Čovjeku se uvijek daje određeni vid slobode (jako ograničen i tiče se samo dijela koji je uključen u evoluciju) da donese odluku – često razumski, a nekada razum mora da radi pod pritiskom emotivne nelagode – i da počne s aktivnom unutarnjom promjenom, prvo s nekim malim i sitnim stvarima, a onda s onim osobinama i karakteristikama koje opisujemo kao „teške“, „veoma emotivne“ ili kao „prepreke“, „snažne vezujuće faktore“, i slično. Tiče se osobina i karakteristika koje su „kamen spoticanja“ u samom životu, ali i još veća prepreka u unutarnjoj evoluciji bića jer, na kraju krajeva, cijela priča se oslanja ili temelji na evoluciji bića, ne ličnosti, ne karakteristika, ne osobina, a naročito ne lažne ličnosti – onog što se pretvara da jeste, misli da jeste i zamišlja da jeste – i njenog imaginarnog, zamišljenog „ja“ ili, psihološkim jezikom, egoizma.
Čest slučaj, a mogu reći i uobičajen slučaj, jest da lažna ličnost i imaginarno „ja“ ili egoizam – slika o sebi, slika o duhovnosti, zamišljeni osjećaj sebe, predstava o sebi – preuzmu Rad i duhovnost. Prije svega, Rad je psihološko-duhovna disciplina što znači da psihologija ne može biti zaobiđena, tj. kako to većina radi, zanemarena. Rad nije uobičajena duhovnost koja zaobilazi, potiskuje, odbacuje kao iluziju ljudsku/ličnu psihologiju. U Radu je psihologija – čisto da napomenem da se misli na Radnu psihologiju, a ne na psihologije koje su stvorili ljudi u snu, koje god one bile – ono što čovjek sada jeste: njegove osobine, karakteristike, sposobnosti, znanja, poimanja, stavovi, uvjerenja, koncepti kako o sebi tako i o drugima i svijetu, njegove emocije, ponašajni obrasci, i slično – i psihologija kao i život koji živi odgovara njegovoj razini bića što podržava radnu ideju da „razina vašeg bića privlači vaš život“, a to znači, u hijerarhiji manifestacije, da razina bića određuje okolinu, roditelje, probleme, način na koji živimo i poimamo život itd., a sredstvo za to, alat kroz koji to čini jest upravo ljudska psihologija.

Cijela priča, stvar u Duhovnosti u stvari je Evolucija Duše i Bića, a ne ličnosti i ličnog “ja”

Kada kažem „psihologija“ ne mislim na dio nje pod nazivom „lažna ličnost“ i „imaginarno ja“, već općenito, što bih također Radnim jezikom mogao nazvati „psihološko tijelo“, a koje kod većine odgovara opisu „kaos“. I taj „kaos“ koji nazivamo „svojom psihologijom“, ili još dublje zabluda od toga, „sobom“ upravo je ono što kod većine preuzme Rad – nije do kraja točno jer Rad kao silu ne može ništa preuzeti, ali u ograničenom smislu, unutarnjem smislu što označava „rad u njemu“ preuzima osobnost ili lažna ličnost ili egoizam – te ga prilagodi tako da se čovjek nalazi u „zoni komfora“ unutar sebe, ne nužno i unutar života, iako često i u odnosu na sam život jer kroz psihologiju i lažnu ličnost s kojom je identificiran on promatra, tumači, prosuđuje i živi život.
Kako prilazi Duhovnosti ili Radu kroz svoju lažnu ličnost čovjek teži tome da te discipline, koje imaju svoju točnu svrhu, prilagodi onom „sebi“ kojeg sam gore spomenuo. On odabire što želi da radi, na čemu želi da radi, što mu se sviđa, a što ne, što može da trpi, što ne može da trpi, što želi zadržati, a čega se osloboditi, iako samo oslobođenje od nečega ima svoje kozmičke (duhovne ili ezoterične) zakone koje on ne zna niti želi da zna i time se ne uspijeva osloboditi nečeg što mu se ne sviđa, ali što sječe jednu pogubnu osobinu, a to je opravdavanje tih osobina ili karakteristika, potiskivanje, sklanjanje pogleda s njih, ili čak i davanje, naravno lažnog, kozmičkog značaja kako tim osobinama tako i svom imaginarnom „ja“, a to bismo mogli nazvati Jungovskim terminom „arhetip“. On je i dalje pod snažnim djelovanjem „da i ne“ u sebi ili pod izborom sviđanja i nesviđanja i mnoge stvari koje mu se sviđaju želi zadržati pod krinkom „rada na sebi“ te tome traži opravdanje u raznim učenjima, možda čak i dijametralno različitim od Rada, govorima kojekakvih učitelja, mišljenjem većine ili čak i tumačenjem „da je to prirodno, ljudski“.
On prihvaća Rad ili Duhovnost u skladu s onim „što mu je milo i što mu se snilo“. On spava dublje od običnog čovjeka, izvan duhovne evolucije, generalno govoreći. Drugim riječima:

