Postoji jedna – neću reći teorija jer teorija je nešto veoma organizirano oko autentične filozofije a filozofija nije religija, prije da se religija stvara oko filozofije – pretpostavka koja se često spominje u duhovnim krugovima i može se osporavati ili može se uzimati kao „magična teza“ – teza koja nema uzrok pa se uzrok stavlja u ideju Boga, nečeg mističnog ili magičnog te se na taj način maskira mogućnost ispitivanja jer ako je ispitujete onda „ne vjerujete u Boga i njegovu svetu knjigu, spis, riječ, itd.“ – a može se i potvrditi ali samo pod uvjetom da se jako dobro poznaje struktura kozmologije kako kroz univerzum tako i kroz pojedinačno biće, njegovo stvaranje, cilj, individualizaciju ili kristalizaciju, itd.
Jasno, kada ovo kažem mislim na duhovno pojašnjenje koje materijalistička znanost (a sva znanost je pretežno materijalistička) neće priznati čak ni uzeti u obzir – naravno, govorim o mainstream „znanosti“; činjenica je da su mnogi pronalazači, naučnici kako u prošlosti tako i u sadašnjosti proučavali duhovne izvore i otkriva ili čak pronalazili temelje za svoja otkrića.

Ta pretpostavka ili, možemo čak reći i teza, govori o tome da duša prije svoje inkarnacije bira svoje odredište, roditelje, značajne događaje, iskustva koja želi naučiti ili proći, ostvariti nešto zarad svog napretka, rasta i razvoja.

Teza je odlična i obično se završava na ovome, jako je često vitalno podržana – kao ravnozemljaši koji sliče modernim „jehovinim svjedocima“ ili mentalno oboljelim osobama koje će iskoristiti svaki slobodni trenutak, redak, mjesto kako bi tvrdili svoje „vjerovanje“ koje, naravno, ni sa čim ne mogu da LIČNO potvrde, ali zato histerično i agresivno shizofreniraju o tome; ili kao zagriženi vegetarijanci i vegani; ili kao histerična osoba kojoj uskraćujete njeno vjerovanje prosto time što postojite – intelektualno nedorečena, inteligencijom lako razbijena.
No to ne znači da teza nužno ne mora biti istinita. Ali da bi se dokazala njena MOGUĆA istinitost – prvo moramo da znamo da skoro ništa izvan materije ne možemo dokazati nekim čvrstim dokazima, čak ni materiju ne možemo dokazati nekim čvrstim dokazom, što danas jako dobro dokazuje kvantna fizika i slične nauke – moramo znati da u ovoj manifestaciji ima tisuće mogućnosti i kombinacija i da dokazi u jednom trenutku mogu biti „čvrsti“, a da se već u drugom sva njihova „čvrstoća“ raspadne u paramparčad.

Postavlja se veoma logično pitanje. Ako duša odabire – ovdje morate biti jako oprezni jer većina nema dušu već ima potencijal za istu i time ova teza odmah na početku doživljava mogućnost raspadanja; ali, kao što rekoh, to je zato što riječ „duša“ ima nekoliko značenja, nekoliko dimenzija razvoja, jer čak i kada je u nastajanju ona ima karakteristike duše, ali samo kao potencijal ne kao individualiziranu Dušu, tj. kristaliziranu Dušu do kraja, a što znači da je ona postala Zrela, Probuđena, Zna sebe i organizirana je oko Božanskog te ima svoj cilj kao i svoj način učenja – neku inkarnaciju sa svim detaljima, što će joj onda iskustvo te inkarnacije? Zašto bi morala dolaziti u materiju, inkarnirati se, proživjeti sve to, ako ona posjeduje te sposobnosti koje spominjemo? Ako može znati svako iskustvo jer je u kontaktu s Univerzalnom sviješću koja je temelj svim iskustvima i manifestaciji, zašto ona mora ipak doći u inkarnaciju? Ako je sposobna organizirati – ili točnije projicirati ono što joj je potrebno i čekati trenutak koji odgovara toj projekciji kako bi se inkarnirala u tijelo – zašto mora proživjeti ta iskustva, taj život? Koji je cilj toga?

Moramo isključiti „magičnu konstrukciju ili tezu“ – tipa „jer Bog tako želi“, „jer je tako Zapisano“ i slične nebuloze.

