Kako da; kako ne

Kategorije
Svi članci

Često čujem pitanje „kako da ostanem u povišenom stanju?“; „kako da se zadržim u svjesnijem i odvojenom stanju?“. Čak sam i nekoliko pita dobivao pitanje „kako da ostanem u budnom stanju?“. Ili, „kako da ne padnem nazad?“ i slično.
U Radu je jako bitno znati kako postaviti ispravno pitanje. Ne postoji pogrešno pitanje, da se razumijemo, ali postoje pitanja koja su momentum nesvjesnog i mehaničkog razmišljanja i pitanja koja su momentum svjesnog i inteligentnog razmišljanja. Moramo naučiti kako izgleda pitati iz nesvjesnog i mehaničkog stanja a kako izgleda pitati iz svjesnog i povišenog stanja. To nije isto. Većina ljudskih pitanja su proizvod nesvjesnog, automatskog, reaktivnog stanja i postavljaju se čisto „reda radi“ ili iz radoznalosti i čak i ako se odgovori na ta pitanja čovjek od njih neće imati nikakve koristi. Rad teži tome da čovjek NAUČI kako da pita. No, također znam da je to nešto što se najteže uči.

Temelj rada nalazi se u nekoliko osnovnih praksi. Promatranje, svjesnost, odvajanje, ne-identifikacija, upoznavanje sebe. To je osnova. Svaki od tih segmenata Rada nadovezuju se jedan na drugi ali se i prepliću jedan sa drugim.

Ako je jedan slab oslabit će i drugi segmenti što generalno znači da će cijeli sistem Rada unutar nas da oslabi i time ponovo se nalazimo u dubokom snu. Iako je san prosto san i treba se na taj način vidjeti, cjelovito vidjeti kao san, možemo pričati o stupnjevima sna. To doživi svatko tko radi na sebi. Imamo trenutke kada smo dublje upleteni u san a imamo trenutke i kada je san slabiji, kada smo prisutniji, svjesniji, manje u snu, tj. samo djelovanje sna slabi u odnosu na nas kao svjesni dio. No, iako možemo govoriti u stupnjevima sna to je san i ništa više od toga.
Pitanja koja dolaze iz sna su pitanja koja pita usnula osoba i to nisu dobra pitanja, ona ne daju odgovor, niti daju ispravnu poziciju. Mjesto iz kojeg pitamo uvjetuje odgovor. Ako je pitanje iz svjesnog stanja takvo je pitanje sasvim drugog karaktera, ali i mjesta s kojeg se pita te to znači da razumijemo poredak i razumijemo način na koji radimo sa sobom ili na sebi. Pitanje poput „Kako da se održim u stanju budnosti?“ je pitanje iz sna te time odgovor na to pitanje neće pomoći onom koji pita. Samim pitanjem stavljamo sebe u lošu poziciju. Ali ako pitamo „Kako da ne upadnem u san?“ takvo pitanje ukazuje na ispravan unutarnji poredak, mjesto s kojeg pitamo, i odgovor će ukazati na problem ili ono što nas uvlači u san, što nas kao gravitacijska sila povlači snu. S druge strane, ukazat će na ispravno korištenje načela, principa, i samog Rada kao Rada.
Na prvo pitanje se ne može odgovoriti ili će odgovor biti veoma kompliciran, filozofski, teoretski, ali teško da ćemo ga praktično upotrijebiti. Odgovor poput „budi svjestan“, „ne identificiraj se“, „odvoji se od procesa i reakcija“ i slično će pasti na pogrešan dio, dio u snu, ili san, i time osoba koja je san ne može da ga upotrijebi, neće da ga upotrijebi ili joj to zadaje „glavobolju“, tj. teško joj je da učiniti bilo šta po tom pitanju. Osoba u snu želi „čarobni štapić“ koji će joj omogućiti da prođe putem, zaobiđe procese i reakcije, identifikacije i negativne emocije i momentalno se „stvori“ u poželjnom stanju, mogu reći i poklonjenom stanju. Ona ne želi da radi na onom što je drži u snu, ali i teško da može da radi na tome jer ona NE POSTOJI.

Postoji SAN koji se pita kako da bude „budan“. San ne može biti budan. On je stvoren da bude san. Ono što čovjek jeste je SAN.