Hrani mrtvo, izgladnjuje Živo.

Ovo je jako čest slučaj u bilo kojem obliku duhovnosti, a time i u Radu. Mnogi u Rad i Evoluciju prenose onaj vjerski ili religiozni običaj koji bi se mogao nazvati „biti drug član partije“ i samim tim, kako svaki pošteni vjernik voli da zamišlja, on je spašen samim krštenjem i pripadanjem crkvi. Isti taj ponašajni i psihološki obrazac – jer su povezani – imamo i u Radu i u svim oblicima duhovnosti i nazivamo ih „sljedbenicima“, no ne i Učenicima jer prvenstveno ne uče već slijede ili čak dobro pamte i informativno znaju, ali ne primjenjuju, što je gore od sljedbenika.
Učeništvo je, mogao bih slobodno reći, velik duhovni status, kada bi takvo što postojalo. Biti učenik znači da je čovjek u sebi razvio sposobnost da uči, prvo iz Rada ili Učenja, a onda iz života jer ako nije naučio učiti iz Rada neće ni naučiti učiti iz života, a mnogi umišljaju da uče iz života – a to je još jedna velika zabluda većine i duhovna pijaca obiluje takvima – dok su ustvari žrtve životnih sila koje opravdavaju raznim fantazijama i odbojnicima. Ako čovjek ne može da uči, da razbijem i tu „kletvu“, na svojim greškama on nije sposoban da uči na tuđim greškama, a s tim u vezi ni od života. Učiti na svojim greškama znači naučiti prestati ponavljati jedne te iste greške, a ne uspješno ih opravdavati.

Čovjek ne uči na svojim greškama nije sposoban da uči ni na tuđim greškama, a s tim u vezi ni od života

Promatranjem sebe, proučavanjem sebe pod uputama Rada ili Duhovnosti znači poimati ono ka čemu nas isti upućuju, vidjeti to, registrirati to, primijeniti ideje i upute učenja na sebi i svom životu. Promatranje sebe ne postoji bez proučavanja sebe pod uputama Učenja jer čovjek ne zna što da promatra, kako da se promatra, s čim da se ne identificira, i slično. On će, naravno, promatrati i proučavati smo ono što ON MISLI da treba da proučava i time zaboravlja jednu jako bolnu činjenicu iz Rada i autentičnih Učenja, a to je da „čovjek ne može da misli“, „čovjek ne može da čini“, „čovjek nema slobodu“, „čovjek nema jedno ‘ja’“, „nema sebe“. On ima samo iluzije.

A čak ni to nema, ako sam pošten, već one njega imaju.

Jedan čas je jedno, drugi čas je drugo, ovisno o tome koji zupčanik mehanizma okreće i pokreće u njemu određeno „ja“ koje preuzima zasluge cijelog sistema – slijepac vodi slijepca – i zajedno upadaju u ambis. Različite sluge preuzimaju zasluge gospodara, a kada dođe vrijeme naplate duga sluge se povlače i svi znamo tko plaća cijenu. Ali ovaj uvid, jer ovo je uvid, a onda ide konkretizacija uvida, upravo budi snažan emotivni motiv, snažna emotivna motivacija koja budućeg Čovjeka tjera da nešto poduzme u vezi s tim. No, ako on u sebi ima snažnu fantaziju, laže sebe, ima snažne i funkcionalne odbojnike, samo-popustljiv je prema lažnom sebi ili lažnoj ličnosti i svom imaginarnom „ja“, on će tu priliku propustiti.

