Promatranje misli

Kategorije
Svi članci

Skoro pa ništa u našem doživljaju sebe ili svijeta nije čisto, takvo kakvo jeste, spontano kako mnogo zamišljaju da jeste. Svemu prethodni određeno svjesno ili nesvjesno tumačenje. Većina emocija koje doživljavamo reakcija su na suptilni ili manje suptilan mentalni aparat, ili preciznije je da kažem da su emotivni i intelektualni um povezani skoro kao jedan um. Tako da bilo kakva vibracija pokreće niz vibracija u svim ljudskim umovima, kao kada se muha zaplete u paukovu mrežu. Iako ih možemo odvojeno razvrstati u različite vibracije u skladu sa umom koji reagira, oni su suptilno povezani.
Vidimo nešto lijepo i u nama se desi unutarnji govor, svjesno ili nesvjesno, koji kaže “kako je to lijepo” i u tom momentu, gotovo istovremeno, osjećamo emociju koja prati tu konstataciju. Isto je i sa ružnim ili neugodnim.
Mnogi ljudi žele da rade sa emocijama, koje su poprilično izvan djelovanja ili utjecaja većine, a da nisu postali svjesni svog unutarnjeg govora, svojih mentalnih konstrukcija, programa, reakcija. Iza svake emocije postoji mentalna reakcija ili konstrukcija unutar uma. Ako želimo da utječemo na emocije, ako želimo da se oslobodimo njihova utjecaja na nas, šta god da vam to “nas” značilo, moramo obratiti pažnju i na uzrok emotivnog pokreta. Prije svega, moramo emocije “od svetiti”, tj. moramo prestati davati ima značenje koje one nemaju. U većini slučajeva mi se divimo svom emotivnom stanju, reakcijama, raspoloženjima. Dajemo im nepostojeću vrijednost, misleći da su one srž naše duše. Nisu. One su prosto reakcije sustava tijelo-emocija-um koji je pod podsvjesnim i suptilnim konstrukcijama, programima, uvjerenjima, dubokim vjerovanjima, itd.
Kada se u meni pojavi neka reakcija ljutnje moram da vidim šta je u sve u pozadini te ljutnje, šta je sve pokreće. Ljutnja nije problem, ona je emotivno-tjelesna reakcija na nešto u meni što sam postavio na pijedestal, što sam idealizirao, dao sebi prednost nad nečim, očekivao da nešto mora odgovarati mom uvjerenju ili dubokom vjerovanju, konstrukciji koju sam za sebe sročio i mislim da je svi moraju poštovati, itd. Svemu je temeljni uzrok ono što ljudi vole nazvati “ego” ali “ego” je jako mali u odnosu na ono o čemu se stvarno radi.

Osnovni uzrok je podijeljenost. Duboka odvojenost od Stvarnosti, Izvora, Istine, Prirode.

Ta podijeljenost stvara sve ostale podijeljenosti na svom daljnjem putu manifestacije. U izvornom, našoj prirodi, ta podijeljenost ne postoji. Ona je svojstvena organizmu koji misli da je odvojen od Kreacije, a time i poseban, specifičan, vrijedan, važan, itd.
Svatko od nas ima veću kontrolu nad intelektualnim umom nego nad emotivnim i tjelesno-instinktivnim umom. Kroz ispitivanje emocije često dolazimo do uvida u misao koju smo imali, uvjerenje koje imamo, duboko vjerovanje koje imamo o nečemu. I emocija je prosto reakcija na to uvjerenje ili duboko vjerovanje ili čak i običnu misao. Ako pratimo svoje reakcije uviđamo da u nama postoji niz, desetine reakcije koje se dešavaju samo prolaskom jedne, poprilično, obične i trenutačne misli. Postoje u dublje reakcije, a one su vezane za već ustaljen način razmišljanja ili mišljenja koji je prešao u dublji aspekt, tj. u uvjerenje ili duboko vjerovanje o nečemu.
No, iza svake emocije stoji određena i specifična ideja u umu, misao, razmišljanje, uvjerenje koje smo dugo gradili i održavali, duboko vjerovanje.

Ispitati emociju znači doći do uročne misli, da skratim, koja stoji iza nje, koja je pokretač te emocije, ili do uzročne identifikacije koje stoji iza određene emocije.

