Ništa ne izgleda onakvim kakvim se čini. Stvari nisu takve kakve nam se čine da jesu. Svemu smo dali značenje koje odgovara značenju koje smo mi dali. Stvari nemaju to značenje, one ni ne znaju za značenje koje smo mi dali. Laički rečeno, to je određeni stupanj ludila. Svatko ima svoje značenje i svemu je dao značenje koje u sebi ima i za koje misli da je stvarno. Kroz ta značenja svatko sa svakim razgovara podrazumijevajući da taj drugi zna njegova značenja jer je „normalno” da taj drugi ima značenje koje ja imam, a još „normalnije” je da on kroz isto značenje gleda na stvari, ljude, događaje. Iako smo u nesporazumu ne pada nam na pamet da nešto nije u redu sa našim pretpostavkama. Pretpostavka da svatko ima isto značenje kao i ja ukazuje na ludilo. Još gore u tome svemu jeste da luđak ne zna da je lud. Time luđak za sebe misli da je razuman i da su drugi luđaci isto tako razumni kao on i da zajedno žive u veoma razumnom svijetu. Svijetu ličnih značenja, oznaka, simbola, riječi, pretpostavki, uvjerenja, koncepata.
Ništa ne izgleda onakvim kakvim se čini. Stvari nisu takve kakve nam se čine da jesu. Svemu smo dali značenje koje odgovara značenju koje smo mi dali.
Onaj, koji je možda, preispitao svoje ludilo i vidio da je lud – a znamo da luđak koji zna da je lud nije lud – drugima liči na luđaka. Jer u svijetu ludila razum nije razum već ludilo, dok je ludilo u stvari razum.
Uporno tražimo razum u svijetu ludila, ali ga ne vidimo jer, prosto rečeno, razum ne može biti viđen očima ludila. Do razuma ne možemo doći njegujući ludilo koje smo proglasili razumnim, već uviđanjem da smo ludi, bolesni, podijeljeni, da svatko od nas ima svoja značenja i značaj te niz uvjerenja i pretpostavki za koje misli da su stvarne. Trenutak viđenja je trenutak rasanjivanja. Vid nije čist jer kao i svako drugo čulo i on je pod djelovanjem filtera u mozgu. A taj filter u sebi sadrži slojeve preduvjerenja, koncepata, laganja, mašte, uvjerenja, pretpostavki, itd. Sve dok ne vidimo da filter koji koristimo nije „normalan” i da je sulud ne možemo se pohvaliti sa viđenjem. Viđenje oslobođeno filtriranja je Viđenje, sve ostalo nije viđenje već sljepilo koje smo, kao i sve ostalo, proglasili „normalnim”, „uobičajenim”, „svakodnevnim” i, što je najgore, razumnim. To je ludilo ovog svijeta i svakog čovjeka ponaosob.
Izlazak iz ludila nazvanog “razumom” ne postoji sve dok netko ne posumnja na razumnost za koju misli da ima.
Drugim riječima, sve dok netko ne posumnja u san, komu, halucinaciju u kojoj se nalazi. Mala je šansa da će netko posumnjati u ludilo svog “razuma” ili komu, halucinaciju, san u kojem se nalazi. I baš zato ludilu nije odzvonio kraj. Ne može se očekivati da ćemo moći napredovati u bilo čemu osim ako ne vidimo stanje u kojem smo sada. No, samo ludilo pobrinulo se da mi ne vidimo stanje u kojem se nalazimo jer ga je proglasilo “normalnim”, “uobičajenim”, “svjesnim”, “budnim”, “znanjem”, itd. Ako i nekim čudom počnem ispitivati ludilo u kojem se nalazim, svijet ludila, svijet kome u kojem se svi drugi oko mene nalaze, brzo će se potruditi da me vrate nazad i to uz pomoć bilo kojeg sredstva jer cilj ne bira sredstva. Brzo će se pojaviti “stručnjaci razuma” da mi pojasne da je ovo “razumno” i “uobičajeno” ili jednostavnije “normalno” stanje te da se ja nalazim u ludilu čim ispitujem “razumnost” i “normalnost”. Koma u kojem se nalazi cijeli svijet ima veoma razvijena sredstva održavanja stanja kome, stručnjake koji će me uvjeriti da je koma normalno stanje i da sam ja lud ako ga ispitujem. Ukoliko, nekim slučajem, pogledam oko sebe i kažem da svi spavaju, da su u komi, da su ludi, ili im to, ne daj bože, pokažem, tada stručnjaci postaju opasniji. Ali glupo je pomisliti da su to stručnjaci, da su to neka pojedinačna bića, neke individue. Jer likovi koje sanjam ležeći u komi nekako liče na sjene kojima sam ja dao stvarnost, dao značaj, i ne mogu se oteti utisku da su oni samo kreacija mog komiranog uma.
