Čovjek, iako je pod jakim utjecajem Patnje, ne zna da Pati. Znam da je ovo što sam napisao pomalo čudno većini koja me prati. Ispada da čovjek treba da zna kako da Pati i, iako tako naizgled ispada, tako i jeste. Općenito, iako je patnja dio našeg svakodnevnog života i to velik dio istog, mi se trudimo da je zaobiđemo, potisnemo, sakrijemo, opravdamo na različite načine ili stvorimo odbojnike uz čiju pomoć radimo sve prethodno, ali je i sklanjamo iz naše svakodnevne svijesti i one specifične svijesti koju bismo trebali, a neki i rade na tome, da imamo i koristimo. No da bismo shvatili patnju moramo da proučimo šta je to patnja. Svi, manje više, “znamo” šta je patnja, ali ono što ne znamo jeste da, kao i sve ostalo, i patnja ima svoja dva kraja ili točnije rečeno i patnja ima svoj nesvjesni i svjesni karakter. Isto tako, patnja ima različite razine, recimo, fizička patnja i emotivna patnja; moralna patnja i duševna patnja; itd. No, sve ovo dalje potpada pod te prve dvije, da tako kažem, kategorije.

Da bismo shvatili patnju moramo da proučimo šta je to patnja.

S druge strane patnja se skoro glorificira u različitim religijama te joj se daje određeni smisao. Duhovnost, opet, patnju relativizira. Ne vidi smisao u ideji patnje, pokušava da pobjegne od nje, ne daje joj njenu vrijednost i značenje, ne daje joj njen dio u cjelini čovjeka, čovječanstva i generalno, u organskom životu planete.

Poprilično je teško točno definirati izraz patnja. Možemo reći da je to određena neugoda, određena bol u zavisnosti od razine koju pogađa. Iako, moramo biti jako pažljivi, bol i patnja nisu jedno te isto. Čovjek može imati neku neugodnu fizičku bol, ali ne mora da pati uslijed te boli. Opet, s druge strane, ne mora imati bol već laganu neugodu, a da ona izaziva veoma veliku patnju. Upravo, to govori o subjektivnosti patnje, tj. o karakteru same patnje, o nesvjesnoj patnji. U stvari, sama nesvjesnost je patnja. No patnja se neće smanjiti svjesnošću, već će se svjesnošću patnja povećati upravo zbog osjetljivosti koju svjesnost nosi sa sobom. Ako pažljivije pratimo, naročito ako smo slobodni od religiozne identifikacije, dosadašnje religije ili velikih učenja, uviđamo da ideja patnje zauzima njihov velik dio. Ili mogu slobodno reći da je ona korijen učenja. Postavlja se pitanje zašto?

Ako izuzmemo učenja i religije, patnja je dio našeg svakodnevnog života. Ili patimo ili se trudimo da izbjegnemo i patnju i bol, pošto svakodnevni čovjek poistovjećuje to dvoje. Ako pogledamo naše emocije primjećujemo da ih možemo svrstati u dvije kategorije: pozitivne i negativne; vibracijski visoke i vibracijski niske; ugodne i neugodne; emocije ljubavi i emocije agresivnosti (patnje); itd. Patnja je trenje u odnosu na težnju i postojeću stvarnost, u odnosu na kretanje i pasivnost (statičnost), u odnosu na prepuštanje i sputavanje, u odnosu na slobodu i zarobljenost, itd. Svaka kretnja, bila ona unutarnja ili vanjska, izaziva trenje. Trenje je temeljna stvarnost patnje. Što je veće trenje veća je patnja, što je veće trenje veća je sputanost, što je veće trenje jači je zatvor, itd.

Patnja je trenje u odnosu na težnju i postojeću stvarnost, u odnosu na kretanje i pasivnost (statičnost), u odnosu na prepuštanje i sputavanje, u odnosu na slobodu i zarobljenost.