On u sebi ima potencijal Budnosti, ali to je samo potencijal baš kao što je potencijal bogatstva samo potencijal, no ne i stvarnost većine. Svi imamo potencijal da budemo bogati, uspješni, snažni i slično, ali također znamo da samo mala manjina to i postaje. Time, u nama se uvjetovano pojavljuje mržnja prema tim ljudima, agresija, osuda i slično, što jako često vidimo oko sebe, a to nije ništa slabije kod onih koji se nazivaju „duhovnima“. Jer je jako često duhovnost uvjetovana našom nemoći da budemo ono što želimo da budemo. Nemoći da uspijemo, da budemo snažni, bogati, uspješni, poželjni, voljeni, zadovoljni i slično. Tada uvjetovano postajemo religiozni i duhovni. Težnja ka duhovnosti, ako to mogu tako reći jer to je laž, dolazi iz pogrešnog motiva i cilja. Ona dolazi iz sna. Ona dolazi OD sna. I samim time i religija i duhovnost su novi san, dublji i opasniji od prethodnog. Takva duhovnost osnažuje san, osobu, uvjerenja, duboka vjerovanja i umjesto da čovjeka gura u to da on vidi šta je to što je želi biti duhovno ono ga gura u suprotnu stranu. Nove identifikacije, nove snove, nove i naizgled opravdane reakcije, i slično. San nije postao slabiji već je, dapače, postao jači i moćniji.

Sanjali noćnu moru ili sanjali duhovnu bajku sasvim je svejedno, to je san. Mi smo san. Sanjamo.

Budnost ne dolazi sanjanoj osobi. Zbog toga Rad kreće na način na koji kreće. Uvidom u san, mehaničnost, nemoć, ropstvo emocijama i vjerovanjima, pogrešnim stavovima i konceptima, itd. Početni koraci u Radu su upravo koraci ka viđenju sna, mehaničnosti, nesvjesnosti, negativnosti, itd. Jako je mali broj ljudi koji žele takav način buđenja.

Kada postavimo ispravno pitanje, kao što je recimo pitanje „Kako da ne padnem u nesvjesnost ili san?“, to pitanje dolazi iz dublje pozicije, iz svjesnijeg ili budnijeg stanja ili mjesta. Odgovor je prirodan ali on traži da čovjek zna da je on san, da on sanja, i da sve što o sebi zna i misli dolazi OD SNA. Na takvo pitanje ili takvom čovjeku odgovor će biti da uvidi, vidi, prepozna ono što ga zarobljava, djeluje na njega, što nije osvijestio ili čemu nije dao dovoljno pažnje i rada sa tim. On zna što mu je rečeno i, jako često, spreman je da primjeni ono što mu je rečeno. Jer on pita iz povišenog stanja svijesti. Gravitacijska sila sna vuče iz mnogih razloga – nesvjesnosti, straha, uvjerenja, uvjetovanja, zapetljanosti u neki odnos, pretpostavki, davanja značaja, dubokih vjerovanja, negativnih i pozitivnih emocija, želje, dubokih sukoba, itd. – i sve to pripada stanju snu i osobi koja je sam san.
Bljeskom budnosti, a i to je jako rijetko, čovjek uviđa da ono što je mislio o sebi nije on, da je to san, da je to zabluda, da to nije istina. Što je više i duže u tom stanju on to bolje i dublje uviđa. Problem nastaje u trenutku kada se svijest vraća ili biva povučena gravitacijskom silom sna nazad u san. Rad kaže da je jedan od njegovih ciljeva novi gravitacijski centar. I mnogi u Radu koji su ovo pročitali ili čuli nisu to shvatili na ispravan način, na način koji će im omogućiti određenu praksu. U Radu se kaže da je život taj koji upravlja čovjekom i da je neutralna sila životna sila i ona upravlja čovjekom. To je san. Utjecaj generalne sile nesvjesnosti i sna. On čuje da se govori i piše o novom „mjesecu“ u njemu, novom centru gravitacije i često čak i može govoriti o tome, ali najčešće ne razumije o čemu se radi. Ponavlja pročitane riječi misleći da razumije.
To je slično onom kada pročitate neki tekst, recimo kao ovaj, i kao da se nešto u vama probudi i shvatite da ste to sve već znali, ali ako ste znali kako se toga niste sjetili prije no što ste pročitali? To samo znači da niste znali. Ono što dobijete kroz neki tekst ili tumačenje principa Rada jeste novo preslagivanje kockica u glavi. Nešto što ste shvatili presloži se na ispravan način. I tada vam sine. I imate osjećaj da ste to cijelo vrijeme znali. No, umjesto da budete brutalni sa sobom, a to nitko u početku nije, i priznate sebi da niste znali dok niste pročitali, osoba ili san formatiran kao osoba, potvrdi suprotno. Ona je to znala ali se, eto, nije odmah sjetila. Zanimljivo. San se potvrdio.