Magična teza ili konstrukcija je divna zamjena za „biti u pravu“ i ostati glup kao ćuskija!

Uzmimo, za primjer, jednu stvar koju svi znamo i koju svi možemo potvrditi. Imamo neki film, vidimo neke predjele, načine na koji ti ljudi žive, na neki način možemo to osjetiti poistovjećenjem ili kombinacijom memorije i projekcije, ali nemamo DIREKTNO ISKUSTVO – tj. iskustvo kroz čula, ali i kroz svijest ili percepciju što znači da nemamo UTISAK tog mjesta. Čak i ako možemo pretpostaviti utisak, osjećaj, percepciju, opet fali dimenzionalnost iskustva. Jedini način da steknemo tu dimenzionalnost jeste da odemo na to mjesto i potpuno ga iskusimo – dubina iskustva ovisi o svakom čovjeku ponaosob. Ono što nam to iskustvo daje jeste autentičan – iako takvo što u čulnom ne postoji, ali uzet ćemo da je ova izjava istinita zarad teksta – doživljaj koji se kombinira sa svom našom psihologijom ili sviješću ako je razvijena, što izaziva određene dubinske utiske.
I koji je cilj tih dubinskih utisaka?
Doživjeti nešto i objaviti na instagramu?
Steći osjećaj posebnosti jer smo biti tamo gdje drugi nisu bili?

Između ostalog i to, za veliku većinu. No, ono što se stvarno dešava jeste, da bez obzira na naše površinsko ljudsko biće i njegovu fascinaciju i opsjednutost, duša u nastanku dobiva supstancu putem utiska koji se usađuje duboko u podsvijest i nesvijest – njene alate djelovanja. Ona IZ ISKUSTVA uzima supstancu – bez obzira na to što je površinska svijest ili ličnost doživjela – koju koristi za svoje obogaćenje, rast i razvoj, ostvarenje potencijala, POTPUNIJI doživljaj – naročito ako je svjesna sebe i zna zašto se nalazi tu gdje se nalazi – i taj doživljaj, ta supstanca, taj duboki utisak svojevrsna je ENERGIJA ili HRANA koja duši omogućava individualizaciju, a time i strahovitu inteligenciju, u skladu s njenim planom koji je uvijek u skladu s onim što nazivamo Božanski Plan. Ovo mi sada nije cilj da pojašnjavam i tumačim.
Znači, da se vratimo na početak. I, bez da po redu pratim pitanja koja sam postavio i odgovaram na njih, donekle odgovorim na ta pitanja.

Iako naša površinska svijest ima svoje projekcije i zaključke, to najčešće nisu zaključci Duše ili ono što ona traži. Mi prolazimo iskustvo, doživljavamo ga i tumačimo u skladu s ličnošću i njenim karakteristikama koje su davno prije našeg rođenja postavljane, a potvrđene su samim rođenjem u određenom okruženju, roditeljima – koji daju genetske karakteristike itd. – okolnostima, autoritetima, interesima itd. No to nije ono što Duša prolazi. A opet, ličnost kao i cjelina života PROJEKCIJA je koju je Duša PROJICIRALA – odredila, zamislila, odabrala s određenim, njoj znanim, ciljem.

Supstancu za svoj razvoj Duša NE MOŽE steći u okruženju u kojem se nalazi prije rođenja bez obzira koliko savršeno mogla zamisliti iskustvo koje želi iskusiti, životne okolnosti koje želi proživjeti itd.

Baš kao ni mi kada zamišljamo sve što zamišljamo. I upravo, sljedeći korak koji činimo jeste da PROŽIVIMO to što smo zamišljali s gore spomenutim ciljem.

Cilj Duše, ili Psihičkog Bića, je „oblikovati individualno biće, individualizirano, ‘personalizirano’ oko božanskog središta“.

Možemo reći da je njen cilj rast i razvoj same Duše u smislu individualnog bića a ne samo potencijala kojeg ima kao stvoreni „entitet“. Kao što čovjek mora da prođe život i živi ga kako bi sazrio i stekao ono što nazivamo „individuom“ ili „individualnošću“, što nema veze s ovim istim nazivom u odnosu na Psihičko Biće ili Dušu, kako bi se razvio, obogatio svoju ljudskost ili je osiromašio, stekao direktna iskustva koja će dati supstancu koja će kristalizirati ličnost i snažnu konstrukciju, isto to i Duša traži, ali u odnosu na sebe, kao prvi korak, a onda u odnosu na Božanski Plan i samo Božansko ili, zamijenimo riječ „Božansko“ s riječju Inteligencija, Kozmička Inteligencija i Biće.
Isto to mi radimo u odnosu na čovječanstvo, okruženje, odnose sa prijateljima, partnerima i drugim živim bićima, ali na ograničen način.