Svi žele sljedeći korak, svi žele odmah tehniku, način da se probude iz kome, ali bez da shvate da su u komi, da spavaju i sanjaju i da su san i ludilo proglasili budnošću i razumom. Jer da shvaćaju da su u komi znali bi da je jedini način da se razbude uporno viđenje i znanje da su u komi, da spavaju i da nema drugog načina buđenja jer svi drugi su također u komi i ne čuju onog koji se razbuđuje. Svi su paralizirani u svojim tijelima dok im se um nalazi komiran i sanjaju da se bude, da duhovno napreduju, da vjeruju u boga koji će ih jednog dana spasiti, da će poslije kome stići u raj ili nebeski i vječni život. Komiran čovjek koji je shvatio da je u komi ne može vjerovati onima koji mu kažu da su izvan kome, da su izvan halucinacije, da su izvan svijeta ludila i da su postigli razum. Jer počinje da vidi, počinje da primjećuje, da su svi obuzeti proglašavanjem kome budnošću, sna stvarnošću, ludila razumnošću.
Možda će do njega doći riječi Budnih, stvarno Budnih, ali on ih ne može razumjeti jer razumjeti se temelji razumom, a on nema razum već ludilo i komu koju su svi ostali, a i on donedavno, proglašavali razumom. On ne zna što je razum. I pojavljuje mu se pitanje “kako da se probudim iz kome?”, “kako da izađem iz sna?”.
Odgovor ne postoji jer svaki odgovor je odgovor unutar sna i time nije stvaran.
Jedini način jeste da on postavlja pitanje, neprekidno i neprekidno i da ne zaspe sa tim pitanjem već da ga svako postavljanje pitanja, milimetar po milimetar, vodi iz kome u kojoj se nalazi.
Nikome ne može vjerovati, ništa nije istina. Svako znanje, uvjerenje, pretpostavka, stav, mišljenje, emotivna reakcija, itd., je ludilo, koma, san i vodi dublje u ludilo, komu, san. Time, ima samo pitanje. Najsvetija stvar u njegovoj komi, njegovom snu je pitanje. Ali nema univerzalno-razbuđujućeg pitanja. To mora biti NJEGOVO pitanje, to mora biti njegovo panično pitanje. Njegovo sluđeno-panično-sjemensko pitanje. I mora znati da niti jedan odgovor nije istinit. Samo stanje budnosti koje se pojavi i u kojem zna je ispravan odgovor. Ali ono nije odgovor na koji je navikao, ili koji očekuje da će čuti.
Sve što mu ostaje jeste samo pitanje koje će svaki čas sebi postavljati, koje će ga održavati budnog u komi, u snu, i dovoditi sve više razuma u njega. Sve ostalo je san, koma, ludilo, značenje i značaj, vjerovanje, pretpostavka, uvjerenje, stav, koncept, ideja, a to nije razum, nije Istina.
U komi ništa nema značenje kakvo mislimo da ima. Ali održavati se u budnosti unutar kome poprilično je nemoguće jer smo se “probudili” samo u jednom djeliću kome. Dugo komiranog vremena će proći dok ne shvatimo da postoje snovi koje komirano sanjamo i vjerujemo da su stvarni te da nas oni odvlače od budnih snova. Stanja u kojem vidimo da spavamo, da smo u komi i da su svi drugi isto tako u komi te da mi njih nikad nismo susreli, vidjeli, doživjeli pa makar s njima živjeli nekoliko desetina godina. Mi vidimo i znamo samo projekcije unutar kome, san unutar kome. I tom snu unutar kome dali smo značenje, vrijednost, značaj. A ništa nema značenje niti značaj koji smo mi tome dali. Počev od onog “unutar” nas jer takvo što ne postoji, pa do onog “izvan” nas jer ni takvo što ne postoji. To je san u komi, to je trenutak kada zaboravimo da smo komirani, da ležimo u nečemu što nazivamo “tijelom” i sanjamo život, slobodu, smisao, boga, univerzum. Postoje trenutci u komi u kojima vidimo da nismo samo zarobljeni, niti da samo ležimo u nekom tijelu kao ljušturi, već i da ležimo komirani i u nečemu što smo nazvali sobom, umom, vrijednostima, idejama, vjerovanjima i da su to sredstva univerzalne komiranosti koja služe da djelić koji se na trenutak razbudio ponovo zaspe. I da smo mnogo puta zaspali, vratili se u duboku komu upravo vjerujući, pretpostavljajući da je to u što smo vjerovali i pretpostavljali istina. Na kraju uvidimo da nije. Jer se nakon dugo vremena komiranog samozaborava ponovo, na koji trenutak, probudimo i dalje unutar kome.
Mi vidimo i znamo samo projekcije unutar kome, san unutar kome. I tom snu unutar kome dali smo značenje, vrijednost, značaj.