Prosjajima dublje svjesnosti, suptilnije svjesnosti, povišenog stanja, dublje odvojenosti od sna i slično, ali i razumijevanjem Rada stvara se novi centar gravitacije. To znači da se stvara novi centar djelovanja unutar vas koji postaje vi. On je svjesniji, razumniji, bolje razlučuje, nije pod istim djelovanjem sna kao i prvobitni centar gravitacije sna i on može da razumije a time i može da postavi ispravno pitanje. S druge stane on postaje ono što radi sa snom. „Ja“ koja se u njemu „stvaraju“ ili koja u njemu postoje potpadaju pod svjesna ili budnija „ja“. Tu su „ja“ koja imaju razumijevanje situacije i njihova pitanja su snažnija i često puta ta „ja“ će upotrijebiti odgovor koja dobiju. Ona podsjećaju čovjeka, ukazuju mu na potrebu da vidi veze, niti koje ga još uvijek vezuju sa silom sna, nesvjesnošću, mehaničnošću i ona znaju šta treba da učine. Ona ne pitaju bez veze, iz radoznalosti.

Pitanja uvijek otkrivaju našu poziciju unutar nas.

I u životu primjećujemo razliku u pitanjima. Kada pitanje postavi čovjek koji zna svoj posao i kada ga postavi početnik vidimo razliku. Čim je pitanje „kako da se iz nečega izvučemo“ znak je da spavamo. „Kako da prestanem da pušim?“ je jedno. A pitanje „Kako da ponovo ne krenem da pušim?“ je nešto sasvim drugo. Oba pitanja ukazuju na poziciju čovjeka. U Radu je još brutalnije. Odgovor će uvijek da vas usmjeri na to što vas vuče u san, na tu gravitacijsku silu sna i njenu specifičnu nit koja vas veže s njom.
Naučiti kako uspostaviti ispravan odnos sa sobom je od presudnog značaja. Mi smo uvijek u tom odnosu ali on može biti nesvjestan ili svjestan. U svjesnom odnosu znamo da ono što smo smatrati sobom nije stvarno i da takvo što ne postoji, već da je to zamišljanje, uvjerenje, uvjetovanje, kondicioniranje, program, itd., i to nismo mi. U nesvjesnom odnosu sa „sobom“ mi smo to „sebe“ koje je sačinjeno od zamišljanja, uvjerenja, uvjetovanja, kondicioniranja, programa, reakcija, procesa, negativnih i pozitivnih misli i emocija, itd. To u biti nije odnos, ali nemam drugu riječ. Kada je čovjek svjestan sebe on je svjestan tog nesvjesnog koje se predstavlja kao „on“, kao „sebe“, kao „ja“. On zna da ono što nije osvijestio može da ga povuče nazad i povući će ga nazad. Neka briga koju nije osvijestio, neki proces, reakcija, ono što nije upotrijebio a bilo je bitno za Rad i njega samog da upotrijebi, itd. Sve to postaje zamka, prepreka, nit koja ga vezuje za centar sna i gravitaciju sna. To je „mjesec“ u njemu koji ga drži zarobljenim.

Stvoriti novi „mjesec“ u sebi znači prebaciti percepciju, stvoriti stvarno u sebi.