O patnji bi se mogli napisati tomovi knjiga, kao što je već i slučaj, a opet patnju ne želimo i ne razumijemo. Ne volimo je, ne sviđa nam se, želimo od nje pobjeći, uništiti je i to sve je već trenje, a time i patnja. Ogromna je razlika između uobičajene patnje svakog čovjeka i patnje svjesnog čovjeka. Pošto čovječanstvo, mogu reći čak i duhovnost i religija, ne poznaju Svjesnog Čovjeka osim u mitovima i pričama, oni govore o svakodnevnoj patnji, nesvjesnoj patnji koju također ne razumiju. Religija daje jak smisao patnji, čak ju i preuveličava bez razumijevanja same ideje patnje ili same patnje. Duhovnost, s druge strane, bježi od nje u imaginarne ideje što je opet patnja, jer osnovni temelj ili motiv iz kojeg djeluju ili pokušavaju da pobjegnu jeste patnja. Probuđenje, čak i budnost, su proglašeni uspješnim bjekstvom od patnje, što je poprilično suluda ideja, jer niti probuđen niti budan čovjek nisu stvarno pobjegli od patnje. Oni razumiju patnju i na patnju gledaju sa drugačije razine postojanja, ili razine bića, te time ispada da je probuditi se ili biti budan bjekstvo od patnje, što nije slučaj. Dapače, ako ćemo to pogledati sa svakodnevne razine, tada je patnja pojačana, tada je patnja čak i zadovoljstvo, što, složit ćete se, većina duhovnih ljudi ne želi da zna. I ne samo da ne žele da znaju već tome daju priče mitske razine, drugim riječima, bajke.

Prije svega moramo razdvojiti patnju od bola. Bol nužno ne znači patnju. Patnja nužno ne mora značiti i fizičku bol, iako, kako sam rekao, to većina poistovjećuje. Čovjek može imati veliku fizičku bol, ali ne mora da pati. Isto tako može da ima malu fizičku bol i zbog nje može izrazito da pati. Patnja je subjektivno iskustvo. Za razliku od subjektivne patnje, koja je naše svakodnevno iskustvo, postoji nešto što nazivamo Objektivna Patnja (Svjesna Patnja). Ako je pojedinac budan ili probuđen, i to u punom smislu te riječi, on više nema subjektivnu patnju, jer je ona vezana za osobu i postojanje osobe, već ima objektivnu patnju. Ono o čemu drevna učenja govore upravo je Objektivna Patnja.
Ne mogu da kroz jedan tekst ulazim u nešto što je ogromno po količini informacija i znanja, već mogu samo dotaknuti to. Na kraju, niti jedna informacija o bilo čemu ne daje istinsko znanje, istinsko poznavanje određene tematike. Ako uzmem u obzir da velika većina ljudi ne razumije ni subjektivnu patnju, teško da će razumjeti i objektivnu patnju, ali dat ću neke naznake objektivne patnje.
Recimo, (u odnosu na budnog, svjesnog, probuđenog čovjeka) patnja je biti sputan ovom razinom, patnja je biti svjesno ograničen, patnja je san koji se nastavlja dok svijest, iako zna sebe izvan sna, ne može da prekine san (ne smije, ne želi, mora da odradi smisao u tom snu, itd.), patnja je biti ograničen čulnim životom, biti ograničen tjelesnim životom i fizičkim tijelom, patnja je dovesti i više razine svijesti ili više razine djelovanja na ovu razinu, patnja je neznanje kojim su okruženi, itd. Sloboda koja ti ljudi jesu u svojoj prirodi pati zbog ograničenosti života u određenoj formi.

Ako riječ “patnja” zamijenimo riječju “trenje” približit ćemo se malo objektivnijem značenju same patnje.
U Radu, patnja je imati negativne emocije, biti mnoštven, razjedinjen, imati mnoštvo malih “ja”, biti pod utjecajem kozmičkih zakona, biti pod utjecajem i kontrolom slučaja, biti u snu, boriti se za mali tračak svjesnosti sebe ili pamćenja sebe, trpjeti ono što ne možemo promijeniti, ali i trpjeti kretanje ka svjesnom stanju, itd. Kada se čovjek prepusti nesvjesnosti on također pati, on je također pod silom trenja, ili silama trenja, ali on nije svjestan patnje, njegova patnja je dio njegova “stvarnog života” ili dio njegova sna. Izboriti se sa tim znači stupiti na stazu, stupiti na put, stvoriti cilj koji želimo postići, a patnja ili trenje je sastavni dio kretnje prema cilju. Prvi problem je taj što patnju shvaćamo isuviše osobno, tj. imamo osjećaj da se cijeli kozmos urotio protiv nas, da je sve oko nas u specifičnoj uroti čiji je cilj upravo to da nas uništi.