Duša nema „lično ja“, ali ima zamjenu, tj. ono što je izvorno, originalno, a to je INDIVIDUALNI OSJEĆAJ POSTOJANJA koje je njen temeljni osjećaj koji “posuđuje” od Božanske ili Univerzalne Stvarnosti

Kako bi se ovo potpunije razumjelo potrebno je već iskustvo Psihičkog Bića. Samo iskustvo Duše je potpuno različito od iskustva ličnosti i ličnog „ja“. Duša nema „lično ja“, ali ima zamjenu, tj. ono što je izvorno, originalno, a to je INDIVIDUALNI OSJEĆAJ POSTOJANJA koje je njen temeljni osjećaj bila ona razvijena ili ne. Kroz razvoj, ona taj osjećaj postojanja proširuje, supstancom obogaćuje, razvija psihičku osobnost, kvalitete (nešto kao Vrline, ali mnogo šire i veće i one nemaju krajnost, dok Vrline imaju krajnost – mane), stječe kristalizaciju ili individualizaciju, svjesno postojanje koje zamjenjuje nesvjesno postojanje – nje same u manifestaciji, ne ljudske ličnosti koja je imitacija svjesnog postojanja –  sazrijeva i postaje inteligentnija (nešto kao pamet, ali mnogo življe), sposobnija je izražavati razne sposobnosti (kao recimo ljudi koji su razvijeniji od drugih ljudi i imaju niz sposobnosti, znanja, izražaja) itd.

Kao što mi zamišljamo nešto, a onda težimo da to doživimo zarad potpunijeg doživljava i, recimo tako za neku manjinu, iskustva, mudrosti, znanja, samo-razvoja itd., na isti način i Duša – jer ličnost mora da ima ogledalo u odnosu na koje imitira lažnu „individualnost“ i osjećaj „ja“ – mora da DOŽIVI, ISKUSI, dobije specifičnu supstancu, stekne stvarne sposobnosti a ne samo njihov potencijal – jer potencijal nije sposobnost, već samo mogućnost da to steknemo što ne znači da i hoćemo – KRISTALIZIRA ili stvarno INDIVIDUALIZIRA sebe – također, to je mogućnost, potencijal – postane bogatija u stvarnom smislu te riječi, ne u novcu, primjera radi, jer mnogi misle da je „bogatstvo“ količina novca, stekne i manifestira potencijal Božanskog iliti stekne ono što nazivamo „oboženje“ ili božanske kvalitete – ne da postane Bog jer to nije moguće – raste i razvija se baš kao što to i mi prolazimo, tj. prođe svoj „vrtić, školu, srednju školu, univerzitet, život itd.“ i time stekne veće mogućnosti, veće potencijale, vječni život, kristalizira TIJELA oko sebe – to nemamo i to Radom stječemo – objedini ta tijela oko sebe a onda oko Božanskog ili Božanske ISKRE u sebi, potpuno spozna sebe – ovo je jako čudno na prvi pogled jer duša zna sebe, što onda znači „da spozna sebe“? – stekne Inteligenciju koja joj je u početku POTENCIJAL itd.

Duša NIJE završeni proizvod kako nas uvjerava duhovnost. Upravo, ne napreduje čovjek kao ljudsko biće, već DUŠA IZA ili DUŠA koja podržava ljudsko zarad sebe same, ali i Božanskog Plana. Jasno, kako Duša napreduje, tako se to odražava i na ljudski dio Dušine manifestacije ili izražaja.

Da dotaknem još jednu temu koju Rad spominje, a duhovnost tumači drugačije.
To je Radna Ideja da „čovjek nema dušu“.