Tu dolazimo do novog „problema“.
Smijemo li dopustiti životu da djeluje na nas ili se pokušavamo, putem povišene svjesnosti i budnosti, ako je čovjek doživio autentično buđenje, izvući iz djelovanja života?
Odgovor na ovo pitanje je jako bitan. I on će također odrediti mjesto na kojem se u sebi nalazimo, sve što smo do sada naučili, sve što smo postigli ili smo umislili da smo postigli.
U duhovnost smo, između ostalog, ušli iz straha i potrebe da nas nešto – što god; bog, anđeli, viša svijest, znanje, budnost, prosvjetljenje i slično – zaštiti od života, da nam postane utočište jer nismo sposobni, bojimo se, ne znamo kako da živimo život i bojimo se njegovog utjecaja na nas. To je pogled i djelovanje iz stanja sna. S tom potrebom izmislili smo bogove, anđele, demone, više razine, niže razine, bolju i lošiju poziciju, molitve, meditacije, religiju, duhovnost, itd. Njihova namjena, između ostalog, je da nas zaštite. Da zaštite onog koji sanja, san.

U povišenoj svjesnosti čovjek još uvijek ne zna istinu. On vidi razliku između „biti u snu“ i „biti svjestan“ ali ne zna istinu. Možda je čuo za nju, pročitao, imao neki uvid u nju ali taj uvid nije dubok i nije stalan kako bi doveo do promjene. On može vjerovati nekome tko je Budan i primjenjivati nešto od onoga što mu taj čovjek savjetuje, ali on je i dalje u snu i dalje misli da postoji nešto, neki Superman, koji treba da ga izvuče iz pozicije u kojoj se nalazi. Bio taj Superman stanje, lik ili fiktivni lik sasvim je nebitno. On misli da će ga stanje povišene svjesnosti izvući iz patnje, bola, straha i slično, ali to nije moguće. Takvo stanje daje bolji uvid u sve to ali ne izvlači čovjeka iz stanja sna. Ono ga približava, hajde da tako kažem, rubnom području ali ono nema snagu da ga izvuče.

Svjesnost služi samo jednom a to je da postepeno kristalizira novu poziciju, osvijesti sam san, da nam uvid u način funkcioniranja, ukine nesvjesnost na neko vrijeme i da nam mogućnost da je vidimo takvom kakva ona jeste ili barem da nam da uvid u neke dijelove nesvjesnosti.

Uviđamo da svjesnost troši velike resurse energije. Mogu reći čak i enormne količine energije. I da mi prosto nemamo dovoljno energije kako bismo ostali u svjesnom stanju. To je samo druga pozicija uvida da nas gravitaciona sila sna povlači kao centru sna ili nesvjesnoj životnoj sili i njenom djelovanju. Vidjeti to što nas povlači i boriti se da presiječemo niti koja nas drže je isto kao i vidjeti da nam nesvjesnost, navike, procesi, reakcije, negativne emocije i misli UZMAJU svu energiju i ne ostaje nam dovoljno energije za Rad. No, najbolje je vidjeti oboje. Beskoristan razgovor nam, recimo, troši energiju i povlači nas u san. Što je potpunije razumijevanje to je i upotreba znanja i Rada potpunija. Trenutak kada vidimo da u svijetu djeluje sila hipnoze i sugestije, sila fantazije, sna, nesvjesnost, negativnih emocija, itd. – ujedno ta sila su zakoni koje Rad spominje – brže se oslobađamo upetljavanja u život, upotrebljavanja u izbor strana u životu i slično. Jer niti jedna stana nije izvan sna, hipnoze, sugestije, fantazije, nesvjesnosti, negativnih emocija, itd. Bilo koju stranu da izaberemo izabrali smo svoju propast. Uvid u to uči nas da prepoznamo zapetljanost, vezanost, niti sna koje nas povlače za sobom i kojima nije bitno koju ćemo stranu izabrati jer obje spavaju i sanjaju već joj je bitno da nas ponovo povuče u san.