Umjesto da odmah i na prvu krenemo u razračunavanje sa nepoželjnim emocijama, uvijek su u pitanju samo nepoželjne emocije što pravi novu podjelu u čovjeku, moramo uvidjeti da nju prati misao, uvjerenje, vjerovanje. I moramo potražiti tu misao u sebi.

Šta je uzrokovalo da imam ovu emociju? Na koji koncept, misao, uvjerenje, vjerovanje mi ova emocija ukazuje? Šta je temeljna misao iza ove emocije? Koja je temeljna identifikacija iza ove emocije?

Ovo su samo primjeri pitanja.
No, ako težimo krajnjem, spoznaji sebe, budnosti, moramo znati da niti misao niti emocija nema istinitost. Oni su prolazne reakcije starog sustava, osobe za koju smo mislili da smo mi. I to pokreće drugi slijed rada sa njima.
Znamo da nad umom imamo koliko-toliko kontrolu. Time možemo da utječemo na um. I tu počinje trening, da tako kažem. Netko to naziva “duhovnom praksom” ali kao što je iluzija i neistina svaka misao i emocija, tako je i konstrukcija koja kaže “duhovna praksa” također neistina. To je prosto praksa, trening, vježba, rad, početak djelovanja, itd.

Svaka misao koju imamo samo je reakcije na čulni utisak, bio on vanjski ili unutarnji.

Čula primaju određeni utisak a osobnost reagira. Osobnost su svi kristalizirani utisci, reakcije, identifikacije, uvjerenja, vjerovanja, itd., koja o sebi imamo. Zato i kažemo u Radu da „sebe“ nije stvarno, da u stvari nikakvo „sebe“ ne postoji. Ono je iluzija, san, vjerovanje da postoji. Svaki utisak koji dolazi kroz čula ulazi u ono što nazivamo „osobnost“, te unutar te osobnosti izaziva titranje „paukove mreže“, titranje različitih veza, poveznica jer u nama ništa nije odvojeno jedno od drugoga, sve je duboko povezano. Ta povezanost je kao mreža. Sve dok ne postoji nešto što može biti stavljeno između čulnog utiska i osobnosti utisak će izazivati reakciju osobnosti. Nijedan utisak, sam po sebi, nije ni loš ni dobar. Ona je prosto utisak. Ono što ulazi putem čula u unutarnji svijet i na što unutarnji svijet reagira. Pošto između nema ničega, osobnost direktno prima utisak u sebe kroz čula i time iz sebe izražava reakciju na primljeni utisak.
Utisak ili dojam koji o nečemu primamo nema svoju izvornu polarizaciju. Polarizaciju mu dodjeljuje osobnost. „Dobro i loše“ dodjeljuje osobnost, čovjek, identifikacija. Utisak je to što jeste. I on može da nahrani osobnost, kroz niz reakcija, ili da nahrani ono što treba biti nahranjeno unutar Rada, a to je svijest o sebi. No, da bi suština mogla da se nahrani i raste, razvija se, na mjestu primanja utiska mora biti svjesnost. Jer svjesnost je agens transformacije utiska u viši stupanj energije.

Često kažemo da smo „umorni“ od života. To je signal da utiske primamo osobnošću, da utisak života ulazi u nas u našu osobnost koja uvijek i iznova isto reagira, isto procjenjuje, jer ona se ne mijenja.