Ako ne postoji trenje ne postoji ni kretanje. Svako kretanje je trenje, time to je patnja. Ako nema patnje ili trenja koje dolazi borbom protiv nesvjesne kretnje, identifikacije, reaktivnosti nema ni kretanja ka višoj razini postojanja.

Kada se trudimo da ostanemo svjesni, prisutni u određenoj situaciji, ta svjesnost, taj trud koji ulažemo je svojevrsno trenje, drugim riječima, patnja. Ako ne postoji trenje ne postoji ni kretanje. Svako kretanje je trenje, time to je patnja. Ako nema patnje ili trenja koje dolazi borbom protiv nesvjesne kretnje, identifikacije, reaktivnosti, nema ni kretanja ka višoj razini postojanja. Ako nema kretnje, ako nema trenja, nema ni kristalizacije viših tijela. Ovdje moram napomenuti da Rad ne govori o tome da čovjek ima već izgrađena viša tijela, a to ne govore ni religije, ni drevne duhovne znanosti, već govore o tome da viša tijela moraju biti izgrađena. Rad govori da čovjek ima potencijal viših tijela, ali da nema viša tijela. Što je suprotno većini duhovnih učenja koja danas postoje. Rad govori o potrebi kristalizacije viših tijela, a o tome govori i, recimo, drevno Kršćanstvo (Kršćansko učenje je mnogo starije od njegove imitacije koju danas poznajemo), zato je ideja Patnje u Kršćanstvu jedna od dominantnih ideja. Da bi čovjek stekao ono što se smatra besmrtnošću on mora da kristalizira viša tijela, a kristalizacija viših tijela nije moguća bez trenja, koje je Objektivna Patnja. Ljudsko tijelo ima sve sastojke viših tijela u sebi, ali ti sastojci su budući potencijal, buduće stanje. Ono u sebi ima razine iznad sebe, ali čovjek ne postoji na tim razinama. Svaka razina zahtjeva svoje svojstveno tijelo, a za kristalizaciju tijela potreban je specifičan napor, specifičan način rada, što je trenje ili patnja. Za svako tijelo potrebna je specifična hrana, tj. energija i naše fizičko tijelo ima mogućnost za proizvodnju specifične hrane ili energije, ali u svom nesvjesnom stanju čovjek nije sposoban da proizvede tu energiju ili tu hranu. Da bi uspio da proizvede tu hranu ili energiju on mora da vrši specifičan rad na sebi, pod određenim zakonima i pravilima, na određene načine te da ima veoma specifičan sastojak ili agens koji omogućava kristalizaciju viših tijela. Jedan od tih agensa je svjesnost sebe, no ne naša uobičajena svjesnost budući da je naša uobičajena svjesnost san i nema trenje unutar sebe osim trenja unutar sna. Ako čovjek želi da pređe na više nivoe Bivanja on mora imati specifično trenje u sebi, a ono nije moguće ako čovjek spava. Time, sve što sanja u svom snu nema niti jedno drugo značenje do značenja koje je dio njegova osobnog sna. To je subjektivna ili nesvjesna patnja u kojoj “uživa” cijelo čovječanstvo. Da bi se trenje ili patnja iskoristili za kristalizaciju potreban je agens kristalizacije. Naša borba sa nesvjesnim navikama, oprečnim silama u nama, zakonima koji nas drže zarobljenim, negativnim emocijama, težnjom da se ujedinimo u sebi, steknemo jedno ja uz pomoć tog, već spomenutog agensa, vrši proizvodnju te specifične energije ili hrane koja ide u kristalizaciju viših tijela. Svaki dio Rada, kada se ispravno razumije, specifično je oblikovan da stvori specifično trenje koje stvara specifičnu energiju ili hranu za viša tijela i njihovu izgradnju.