„Sve ima svoje vrijeme“ govori o tome da imate određeno vrijeme u kojem možete Raditi na sebi. Nakon toga, kada to vrijeme prođe, gubite mogućnost Rada na sebi. Možete biti u Radu cijeli život a da više nemate šansu da išta na sebi napravite, osim svoje umišljenosti i fantazije o „spasenju“. Također, ovo može biti, a i treba biti primijenjeno i unutar sebe.

To znači da imate određeno vrijeme u kojem možete radit na nekim osobinama, mehanizmima, karakteristikama, određenim „ja“ u vama.

Kada to vrijeme prođe gubite tu mogućnost. Jasno, Rad je ogromna mogućnost. A to znači da čak i tada postoji šansa da se nešto napravi, a ona je ogromna patnja i bol. To znači da tada Majstor i Život preuzimaju ulogu onog koji izaziva te osobine, karakteristike, mehanizme, emotivne naboje i kreće da ih provocira, izaziva, „bode“ vas oštrim primjedbama ili djelovanjem prema vama točno u te dijelove gdje ste propustili šansu da sami nešto napravite i to toliko intenzivno da većina napušta Rad i, naravno, počinju „sami da rade na sebi“ što znači „uspješno imitiraju Rad“.
„Uspješno“ kao sarkazam, cinizam i ironija, istovremeno.

Jedna od finih iluzija, mislim ugodnih iluzija takvog, mogu reći „mrtvog čovjeka“, jest da se:

„on može u Rad vratiti kada god hoće“.

Ne znam bih li se zlurado smijao na ovu konstataciju ili bih lažno, suosjećajno „plakao nad budalom“.
Rad nije crkva koja čeka pokajnike. Nije ni sekta koja skuplja članove i sljedbenike.

Rad je ŽIVA SILA koja vas je upravo izbacila iz same sebe.

Zašto bi ona dopustila da se čovjek vrati nazad kada ga je ona i izbacila iz sebe? Vratila ga je nazad u život i pod neutralnu silu života kao gospodara i time se povukla iz njegova života.
Da, postoji način da se ona ne povuče, ali taj način traži dobrovoljno plaćanje cijene i tu unaprijed.

Druga strana ovog su oni koji nalaze raznorazna opravdanja da u Rad ili aktivno u Duhovnost ni ne uđu. I oni su promašeni sa stanovišta Rada. Uzimaju opiljke, mrvice koje se prosipaju i hrane svoju lažnu ličnost, svoju imaginarnu sliku o sebi – „ne treba njima grupa“, „mogu sami“, i slično – i time su plaćeni, kako se to kaže u Ezoteričnom. Dobili su svoju plaću. Neki čak osjećaju da moraju biti pozvani od Rada ili Majstora da se priključe Radu, tolika je njihova Sujeta i to je njihov gospodar.

Nitko u Rad nije pozvan. Nitko u Radu nije izabran.

Ovo nije religija, ovo nije sekta, a ponajmanje nije „grupa podrške“ kako to mnogi čak i u Radu doživljavaju.

Čovjek ima određeno vrijeme da nešto učini u svom životu. Ako to ne učini, vrijeme za njega nestaje. Čeka se sljedeća prilika. Ako vjerujete u reinkarnaciju onda to znači da se čeka nekoliko života da ljudsko biće bude spremno da krene putem unutarnje Evolucije.
A reinkarnacija nije ono u što vas uvjeravaju ispodprosječni „učitelji“, „instruktori“ ili tekstovi „for dummies“ prilagođeni za neznalice.
Iznenadit ćete se.

Ljudska iluzija slobode govori lažnom čovjeku „da ima vremena“ i da „će jednog dana“. Neće, niti ima vremena.

Vrijeme je strogo ograničeno unutar ovakve prilike.