To je djelomična istina, polu-istina, koja je istinita samo ako se razumije ovo što sam napisao do sada. Kada Rad kaže da „čovjek nema dušu“, Rad govori o SVJESNOJ DUŠI. Ne o mehaničkoj duši koja tek počinje da se razvija. Vital koji se tumači kao „duša“ NIJE DUŠA. On je zamjena za Dušu u nerazvijenom čovjeku. I ne smatra se dušom, iako mnogi misle na tu „dušu“ kada govore u Duši. Duša mora biti SVJESNO razvijena, ostvarena, kristalizirana, individualizirana ako pričamo o DUŠI. Ako to nije slučaj, onda ne govorimo o Svjesnoj Duši ili Duši u pravom smislu te riječi, već o nečemu što je potencijal koji je u razvoju, tj. ide prema Individualizaciji, ali još nije kristalizirana. Rad ne ulazi previše u metafiziku zbog pogrešnog tumačenja koje je karakteristika nerazvijenog čovjeka koji sebi sve pripisuje a objektivno nema ništa.

Rad je upravo stvoren kako bi se zaobišla ova prepreka, kako bi se steklo objektivnije viđenje sebe i čovjeka, izgubile i odbacile zablude, i čovjek zadobio mogućnost kristalizacije i individualizacije Duše, ali i kristalizacije viših tijela – za koju većina misli da ima, dok ustvari ima potencijal, ali ne i kristalizaciju.

Sada, moram dotaknuti još jednu jako bitnu stvar, koja je jako često velika i teško premostiva zabluda koja može blokirati daljnju evoluciju.

Ako netko osjeća Dušu, to ne znači da je ima/postigao je, tj. postoji niz nivoa koji se moraju proći ka eksternalizaciji Duše. Možete imati na trenutak psihičko iskustvo, ali to ne znači da ste stekli, postigli tu razinu postojanja. Možete biti u kontaktu, povremenom ili češćem, sa zračenjem Psihičkog Bića ili Duše i to također ne znači da ste to do kraja ostvarili. Možete biti na trenutak preneseni u sam centar Duše, no ni to ne znači da ste ostvarili Dušu do kraja. Imali ste samo podsticaj za to. Možete s njom biti u kakvom takvom kontaktu putem nekih dubljih trenutaka svjesnosti ili spontanog osjećaja postojanja, ali to i dalje nije ostvarenje, da tako kažem, Duše. Možete biti u kontaktu s njom neko vrijeme kroz Viši Vital i Psihičke emocije, ali to ne znači da ste ostvarili Dušu. Može da se izrazi i kroz osjećaj ljepote, radosti itd., ali to ne znači da ste ostvarili Dušu. Možete ući u njeno prisustvo tokom dublje meditacije i Pamćenja Sebe (dublje svjesnosti sebe) i to znači ste došli blizu nje na neko vrijeme, ali ne i da ste prebačeni u točki osjećaja „ja“ u Dušu, tj. ostvarili je. I tako dalje.
Znači, možete u počeku – a taj početak može biti nekoliko života – imati različite kontakte sa Stvarnom Dušom a da ona nije ostvarena, tj. nije Realizirana, te ste i dalje čovjek s ličnim „ja“ kao centrom sebe.

I još nešto kratko.

Cilj je Realizirati Dušu, tj. Istinsko ja ili Psihičko Biće. A to znači prijeći u percepciji u to postojanje koje je potpuno drugačije postojanje od postojanja u ograničenom i ličnom „ja“.

A onda, cilj je da postepeno izrazite Psihičko ili Dušu ka van, ka životu. A onda, cilj je da se – prije toga je potrebna koliko toliko kristalizacija viših tijela – Psihičko ili Duša poveže s višim tijelima, organizira ih oko sebe, a zajedno sa sobom oko Božanskog, i to sve do suptilno fizičkog tijela. S ovim bih mogao povezati niz različitih duhovnih praksi te njihove stvarne ciljeve a ne fantazije koje se, čak i u tim učenjima, prepričavaju. Usput rečeno, što mislite zašto postoje ti dijelovi koji glume cjelinu a nazivamo ih „različitim učenjima“?
Onda je cilj da Duša ZNA (gyana) sebe, OSJEĆA (bhakti, devocija, vjera u pravom smislu te riječi) sebe i ŽIVI (spusti se u tijelo i život, karma u smislu te riječi kao „akcija“ ili „djelovanje“) sebe u potpunosti prije no što može početi da radi za ono što nazivamo Božanski Plan, tj. da propusti kroz sebe Božansku Volju u potpunosti i postane nosilac te Volje u tom individualiziranom karakteru koji ona predstavlja.