To je jedan od razloga zašto se Budni ljudi ne petljanju u zbivanja u svijetu. Danas imamo prilike vidjeti kako se pojedinci koji su prepoznali manipulaciju nazivaju „budnima“ i „probuđenima“. Svatko tko zna šta je to u autentičnom nazivu zna da su ti ljudi upali u još dublji san i da kao takvi oni nisu „budni“ i „probuđeni“ već su izabrali naziv za sebe i upotrebljavaju ga kao način borbe i sukoba sa onima „uspavanima“, „ovcama“, „nesvjesnim“ i slično. Isto je i unutar nas. Dijelovi koji nas uvjeravaju kako su budni i svjesni i pokazuju „prstom“ ne nesvjesne i uspavane dijelove ISTI su kao i ti dijelovi, ali su izabrali poseban naziv za sebe, dali su poziciju koja nije opravdana i koja je samo fantazija i ništa više.

Dio koji je stvarno budan u nama, ako postoji, i ako je autentičan, ne daje karakteristike, ne bira stranu, ne staje na jednu ili drugu stranu, jer vidi da su obje stane u snu, da obje strane spavaju.

Opustiti se i pustiti životu da djeluje na nas te ostati prisutan, svjestan i promatrati na koji način nas to zarobljava, kako nas to hvata, kako nas vara, šta u nama budi i to što u nama probudi kako nas uvlači ponovo u san je znati da što god da se desi nismo mi, nije naše i od sna je, pojavnog je, od ovog je svijeta. Trebao bih, ne bih trebao, moram i ne moram, hoću i neću, volim i ne volim, bolje je i nije bolje, bolno je i nije bolno, sve to je san i od sna te time čim nešto od toga izaberemo, dopustimo da djeluje na nas, mi padamo pod njihovu gravitacijsku silu i to nas uvlači ponovo u san. Ako je čovjek imao bljesak budnosti ili čak i probuđenja nalazi se u malo boljoj poziciji jer zna da to nije njegovo. Ali to ne znači da on ne može pasti pod ponovni utjecaj toga. Sve dok nije ostao u stabilnom stanju budnosti ili probuđenja on će padati, ustajati, boriti se, upotrebljavati ideje Rada, itd. Prva stvar koju treba učiniti jeste prestati se kriviti. Smatrati se pogrešnim. Nema krivca i nema pogrešnog čovjeka. To je san. San pokušava da ga zaigra i ponovo ga optereti ili pokuša da ga uhvati preko niti koje još nije do kraja osvijestio.

Jednom sam čuo od jedne učenice nešto u stilu „promatrač joj priča, govori“. Bilo mi je simpatično to što sam čuo. Ali Promatrač ne postoji kao entitet i ne on ne govori. To je glas nekog „ja“ koji se sakrio iza pozicije „promatrača“, glas sna koji se pretvara da je promatrač. Čim smatrate da je promatrač ili svjedok neki nevidljivi entitet to dolazi iz projekcije sna i osobe. Bog ne govori. Svjedok ne govori. Promatrač ne govori. Kada kažemo „bog“, „svjedok“, „promatrač“ to je samo način sporazumijevanja. Čak reći tome da je „stanje“ pogrešno je. To nije ni stanje. Da je stanje ne bi moglo da prodre kroz druga stanja jer na jednom mjestu ne mogu postojati dvojica ili dva stanja. Svjedočenje, Promatranje prodire kroz sva stanja i može biti tu čak i ako je stanje tu, dopušta stanju da i dalje postoji i traje ali promatra ga, svjedoči mu. Čak i kada je osoba tu svjedočenje prodire kroz nju, obuhvaća ju, ispunjava ju i time ono nije od osobe i od stanja. Kada kažemo „stanje budnosti“ ili „stanje svjesnosti“ to je zato što je naš jezik ograničen. I obično ljudi misle da govorimo o nekom „entitetu“. To nije istina. Takav entitet ne postoji.

Sve je u svijesti. Samo Svijest postoji. I ona je bez imena, karakteristike, opisa, itd. Ono što joj daje opise je osoba, um, uvjerenja, vjerovanja, fantazija, itd. koja je unutar svijesti i koja nije svjesna svijesti.