Iako čovjeku može izgledati da ima vremena nekoliko života, on zaboravlja da kako postoji vrijeme izvan njega i tiče se njegove kretnje unutar kozmosa ili planeta tako postoji i vrijeme unutar njega i ta dva vremena su u odnosu, relaciji.
Zato oni koji ovo shvaćaju, a malo ih je, ne staju s Radom, ne staju s trudom, ne hipnotiziraju se sugestijom o „imanju vremena“. Svaki čas se računa u generalnom vremenu koje je lično vaše, ali i kozmičko. Jer oni su usuglašeni, oni su u odnosu.
Naravno, „vrijeme ne postoji“, reći će mnogi.
Pa tada mogu samo reći „žalim vas, a i vašu ‘inteligenciju’“.

Dan predstavlja vaš cijeli život.
Sat predstavlja cijeli vaš dan, a dan cijeli vaš život. Koliko se dajete Radu određeno je minutama u satu, a nekad i sekundama u minuti.
Sada procijenite vrijeme koje dajete svojoj „prijeko potrebnoj“ unutarnjoj evoluciji.

Jasno, ne pišem avanturistima, lutalicama, luđacima, vikend vjernicima, i slično. Sve ovo su kategorije ljudi u duhovnosti.
Oni čak u ovom slučaju ne dolaze u obzir ovog teksta, a ni većine tekstova koje pišem.

Postoji jako dobar razlog zašto Rad počinje na način na koji počinje, promatranjem sebe, dugotrajnim proučavanjem sebe, traži borbu PROTIV nečega u vama, govori o tome da kao čovjek 1, 2 i 3 morate težiti Čovjeku 4., govori o tome što to znači Uravnotežen Čovjek, Balansiran Čovjek te zašto je njegovo središte Pamćenje sebe. Duhovnost, kakva je sada oko nas, prepuna je zabluda oko zrnaca istine koje se ni ne prepoznaju ni kada ih stalno spominju i govore o njima. Postoje duboki razlozi zašto Rad traži da postanete svjesni svoje mehaničnosti, svog lažnog „ja“, svoje lažne ličnosti, svoje slike o sebi, projekcija koje imate, fantazije, laži s kojima se hranite, negativnih emocija te da se protiv njih borite. Sve to počinje stvarati – uz pomoć samo-promatranja, svjesnosti sebe i Pamćenja sebe koje je sve cjelovitije – Stvarno Ja u čovjeku, nešto Živo u njemu.

Samo to Živo u njemu može da evoluira. Samo to Živo može da Radi na sebi.
Sila Rada povezana je samo s tim Živim u čovjeku.
A Rad je Sila, Snaga.

Moć dana od Svjesnog Čovjeka mehaničnom čovjeku, čovjeku nesvjesnog i neznanja, čovjeku u Snu. Djelomično kozmička snaga ili sila koja stoji iza Rada dolazi do njega u Snu ako radi Rad, ako čini sve što je moguće za njega u odnosu na svoju SVJESNU Evoluciju, jer nesvjesna evolucija ne postoji.
Kada to što je dano kroz Duhovnost i Rad zaživi u njemu, to je on sam, njegov Život koji je Živ i kroz to dolazi u kontakt s kozmičkom silom Rada koja ga dalje vodi. A to znači da mu ona šalje učenje, ona ga uči direktno. I ona ga dalje Oživljava. Tu silu netko naziva Božanskim, netko Bogom, netko Silom, netko Majkom, netko Brahmanom, nebitno kojim imenom. Bitno je doći u kontakt s njom. Jer ili ste pod zakonima nesvjesnih sila koje upravljaju ovom planetom i čovječanstvom ili ste u kontaktu sa Svjesnim Silama koje se nekad nazivaju Božjom Voljom, nekad Božjim Prisustvom u sebi, nekad Prisustvom Sile u sebi, Brahmana u sebi, Kozmičkom ili univerzalnom Prirodom ili Prisustvom itd.
Prije toga, posredstvom Rada i Učenja, ali i Majstora u kontaktu ste s tom Snagom ili Voljom, a kada oživite u sebi, kada se probudite u sebi, tada dobivate mogućnost da se SVJESNO otvorite iz toga ŽIVOGA u sebi ka Višim Centrima, kako to Rad kaže, ili Svjesnom Čovječanstvu – čuvajte se ovog izraza jer on nužno ne označava ljude od krvi i mesa već Snagu i Silu koju ti ljudi odašilju iz sebe – ili ka Bogu, Božanskom Prisustvu i njegovoj Svijesti i Sili.

