Mnogima je teško da nauče da SVOJA VJEROVANJA ne miješaju sa ZNANJEM. Često, znanjem se proglašavaju vjerovanja i uvjerenja koja su potvrđena upravo drugim vjerovanjem ili uvjerenjem i to se jako teško primjećuje, uviđa. Mnoge definicije koje prihvaćamo ispravnim i istinitim su “kružno uvjerenje”, tj. uvjerenjem dokazujemo uvjerenje; vjerovanjem dokazujemo vjerovanje. To je “vrzino kolo” vjerovanja i uvjerenja.

Ono što tražimo jeste POTVRDA vlastitog vjerovanja ili uvjerenja i kada ju dobijemo mislimo da smo našli znanje, stekli znanje. To možemo vidjeti u bilo kojem obliku u bilo kojoj znanstvenoj, religioznoj, duhovnoj praksi, konceptu, vjerovanja, konsenzusu.

U početku, kada krenemo tražiti “put”, “stazu”, “učenje” mi u stvari tražimo potvrdu svojih uvjerenja i vjerovanja. “DOKAZI” koje dobivamo su u stvari POTVRDA koja će odrediti hoćemo li pristupiti, prihvatiti, priznati određeni koncept, informaciju, vjerovanje i volimo sebi reći da smo pronašli “ZNANJE”. To je samo-hipnoza; samo-sugestija.

Kada potvrdimo svoja vjerovanja i uvjerenja, gotovo GORLJIVO želimo UVJERITI druge u svoje vjerovanje i uvjerenje, jer se “istinitost” našeg vjerovanja/uvjerenja potvrđuje količinom “ljudskog stada” koje potvrđuje – također kao i mi kroz vjerovanje vjerovanju, uvjerenju uvjerenja – naše vjerovanje i uvjerenje.

U sve to je uključen vital ili emocija koja hrani i pruži potrebnu “vatrenost” ili “gorljivost” našem nastupu, našem uvjeravanju drugih u našu ispravnost vjerovanja i uvjerenja. Ukoliko drugi ne pokažu interes ka našoj “vatrenoj uvjerenosti/vjerovanju” tada nastupa druga strana emocije ili vitala, a to je omalovažavanje, ismijavanje, prosuđivanje, superiornost dok je u stvari to inferiornost i strah od toga da smo i mi sami pogriješili da možda nismo u pravu.
Danas to možemo vidjeti gdje god da se okrenemo. Očigledno je i vidljivo u sakom segmentu društva, odnosa, informacija, itd.

Jasno je, da u početku dok duboko spavamo, dok smo duboko nesvjesni određenom znanju, informacijama pristupamo kroz koncepte i ideje koje nas privuku ili odgovaraju našem “filmu” koji projiciramo na svijet, sebe, duhovnost/religiju, itd. I jasno je da bez “filma” ne možemo ići naprijed. Koncept koji prihvaćamo mora biti SAMO MALO širi, dublji, veći od postojećeg kako bi uz njegovu pomoć mogli razrušiti kavez starog i ograničenog koncepte koji smo održavali niz godina, ako ne i desetljeća.

Novi koncept, ako je ispravan ili bolje reći DOBAR, mora omogućiti viđenje starog koncepta te nam dati mogućnost da kroz novi koncept uništimo, srušimo zidove ili stubove starog koncepta ili zatvora.

No, jako često se dešava da novi koncept ne odgovara u niti jednom djelu oslobađanja od starog koncepta te da je on samo “farbanje zidova” postojećeg koncepta sa novim “grafitom” ili “novom bojom” i ništa više. Daje nam se dojam da smo stekli ZNANJE dok smo u stvari promijenili uvjerenja i vjerovanje ili ga samo malo proširili, a često nije riječ ni o proširenju niti promjeni već je riječ o “izmjeni poretka riječi” unutar starog koncepta – prihvaćanjem novih, zagonetnih termina; prihvaćanje i korištenje “mističnog rječnika”; promjena paradigme sa jednog filma na drugi film bez stvarne promjene unutar čovjeka; itd.
U stvari, dešava se imaginarna promjena unutar samog starog TEMELJNOG koncepta uz pomoć tzv. “novih” uvjerenja/ideja/vjerovanja koji u stvari nisu nova uvjerenja, ideje, vjerovanja već isto što je i prije bilo samo malčice iz drugog ugla ZATVORA. (Okrenuli smo se na DRUGI zid ISTE prostorije ZATVORA – ovo je često kod promjene religije, učenja, duhovnosti, ili tzv. znanosti i slično).
Jasno, dok spavamo i dok smo u snu to ne primjećujemo iako su nam dati načini kako da primijetimo jesmo li promijenili koncept ili smo samo promijenili pogled na ZID ISTE ćelije.

