Život kao Događaji – Psihološki Komentari 4, od M. Nicoll-a

Kategorije
Svi članci

Amwell, 31. prosinca 1948.

ŽIVOT KAO DOGAĐAJI I NAŠE MEHANIČKE REAKCIJE KROZ IDENTIFIKACIJU S NJIMA

RADNA IDEJA

Muškarac i žena ne mogu se promijeniti, osim ako ne počnu shvaćati svoju mehaničnost. Dok god muškarci i žene sebi i svojim postupcima pripisuju punu svijest, ostat će uspavani i beskorisno će patiti zbog sebe samih.

KOMENTAR

Pretpostavimo da smo počeli uviđati da na događaje reagiramo mehanički. Tada moramo početi shvaćati da na događaje možemo reagirati manje mehanički, a samim tim i svjesnije. Vrlo taštoj osobi punoj sebe ovo nije lako. Shvatite da ne možemo promijeniti događaje, nego samo način na koji ih primamo. Ali, ako nismo prakticirali samopromatranje, ako nismo stvorili novo mjesto u našim umovima gdje možemo, u nekoj mjeri, promatrati nadolazeće utiske prije nego što reagiramo na njih i promatrati kako bismo inače reagirali, to će biti nemoguće. To jest, ostajemo mašine upravljane životom, koji je niz promjenjivih događaja koji nas uvijek iznova savladavaju.

Muškarci i žene koji su zalijepljeni za život ne mogu razlučiti sebe od života. Oni su život: život kao događaj su oni.

Život kao niz promjenjivih događaja ulazi u nas putem utisaka i uzrokuje da reagiramo mehanički. Tu mehaničku reakciju uzimamo kao „ja”, kao sebe. Identificiramo se, više ili manje, sa svakim događajem. Svrha Rada je stvoriti svjesno mjesto ili zaustavnu rampu ili carinarnicu gdje možemo biti svjesni kvalitete nadolazećih utisaka i tako prepoznati tipični događaj, te kakva bi na njega bila naša mehanička reakcija prije nego što reagiramo mehanički. Ovdje, na siguran način, možemo sebe kontrolirati. Sve ovo, kao što su mnogi od vas već čuli, pripada početku razumijevanja i prakticiranja onoga što se zove Prvi Svjesni Šok, čije značenje je u svim svojim aspektima predmet naših najdubljih proučavanja. Probajte vidjeti na što se misli u ovim komentarima kad se kaže da ne postoji nešto kao što je apstraktni bezoblični „život“, već da je život nešto šareno, raznoliko i podijeljeno na različite događaje. Život je isprekidan jer ga sačinjavaju događaji. Na primjer, izgubite novac. To je događaj. Vaša reakcija na taj mogući događaj, ako se nije dogodio vama, neće biti ista kao kad čujete da je X izgubio svoj novac. U tom slučaju X će biti pod hipnotizirajućom moći određenog događaja zvanog „gubitak novca“. Nećete osjetiti u potpunosti što to znači sve dok se kolo događaja zvano život ne okrene i taj događaj ne pogodi vas. Naravno da je sasvim drugačije čuti za događaje koji se dešavaju drugima nego kad se događaji dešavaju vama. Što znači „događaj koji se dešava vama“? To znači da se, okretajem kola, odjednom nađete usred događaja – recimo, automobilske nesreće. To je sasvim drugačije nego kad o takvom događaju čitate. Vidite li da se ovdje krije nešto vrlo zanimljivo? To je kao s onih dvanaest ljudi pozvanih da formiraju porotu. „Ja nikad neću biti pozvan“ – kaže netko – i onda ga pozovu. Možete li pojmiti takvu viziju života? Sjetite se, vi možete biti pozvani. Od strane koga? Vlasti? Ne – od događaja. Ako zapnete nožnim prstom za tepih, tu nema vlasti. To je jedan mogući događaj, malen, ali bolan. Na trenutak vas je uhvatio i na njega reagirate mehanički. Ako imate dovoljno novca, možete promijeniti sve svoje tepihe i postaviti ih kako treba. Svakako – ali onda će vas uhvatiti drugi događaji – na primjer, briga o vašem novcu. Znači hvataju nas – jedan događaj za drugim.