Rad je metoda ODUČAVANJA.

Odučavanja od svega čemu nas je životna neutralna sila priučila, prisilila. Od svoje mehaničnosti, od svoje lažne ličnosti i njenih karakteristika, od mehaničke i nesvjesne psihologije te pronalaženje, a onda i osnaživanje (kristalizacija, organizacija) oko djelića Istine u nama te otvaranje iz toga ka Višem. Možete ga nazvati Istinskim, Istinom, Bogom, Prisustvom. Nebitno, jer ovo sve govori o jednom te istom.
Rad nije metoda STJECANJA nečeg što vam se sviđa niti odgovara vašoj mašti o sebi. To je današnja duhovnost, današnja duhovna pijaca. To je uobičajena religija. Vikend radionice.
Ako ste na tom nivou bića uživajte u tome i ne miješajte se u ovo o čemu govorim jer to nije naivno i skupo se naplaćuje.
Mnogi misle da je Duhovnost slobodan izbor, kao izbor slobodnog predmeta u školi.
Nije.
Niti će ikada biti.

Sve što rado preskačete, što ne želite vidjeti i s čega sklanjate pogled, svo ljudsko „imamo vremena“ veoma je skupo. San čovjeku ne dozvoljava da to vidi, lako ga hipnotizira, uvjerava u „poželjne snove“. Nakon smrti ne možete raditi na sebi.
Vaše vrijeme ima nekoliko razina i oni su u odnosu, relaciji. Ono što danas ne odradite, kako to mnogi vole reći, sutra ne možete. Izgubili ste šansu. Naučiti ono što Rad govori, a to je „kako se susresti sa životom oko sebe i životom unutar sebe (psihologijom, ličnošću, imaginarnim ‘ja’ itd.)“, jest ono što trebate da na vrijeme naučite i, naravno, da sprovedete u djelo. Imate jako malo slobode djelovanja ili činjenja i ona započinje de-identifikacijom. Izvan toga nemate slobodu da činite i nalazite se pod kozmičkim i ličnim silama koje vam daju dojam da ste to vi – đavo je uvjerio ljude da ne postoji, parafraziram.

Naravno, kao što rekoh, Rad uvijek daje šansu. UVIJEK.
Čak i ako ste u paklu.
A tu šansu mnogi ne izdrže. Jer pogrešna kristalizacija veoma je bolna kada se lomi i veoma opasna za većinu. Zato vas jako često samo pustimo „da vas voda odnese“, drugim riječima, da vas život nosi i da vas nauči ili pripremi kroz nekoliko života za MOGUĆNOST Rada.

Rad i Učenje teško dolaze u nečiji život i traže nekoliko uzroka koji se moraju usuglasiti kako biste dobili šansu za Rad, čak i da slučajno u njega upadnete. Lako se gubi i lako nestaje.
I kroz to se vidi nečija Odgovornost i razumije li on uopće što znači Odgovornost. A ona je povezana s razinom Bića.

Jer vaša Evolucija je vaša Odgovornost.

I ona ne postoji izvan toga. Postoji nešto što to imitira i tome su mnogi otvoreni i mnogi su pod djelovanjem toga. To je današnja, a i prijašnja „duhovnost“ i ta scena.
Mnoge stvari nisu rečene niti će biti rečene, jer traže Odgovornog i Svjesnog pojedinca koji pretendira ka Individualnosti, za što vam treba Duša, a ne grupna „duša“ ka kojoj je većina otvorena misleći da je to „njihova duša“.
Duhovnost kakvu vidimo oko sebe nije kreiralo Svjesno Čovječanstvo, ne dolazi od Božanske Svijesti i Snage, tj. Prisustva. Ona je već odavno preuzeta. A u budućnosti, kako stvari stoje, situacija će biti još gora.

Imate malo vremena – shvatite ovo kako želite.

Uživajte,
Bhaerava