(Sve ovo o čemu govorim SAMO JE DIO zamki na koje će naići SVAKI tragalac, svaki učenik, svaki čovjek prije Buđenja neuvjetovane svijesti u njemu).

Sve dok se u nama na pojavi neuvjetovana svijest, ili svjesnost u početku, koja ima sposobnost da ostanete IZVAN bilo kojeg koncepta čak i onog koji nam daje mogućnost razvoj iste te svijesti, ne možemo znati jesmo li promijenili koncepte, ideju, uvjerenja ili vjerovanje ili smo samo OFARBALI zid novom sličicom.

Rad, kao učenje, također djeluje kao koncept ili novo uvjerenje i vjerovanje, iako se u Radu od čovjeka traži da SVE PROVJERI ali nema veće zablude od tzv. “slobode provjere”. To je ujedno i zamka ali i pomoć, pod uvjetom da čovjek STVARNO NAUČI kako da provjeri sve što dobije, umjesto da samo promijeni uvjerenje ili vjerovanje ili ti sliku na starom zidu stare ćelije (što je jako često).

U Radu zahtijevamo PROUČAVANJE sebe, provjeru svega što Rad kaže i traži od čovjeka

Jasno, u nijednoj uputi u Radu a koja se tiče ovog ne daje se do kraja razjašnjenje o čemu se radi. Postavlja se pitanje ZAŠTO?
Jednostavno je. Jer takvo razjašnjenje može izazvati reakciju u kojoj će se novopečeni pridošlica, prepun starih koncepata i lažnih vrijednosti, ucementirati u još jednom lažnom mišljenju, vjerovanju koje će ga blokirati u daljnjoj promjeni paradigme ili vjerovanja  i uvjerenja. To je onaj dio u Radu gdje kažemo da to što je netko ušao u Rad ne znači da će uspjeti da se razbudi i vidi svoju situaciju i da nema nikakve garancije za takav, mogući i poželjni, uspjeh. No, ukoliko čovjek STVARNO počne razvijati neuvjetovanu svijesti on će početi da SAM VIDI stanje u kojem se nalazi. Zbog toga u Radu zahtijevamo PROUČAVANJE sebe, provjeru svega što Rad kaže i traži od čovjeka, ukazuju mu se zamke na koje će naići i koje će ga gotovo sigurno “napasti” a one su uvijek NJEGOVE jer su one njegov najdublji san u njemu, njegovo najmilije vjerovanje i uvjerenja koje ne želi da vidi niti da osvijesti.

Svaki segment Rada ima svoju vrijednost sve do trenutka kada nam svaki taj segment ne da svoju, dugo očekivanu, nagradu a to je budnost. Samo tada možemo vidjeti zatvor koji smo MI IZGRADILI uz pomoć svijeta sna, zablude, iluzije, nesvjesnosti.

Rad je POMOĆ ka unutarnjem razbuđivanju i buđenje, ALI ON SAM NIJE CILJ.

Rad je ALAT koji pomaže svijesti da se razbudi iz sna u kojem se nalazi ali NE SMIJE postati novi san, novo uvjerenje, novo vjerovanje.

Ako Rad, religija, duhovnost postane NOVO VJEROVANJE ili uvjerenje tada se nalazimo u MNOGO OPASNIJEM zatvoru od starog zatvora jer ovaj zatvor djeluje kao “budnost”, “prosvjetljenje”, “sloboda” a opasnijeg zatvora od ovog skoro da nema. (Ovo je kraći tekst pa ne mogu ići u dubine i pojašnjenja).

CILJ Rada je BUDNOST čovjeka. I SAMO TO JE NJEGOV CILJ. Svaki drugi cilj, ukoliko se pojavi i biva predstavljen “radom”, je LAŽNI CILJ i stoga STRANPUTICA.

Stranputica SLIČI Putu, ali NIJE PUT.

Put se pojavljuje SAMO BUDNOM čovjeku. A i tada takav čovjek zna i vidi ZAMKE koje se pojavljuju ili se mogu pojaviti i spreman je za njih i suočavanje sa njima.

Ništa nije skuplje, na ovom svijetu, od buđenja i slobode. Ali sve voli da imitira buđenje i slobodu, kao što stran(PUT)ica voli da imitira PUT. Buđenje je SKUPO ali SPAVANJE je još skuplje.

Probudite se iz svog sna, koliko god on bio divan, i vidite da je to SAMO SAN i ništa više
Bhaerava