Jer svjesnost je prirodna sposobnost, funkcija, moć Svijesti. A ona nije osoba, entitet, stanje, pojedinačno, individualno, itd. Ona ne govori, ne savjetuje, da daje poruke, nije sveta, nije ne-sveta, ne kanalizira, nema anđele ili tko zna šta ili koga je opunomoćila da govori za nju, itd. Ona je tiha, prisutna, svjesna, zna da jeste, nepoznata, nespoznata, budna, prisutna, bez glasa, bez zakona i pravila, bez uvjetovanja, bez uvjerenja, bez stavova, itd. Tim sve što čujete da govori, priča, daje savjete, kanalizira, predstavlja se nekim svetim ili manje svetim statusom i slično, OD SNA je. Nije stvarno. Pojavno je. I ne mora i najčešće nije utemeljeno u svijesti. Upute koje vam netko daje ili govori dolaze iz tog čovjeka, a ne iz Svijesti. No, taj čovjek može da vidi o čemu se radi i time kroz um, iskustvo, znanje, sposobnost, itd., može dati uputu. No, to ne govori Bog ili tko zna tko ili šta.

Ništa izvan nas u svijetu ili u drugima i ne može da nas povuče nazad osim ako to nije unutar nas. Drugim riječima, ne povlače nas drugi, svijet, događaj i slično već mi padamo pod utjecaj onoga što u nama nije osvijetljeno, osviješteno.

Ništa nema moć nad nama osim našeg sna. Moja ljutnja dolazi iz mene i moje popustljivosti, nedostatka svjesnosti, budnosti, neosviještenosti, a ne od osobe izvan mene. Svi ste to doživjeli. Kada ste u povišenom stanju reakcije osoba ili događaji teško da vas mogu povući u san. Isto je i sa Budnošću. Ako me je nešto povuklo u reakciju to je dio koji u sebi nisam osvijestio.
Ovdje se nalazi još jedna velika duhovna zabluda. A to je da kada čovjek doživi Buđenje on ostaje u tom stanju zauvijek. Isto tako kada čovjek doživi Probuđenje on će zauvijek ostati u tome. Da, u fantaziji. Samo je Svijest ili Bog ili Nespoznati ZAUVIJEK. U stvarnosti jedan od milion ostane u stabilnom stanju ili doživi konačno, finalno, potpuno Probuđenje ili Buđenje. To je samo idealizacija onih koji to stanje nisu doživjeli. Meni je ta idealizacija pričinila jako puno problema sve dok nisam shvatio o čemu se radi.
Jako je mali broj onih koji su odmah, iz prve, ostali u tom stanju. Obično to bude prosjaj, „iskustvo“, bljesak, koji traje neko vrijeme – dan, dva, par dana, mjesec ili par godina – i čovjek se vraća u nazad. Zbog čega? Tu je mnoštvo razloga. Ali većinu sam rekao gore u tekstu. Postoje još neki razlozi ali to znači da moram da pojašnjavam metafiziku razina, itd. Što ne namjeravam. Ali zbog te idealizacije i pretpostavke koji smo čuli od onih koji nisu bili dovoljno iskreni ili su idealizirali sebe ili su imali neki objektivan razlog zašto to nisu rekli – recimo, to je jako često u Indiji zbog toga što ljudi idealiziraju i ako čuju da to nije tako kako zamišljaju napustit će bilo kakav trud, tada se to skriva i laže se o tome. Ja nisam bio na vrijeme upozoren na to. Majstor nije dobro procijenio. Kada sam uletio u to stanje i bio u njemu nekih desetak dana, povratak je bio veoma strašan. Išao je do te mjere da sam htio da umrem, ne da se ubijem, što je izazvalo veoma jake konflikte u meni. Imao sam oko 26 godina kada sam imao duboko iskustvo Budnosti a još uvijek sam imao jake idealizacije tog stanja i tih ljudi. Cijena koja se plaća je užasna. Zato danas svaki čas ponavljam učenicima što ih čeka i kako da se pripreme za to što će se desiti poslije tog iskustva kada ga budu imali. Čak koristim i njihova iskustva povišene svjesnosti kako bi im ukazao na taj problem ili situaciju i kako bi se pripremili za to.

Rad inzistira na tome da ne definiramo sebe.