Pitanje radi svoj posao, to smo shvatili, ali ga često zaboravimo. Tada shvatimo da ga zaboravljamo jer se pojavljuju neke halucinacije s kojima smo duboko emotivno uvjetovani, poistovjećeni i shvaćamo da su nas sve te halucinacije ponovo dovele do bola, patnje, samo-zavaravanja. Vidimo da je sve ono do čega nam je stalo u stvari samo nova halucinacija, novi dublji san, zamka kome s ciljem da prekinemo da se koprcamo u snu. To je trenutak razumijevanja da je sve ono s čim smo u emotivnom odnosu, a u tom smo odnosu i sa stvarima i sa “živim” bićima, u stvari naša projekcija značenja i značaja. I da je jedini način da nemamo projekciju, da odsljepimo ludilo, da izađemo iz dublje kome, u stvari pitanje. Pitanje koje nas razbuđuje. To pitanje nekad može biti i konstatacija, zaključak, prekid suradnje sa komom. “Hvala, ali ti nisi istina”; “Hvala, ali ti nisi stvaran”; “Hvala, ali to nije moje” iako ne znamo šta je “moje” ili “naše”. Ali znamo šta nije.
Ako shvaćam da sam u komi i da sanjam san o življenju tada više ništa u tom snu, u toj komi, nije istina.
N I Š T A ! ! !
Čak ni ja sam sa svim svojim ludilo-razumom. Ostaje mi borba da ostanem budan u komi, da ostanem budan u snu. A jedini način da ostanem budan u komi jeste da ne vjerujem bilo čemu što koma proizvede, u što me uvjeri, što mi predstavi kao budnost, kao smisao, kao vrijednost. Moram da ostanem budan u onom što me uspavljuje, u onom što mi je emotivno vrijedno, čak i pod cijenu, imaginarnu cijenu kojim koma-stanje trguje sa mnom, a to je emotivni značaj. Svemu moram da ukinem značaj, vrijednost, smisao i da ništa od toga više nema ni značaj ni značenje ni vrijednost za mene osim buđenja iz kome. Moram da shvatim da ni buđenje nije ono što želim, da je ono moranje, ne željenje. Ali želim da vidim stvarni svijest, stvarno sebe, ne ovo komirano sebe i komirani svijet. Moram stalno da se podsjećam da sanjam, da sam u komi, zatvoren u ljušturu u kojoj sanjam i da je svijet koji vidim svijet koji je projiciran i da sam tom projekcijom zarobljen. Moram da znam da ništa ne znam. Jer sve što “znam” je projekcija unutar kome i nije stvarna.
Pitanjem preispitujem sve dok ne uvidim da je pitanje stvorilo nešto što ne spava. Nešto što sam ja u stvari. Jer jedino kada sam s pitanjem koje me budi iz kome osjećam da sam stvaran, da jesam, da mogu da ispitam ludilo za koje sam mislio da je razum i da samo pitanjem imam trunku razuma i ta trunka, to zrnce razuma je ono što sam ja. Samo to. Ništa više. I dalje ne znam što je to ja ili tko je to ja osim da sam to ja. Znam da sam u komi, znam da spavam, znam da sanjam, znam da je ono što sam proglasio razumom u stvari ludilo, znam da drugi spavaju i da se oni pojavljuju u meni. I s tim što zna, s tim zrnom razuma znam da sam to ja, a da sve ostalo nije ja. Sve ostalo, što je manje više sve ostalo zajedno sa svim drugim dijelovima mene za koje sam mislio da sam ja.
To pitanje proizvodi tu svijest o razumu, svijest o komi i snu. I to je početak mog odgovora. Ono se utemeljuje u meni kao odgovor koji je stvarnost, razumnost, svijest, budnost u snu. I da bi ostao u njemu, kao jedinoj razumnoj stvari ili jedinom razumnom trenutku, moram biti na oprezu, moram da vidim zamke sna i kome i da ih na vrijeme prepoznam. Jer mnogo puta sam ih vidio, a opet zaspao. To me je naučilo da više ne vjerujem prijateljskom glasu kome, njenom ljubavnom šaputanju, prihvatljivom zagrljaju kome. Ali ne vjerujem ni ostalima koji se pojavljuju u mom snu. Oni su samo pojava u mom snu. Čak i ja sam sa svim svojim značenjima sam pojava za ovaj trenutak razuma, za ovu razbuđenost.
Hvala ti, ali ti nisi istinit.
Hvala ti, ali ti nisi ja.
Hvala ti, ali to nije moje.
Ne znam što je istina, ne znam što je ja, ne znam što je moje, ali znam šta nije istina, šta nisam ja i šta nije moje. To znam. I to s čim to znam je odgovor koji je stanje mene, budnost unutar sna.
Moram sve uložiti u to i samo to kao jedinu istinu koju znam.
S V E ! ! !
Svaki čas u sebi čujem dreku, snažan i glasan glas.
P R O B U D I S E !!!
I to je dovoljno za početak. Dovoljno jer me drži budnim i prisutnim u svakom trenutku. Drži me u nečujnom, postojanom, budnom odgovoru kojeg prepoznajem, ali ga ne poznajem.