Ako se čovjek sažalijeva, kuka, prepušta negativnim reakcijama i emocijama on je hrana za razinu na kojoj se nalazi i time on nema mogućnost da iskoristi ta stanja, ili to stanje, da kristalizira sebe, da stvori sebe. Ako on ostaje utišan, svjestan trenja kroz koje prolazi, ali i svjestan sebe, svjestan cilja i značenja svega kroz što prolazi, to stvara specifično stanje njega samog i njegova organizma, objektivizira patnju ili trenje, pa rezultat te patnje ili trenja ide u kristalizaciju njegovih viših tijela, podizanje i mijenjanje njegove razine bića.
Energija koja nastaje može biti uzalud potrošena, kao što je slučaj kod većine, a može biti potrošena za izgradnju sebe, promjenu razine bića, objektivno stjecanje stanja i mogućnosti koje su sada samo njegov potencijal, ali ne i njegova stvarnost.

Rezultat svjesne patnje ostvaruje se u kristalizaciji viših tijela. Sada, kristalizacija može biti pogrešna i ispravna, ali to je neki drugi tekst. Mnogi ljudi steknu pogrešnu kristalizaciju. Gurđijev je dao primjer toga u svojim knjigama (knjigama Uspenskog). Da bi se omogućila kristalizacija, u ovom slučaju ispravna kristalizacija, potreban je prvi svjesni šok. Više o tome ćete naći u knjizi koju sam preporučio. Upravo, to je šok svjesnosti sebe bez kojeg nema kristalizacije viših tijela, a ni promjene razine bića, jer bez njega ne postoji agens ili stepenica koja bi omogućila daljnji razvoj oktave hrane – kako bukvalne hrane tako i hrane zraka i hrane utiska (dojma).

Unutarnja vatra koja nastaje trpljenjem, svjesnim trpljenjem, zagrijava naše postojeće stanje i omogućuje transformaciju, omogućava taljenje unutar nas, što znači da ono što je bilo razjedinjeno, bilo podijeljeno na različite nesvjesne segmente koji vode nezavisan život, odvojen od nas samih kao svjesnog bića, sada postaje dostupno za daljnji rast i razvoj.

Situacija u kojoj smo reagirali i gubili se u reakcijama sada postaje mogućnost unutarnjeg rasta i razvoja, promjene razine bića, transformacije, kristalizacije viših tijela, tj. stvarno ostvarenje besmrtnosti o kojoj učenje govori. Ono što je nekad bio potencijal sada postaje stvarnost. Ono što je nekad vodilo konačnoj smrti sada vodi nastavku života poslije smrti, jer stvara u nama ono što je slobodno od forme i zakona određene forme na razini na kojoj se nalazi, postavlja nas pod djelovanje drugačijih redova zakona, što je određeni vid slobode, itd.
Shvaćamo i razumijemo da Biti nije nešto što imamo u amanetu već je nešto što je potencijal koji može postati stvaran, ali i ne mora. Shvaćamo da Biti ima i kvalitetu i kvantitetu, što mijenja poimanje svih učenja, mijenja naše razumijevanje, mijenja mogućnosti koje imamo kao nesvjestan čovjek ili čovjek u snu, u stvarnost budnog čovjeka, budnog u snu ili životu.

Biti, koje je sadašnji potencijal, je kao jedna unca zlata. Jasno je da svatko može osjetiti svoje postojanje, biti postojan i svjestan, ali isto tako je jasno da je ograničen vremenom, prostorom i stanjem svjesne individualnosti u sebi, te da je Biti Budnog čovjeka kvalitetom i kvantitetom drugačiji od Biti uspavanog čovjeka. Ako želimo povećati svoju količinu “zlata”, što je ekvivalent stanju Biti ili Budnosti, moramo kopati u sebi, moramo “rudariti”, moramo Raditi na sebi i “olovo” pretvoriti u “zlato”, što nije moguće ako ne znamo kako. Jedna unca “zlata” je ono s čim smo došli i što imamo i zato smo ljudsko biće. Ako želimo dalje, ako želimo da iskoristimo potencijal koji je dat čovjeku moramo od te jedne unce “zlata” stvoriti gromadu “zlata”, tj. od par sekundi (pošto se sve mjeri vremenom) bivanja ili svjesnosti moramo doći do mnogo većeg vremenskog perioda svjesnosti i bivanja koje mijenja našu razinu Bića, mijenja strukturu, transformira nas, omogućava nam da se ponovo rodimo (ne miješajte ovo sa istočnom idejom reinkarnacije koja je degradirano znanje o ponovnom rođenju) i da budemo ono što je naš istinski potencijal.
Da bismo to postigli moramo imati trenje, što je ekvivalent patnji, tj. ideji svjesne patnje. Nesvjesna patnja nas vodi u smrt što je vidljivo kod većine čovječanstva. Oni su već mrtvi. I svaka sljedeća patnja vodi ih dublje u smrt. Time “fizička smrt postaje točka a ne zarez”, kako kaže Sah, postaje konačna i čovjek umire zauvijek.
Kao što ste možda primijetili današnja religija i duhovnost je sve ovo izvrnula, što je specifično djelovanje protiv autentičnih učenja i njihovih ciljeva. Zato danas imamo “spiritualna bića sa iskustvom čovjeka”, ali ne i stvarno razvijena, budna Bića. Imamo spasitelje i spašene koji su mrtvi i imamo priliku vidjeti rezultat tog mrtvila.