On govori da sebe vidimo kao „nitko i ništa“. Kroz to pokušava da umanji ili uništi idealizacije, snagu osobnosti, umišljanja, aroganciju, itd. Naučiti ne definirati sebe – ni procesom, ni reakcijom, ni stavom, ni uvjerenjem, dubokim vjerovanjem, itd. – traži dug i cjelovit Rad. Buđenje i Probuđenje nisu jeftini. To je nešto najskuplje čemu možemo težiti. Istina nije nikad niti će ikad biti jeftina.
Proces Buđenja i dolaska do Buđenja znači učenje kako da se odvojimo od onog s čim smo biti cijelo vrijeme poistovjećeni, kako da naučimo razmišljati i postavljati pitanja, kako da prepoznamo gdje se identificiramo i s čim se i dalje poistovjećujemo, da naučimo da ono što promatramo nije naše jer „naše“ ne postoji. Postoji samo to što se prepoznaje kao proces i s čim se nesvjesno poistovjećujemo i kroz to definiramo sebe kao to. Učimo kako da promijenimo percepciju i time način percepcije. Bljesak budnosti daje uvid ali primjena je nešto sasvim drugo. Posao koji treba odradit poslije Buđenja ili Probuđenja često puta je veći i teži od onoga koji smo radili prije. Rad od samog početka čovjeka gura u taj „posao“ jer zna o čemu se radi. Zato u Radu ne govorimo previše o Budnosti i Probuđenom stanju već o onome što je prepreka za to, onom u snu i samom snu. Čovjek spava, a prije no što se probudi mora da upozna san, da prepozna san kao san i da razumije da on nije taj san. Rad je od prvog koraka „imitacija“ budnosti i, mogu reći, probuđenja. Što više osvijestite sebe, što više upotrijebite Rad manje ćete imati posla nakon Buđenja i Probuđenja. A i posao koji ostane biti će mnogo lakši i jednostavniji jer će čovjek na vrijeme naučiti kako da se suoči sa tim.

Život nam je saveznik jer nam pokazuje gdje još nismo budni, gdje nismo svjesni, gdje nismo prisutni. Život postaje Učitelj ali tek onda kada čovjek nauči da Radi na sebi. To je dio u Radu koji govori o neutralnoj sili Rada ili života. Kada čovjek stvori novo gravitacijsko središte u sebi, novi centar, novi „mjesec“ tada život postaje Učitelj. Ne prije toga. Da bi život postao učitelj vi morate postati nešto drugo do proizvod života.

Time većina koja govori da im je život učitelj lažu, skrivaju se, dok je istina u stvari suprotna tome što govore. Da bi vam život postao učitelj, a ne neki Živi Čovjek, morate postati nešto drugo od onog što jeste. Sve dok ste od života život vam nije učitelj već karma.

Pitanje karme, kad sam je već dotaknuo, je isto tako pod djelovanjem sile sna i onog koji je u snu. Duhovnost karmu koristi kao religija Vraga. San ima karmu ono što je Živo u vama ne može da ima karmu. Ono je slobodno od karme, kakva god ona bila. Karmičko opterećenje koje vas vraća u san je ono što sam gore u tekstu opisivao. Ako bih to želio izreći na metafizički i misteriozan način rekao bih vam da je to „karmičko opterećenje“. Ako pošto to nisam želio na taj način iznijeti opisao sam to onako kako sam opisao.
Život nam uvijek pokazuje našu poziciju. Učiti od njega je već skoro biti budan čovjek. Imati temelj u Radu. Prestati se bojati samog života i ne bježati od njega u religiju i duhovnost, zamišljanja i fantazije već ga vidjeti takvim kakav on jeste. Svjesnost, Budnost, Probuđenje ne smiju postati način bježanja od života. Iako je takav slučaj na duhovnoj sceni, vi to treba da razumijete. Jer to je laganje i varanje samog sebe. Ne nekog drugog već samo sebe. Život koji živite produkt je vas kao Svijesti i time zbog čega biste bježali od njega? Sve priče i idealizacije duhovnosti nisu ništa drugo do priče, bajke, idealizacije.
Sasvim je prirodno u jednom trenutku biti povišene svijesti, budnije svijesti a onda ponovo zaspati. To je jako važno da znate. Budnost je pravedna, ako smijem tako da kažem. Ona vam pokazuje životom, nesvjesnošću, snom gdje i šta treba da osvijestite, dovedete svijest o sebi, prestanete se poistovjećivati, prestanete davati značaj i značenje, vrijednost, fantaziju, itd. Budnost nije nešto što zadobivate. To je uvijek tu. Biti Budan je izgubiti, odustati, odumrijeti. Gubiti vezanost, san, odustati od sna, odumrijeti kao produkt sna, osoba. Kada se vratite nazad iz bilo kojeg stanja najvažnije je da ne upadnete u krivicu, osjećaj pogrešnosti, nedostojnosti, i slično. Jer to je djelovanje sila sna i njihove gravitacije i to je prirodno djelovanje. Ono nije neprirodno. Jer stvoreni svijet stvoren je upravo na taj način, oduzimanjem, zarobljavanjem svijesti u projekciju, u materiju, u razine. Ali to je bila Volja te Svijesti. To se nije desilo slučajno. Na istini način povratak nazad u san je prirodan i on nam ukazuje na čemu moramo da radimo. Ne da postignemo stanje Budnosti, već da naučimo kako da ne padamo na san, na njegovu gravitacijsku silu, procese, reakcije, itd. U budnost smo se „uzdigli“ tako što smo se odvojili, bili prisutni, svjesni, nismo se poistovjećivali. Na taj način se u njoj i održavamo.