E sada, gospodo moja draga, što je onda prosvjetljenje, probuđenje?
Vidite kako se manipulira s tom riječju? Kao i sa svim drugim terminima, tezama, tumačenjima, idejama raznih Učenja.

Buđenje je trenutak kada dođete u kontakt s Psihičkim Bićem i krenete raditi na njemu, za njega, kroz njega.

A to je ostvario jako mali broj ljudi na planeti. Budni ste kada ste prošli kroz transformaciju i prešli u taj nivo postojanja – ne-ja postojanje ili događaj, ili Istinsko Ja postojanje. A to i nije neko postignuće. Mnogi će ovo nazvati „prosvjetljenjem“, a to nije prosvjetljenje. Tek kada Duša postane svjesna svoje Božanske Prirode i dođe u svjesni kontakt s njom i poveže se s njom, to nazivamo Psihičko Prosvjetljenje. Kada svijest dođe u kontakt s Božanskim ili Istinom, to je Mentalno, Intelektualno Prosvjetljenje – Gyana. Kada Istinsko, Božansko ispuni svaki aspekt čovjeka, sve njegove dijelove, kada se to Istinski izrazi i postane svjesno na svim razinama ljudskog postojanja, tada pričamo o Cjelovitom Prosvjetljenju ili Probuđenju. A ni to nije kraj evolucije, već njen STVARNI početak.

Ima još puno toga što se može reći o ovoj temi, kao i zabludama koje vladaju na duhovnoj i religioznoj sceni, odnosno pijaci, kako to volim nazvati, ali to bi bila knjiga, a ne tekst za sajt.
Zabluda je mnoštvo.

A jedna od njih je jako opasna.
Proglasiti nešto postignutim.
To je kraj evolucije.

Mudar čovjek, ili čovjek koji je razvio svoju Dušu, ostvario je ili čak došao u kontakt s njom, to neće nikada reći. Izmudrovat će nešto nekome, ali sam za sebe to nikada neće tvrditi jer zna zamku toga.

Iako je ova tema, po meni, jako opasna za pisanje jer će sada da podivljaju „psihički poremećaji“, skoro sve pripišu sebi, a onda počnu slati mailove i poruke autoru teksta s dokazima da su oni upravo to ostvarili. Morao sam ovo napisati čisto da razjasnimo neke stvari.
Možda je netko na našem prostoru već nešto i napisao o tome, ali pošto ne čitam tekstove drugih ljudi, tj. skoro većine koji nešto piskaraju o tome jer su mi ti tekstovi nezreli, ograničeni, ne nude išta što bih mogao uzeti za svoj rast i razvoj, i time ne znam ima li sličnog teksta. Možda ima, a velika vjerojatnoća je da nema. Ili možda neke naznake slične ovom tekstu.
Ne govorim o bedastoćama koje pišu o „duši“ i „duhovnosti“. Govorim o nekim tekstovima ili autorima koji ZNAJU ŠTO GOVORE i to ZNAJU svojim ISKUSTVOM ili UČENJEM, i to tako da ga razumiju, a ne da su „virus“ koji prenosi nepotpune ideje.

Ostvariti Psihičko Biće ili Dušu, e pa to je gospodo, enorman duhovni posao. I pod tim mislim na potpunu cjelinu ove priče.

Bhaerava

P. S.
Iako vlada zabluda da samo čovjek ima “dušu”, kao i mnoge druge zablude, svako biće IMA DUŠU razvijenu u skladu s nivoom njegova bića. Tako i biljke i životinje a i, štaš, ljudi imaju to što nazivamo Dušom. Čak neke životinje i biljke imaju bolje razvijenu dušu od većine ljudi. I to se može osjetiti. I obično, te životinje ne bi trebalo jesti ako je to moguće.
Mogu slobodno reći, za one koji tvrde suprotno, da njihovo “imanje duše” često govori o tome da ustvari skoro da je i nemaju za razliku od nekih životinja oko njih, što govori o evoluciji i ljudskim ludostima i zabludama. Čovjek nije ništa drugo, nerazvijeni čovjek i neprobuđeni čovjek, doli životinjska vrsta s intelektom. Što mu daje potencijal za razvoj, ali ne i činjenicu o razviju. Mnogi koji sebe vole kititi riječju “čovjek” u biti su daleko od toga, čak i dalje od nekih životinja. Što je i očigledno, ako malo bolje pogledate.