Kada je Čovjek stvoren kao samorazvijajući organizam, također su stvoreni i svi mogući događaji koje čovjek može iskusiti. Zašto? Pa, inače ne bi imao život – nikakve događaje – ništa za raditi. Izgubiti svoju prtljagu je uobičajeno, ali to je moguć događaj za vas. Bez sumnje mislite da to nije život – to je samo nezgoda. Ne, varate se. Upravo to je život. Na isti način, ako očekujete da ćete biti dobro za sutrašnju zabavu i probudite se s temperaturom, i mislite da je to nesreća, a ne život, rekao bih da ste pogrešno shvatili ideju o životu. Biti bolestan je veoma uobičajen događaj. Ipak, ljudi misle da je to izuzetak – odnosno, da tako kažem, da to nije život. U tom slučaju zamišljamo da život nisu svi ti iznimni događaji. Ali upravo to je život. Ouspensky je jednom rekao:

„Ljudi misle da je rat izuzetak – ali oduvijek ga je bilo.“

U tom pogledu svrha Rada je kako se odnosite prema onome što vam se dešava. Ono što vam se dešava su događaji – neki određeni događaj u kojeg su uhvaćeni milijuni drugih. Vidite li? Tužni ste. Dakle, nešto vam se dešava – neki događaj – i na taj način ga primate, reagirate na njega. Ali formulirate li vi događaj? Zašto ga primate i reagirate na njega na taj način? To radite jer ste mehanički uvijek tako radili i nikad niste pokušali vidjeti događaj i odvojiti se od svoje reakcije na njega. Ali isto tako ne vidite ni da je to događaj u kojem se nalaze milijuni ljudi u tom trenutku. Događaji vladaju svijetom. Svijet je niz događaja – da, starih, već poznatih, koji se stalno ponavljaju.

Dakle, ne možete promijeniti događaj – ali možete mijenjati sebe u pogledu na to kako ga primate. Zar niste nikad primijetili, nakon godina provedenih u Radu – govorim ljudima koji su duže tu – da vas svaki događaj hipnotizira i crpi snagu iz vas? Zar ne razumijete što znači biti pasivan prema događajima tako da se ne upletete u njih – kakvi god oni bili? Tako je, to je veoma teško – ali je od ogromne, neprocjenjive vrijednosti jednom kad uvidite što Rad podučava o neidentifikaciji. Znate kako se na stolu za biljar kugla može kotrljati okolo i onda upasti u rupu. Svaki događaj koji nam dođe u život je poput rupe u koju upadamo ako se identificiramo i ako ne promatramo niti pamtimo sebe. Dobar primjer rupe je: „Imao sam težak život“. Upadnemo u neki tipičan događaj baš kao što kugla za biljar upadne u rupu i onda, da tako kažem, nestaje sa stola svijesti. Čak i najbezazleniji događaj, poput gubitka manžete za kragnu, djeluje kao rupa. Možemo se identificirati s nekim trivijalnim događajem poput ovoga, tako da cijeli dan budemo ćudljivi, mrzovoljni, pa smo cijeli dan u nekoj vrsti rupe. U tom slučaju nas je život, koji nas nastoji držati uspavanima, lako uhvatio i nismo shvatili da je svrha Rada da događaje prihvatimo svjesno, a ne mehanički. Puno je teže odvojiti se od nekih događaja nego od drugih, s obzirom na njihovu hipnotizirajuću moć. Ipak, ako ovaj Rad išta znači, onda je to da je moćniji od života i njegovih događaja, jer bi inače naše stanje bilo zaista žalosno. Oni koji su nam prethodili u Radu i odvojili se od hipnotičke moći života ostavili su za sobom u nasljeđe svjedočanstva onoga što su radili – kao i određenu moć koja će, ako prakticiramo Rad i izgradimo novi um idejama Rada, koje nas nastoje potaknuti da razmišljamo na novi način, biti prenesena na nas, čak i kad se suočimo s najtežim događajima. Ali ako ne pamtimo sebe – što znači ne biti hipnotiziran – ta moć nas ne može dosegnuti.

Share this post

Skip to content