Ali najvrijednije je da shvatimo da ono što se u njoj hoće održati je upravo ono što se u njoj ne može održati. San. Osoba. Tim razumijevanjem Rad postaje mnogo lakši, jednostavniji, snažniji, prodorniji.

Naučiti prepoznati kada iz sna pokušavate otići u povišenu svijest ili budnost i kada iz budnosti i povišene svijesti ne pasti u san su dvije različite stvari. Dvije temeljno različite percepcije. Kroz to učite prepoznati percepciju u kojoj se trenutačno nalazite. Ali i učite kako da prepoznate ono što vas vuče ponovo u san i kako da se suočite sa tim. Prepoznati san i njegovu gravitacijsku silu je pola posla. Kada čovjek prepozna san kao san on je već svjestan sna. Ako zna tko je i šta je, onda je u tom trenutku Budan u Životu ili Budan u Snu. Jer svjesnost koju održavate uvijek je u odnosu na san, na procese, na reakcije, itd. Ali postoji temeljna razlika u tome kada pokušavate iz sna postati svjesni i kada se trudite da vas san ne povuče iz svjesnosti, budnosti. Ali još je bitnije prestati se bojati da vas povuče, da vas preuzme. Također je bitno da izbjegnete konflikt koji će se desiti ako ovo ne znate. Sve to je prirodno. Ništa nije neprirodno. Sve dok ne ostanete u probuđenom trajnom stanju san je tu da vas uči, život je tu da vas uči, ali to ne smije postati opravdanje. Mnogi, tj. velika većina ulazi i izlazi iz tog stanja ponovo u stanje sna. Sve dok se to stanje ne ustali u čovjeku, dok čovjek ne ostane u njemu. No, čak i biti u tom stanju ne znači da će san nestati. No vi više nećete biti od sna.

Vi ćete biti kao Stvarnost koja se pojavljuje u snu, životu, svijetu ali neće biti od njih. To je velika razlika.

Tek nakon buđenja ili bljeskova buđenja Rad postaje istinski, autentičan, snažan. Jer tada znate o čemu se radi. Znate prepoznati Stvarnost i San. Ali to ne znači da je učenje prekinuto. Dapače, ono se dalje nastavlja. Naučiti kako razmišljati, kako osjećati, kada biti emotivan a kada biti uman, kada djelovati a kada se povući, kako postaviti pitanje, kako prepoznati zamke i prepreke, kako ne pasti na njih, to je ono na što, između ostalog, Rad cilja. Rad ne teži samo da vas probudi. Već i da vas nauči svemu ovom što sam spomenuo. Probuđenje i Budnost su prirodna reakcija Stvarnosti koja više nije pod djelovanjem kapka sna. To je prirodno stanje svega u univerzumu. Ono neće nestati ili prestati. Ono je Stvarnost. Sve ostalo je u nama od sna. I treba biti prepoznato kao takvo.

Time prepoznavanje sna postaje način Buđenja, a ne način novog uspavljivanja.

Uživajte u Radu
Bhaerava

Print Friendly, PDF & Email

Share this post

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on pinterest
Skip to content