte čajić sa njima.
Pustite se vašeg omiljenog političara, film koji vam se sviđa.

Dobro došli u svijet u kojem ste vi samo ime na papiru. Jer, objektivno, vas nema.

„Lakše je pripisati svoje stanje događajima u svijetu nego priznati da svjetski uvjeti odražavaju vaš osjećaj. No vječna istina jest da vanjsko odražava unutarnje.“

Ovo je ono o čemu želim da razmislite neko vrijeme.
Ne možete napraviti prvi korak ako ovo niste uvidjeli.

Shvatiti da je to MOŽDA tako nije ono što će vam dati mogućnost preokreta. Morate STVARNO uvidjeti ovu činjenicu.
Jer kada je uvidite tada ćete krenuti da se borite za sebe.
Vaša unutarnja stvarnost NIJE VAŠA, niti je ikada bila. Ako želite da povratite svoj unutarnji svijet prvo uvidite da ga nikada niste ni imali. On je bio od svih drugih ali nikada nije bio vaš. Onaj koji posjeduje unutarnji svijet, a to je nekolicina na ovoj planeti, on oblikuje svoj vanjski svijet.

Umjesto da „kreirate“ tko zna šta, prvo morate kreirati sebe.

A nitko vas NIKADA nije učio kako da stvorite sebe, već su vam to „sebe“ ubacili u svijest.
To je prvi korak. Ali i jedan od najvažnijih koraka.

Ako vanjska situacije definira vaš unutarnji svijet, tko ste onda vi?

Ostavite se mističnih gluposti, već pronađite ono tko ste u smislu u kojem mislite da vi jeste, ovo što ste sada.
Tko sam ja ako vanjska situacija, okruženje, drugih, kreatori tuđih sudbina ili ti naši nevidljivi „bogovi“ od krvi i mesa, kreiraju ono što ja sada jesam?

Želite li to i dalje biti?
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Skip to content