Nekad se pitam je li moguće ispraviti “krivu Drinu” i uskoro saznam da nije. Ali je moguće prenijeti Istinsko Učenje dalje, pojedincima. Što mi je i cilj. A to znači puno patnje ili trenja. Ali u ovom slučaju Svjesne Patnje.
Oko nas postoje skrivene tradicije i postoje one druge. Skrivene tradicije nisu skrivene na nekim tajnovitim mjestima, dapače. Skrivene su na očigled svih i nitko ih ne vidi. To je savršeno skrivanje. Date su na korištenje svima, iskrivljene su, degradirane, ali u sebi sadrže Istine jer nijedna laž sama za sebe ne može da postoji. U njoj je skrivena Istina. Onima koji prozru te laži i pronađu “zrno” Istine te nauče kako da je primjene u svom životu omogućen je daljnji razvoj. Oni si oni “dostojni”, oni “izabrani”, oni koji ne pripadaju ovom svijetu. To skriveno “zrno” Istine u gomili laži na duhovnoj i religioznoj sceni je upravo test ljudske dostojnosti za Istinsko Učenje. Nitko taj test ne može da prođe pomoću imitacije, kopiranja, ponavljanja, citiranja, pripadanja izabranima kako se to inače misli, ali se tako ne predstavlja. Taj test je individualan i možemo dobiti samo smjernice, ali ne i ustaljene ili uobičajene odgovore. Svatko od nas mora da prođe taj test i pronađe odgovor jer, naposlijetku, on kao Biće, kao Budno Biće je upravo odgovor koji je tražio uspješnim prolaskom testa. Univerzum mrzi kopije. Time, kopije nisu moguće.

Cijeli svijet, a time i sva učenja su riznice u kojima je zakopano “zlato”. Ako znate kako da ga nađete vidjet ćete poveznicu, nadovezivanje, strukture koje su skrivene od radoznalih očiju, skrivene “širokim putem”, “širokim vratima” koja kriju “uska vrata” kroz koja morate, pojedinačno, proći. Jer “uzak je Put” kojim morate proći kako biste stigli do cilja. Učenja su često kontradiktorna zato mnogi ne vide njihovu zajednički strukturu, zajednički smisao. Neka učenja govore o prvom šoku, neka o drugom šoku, a neka o istovremenom šoku koji je potreban čovjeku koji želi postići svoj cilj.
Svaki čovjek je proizvod samog života, ali i nečeg višeg od Života. Svaki čovjek pripada određenog grani izražaja Apsoluta i nekad je smisao prepoznati tu “granu”, tu “liniju, tu “liniju Sile” i, kako se kaže, služiti joj, ali svjesno i sa jasnom namjerom. Na kraju, to nije čovjek. TO je nešto sasvim drugo. I to se razotkriva, kristalizira, stječe, izražava. Otuda je mnogo učenja, mnogo različitih ideja i načina, a malo onih koji mogu da ih objedine u sebi.

Proučite ideju Patnje (trenja) unutar Rada. A onda je provjerite unutar svog osobnog Rada. Jer sve treba biti provjereno i ni u šta se ne treba vjerovati jer vjerovanje nije istinito, ali Vjera (Rad) jeste. Potrebno nam je novo razumijevanje, novi način poimanja, a Rad nudi sredstva, alate, pokazuje u kojem smjeru treba ići i kako nešto napraviti, no sav rad je na nama, na pojedincu, baš kao i razumijevanje i rast i razvoj Bića.

Uživajte u avanturi
Bhaerava