Osobnost je umorna od iste reakcije koju ima na život koji čulima percipira. Ako smo mi živi, tj. svjesno prisutni, ne postoji nešto kao „umoran“ od života ili bilo čega drugog. Postoji živi trenutak, živi dodir između istinitijeg u nama, suštine ili bića, sa utiskom života koji primamo kroz čula. Kako je taj utisak primljen na svjestan, živ način, energija utiska direktno prolazi na dublje razine organizma, svijesti. Osjećamo se živim, prisutnim, snažnim, energetski punim, emocije su jače i življe, misli kao da su se usporile ili imamo ono što nazivamo suptilnijim i finijim mislima, itd., osjećamo kao da smo „naglo došli sebi“, kao da smo dotaknuti na dubljem nivou, nivou na kojem rijetko bivamo dotaknutima.
No, kada ličnost primi utisak, osim što se osjećamo „umornim“, to proizvodi reakcije unutar organizma. Osobnost prima utisak i kroz isti taj utisak osnažuje sebe, osnažuje svoja uvjerenja, stavove, koncepte, ideje, itd. Karakteristika osobnosti je prosudba ili sud koji dajemo utisku koji smo primili. Jasno, većina ne zna ništa o utiscima, te time to i ne zove tim imenom, već misli da je to prosudba o nekom zbivanju, osobi, sceni ispred nas. Da, jeste ako ne vidimo dublje od scene koja se odigra ispred nas. Svaka prosudba je blokiranje utiska koji dalje ne može da teče i transformira se u suptilniju energiju koja nas oživljava i dovodi u prisutnost. Sada neću da ulazim dublje u ovu temu. Kada prosudimo o nekom utisku ta prosudba u sebi sadrži intelektualnu konstrukciju, emotivnu reakciju i tjelesni osjećaj. Ako nismo svjesni i prisutni, to se dešava neprimjetno i mi govorimo o nekom „karakteru“, „osobnosti“, „specifičnosti“, i slično, koja prima određeni utisak i u skladu sa sobom reagira na njega.
Prekinuti reakciju poslije primanja utiska i reakcije na utisak postaje teško ili gotovo nemoguće. Da bismo prekinuli reakciju koja se dešava opet moramo imati nešto svjesno u sebi što može stati između prethodne reakcije i reakcije koja će uslijediti. U većini slučajeva, kod većine ljudi, to „nešto“ ne postoji. Ako se čovjek i trudi prekinuti reakciju to je krajnost same ličnosti koja se probudi u nama i kaže nam da ne želi da osjeća ili ima tu reakcije te se nasilno trudi da prekine postojeću reakciju. Obično, ta misao ili konstrukcija ili specifična identifikacije je ono što u sebi nazivamo duhovnom osobom, duhovnim, onim što je u Radu i slično. Taj dio nije drugačije, nije različit od dijela koji je reagirao. Oni su samo slojevi unutar naše temeljene identifikacije ili temeljene razdvojenosti, podijeljenosti ili kako to vole nazvati „ega“.
No, biti površno svjestan i očekivati da ćemo svaku reakciju, koja nam se ne sviđa prekinuti jer one koje nam se sviđaju ne smatramo reakcijama, gotovo je nemoguće ako nismo radili sa tim, ako nismo vježbali, trenirali ili radili „duhovnu“ praksu.

Jedna od tih praksi je i promatranje i odvajanje od misli. Obično, kada se to kaže, većina misli da moraju prekinuti misliti. To je jedna velika zabluda. Prekinuti mišljenje ne znači prekinuti mišljenje kako većina zamišlja.

Prekinuti mišljenje ili razmišljanje znači odvojiti se od procesa mišljenja, od misli koje ulaze u našu mentalnu razinu i ne poistovjetiti se sa procesom razmišljanja ili mišljenja.

To je vidjeti misao i ne biti da misao, ne dati joj snagu identifikacije. Vidjeti misao takvom kakva ona jeste, misao o tome i tome, i pustiti je da izađe van na drugu stranu kao da nikada nije bila u našoj „glavi“. Misao nije stvarna. Ona je iluzija. Ali i ovo je „viša filozofija“ za većinu.
Kada kažemo da je misao iluzija, nije stvarna, rekli smo da je ona konstrukcija unutar nas koja se temelji na dubokoj identifikaciji sa nestvarnom osobom i da je ona reakcije te osobe, osobnosti, ne određeni utisak koji čulima primamo i reagiramo ili emotivno ili umno na taj utisak. Misao je opterećena cijelom konstrukcijom osobnosti, identifikacijom, osjećajem odvojenosti od okoline i prirode, itd. Ona ne govori istinu o nečemu, jer ona istinu o tome ne zna. Ona reagira u skladu sa uvjerenjem, vjerovanjem, konsenzusom, idejom, identifikacijom, slikom o sebi, itd. Time, ona nije istina. Ona je iluzija o nečemu. Ona nije stvarna i ne oslikava stvarnost nečega na što smo reagirali već je u skladu sa cijelom strukturom u nama koje nismo svjesni. Cijela ta struktura nije stvarna već je umjetno kreirana odgojem, autoritetima, društvom i slično i nazivamo je osobnost, ličnost, karakter, uloga, gluma, ili ukratko san ili iluzija.

Kada se u nama desi određena reakcija, bila ona emotivna ili umna, cijela struktura umjetno stvorenog reagira, ali to ne osjećamo. Ako se trudimo da prekinemo tu reakciju jer to nije duhovno, nije u skladu sa Isusom, ili Budnim učenjem, ili Radom to je isto tako lažno i nestvarno kao i prva reakcija koju smo imali, tj. ona koju pokušavamo da zaustavimo jer nije duhovna. To je jedna te ista struktura ali ovaj put nadojena, napunjena, duhovnim, vjerskim, radnim idejama. Druga strana novčića osobnosti. Dodana osobina unutar osobnosti, duhovna osobina.

Uputa je uvijek jasna. Ne poistovjećuj se sa mišlju koja prolazi kroz tvoj um. I veoma je jednostavna. Ali veoma teška za odraditi. Kod većine, u tom trenutku, dolazi do neke nevidljive pobune cijelog sistema te misli i reakcije prosto naviru u sistem. Ili, ono što se često dešava ljudima u Radu, jeste da odjednom umni sustav, kao da se um zaustavi na neko vrijeme. U stvari, on postaje oprezniji, pažljiviji. Jer, to u stvari nije naš um, već razina koja je ogromna i veoma inteligentna. Ona, kao da uspori dotok misli u um i čovjek se pronađe u tupom, inertnom, uspavanom stanju. To je znak da on nije svjestan, da je njegova svjesnost slaba i uspavana. Da je svjestan ne bi se našao u polu-uspavanom stanju, jer to je zamka organizma koji teži da se vrati prethodnom funkcioniranju, već bi se našao izrazito živim, prisutnim, postojanim, svjesnim. Često puta to je znak da čovjek, iza svih tih procesa u njemu, ne postoji. On je ideja u svojoj „glavi“. Izvan misli i mehaničkih emocija on ne postoji.
U biti, on ne postoji ni u jednom slučaju, ali ovdje sada ne govorim o tome.

Ne poistovjetiti se sa mislima znači ostati „sa strane“, odvojen od procesa mišljenja ili mislioca i ostati svjestan, prisutan.

Ako nema misli, ako su se one povukle, svjesnost ili prisutnost ostaje živa iza, čovjek ostaje prisutan i registrira i nepostojanje misli u njegovom umu. I to je prvi korak. Ako niste prisutni, niste svjesni iza, ne promatrate čak i to odsustvo misli organizam će vas jako brzo uspavati, kao neki vid resetiranja i povratka u staro stanje, identifikaciju sa misliocem.
Nekima pomaže emotivno osjećanje cilja kojem teže. No, većina ne može aktivirati emocije čak ni ako imaju jasan cilj koji žele postići. Ili ih aktiviraju na trenutak i onda emotivni um brzo padne u san ili se udruži sa lijenim i tupim intelektom i cijelu osobu uspava. Zato kažemo da je to trening, vježba, praksa.

Osnovna uputa u Radu je: „Sve što percipirate niste vi“. Ona je od početka jasna. „Vi ste ono što percipira, svjesno je, promatra“.

To je druga uputa. Bez toga nema Rada. Isto je i kada promatrate misli. Nijedna misao nije vaša i niste vi. Vi ste ono što promatra misao ili odsustvo misli. Dodatak je da to i osjetite. Tada teško da ćete pasti u san, otupjeti, završiti u inerciji. Emocija je ključ, ali emocija koju vi proizvedete u skladu sa onim što vam je cilj.
Većina ljudi u Radu, kao i većina u drugim duhovnim disciplinama, su ljudi bez energije, tj. bez jake i snažne emotivne strukture iza koja podupire i daje energiju onom što radimo. Postoji nekoliko razloga zašto smo bez „energije“ kada radimo praksu. Jedan od njih je „jer je radimo preko one stvari“, da tako kažem. Nismo zainteresirani, nemamo cilj, radimo čisto radi forme i ništa više. Nije nam stalo. Nismo tome dali vrijednost i značaj koji to mora imati kako bi se praksa mogla raditi. Često čujem od ljudi u Radu koji mi se žale kako ostanu bez energije, kako se uspavaju, kako padnu u tromost i inerciju kada promatraju misli i odvajaju se od mislioca. I znam zašto je to tako. Ali to samo znači da prethodne stvari iz Rada nisu primili, ne sjećaju ih se, ne primjenjuju ih. Između ostalog rečeno je da promatranje vršite na način da stvarno želite vidjeti to što promatrate, da stvarno i živo i radoznalo gledate u ono što promatrate, čemu svjedočite, i slično. To je emotivni impuls, ako već ne razumijemo potrebu emotivnog cilja.

Želja da vidimo, jaka radoznalost, jaka prisutnost koja želi da radi to što radi je jedan od ključeva prakse promatranja misli i mislioca.

Ako smo negirali stvarnost misli, neću da govorim način na koji to radimo, a negirali smo to iz „zato što treba raditi rad“, ili „čisto da odradimo što moramo pa da dalje spavamo“ bolje je da onda ne radimo tu praksu. Zatupljujemo se sve više i više. To nije rad na buđenju već na dubljem spavanju. Vidjeti misao i znati da ona nije istina znači znati da ste vi istina, vi koji vidite i koji iza nje jeste, ako jeste. To je dovesti sebe ispred osobnosti. Dovesti svjesnost ispred aparata reakcije s kojim smo identificirani većinu svog vremena.
Znati „ja vidim misao“ i osjećati toga koji je svjestan je biti prisutan, pamtiti sebe. Znati „sve što u meni postoji nisam ja“ je dovesti živo, prisutno iz pasivnog u aktivno, dovesti stvarno sebe na mjesto primanja utiska, oživjeti se. Bez toga nema prakse Rada.

Praksa promatranja i negacije misli radi se ograničeno vrijeme. Prosto zato što čovjek iza nema stalnost, nije sposoban da bude prisutan u svom životu dulje od minute ili dvije. Zato se ta praksa radi nekoliko puta dnevno po par minuta. Više od toga znači da će se ona raditi mehanično, bez energije, tromo, tupo, inertno, lijeno, itd. Oni koji su stvorili Rad to su znali. Isto tako česta greška u Radu jeste da postoji određeno vrijeme za određenu praksu. Recimo, radimo mjesec dana na promatranju i odbacivanju stvarnosti misli i to je to. Odradili smo je. Ne, mjesec dana je samo dani vremenski period za usavršavanje, učenje, da naučimo da radimo sa tom određenom praksom. To ne znači da nakon tih mjesec dana rad sa tim dijelom, recimo promatranjem misli, završava. To većina misli i tako prilazi Radu. Ako je to ono kako mislite onda je bolje da s Radom i ne započinjete. Izaberite neki duhovni put koji ne radi na ovaj način i uživajte u snu. Ne ulazite u Rad, ne mučite se više od onog što vam je život nametno kao mučenje.

Recimo, u ovoj vježbi, sve dok niste postali odvojeni od svog umnog mehaničkog aparata, ona nije završena. Sve dok niste spoznali ono što nikada ne misli niti razmišlja niste završili sa ovom vježbom. A to je za većinu velik dio života. A za neke možda i cijeli život. Ne mučite sebe, ne mučite one koji žele da se probude i imajte milosti prema onom koji vodi Rad, majstoru. Odustanite. Živite svoj idilični život dalje od grupe za Rad. Ne dirajte Rad jer ćete upropastiti cijeli život. Možda možete biti duhovni, vjernik, možda možete napraviti svoj ašram ili crkvu. Samo naprijed. Ali ne ulazite u Rad ili ako ste u njemu, izađite iz njega.

Misli nisu stvarne. One su iluzija, laž, prevara, produžena „ruka“ osobnosti koja misli, itd. One su san, sanjanje, fantazija. One opisuju život, one ga tumače, one ga farbaju, daju mu vašu specifičnu karakteristiku, i one NISU stvarne. One su reakcije na čulni dojam, utisak koji do vas dolazi putem čula, bilo vanjskih bilo unutarnjih.

Život je utisak. Cijeli život je strahoviti utisak.

Ako ga ofarbate promašit ćete suštinu, učinit ćete „grijeh“. Biti ćete „grešni“ jer život kao utisak primate osobnošću, ličnošću, karakterom, osobinama, uvjerenjima, vjerovanjima, itd. To je značenje „grešnog čovjeka“. To je osobnost koja smo i kroz koju sudimo, prosuđujemo, farbamo, dajemo karakteristike, itd.
Vidjeti misao takvom kakva ona jeste, nimalo mistično kako to mnogi tumače, jeste vidjeti je kao misao a ne kao stvarnost. Vidjeti je kao reakciju osobnosti a time vidjeti je kao san, iluziju, nestvarnom. Ne biti mislilac i misao koja nam se dešava, koja prolazi kroz um. Ostati stvaran iza, biti prisutan, biti emotivno usmjeren ka svom cilju (probuditi se), znati da ne postojimo kada smo poistovjećeni, znati da to nismo mi. To je biti svjesno biće iza alata tijela, uma i emocije.

Raditi sa emocijom prije no što niste osposobili se na mislima poprilično je suludo. Emocija je brža i jača i eksplozivnija od misli. I nju teže kontrolirate. Većina naših emocija reakciju su na misli, konstrukcije u glavi, uvjerenja, vjerovanja, itd. Primijetit ćete da kada ostanete bez misli na neko vrijeme, kroz praksu, emocije kao da se isključe na trenutak. Kao da nemaju uzrok koji ih aktivira. Ali pojavljuje se druga vrsta emocija, nešto što ne pripada svakodnevnim emocijama. Pali se, da tako kažem, viši nivo emocije. Koji nije u suprotnosti, koji nema krajnost, koji nema svoju suprotnu emociju, već se osjeća stvarnijim, temeljitijim, dubljim. Istok tu emociju naziva Devocija. Ona je najniža emocija onog što se naziva Jiiva, ili Duša. Ali ona se ne osjeća kao entitet kojeg inače osjećamo kada smo poistovjećeni sa osobnošću. Kroz nju dolazi dodir Atme, Bića, Iskre Božanskog. I to je ono što nazivamo naša Istinska Priroda. Istinsko Ja o kojem Rad govori upravo je to. To nije entitet kako mnogi misle, entitet kao ličnost. To je individualnost, ali ne i odvojenost, podijeljenost, neki zasebni entitet u Stvarnosti Stvarnog, Boga, Svijesti, Istine. Individualnost o kojoj Rad govori nema veze sa nekim odvojenim entitetom, pojedinačnim, odvojenim, podijeljenim, itd. To znači nešto sasvim drugo. Ali do toga ne možemo doći lijenom praksom koju radimo čisto „reda radi“. Samo stvarno može dotaknuti Individualno. Misao, emocija, reakcije, uvjerenje, itd., nisu stvarno. Stvarno je ono iza što radi sa mislima, emocijama, uvjerenjima, itd. I ono mora biti prisutno, ono se mora kristalizirati, mora se stvoriti. Morate stvoriti SVJESNU DUŠU. Od ove nesvjesne i vitalno-mentalne svejedno nemate koristi. To je življenje smrti.

Vidjeti misao kao misao je početak. Ne poistovjetiti se s njom je prvi korak u praksi koja ide mnogo dublje od toga. Ali bez toga ta praksa ne postoji. Nema šta da je radi.

Ne radite satima sa ovom praksom. Niste toliko moćni. Radite kratko ali intenzivno, snažno, prodorno. Budite živi makar i jedan ili dva minuta. A onda naučite da radite sa ovim i dublje, unutar svog života. Misao nije laž, iluzija, san samo par minuta dok radite praksu a onda je ponovo ona vi. Ona je UVIJEK laž, iluzija, san, nestvarno. Bilo kada i bilo gdje. Praksa znači da tome neko vrijeme dajete vrijednost nad ostalim, radite je neko vrijeme intenzivnije nego ostale dijelove Rada. Kasnije se to uklapa, unosi u druge dijelove Rada. Rad je, s jedne strane, dodavanje živih stvari, živih praksi, ne prekid rada sa njima kada je završen određeni period koji smo dogovorili. To je problem većine. Svaki dio Rada je samo djelić CJELOKUPNOG Rada. Svaka praksa sa dijelom je samo učenje i dodavanje na cjelinu Rada. Ako to tako ne vidite pogrešno vidite, imate pogrešan zaključak.

Misao nije stvarna, ona je iluzija, nestvarna, reakcije organizma i osobnosti i time ne može imati stvarnost. Nema trajnost, nema postojanost, ne postoji duže od par sekundi. Ono što je vidi je trajno, stvarno, postojano i postoji i kada misao ode. Time to je stvarno, misao je nestvarna. To je razumijevanje koje morate imati ako radite sa ovom praksom. To je osnova.

Uživajte u promatranju nestvarnog
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Skip to content